28

utorak

lipanj

2016

66. - oproštajni post, Caitlin McCourt veljača 2008 - lipanj 2016

Neke odluke nastupaju mirno, tiho i nenadano.
Sjećam se da sam kroz godine tu i tamo htjela izbrisati fejs. Imala sam fiks ideju da je u redu imati fejs dok si tinejdžer, ali da je jednostavno tužno ako imaš više od dvadeset i baviš se tim glupostima u životu. (Tada se nije znalo da će on postati toliki must have suvremenog društva.) Tako bih ga, tu i tamo, deaktivirala, da bih ga naposlijetku uvijek vraćala. Previše brzo. Rekord mi je bio tjedan dana bez fejsa. A onda, jednoga dana, skrolajući kroz feed, niotkud me spopalo da bih ga mogla deaktivirati zauvijek. I to je to bilo to. Iz vedra neba, mirno, trenutno. Deaktivirala sam ga i nikada ga više vratila (to je bilo 4.1.2013 i nemam ga namjeru ikad više imati), bez ikakvih planiranja kao nekoliko neuspješnih puta prije.
Sjetila sam se toga jer me na isti način, niotkud iznenadila misao o tome kako bih trebala izbrisati blog. I istog trenutka kada se dogodila, znala sam da će biti tako, jer previše je bila slična onoj iz 2013. (dakako, nije za usporedbu jer je blog uvijek samo i isključivo bio pozitivan porok, iz kojega su se rađale samo dobre stvari, dok o fejsu nemam toliko visoko misljenje).

I misao me iznenadila i samu. Jer, nikada nisam mislila da ću prestati biti Caitlin McCourt. To je jedna konstanta koja jesam od trinaeste godine. Zar ja, koja je mislila da će zauvijek ovako? Zar ja, koja nikada nisam mogla razumijeti ljude koji napuštaju svoje blogove i prestaju pisati, i to najčešće bez ikakvog pozdrava? (Zaista, nikada to nisam mogla razumijeti.)

I ovdje sam trinaestog lipnja morala prekinuti pisanje jer su me svladale emocije i suze. A sad nastavljam, i to s maminog mobitela koji mi je posudila jer moj ne radi. Ali opet sam pustila suzu prečitavajući dosad napisano, shvaćajući da ova avantura prestaje. Upravo sam se sjetila J.K.Rowling za koju sam pročitala da je dovršavajući Harryija Pottera pila šampanjac i plakala. Tako nekako i ja. Uz poneku suzu, privodim kraju svoj blog nakon više od osam godina, sa svojim Gloria cappuccinom, na krevetu studentske sobe.

Razlozi zbog kojih je došlo do te odluke su višestruki. Uvijek sam zapravo znala da neću u vijeke vijekova moći nastaviti pisati ovom formom, zbog toga što neću zauvijek imati luksuz anonimnosti kao sada, a ovakva eksponacija sebe, poglavito to što sam zbilja svašta pisala od svoje trinaeste, što ovdje, što u komentarima drugih ljudi, pričinjava mi nelagodu. Neke stvari sigurno više ne mislim, ili bi ih izrekla drugačije, a drugi ljudi bi mi to mogli uzeti za zlo. Uvijek sam znala da će do toga doći, ali mislila sam da će se drugačije riješiti, a i to je uvijek bilo nešto o čemu "nema smisla još razmišljati."

Nadalje, jednostavno sam, primivši misao o ptekidanju bloganja ovdje, razumijela da je to moj next logical step na putu vlastitog specifičnog samorazvoja koje sam odabrala. Postalo mi je jasno, najednom, da se već neko vrijeme razvijam u sasvim drugom smjeru. Smjeru kojeg moja sadašnja struktura pisanja i ova platforma ne podržavaju. Možda je to i prirodno. Osam sam godina pisala caitlinmccourtovski, ali to danas više nema smisla.
Shvatila sam, također, da ovaj blog ne bih pokazivala poslodavcima.

Osim toga, na mene je utjecala nekolicina ljudi koja svoje blogove piše na drugim platformama, pa sam se s vremenon zapitala kako to da blog.hr više nitko tko se želi "ozbiljnije" (ne s ciljem zarade, nego baš pisanja radi) baviti bloganjem ne dolazi ovdje. Da, mislim da su blog.hr-u potrebne neke promjene ako želi biti uspješniji i privući više kvalitetnih ljudi. To je velik razlog mog
odlaska, to što ne nalazim na te stvari koje su mi potrebne (ne znam jesam li se ovime tehnički samoproglasila kvalitetnim sudionikom ove zajednice).

Još jedna stvar za koju sam shvatila da mi smeta jest vrsta ljudi. Ok, bilo mi je godinama jasno da su najbolji dani blog.hr-a davno iza njega, ali ipak, fale mi nekadašnji ljudi s kojima bih i danas mogla komunicirati pišući u širem spektru tema. Paradoksalno, današnji blogeri su mi najveća radost i prednost ove zajednice, ali s druge strane, ne mogu se oteti dojmu da ovdje više nema mjesta za mlade. Blog.hr-om dominira starija ekipa koju doduše većim dijelom istinski obožavam, ali također, s tom ekipom ne dijelim previše zajedničkog. Oni briju nešto svoje, imaju druge zanimacije, i shvaćam da mi fale oni slavni davni kada je raznolikost ljudi bila takva da si uvijek mogao pronaći nešto za sebe. Ne znam znam gdje su današnji mladi i zašto ne pišu ovdje. Okej, da, društvene mreže.

Zbog svega toga skupa, jedino što ima smisla jest početi s novim blogom negdje drugdje. A tome ću još neko vrijeme razmišljati.


