(malo stariji čitatelji će se sjetiti Pucka iz udžbenika za Prirodu i društvo)
Gotovo je svatko u djetinjstvu imao nekoga u generaciji ko bi poticao iz
neumjereno velike porodice. Misleći pritom na dvoznamenkaste brojeve
braće i sestara koja su mahom, sva redom, što narod veli, od uha do uha.
To su gotovo u pravilu, kako bi ih Željkica krstila, disfunkcionalne obitelji.
Stereotipno je u toj shemi neki neobuzdani alkoholičar i žena upitnog
morala (ili kakva klero fanatkinja). Ljudi koji živote daruju šakom i kapom.
Pucko moje generacije bio je atrakcija. Najstariji u
vojsci braće i sestara, činio je što je kao 13godišnjak mogao da
pomogne i brine za sve njih. Zbog puritanizma tako karakterističnog za
socijalistička društva, Pucko je u školi bio izopćen utoliko što je svatko
zazirao od dijeljenja ormarića sa njim ili bilo kakvih, fizičkih doticaja.
Raščerupan, balav, crnih noktiju i sa gomilom peruti i ostalih nametnika
u kosi, zaudarao je neizdrživo i koliko god humani bili, teško ste mogli
sakriti da vam smeta.

Unatoč svemu, Pucko je bio rijetko vedar i vječito nasmijan dječak.
Učio nas je psovkama i nama dečkima prepričavao seksualne pikanterije
iz svoga doma, slikovito dočaravajući masne detalje što bi uspaljivali
naše prljave, teenagerske mašte. Pušio je kao Turčin i vječito ganjao
cure iz razreda dok su bježale uz vrisku i smijeh.

Pozdrav proljeću, kolektivni piknik Osnovne škole u Kremenje na vodopad dopao početku marta.
Trčao se ujutro kros ,a na livadi do potoka se peklo meso i točili se čajevi iz velikih, sivih kazana.
Bio je početak marta i brzaci pred vodopadom nabujali od dugih kiša koje su prethodile.
Izvjesni klinac iz 5 c se za okladu bacio u hladan potok, prilično dubok.
Brzaci su ga ponijeli i krenuo je panično lamatati rukama...

Svi smo ostali zatečeni. Čak su se i profesori dvoumili kada se začuo pljusak od skoka sa druge strane:

Pucko je poletio poput Tarzana i spasio promrzlog i nepromišljenog klinca.
Drugog je dana, dežurni učenik nosio školsku knjigu po razredima čitajući pohvalu Puckovom nesebičnom, pionirskom činu.

Često razmišljam o Pucku i o njegovom podvigu i nikad se ne uspijem otrgnuti dojmu da je upravo takvo odrastanje gdje je život bio mnogo jeftiniji, učinilo od Pucka čovjeka dostojnog te definicije. Ono što često vidimo u pogledu nekog Roma, Touarega...
tu slobodu i beskrajnu lakoću življenja...čistog i nepatvorenog življenja života u kojemu se slavi i pleše bez obzira na stanja, raspoloženja ili temperature...

Pucko je život poznavao puno bolje od nas koji smo ga netaknuti upoznavali pod maminim i tatinim zvonom u toplome domu, uz sve one silne panetone, igračke, skije, udžbenike...uz svu tu zaštitu...

Pucko je danas uspješni obrtnik i uredno hrani još petoro zaposlenih...tako da bih priču o njemu tu i zaključio...ne dovodeći je u
vezu sa kozmičkim glupostima koje o obitelji možemo čuti ovih dana u medijima.

Čuvajte svoju obitelj i poštujte svaku tuđu, voli vas Jay Pritchet sa svoju familiju!