Da su odluke donesene u zadnji čas uvijek i one najbolje pokazalo se jučer-krenuli smo oko podne put Žatike uz prijeteći škuri oblak koji je najzad zapeo u Antenalu. U daljini na nebu stiže vedrina-oblaci se poredali horizontom kao da ih je netko ispisivao na arapskome.

Dobrih par godina nisam bio na Vinistri i s vrata negodujem jer ove godine izostaje bar sa kolumbijskom kavom i cigarama. Umjesto njih na ulazu kobasice, ombolo i kapuz. Aj može! Solidno i jeftino-35 kunića.
Unutra sve po starom, uz opasku da nekih značajnih imena nema..:

a glej ga Benvenuti! Ča bimo frišku malvaziju? Zasada da, a pokle ćemo Coronu grande...stižemo tako do štanda Veralde gdje Ketty predstavlja Istrian refošk. Sve bolje od boljeg-čaša malvazije prestige, a odmah zatim i macerirana malvazija, hit večeri. Nesreća je htjela da smo na sljedećem štandu naletili na nešto što je bilo tolko garbo&grezo da smo morali isprati nepca vodom. Čak i pivom, kavom...bilo čime! Popodne rezervirali za crna. Poli Matoševića nan je Slaven natočio Moru-sjajan početak. U tom trenutku snimim Radovana! To mi daj! Frankov sin nam odradi mini radionicu-merlot-refošk i za kraj njegov famozni cabarnet.
Fermaj tovara!

Čuda tega je još za viti...i provati. Prošećemo do gore na sireve, bakalare i tartufate, guc maslinovoga ulja-baza za dalje. Nekakve salame od boškarina...jako dobro sve.

Poli Marija Peršurića iz Ženodrage na njigov chardonnay taman da se prehitimo malo i operemo usta, pa tamo pjenušac Zigante, fino popeglan. Vidim da su skoro svi zaigrali na kartu pjenušavih vina i rosea. Odlična je to prilika za naš teran.
O ostalim vinima koja sam kušao nakon toga ne bih jer bi bilo neozbiljno s obzirom na stanje nepca i osjetila, ali u svakom slučaju kvaliteta je tu. definitivno.

Jako se puno toga promjenilo u ovih par godina na vinskoj sceni. Svi su ozbiljno zagrizli i traže se, istražuju, brandiraju i rebrandiraju. Pozicioniraju se polako ruku pod ruku sa domaćim tržištem, ali pravi je posao, navodno, vani. Vinistra je odradila svoje, vjerujem da je svakom vinaru udahnula svježeg proljetnog povjetarca u ta jedra uspjeha. Na kraju je i opet, pobjedilo vino! Živjeli!

Rekli bi ljudi da stotinjak km gore i dolje i nije neki teritorij. Istra je u tim gabaritima i polako slažem puzzle. Iako sam u Istri od rođenja, postoje još uvijek mjesta na kojima nikada nisam bio. Jedno od tih mjesta do pred ovaj minuli vikend su bili i Peruški-prapostojbina Zokija Peruška. Istrijanski Atlhletic Bilbao sa onim famoznim nogometnim sastavom:
A.Peruško, Z.Peruško, Ni.Peruško, F.Peruško, Ne.Peruško...

Žitelj Peruški je Peruškač. Nikakav Peruščanin ili Peruškovac. Spod Raklja, na kraju svita, po kilometra nad Dugom Uvalom, Peruški su razbacani od butige prema moru. A na pučini nestvarni prizor Cresa, Unija kadšto i Suska. Scenom dominiraju nekakvi vulkanoidni otočni brežuljci koji stvaraju efekt kružnice na horizontu. Ako još uvijek vjerujete da naš svijet drže 4 kornjače-dođite u Peruške i vidjet ćete:

-eppur si muove!

Autentični south-east dragi kamik. Pa nije Mati Baloti bilo ni tolko loše tu po ovim uvalicama. A kako vidim i čujem, malvazija je odlična! Bepo Siljan iz Šegotići ima i sjajan teran u bariku, starinski merlot...mahom iskrena vina kakvih više nema.
Šteta pa je Arne baš tu nedilju gostovao u Vodnjanu...al u jutro bijah sa glavom kao beba.

Jazz je kada se govori o muzičkim afinitetima, trenutak istine-jazz ili voliš ili ga ne podnosiš. Jazz je takav medij, a Bacchus u Zagrebu je takav klub. Jazz klub i sve što uz to ide-haustor, terasa i zadimljeni suteren iz čijih prozorčića dopire vraški dobar jazz!

Ono što je prašilo u petak bilo je lišeno svih okova i definicija; fuzija jazza sa funkom, soulom, čak i s reggaeom. Bilo je to suvereno i bravurozno poigravanje četvorice majstora kako improvizacije, tako i discipline. Sve redom polaznici konzervatorija i visokih jazz škola, odlično komuniciraju međusobno i to jest ono po čemu je jazz složeniji od ostalih formi-ni u jednom drugom izričaju ne vidi se tolika količina komunikacije među sviračima na sceni. Čak se kao publika nađeš pomalo i uvrijeđen gledajući kako se šegače, izmjenjuju sola i upadaju, pauziraju, izvlače dušu...

O interijeru Bacchusa bi se dalo natenane, no teško mi je sad napamet zamisliti bolje mjesto za guštanje jazza-u Bacchusu se konačno osjetim kao u 20-im godinama prošlog stoljeća u doba prohibicije od prilike...