Na kraju moram reći : Wooow, wooow, wooow! Kakvo je ovo iskustvo bilo! Te uspomene, ti ljudi, te spoznaje. Nitko izvan ovoga svijeta, ali i moje osobne svijesti, neće moći ovo razumijeti.
Kročila sam u blog.hr svijet zajedno s dvije prijateljice, koje su prestale blogati nakon godinu, godinu i pol. Ja sam još sedam godina nastavila bez njih. And oh boy, kako je sve to bilo dragocjeno. Ljudi i komentari koji su mi se zauvijek urezali u pamćenje (ok, moje pamćenje koje je priodno superiorno prosječnom čovjeku ne odmaže, ali ok.). Nije klišej reći da su mi neki promijenili život. Preciznije zapravo, uljepšali, ne promijenili. Kolekcionare, Dominic, Outsideru (da spomenem neke koji mi trenutno padaju na pamet), gdje god bili sada, hvala vam što ste postojali i u malom kozmičkom vremenskom odjeku utjecali na mene. Angel's voice, moja draga blog prijateljica koja je najduže bila samnom, razmjena mišljenja s tobom su bila vrh! Vermillion, najdraža blogerice nove ere, isto tako! Marija, Ena, Filip, Mario, Slaven, Sadam, Keller, i ostalih malih milijun... How could someone not love you?
I da spomenem neka cool iskustva. Ono lad me malo ljudi čitalo, a ja sam u postu cmizdrila oko svog slomljenog srca (koje je bilo tako nepovratno slomljeno da se za dva tjedna skoro pa nisam sjećala imena tipa. Ali zvao se Ivan što je tako common da ne možeš zaboraviti - isključivo zato), pa se niotkud stvorila hrpa nepoznatih ljudi koji su mi pisali tako prekrasne stvari da ih dan-danas pamtim. Ili ono kad sam zahvaljujući Domincovu apelu završila na almost cool listi. Mislim da sam neko vrijeme držala rekord kao najmlađa tamo. So badass. Imam trinaest godina i uredništvo blog.hr-a misli da sam almost cool (hahahah, almost!). I hvala vam na naslovnicima, to mi je baš znalo uljepšati dan. I stvarno, ti ljudi, ti komentari, ovo je bilo sve! I sad ostajem valjda jedna od posljednjih koji se još nisu ohladili od pisanja ovdje. Ali ne zadugo. Možda još samo jednu rečenicu. Ili dvije. Ok, ovo je tako čudno. Ne želim zvučati kao da se opraštam.

Ali da upotrijebim rečenicu koju mi je jednom Slaven napisao :

Na neki način odlazimo da bismo se vratili.

I to je sve.
The end.

P.S. Moram imati jedan post scriptum jer je to bila tradicija.
P.P.S. Moram i drugi, zato što se u povijesti Dreaming out louda nije dogodilo da sam stala na jednom.


Caitlin MCourt

25

srijeda

svibanj

2016

e dipingo a modo mio il mondo intorno a me, e' l'istinto che mi fa volare via di qua

Prije nego što napišem i objavim post o aktualnoj tematici koja mi se vrzma glavom, copypejstat ću neki koji sam pronašla u arhivi, iz sredine rujna 2015 . Nedovršen je, i ne samo da neće biti, nego ga neću ni čitati. Proletjela sam okom i čini mi se da nije zahvalno takav tekst stavljati na svijetlo dana, ali opet, zašto sabotirati onaj "who cares" lajtmotiv koji se provlačio ovim blogom od dana njegova nastavka. :) Pa evo :


Improvvisa luce ad Est,
liquida si stende sulle cose intorno a me,
mi sorprendo a piangere

Temu ovog posta znala sam još za vrijeme pisanja prvog LOA (law of attraction) posta, ali mislila sam da će biti napisan puno ranije. Međutim, sada, nakon ispitnih rokova i novog razdoblja predamnom (koje je, ne nužno bolje, samo drugačije), konačno imam vremena posvetiti mu se. Neopisivo mi je zanimljivo kako prolaskom vremena i proživljavanjem novih iskustava, stjecanjem novih znanja o temi o kojoj pišem, još nerealizirani post raste. Zato, sada imam puno više toga za reći nego što sam inicijalno namjeravala. To naravno, podrazumijeva činjenicu da će i ovaj post biti blogerski Rat i mir
(po dužini, ne kvaliteti - iako, nisam ga čitala pa možda ima nade za mene - *strong sarcasm on board*), usprkos tome što sam stvarno mislila da će ovaj biti kraći od prošloga. Ja sam upozorila. Čitatelji se upuštaju u njega na vlastitu odgovornost, ja ne smanjujem ništa... Za one koje ne zanima sve, olakšala sam dijelivši komponente po kategorijama.






Život je predivno čudo u kojem smo slobodni kreirati gotovo što god poželimo. Lijepa afirmacija, ali i istina kojoj svakim danom sve više svjedočim. U ovom trenutku, pada mi na pamet kako je moj život bio pun prelijepih trenutaka i kako bih se smatrala pravom sretnicom gledajući unatrag na njega da znam da sljedeći tren moram umrijeti. Ali isto tako, razmišljam i počinjem shvaćati kako se ne bih htjela vratiti u prošlost i živjeti bez svih spoznaja na polju duhovnosti i stila života u kojem se na misao kao kreacijsku silu obraća pozornost. Ovako je neusporedivo bolje i nikada se ne bih htjela vratiti. javascript:%20void(0);
Ne kažem da se promijenila, jer nisam. Caitlin kao Caitlin, uvijek sam ista, ali ipak, stil života mi je tako kvalitetniji.

Entuzijazam za afirmacijama i njihovo konstantno korištenje. Njihovo evoluiranje. Zahvalnost, svaki dan maksimalno uživanje u životu. Život u ekstazi, svaki dan, bez obzira jesu li emocije koje osjećam pozitivne ili negativne. Abraham Hicks seminari. Kad god želim nečije mišljenje o law of attraction like temi, Abraham ima savršene odgovore u savršenom trenutku za mene. Moja draga Ana Bučević koja je "jedna od nas", strastvena oko svjesnog kreiranja nakon što je učila od drugih. Nezaobilazni, najdraži, Joseph Murphy. Wayne Dyer...


