Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

24.08.2011., srijeda

Bliži se berba

Prve jagodice na mojoj terasi počinju se rumenjeti. Dobila sam ih na poklon od tate točno 6. srpnja. Od četiri biljčice već ih imam jedanaest. Evo i plodova. Riječ je o onim jagodicama koje reklamiraju i prodaju kao jagode penjačice. Čitala sam svašta o tome. Uglavnom negativna iskustva. Mnogi čak pišu da se radi o prijevari.



Moje iskustvo i mišljenje (nestručno): jagodice nisu penjačice (čini mi se da sam negdje pročitala da tako nešto ni ne postoji), one jednostavno puštaju vriježe kojima se razmnožavaju. Kad bih iza biljke stavila mrežu ili neki stup potporanj, ona se ne bi počela penjati. Trebalo bi vriježe učvrstiti, vezati. Ja sam ih jednostavno odrezala iza mjesta na kojem su počeli rasti novi listići i zabola ih u zemlju. Lagano ih zalijevam i nove biljčice rastu. Ove mlade čuvam od direktnog sunca jer sam primijetila da im ne godi. One starije su na jarkom suncu, vodu im lijevam u tanjur u kojem stoji posuda pa si one vuku koliko im treba. Plodovi nisu spektakularni, ali jako me veseli njihova lijepa crvena boja. Još ih nisam probala jesti, a čini mi se da će mi to teško pasti. Nekako su mi kao kućni ljubimci. Nisam sigurna hoću li imati srca zagristi te male sjajne bobice.

Usput: prva pošiljka jagoda koje je moj tata dobio vrlo brzo je na njegovoj terasi uvenula. Telefonirao je firmi koja mu je poslala jagode i požalio se. Nakon nekoliko dana našao je pred vratima novu pošiljku s dvostrukim brojem sadnica od onog kojeg je prvi put naručio. Naravno – besplatno. Eto, nisu baš takvi prevaranti kakvim ih neki na forumima i u tisku opisuju. Možda su očekivanja nekih ljudi malko nerealna. Biljčice nisu skupe, ja sam ih doživjela kao razonodu i malo zelenila na terasi. To sam i dobila – plus plodovi.

- 19:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.08.2011., srijeda

Crispo

Tragičan kraj sina i žene Konstantina I Velikog u funkciji kreiranja kvalitetnog turističkog proizvoda

Posjet Medulinu ne mora uvijek značiti odlazak na sladoled, večeru u nekom restoranu ili igru u zabavnom parku. Možete otići u šetnju poluotokom Vižula. Već na prvom koraku pozdravit će vas krasna, pomalo plaha, porodica fazana koju možete slikati samo izdaleka. Nisu baš voljni pozirati u neposrednoj blizini vaših objektiva. Zanimljivo, glava porodice, kičasti mužjak, otrčao je glavom bez obzira ostavivši ženski dio porodice na milost i nemilost šetačima naoružanim fotoaparatima. Hm, nije mu baš na čast.

Sinoć smo u šetnju Vižulom otišli s ciljem – pogledati, bolje reći sudjelovati u predstavi „Crispo“ družine FERR. Šumica uz more, u kojoj ugodni povjetarac donosi olakšanje u ovim sparnim danima, krije arheološki lokalitet, rimsku rezidencijalnu vilu. Krasna građevina ukrašena mozaicima čiji su važni i moćni stanovnici uživali u pogledu na more, bila je te davne 326. poprište dvostrukog ubojstva. Možda bi bilo točnije reći smaknuća, egzekucije. Konstantin I Veliki dao je pogubiti sina Crispa, a zatim i ženu Faustu čije nas posebno bizarno i okrutno ubojstvo ni danas ne ostavlja ravnodušnima. Nesretna žena umrla je u pregrijanoj parnoj kupelji.
Ferrovci su osmislili kako taj događaj ispričati modernim nomadima, ali i nama, običnim domaćim šetačima.

Priča počinje druženjem s djevojčicama i dječacima koji bezbrižno uživaju u igri u hladu šumarka.



Crispov sluga Claudije odjednom nas snažnim, sugestivnim glasom poziva da ga slijedimo i poslušamo priču o tragičnom kraju njegovog gazde. Polako krećemo puteljkom koji vodi do vile i upoznajemo tužnu Crispovu sudbinu.

U vili, kao što priliči njenim otmjenim stanarima, upaljene baklje, svirači, plesači, pladnjevi s voćem… i zaplet.



Dijalozi, iako začinjeni strašću koju primjereno događanjima glumci vjerno donose u današnjicu, odišu jednostavnošću. Nema tu nekih velikih filozofsko romantičarskih bravura u kojima bi se krile antičke svjetonazorske mudrosti. Likovi naracijskom lakoćom vraćaju u vilu na Vižuli svu tragičnost trenutka od kojeg nas dijeli gotovo sedamnaest stoljeća.

Nakon ispričanog događaja, Claudije nas sve poziva na antičku gozbu na terasi hotela Arcus. U tom trenutku cijela priča dobiva malko jači prizvuk dobro osmišljenog turističkog proizvoda. Ali, u redu je to, zašto ne?! Na terasi uz samo more stolovi, svjećice, konobari u rimskim togama, stol s delicijama s okusima i mirisima antike, glazba, antički plesovi… Ugodna atmosfera i zaokružen doživljaj. Nepretenciozan, ali lijep, zabavan i pomalo poučan.

- 13:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)