Kao što sam već rekla (u komentarima pretpošlog posta), tako je teško pisati o ovome na blogu jer mi treba format knjige od stotinjak stranica, a ne posta u kojem ne uspiješ sve sažeti iako je duži od... Kineskog zida?
However, nadovezujem se na prošli LOA post. Ovaj put, odlučila sam podijeliti neke stvari koje mi se događaju u zadnje vrijeme - manifestacije, veće manje, misteriozne događaje i taako. :) Naravno da ne mogu sve iscesirati u ovom postu, ali par toga što sam odabrala su zdrastveni, financijski, kreativni, akademski, poslovni izazovi / promijene i par spomenutih misterioznih duhovnih iskustava.


ZDRAVLJE) Jedna stvar koja me ne prestaje fascinirati je moje zdrastveno poboljšanje otkad sam se bacila na liječenje umom. Rekla sam si da će bez obzira na to što u budućnosti možda napravim, ili bez obzira na neke stvari iz prošlosti, moje izliječenje, kada bude konačno, biti moje najveće životno postignuće.
Nakon mnogo patnje, što fizičke, što psihičke, počela sam intenzivnije raditi na sebi i mijenjati sliku koju sam predugo vremena utiskivala u svoju podsvijest. Postalo mi je jasno da ne mogu ozdraviti mijenjajući izvanjske komponente. Uzimajući lijekove koje me ne liječe, mijenjajući prehranu koja me ne ozdravlja, nisam postizala ništa. Shvaćam da sam imala bolest koju bih da ne znam zakon privlačnosti i da zbog ove situacije nisam bila primorana zakonitosti njegove primjene konačno savladati, bila bih osuđena na život očaja i život bolesti, i život beznađa - bez trunčice pretjerivanja.
Međutim, svaki dan svjedočim jednoj dugoj, predivnoj manifestaciji i vjera mi postaje jača zahvaljujući konstantnom tupljenju pozitivnih misli.

Početak mojeg procesa liječenja datiram u veljaču ove godine. Počela sam s afirmacijama, a od lipnja koristim Dr. David Hamiltonove vizualizacije. Neki dan sam iako mi se to donedavno činilo tako glupim, počela sam s eft-om (emotional freedom tehnique).

Ako niste nikada imali kroničnu bolest s kojom je život nepodnošljiv, ili još gore, iskusili bolest koja vam ugrožava život, a odlučili ste se iscijeliti, ne znate kako taj proces može biti frustrirajuć. Ne znate koliko je to suza, lupanja nogu i šaka o zid usred noći i sumnji u vraćanje svog života u normalu, koraka unatrag. Ja mogu probaviti misao sebe kao milijunaša, uspješnu u svojim hobijima i ciljevima, i bla bla, ali ništa mi u životu nije bilo tako teško kao početi vjerovati da se mogu iscijeliti mislima. Kako? Gledam se u ogledalo i vidim svoju nenormalnu masnu kosu. Otvorim usta i vidim svoje uništeno grlo. Kako Ali uspjela sam, iako nisam mislila da hoću.

Gledanje Miracle man dokumentarca i njegovog svjedočanstva u Tajni i ova dva videa u trenucima sumnje su mi najviše pomagali da vratim fokus na zdravlje kao da ga primam upravo sada.

Od zadnjeg loa posta, puno sam bolje. Nisam ozdravila 100% i ni najmanje mi ne smeta je to proces za koji treba vremena, jer svakodnevno tako uživam u njemu. Prva manifestacija je naravno, emocija. Po emocijama koje osjećam sada i koje bih osjećala prije par mjeseci, znala bih da sam na pravom putu. Rečenica koju ću sada reći, a objasniti tek u sljedećem postu : vibracijski ste uvijek korak ispred! Vibracijski ste uvijek korak ispred! Šokiralo me kad sam ne tako davno shvatila da ne znam kad sam zadnji put s nekime pričala o bolesti. Više nema potrebe za tim jer se osjećam 70% ozdravljenom. Kad je nestao osjećaj bolesti u velikoj mjeri, moje iskustvo se preobrazilo i nema potrebe za potvrđivanjem nečega što više nema, ako me razumijete.
Osim emocija koje su nebo i zemlja naspram prijašnjih, fizički dokazi su dodatan vjetar u leđa. Svaki dan svjedočim malim promjenama koje se kasnije natalože i čine gigantske pomake. Moja kvaliteta života je ono.. tako dobra! U zadnjih dva mjeseca svjedok sam drastičnog smanjivanja boli, raznoraznih teškoća i fizičkih pokazatelja nezdravlja na tijelu. Ne možete zamisliti moju zadivljenost i nevjericu kada vidim crvenilo koje bilo na meni mjesecima, drastično povuče preko noći ili kada mi neki sablasni bijeli promjeri s nečim crvenim unutra jednostavno gube na intenzitetu. Stvaralačka inteligencija koju imamo u sebi je tako nevjerojatna. Ono što jesmo je stvarno, ali stvarno iznad svake razine našeg poimanja.


Offtopic, ali opet vidim da pišem u žaru trenutka i inspiracije pa će to izgledati loše na kraju.


TAKOZVANI PROBLEMI) U prošlom postu sam napisala "By getting to know the laws of the mind, I handle stress differently." I to je tako istina.

Zahvaljujući afirmaciji Abraham Hicks " Everything is always working out for me", Louise Hayinoj " Only good will come out of this situation" i spoznajama o našoj božanskoj prirodi i krajnjem prevladavanju well beinga, izazove gledam iz perspektive koja nema veze ni s jednom koju bih primijenjivala u prošlosti.

Dogodilo mi se tako da je došao kraj lipnja, a ja još uvijek nisam znala gdje ću raditi ovo ljeto. Ipak, vjerujući da ću naći nešto i da će to biti nešto biti dobro jer druga opcija ne postoji, za par dana, dobila sam poziv prijateljice roditelja koja me uputila poslu koji je odgovarao onome što sam htjela (fantastično radno vrijeme i rad u rujnu, što prijašnjih godinama baš i nisam imala prilike).

Jako mi se sviđao taj posao, ali dobila sam otkaz (ne klasičan otkaz, al' ono, duga priča za detalje) jer se nisam sviđala poslodavcima. No hard feelings, imala sam zakon šeficu, ali nisam bila njihov cup of tea i ne možeš protiv toga.

S promijenjnim uvjetima i nečemu što je nalikovalo na otkaz, bila sam u potencijalno teškoj situaciji jer bi to značilo ostajanje bez ljetnih prihoda, a to bi financiranje studiranja učinilo nemogućim. A novi posao realno, nije lako naići (da, ovo je samo uvjerenje koje se može promijeniti).

I što sad? Nisam odabrala paničarenje, moja refleksna reakcija je bilo bombardiranje mozga afirmacijama.

Imam moć da riješim ovu situaciju.
Lako pronalazim poslove.
Everything is always working out for me.

Tako nešto. Ponavljala sam ih bez prestanka. Ne očajnički, ne iz straha, nego u svrsi boljeg osjećanja i početka gradnje vibracije koja će mi donijeti sretno riješenje. Iskreno, nisam se osjetila ugroženom jer sam vjerovala da imam "universal forces on my side".

Nakon završetka smjene u 23h, naumila sam na jedan razgovorčić s Bogom i svojim nesvjesnim umom (aka beskrajnom stvaralačkom inteligencijom) - iako je to dvoje možebitno ista stvar.

I tako, jedanaest sati, kao što sam htjela, otišla sam na plažu jer mi je to omiljeno mjesto, i odgovarala mi je tišina, zvuk mirnih valova, ljetnog noćnog zraka i pogled na nebo. Sjela sam na neki kamen i svjesna svega što me Joseph Murphy naučio, započela "razgovor".

Subconcious mind, you know all the ways I could get money and find a new job.
You are knowing all possible ways it could manifest. I'm allowing myself to recieve the perfect solution now.
All my problems are dissoveld in the mind of the God.
God is an instant and everlasting suply and support.

Itd, itd.

12

utorak

travanj

2016

Catch 22

Ovako mi izgleda život :


Ne mogu pisati dok ne dobijem laptop.
Neću dobiti laptop dok ne počnem pisati.

09

ponedjeljak

studeni

2015

No escape from Balkan

Današnjim jutrom prisjećam se davno naučene lekcij, iako u sasvim novom ruhu. Kad kod nekome - nekome i za nekoga izlažeš svoje srce, ono će biti izdano i zgaženo. Kada ti je stalo do ljudi i njihove dobrobiti, a njima do njih nije, to te može slomiti.
Iznenađena sam da ni u 2015.nismo prevazišli svoj stockholmski sindrom, tisućljetno povijesno nasljeđe submisivnosti i napravili odmak od indoktrinacije zla (barem mi mladi) naših roditelja, televizije i crkve. Svi vi psihopati koji ste glasovali za HDZ, SDP i Most, čestitam vam na pobjedi i novostečenoj individualnoj stigmi srama (koju naravno, ne osjećate) zbog svega što predstavljate.

Život bi mi bio mnogo lakši kad mi ne bi bilo stalo do vas. Kada bih se mogla nasmijati, dići ruke i reći :" Znaš šta, j*** mi se, jer meni je u životu dobro."


Izdajice zdrave pameti, izdajice prosperiteta, izdajice vaših prijatelja i susjeda, podupiratelji iluminatskih marioneta (ne šalim se i ne, ne drogiram se) na mikrorazini, izdajice samih sebe. ČESTITAM!

23

nedjelja

kolovoz

2015

Like we're runaways,like we're superstars. Baby, kids on the run, like we just turned 21

Prvotno nisam imala namjeru napisati.

Ali mišljenje se uvijek može promijeniti. Jer, sviđa mi se ovaj datum. I dan.

Vrijeme za rođendanski post je tako savršeno.


Dan mi je tako poseban iz nekog razloga.
Čudan i drugačiji od svega, ali na dobar način.
U stanju sam koji najbolje mogu opisati kao "polubolesna", ali osjećam se jako dobro unatoč tome. A i emocionalno, u takvoj sam božanstvenoj poluekstazi.

Ne trebam druge i nije mi stalo do čestitki, ali i otvorena sam im ako dođu. Tako se osjećam.



Na poslu sam (koji je tako dobar, čim na na njemu mogu pisati post), i ne razumijem kako je prošlo već šest sati. "Ne razumijem" u baš iskrenom smislu, jer mi je tako misteriozan protok vremena danas. I lijepo je, jer čini se, danas sam povrh svega, pošteđena nepristojnih Talijana koji bi me živcirali.

Definitivno jedan od najljepših dana na poslu, a mislim da će mi i popodne, doma, biti odlično. Male stvari me iznenađuju.



Jučer sam baš pisala u dnevnik kako je lijepo biti sam svoj najbolji prijatelj i nalaziti bezuvjetnu podršku i ljubav u samome sebi. Uvijek sam bila sama sebi dobar prijatelj, ali u ovom periodu života, ipak osjećam da je to izraženije, nakon treniranja mozga na optimizam i nadu, otvaraju mi se svakakvi novi svijetovi.

Ove sam godine počela čitati Lornu Byrne i jako mi se sviđa to što pišem. Znam da možda zvuči kao da sam skrenula izjavljujući takvo što iz čista mira, ali danas definitivno osjećam prisutnost anđela oko mene. Jednog ili više, nemam pojma.



Taako važna godina je iza mene. Osjećam se tako privilegiranom što mi je pružena prilika poživjeti do 21. I nadam se, iako sam prestala gledati na smrt kao na nešto tragično, da ću imati priliku doživljavati još brojne rođendane. Tako želim živjeti. Toliko toga još trebam napraviti, i nastavljam, odmah nakon ovog posta. ( Šteta što pod tim mislim na bigger picture stvari, a ne primjerice, na nastavljanje učenja za jesenske rokove)

Tek sam jučer otkrila da moj country sweetheart Hunter Hayes ima prigodnu pjesmu za mene. I k tome, nedavno je izašla! My jam totalno.

Uzimajući u obzir burrito i tortu koji me čekaju, dijeta će morati još malo patiti. Poznavajući sebe, neću imati grižnju savjesti poslije. Trend debljanja je totalno aktualan kod mene.



I još jednom, ne čitam svoj post nakon pisanja i preuzimam rizik nekoherentnih nakupina rečenica, i pokušavam dokučiti kako uspijevam zvučati tako depresivno dok pišem s takvom srećom. Ali sretan mi rođendan!


Your Caitlin McCourt,
who unlike Taylor Swift,
surely didn't wait till 21 to start drinking

28

utorak

srpanj

2015

No. 1 LOA post : I know there's a God because I met him (iliti kako je Caitlin nakon 7 godina naučila primjenjivati zakon privlačnosti)

By getting to know the laws of the mind, I handle stress differently.

Nepoznato mi je zašto sam ovo morala reći na engleskom, ali izrečena misao mi se tim riječima iznova pojavljuje u glavi. Ona je najvažnija lekcija koju sam naučila u zadnje vrijeme koja će mi se ujedno od sada, pa do kraja protezati kroz život. Stavila sam ju na početak, a smisao može dobiti tek na kraju kad ju objasnim. Ali uvjerena sam da od malo dobrog starog in medias resa još nitko nije umro.

Dakle, postala sam duhovnija. Uvijek sam bila jer kao strastvenoj obožavateljici zakona privlačnosti, nezamislivo mi je otrgnuti dimenziju duhovnog iskustva od čovjeka, ali tek sam u zadnjih godinu i tri mjeseca dovela sofisticiranije spoznaje u svoj unutarnji život.

Izjava da sam upoznala Boga zvuči ekstremno pompozno. Iako je to rečenica iz Taylorine neizdane pjesme koja mi je uvijek bila dirljiva, doista odražava fazu u kojoj se nalazim. Voljela bih vam potvrditi da se ta izjava poigrava figurativnim izrazom, ali nisam sigurna da je ne mislim doslovno.

Da počnem, spomenutih zadnjih godinu i tri mjeseca učenica sam procesa koji sam nazvala spora evolucija. Taj se proces zove tako jer sam sa zakonom upoznata od davnog ožujka 2008. i uvijek je bio dio mog života, ali mogu reći da sam tek sada shvatila u čemu je tajna njegovoj primjeni. Spora evolucija je to zato što zauzima dug vremenski tijek. Spora evolucija je to zato što nisam osoba koja je jednom ili par puta pročitala Rhondinu Tajnu i imala sve tehnike u malom prstu. Još jedna stvar koja karakterizira sporu evoluciju u zadnjih godinu i tri mjeseca jest ta da mi se nove spoznaje silovito nižu jedna za drugom, kada sam na njih spremna. Kada sam na njih spremna, ili preciznije, kada dosegnem određen stupanj rada na sebi da ih primjetim i interpretiram.

Da preskočim svu svoju prošlost i sva svoja uvjerenja i svjetonazore (dnevnici zahvalnosti, mišljenje da je sve moguće i ostalo na taj kalup) koje su me dovele do ovoga, prijeći ću na taj travanj 2014 od kojeg su stvari krenule intenzivnije.









U travnju sam, kao što neki koji me čitaju vjerojatno znaju, oboljela od candide u grlu koja je cijelo ovo vrijeme bila opaka i nemilosrdna prema meni. Jedna od teškoća koje su se javljale uz nju bila je potpuna začepljenost nosa zbog čega mi je pokušavanje disanja bila cijelodnevna agonija zbog koje bih često spavala samo sat do dva dnevno. Tada negdje sam se najednom sjetila da bih mogla potražiti neke meditacije za nesanicu na netu kako bih si pomogla zaspati. Ispalo je da su te meditacije bile the very first element spore evolucije.
Youtube je pun meditacija i hipnoza za one koje ne mogu spavati. Meni su često pomagale, iako je nekad bolest ipak bila jača. S vremenom sam odustala od njih iz dva razloga. Tog da su mi se toliko urezale u podsvijest da mi je pomisao meditacije, njezinih mehanizama i zvukova imao miris nesanica koje sam prošla, od kojeg mi je bilo mučno. Dakle, počnem meditaciju, moj mozak se sjeti svih ružnih trenutaka u kojima sam posezala za njom pa mi to nije imalo smisla. Drugi razlog je bio taj da većina meditacija zahtijeva duboko (ili bilo kakvo) disanje, a to mi je bila najveća muka. I kako se opusiti kada ne možeš disati, to mi je stvarno bilo nemoguće. Tako da sam privremeno raskrstila s meditacijama, međutim, ponovno su mi pomagale u studenom i prosincu iste godine kada je novi ciklus besanih noći pokucao na vrata.

Negdje to ljeto s meditacija za nesanicu prešla sam na health meditations. Zanimale su me one meditacije koje se konkretno bave riješavanjem zdrastvenih problema. Jednog kasnokolovoškog dana, jedan me link za ponuđeni video doveo do jednog health affirmations videa. I iako se tog trenutka ne sjećam jer tada nisam znala da je otkrivanje afirmacija nešto što će revolucionarizirati moj život, za mene je povijestan.

Afirmacije su tehnika koja me nikad nije zanimala. Knjiga koju imam doma ih je istaknula kao moćan proces i navodila neke primjere. Autor Metatajne ih je isto hvalio, ali meni to nikad nije sjedalo. Znam da mi ih je prijateljica koristila (ujedno i jedina koja razumije zakon i koju zanima duhovni razvoj), ali nikad nisam znala previše o tome, valjda jer me nisu zanimale. Međutim, tada sam to prepoznala kao nešto vrlo korisno na što se definitivno moram baciti.

Uskoro sam svakodnevno ili skoro svakodnevno slušala audio afirmacije. Nekad one standardne, a nekad one koje svjesni um ne razabire, pa izravno utječu na nesvjesni. Ove druge su mi bile draže jer sam ih smatrala moćnijima. Nekada bih si čak na i kroz dan ponovila neku. "Zdrava sam. Zdrava sam." Tada sam čak i pogledala prvi isječak iz seminara Abraham Hicks na temu zdravlja i pomislila "Oh, what a lovely lady."

To je bilo prvo sjeme koje sam bacila u svoj nesvjesni um. Prvi pokušaji mog afirmiranja bili su relativno neefikasni, ali iz njih sam učila kako razviti i naučiti taj proces. Naposlijetku, početak ionako nije stvoren da bi se prilikom njega briljiralo.











U rujnu sam voljela čitati članke o odnosu zakona privlačnosti i zdravlja. Kad sam čekala mamu da završi s poslom, na mobitelu, bio je izmak turističke sezone.
Znala sam sve što trebam napraviti kako bih se iscjelila. Ali nisam znala kako.Nisam smjela svoju energiju usmjeravati na bolest nego na zdravlje. Ali gledajući unutrag, kada pišem ovo sa sasvim jednog drugog mjesta, ne iz onog mračnog uma opterećenog depresijom, shvaćam da sam upravo to radila, koncentrirala se na bolest. Jer, iako sam poznavala zakon privlačnosti i činjenicu da moram osjećati i živjeti zdravlje da bi mi ono moglo doći, nisam istinski to radila. Jednostavno nisam tada bila na toj razini osobnog razvoja. Čvrsta uvjerenja mog nesvjesnog uma, otrovana svjetskom propagandom i začinjena vlastitim potvrdama poput : Neke su bolesti stvarno neizlječive. Ovo je jebena bolest i ništa mi ne pomaže. Ako moderna medicina nema riješenje za to, onda mi ono ni nije dostupno, činila su svoje.

Iako nisam svjesno mislila to, to su stavovi koje sam držala cijelog života dominantnima. Znala sam za priču o Moorisu Goodmanu i uvijek sam vjerojala u mogućnost samoiscjeljenja, ali vjerovala sam samo intelektualno. Ove sam godine naučila na vlastitoj koži što znači znati ili misliti nešto na intelektualnoj razini, a što na emocionalnoj i iskustvenoj. Svijetovi i svemiri stoje između ova dva pojma.

Krajem listopada neprestano sam slušala afirmacije. Skinula sam si ih na mobitel i to mi je bilo tako super. U gradskom busu, običavala sam žrtvovati slušanje glazbe pa su mi iz slušalica dopirale one.I neko vrijeme sam obožavala te snimke afirmacija dok mi one nisu postale bezveze. Baš sam se našla u tom načinu afirmiranja i mislila sam da je jako učinkovit za mene. Ali na kraju sam odustala od njega jer mi je dosadila pasivnost upijanja tuđeg govora. Međutim, iako to govorim za svaki segment spore evolucije, ovo je bilo revolucionarno jer me kasnije dovelo do boljih (i najjednostavnijih) načina afirmiranja. Taj pristup je bio savršen za mene u tim početnim stadijima iz nekog razloga. Sada mi nije napet, ali svojevremeno je bio odličan.

Onda odjednom, moja ljubav o nauku zakona privlačnosti dosegnula je novu razinu. Dakle, ne mogu reći "tek me otad počeo zanimati" ili "tek sam tada počela graditi sve što znam o tome" , jer očito, to je imalo svoju dugu pozadinu. Ali dogodio se, jednog subotnjeg prijepodneva u studenom, da mogu podvući crtu i reći "tu se moj hobij počeo intenzivirati više nego ikada". Gledala sam predavanje nekog simpatičnog Joshue čijeg se prezimena nikako ne mogu sjetiti, sat i pol, nešto o bolesti i liječenju umom otprilike. Namjeravala sam gledati pet do deset minuta da se inspiriram i krenem dalje, ali umjesto toga, predavanje me magnetski privlačilo da gledam još i još, i na kraju sam odgledala tih sat i pol odjednom.

Od tada je gutanja law of attraction materijala postao neizostavni dio rutine koji mi je falio kada ga nisam upražnjavala. Često sam jedva čekala završiti s obavezama da se mogu opusitit i posvetiti knjigama, filmovima i raznim snimkama seminara. Baš sam u studenom otkrila kako treba (ne letimično) Abraham učenja koja su mi i dalje poput najboljih prijateljica.










Sada, gledajući svoj život od 2008. kad sam upoznata s "tajnom", mislim da je, nakon nekoliko stotina članaka, isto toliko audio materijala, i pedeset, šezdeset knjiga na temu i varijacija na temu, bilo i vrijeme da shvatim kako koristiti universal forces u praksi, i vidim neizmjernu ljepotu u tom postepenom razvoju.

Na zimskim praznicima napokon sam čitala prvu knjigu Esther i Jerryija, a ta je bila Ask and it is given. To izdvajam kao stvarno izvanserijsku knjigu. Iako, mogu reći, sljedeća " Money and the law of attraction" mi je još bolja! Uvijek sam oklijevala s njom jer mi novac trenutno nije bio važna stvar o kojoj želim sve znati (naspram zdravlju) , ali na kraju je ispalo da se ne bavi u cjelosti samo novcem, nego nosi mnoge odgovore na pitanja koja sam imala.

Veljača je bila je moja Louise Hay faza. Ona me nikada nije zanimala, ali da sam znala o čemu se rade njena učenja, puno prije bih je sa neizmjernim zadovoljstvom proučila. Bila sam oduševljena time da i Louise ističe važnost afirmacija! I što mi je jako sviđa, kako sam u jednom intervjuu saznala, naučila je što je zakon privlačnosti zbog Abraham Hicks!

Osim, Louise, veljača je donijela revoluciju i mojem korištenju afirmacija, kao i izlaz iz depresije doslovno preko noći.
Nakon audio afirmacija, bilo direktnih ili subliminalnih, imala sam drugu fazu. U prosincu sam kreirala svoje afirmacije, sortirala ih u pet kategorija prema životnim područjima i isprintala. Imala sam običaj svaku afirmaciju iz odabranog životnog područja (zdravlje obavezno svaki dan) čitati pet puta.
U veljači sam shvatila da je možda nekim ljudima ta metoda odlična, ali kod mene daje slabe odjeke. Došla sam do zaključka da je afrimacije jednostavno najbolje... izgovarati. Pročitati ih ako ih imate negdje zapisane, ali onda ih zaista izgovoriti, ne čitati. Što odlučnije i sa što više vjere u tom trenutku možete. Na početku, tek mi je sada kad sam prošla kroz neke stvari jasno, vaše afirmacije neće biti uvjerljive ni vama samima zbog starih uvjerenja duboko ukorijenjenih u nesvjesnom umu. Ali iskustveno, znam da nakon puno rada na sebi svako uvjerenje može biti promijenjeno te svaki, i najveći psihološki otpor može biti razbijen.












U veljači sam uspjela vratiti staru sebe i isplivati na površinu, figurativno, nakon emocionalno iznimno teškog razdoblja u kojem se nisam znala nositi s bolešću i ne biti nesretna zbog nje (vrhunac je bio kada sam u suzama, na poslu molila boga da umrem jer više nemam snage za fizičku i emocionalnu patnju koju sa sobom nosi život bez zdravlja - rečenica koju sam poslije, zanimljivo, čula od nekog drugog u svjednočanstvu koje me jako inspiriralo) (i baš zato, s obzirom da sam sada odlično, znam da ništa nije beznandno i da se svaka situacija može promijeniti).

I konačno, kad sam ponovno našla svoju sreću, a koju sam pronašla kad sam rekla da je dosta, i shvatila da nitko, čak ni moji najbliži, neće doći i spasiti me. Jedina osoba koja mi je mogla pomoći sam bila ja, i tako je i bilo. Saberi se, tako nešto sam si rekla. Poznaješ zakon privlačnosti i znaš što ti je činiti, samo trebaš konačno početi. I tako sam se počela zahvaljivala na svemu, istopila depresiju preko noći i nakon toga mi je, bez pretjerivanja, svaki, ali svaki dan na ovaj ili onaj način čaroban.
I konačno (ponavljam), kada sam se stabilizirala i otkrila novi način afirmiranja, okrenula sam novi list po ne znam koji put i odluka je pala.

Izliječit ću se umom.
Iscijelit ću se pozitivnim afirmacijama o zdravlju, tijelu, snazi, imunitetu, o povezanosti s beskrajnom stvaralačkom inteligencijom koja zna kako me ozdraviti.
Moja snažna uvjerenja o stvarnosti bolesti i prepuštenost na milost i nemilost moderne medicine kao jedine opcije će se rasplinuti kao da nikada nisu postojali.
And I'll watch it unfold.

Neko sam vrijeme još mislila da ću kombinirati nešto svjetovno i snagu uma, ali ubrzo sam, shvaćajući s vremenom uzaludnost toga, odustala i počela se oslanjati samo na svoj um. Odustala sam od nemoguće misije potrage za liječnikom koji će mi reći nešto pametno i od****** anticandida dijetu. Totally dependent on God.













Da odmah na kratko skoknem do kraja priče, sada je kraj srpnja i još nisam izliječena do kraja. Ali, sad ću se ponovno vratiti tamo gdje sam stala.

Afirmacije za ozdravljenje običavala sam izgovarati ispred ogledala po deset minuta svaki dan, plus, onda kada perem zube (jutro i navečer), također pred ogledalom, plus, cjelodnevno kad god i gdje god.
Sjećam se da bih se gledala u ogledalo i razmišljala o tome kako se te afirmacije čine nadrealnima. Afirmiram o nečemu u što vjerujem da dolazi, a opet, gledam se u ogledalo i vidim realnost svoje masne kose kao manifestacije bolesti. Moja masna kosa, koja više nije moja normalna kosa od vremena prije toga, i koja me podsjeća da je bolest tako fizička, stvarna, i tako tu. U ogledalu vidim i zlokobne bijele polukrugove u grlu i nejasno mi je, kako pomoću misli nešto što vidim vlastitim očima, a nisam luda, može povući i nestati? Ali odlučila sam ipak nastaviti vjerovati jer duboko u sebi znam da je materija kao nešto čvrsto i nepromijenjivo samo iluzija i ljudska zabluda, i da je jedina istina naš unutarnji svijet koji gradimo svojim mislima.

Kraj ožujka. Prvi od nekoliko pomaka kojem sad dosada imala prilike svjedočiti. Šok i nevjerica kada sam gledajući se u ogledalo vidjela da mi kosa nakon dva dana nepranja još uvijek nije masna. Kosu u normalnom stanju perem svaka tri dana i kao svaka prosječna zdrava kosa, neće biti vidljivo (jako) masna. Međutim, nakon bolesti, kosa mi je jedan dan, a nekad i nakon pola dana ako nemam sreće, izgledala kao da ju nisam prala mjesecima. Kada sam vidjela da je i dalje čista, znala sam da je prvi korak u iscjeljivanju učinjen. I trebalo mi je dva tjedna čuđenja i praćenja ritma kose da se uvjerim da mi se više ne masti brzo kao prije.

Prvi travanj. Copy pejstala sam nove afirmacije s nedavno otkrivene najdraže stranice, imala sam trenutak prosvjetljenja koji nikada neću zaboraviti. Simon Webbe i njegova After all this time u pozadini, večer, i ja, tako dirnuta napretkom svoje kose. Čitajući te afirmacije koje sam sutradan namjeravala isprintati, misli su mi prolazile glavom i nevjerica pred prvim malim dokazom da je moje iscjeljenje počelo, izazvala je nevjerojatno ekstatične emocije u meni. Ne sjećam se kada sam zadnji put plakala od sreće, ali tada, lijevala sam suze kao da u mojoj sobi pada kiša, jer me udarila jedna spoznaja. Nakon godina vjerovanja u zakon privlačnost i mnogih ismijavanja ljudi sastrane koji ga ne razumiju, napokon sam to iskusila na nekoj većoj stvari (da ne ispadne da nikad nisam doživjela manifestaciju). Shvatila sam da Bog kao osoba stvarno postoji i da nas nije stvorio kako bismo patili i bivali žrtve svojih okolnosti, nego da zaista možemo biti sve što želimo i da je zaista istina ono da će se sve u što nepokolebljivo vjerujemo očitovati pred nama. Bilo je nešto neopisivo, beskrajno lijepo i nisam si mogla pomoći a da ne plačem zbog te ljepote, zbog svih ljudi koji žive ne razumijući da su toliko više od onoga što misle da jesu, zbog ograničenja koja ne postoje u stvarnom svijetu nego u našem umu, zbog beskonačnog potencijala i zbog mogućnosti da se naše najdublje želje ostvare samo tako i da je sve tako jednostavno, samo mi to ne shvaćamo, i plakala sam znajući da nas Bog, stvaralačka sveprisutna inteligencija, toliko voli da nam sve to omogući.









Nekoliko dana, otkrila sam molitvua Murphyija koja mi je također zavrtila glavom. Nakon toga sam pročitala The power of your subconcious mind i moram reći... ta knjiga je sve.
Do sada sam pročitala pet njegovih knjiga i njime sam oduševljena više nego ičime. Josephove afirmacije i procesi su jedna od najdragocijenijih stvari koje znam i ne mogu opisati koliko mi je život kvalitetniji što to znam. Joseph the man!

Još jedan autor, close to my heart, kojeg bih obavezno izdvojila i preporučila je Dr. David Hamilton. Sve oko njegove knjige Kako umom izliječiti tijelo je bilo tako sretno iskustvo za mene. Otkrivanje knjige i konačno posuđivanje u knjižnici tog petog svibnja.. Ahh.. The joy. Znala sam da je to još jedna knjiga važna za moje iscjeljivanje pa sam bila užasno uzbuđena oko nje. Tek mjesec dana nakon, točno 5. lipnja, počela sam vizualizirati (iako kao netipični law of attraction enthusiast, nisam bila obožavatelj vizualizacije) i to je pokrenulo vrlo važan odjek na proces iscjeljenja.
Također, druge dvije Davidove knjige koje su prevedene na hrvatski su isto fantastične! Volim tog čovjeka, svaka preporuka.

Neki dan sam pročitala i izvanserijsku You are the placebo, Joea Dispenze. Eto, to su te za koje imam najviše riječi hvale i koje su me oblikovale u najvećoj mjeri.








Polako ću privesti post kraju jer je vidim, već dosta dug.
S razlogom sam podijelila ove LOA postove u više njih. Ovo je bio prvi u kojem je manje-više opisana kronologija spore evolucija, s ponekim rupama naravno, ali najvažnije je tu. Kad sljedeći put budem pisala o ovoj temi, voljela bih se baviti konkretnim procesima, stavovima i opisati što mi se sve događa u životu nakon spoznavanja prakse ovoga.

Što se zdravlja tiče, kao što sam rekla, nisam još ozdravila do kraja, ali proces djeluje. Naučila sam kako se koncentrirati na well-being umjesto na bol i bolest, na nadu umjesto na očaj. Osjećam da je bolest dosta oslabila i da će je moja uvjerenja s vremenom nadjačati. Nedavno se dogodilo nešto za što sam mislila da nikad neće. Oni spomenuti bijeli krugovi u grlu koji su bili tako čvrsti i stvarni zadnjih petnaest mjeseci, na moje potpuno zaprepaštenje, malo su se smanjili i boja im je izgubila na intenzitetu. Hashtag nema labavo.

Što se tiče citata s početka kojeg sam se tek sada sjetila, obećajem, u drugom ili trećem LOA postu će imati više smisla.

Nisam čitala i nemam pojma na kakvoj mi je razini sintaksa i kakav je pravopis. Jedan dio posta sam pisala prije desetak dana (provjerih sada - 11 dana) , drugi tek sad, ali nadam se da je bar razumljivo ako ništa.

Za kraj, uz pozdrav, moja nova najdraža afirmacija :

Everything is always working out for me.

Cat McCourt

14

nedjelja

lipanj

2015

Se torna non so, ma credo tardi

Javljam se nabrzinu jer baš imam potrebu. Imam osjećaj kao da ću umrijeti ako nešto ne napišem (ovdje).
U zadnje vrijeme se "bavim" pisanjem posta o zakonu privlačnosti pa nisam piskarala ništa novo izvan teme. Kada bavim stavljam pod navodnike, radim to namjerno, jer bi suprotno impliciralo da doista pišem i aktivno radim na objavljivanju posta. Ali naravno, ne radim to, nego pišem u jednom navratu i onda ponovim isto nakon mjesec i pol, dva, prepravljajući ili brišući tekst u potpunosti. Pametnoj kakva jesam, nije mi palo na pamet da na nijednom kamenu nije urezano pravilo da ne možeš napisati nešto novo ako nisi napisao do kraja ono što si prvotno namjerio.

Moram uglavnom reći da sam ponovno postala jako sretna osoba. Ne da mi je cijeli život savršen ili da sam ostvarila sve što sam ikada htjela, pa sam mirna, ali stanje uma mi se izokrenulo za 180 stupnjeva, prema apsolutnom sveprožimajućem optimizmu. 2014., kao i neki trenuci u 2015., unatoč lijepim stvarima kojih je itekako bilo, bila je bez konkurencije najgore razdoblje u mojem životu. Depresija zbog bolesti, bolest s kojom se nisam dobro nosila zbog svog teškog karaktera i emocionalna trauma uzrokovana preseljenjem iz Zagreba u Rijeku, ostavile su traga na meni.

Sve se promijenilo nakon mojeg zadnjeg "živčanog sloma" kojeg sam zabilježila i na blogu dva posta unazad. Navečer toga dana sam slušala Placebo u mraku, ležala u krevetu i prebirala po nekim mislima. Zvučat će kao loša pokušaj znanstvene fantastike, ali taj sam dan počela čitati Rhondinu Magiju i odlučila da ću sljedeći dan cijeli dan izražavati zahvalnosti cijeli dan na svemu dobrome u životu. Sedmi veljače (inače rođendan mog bloga, da) je dan koji nikada neću zaboraviti sigurno. Bilo je sunčano, stavljala sam sušiti veš s neobjašnjivom strašću i srećom, i sjedila na prozoru pijući cappucino, slušajući glazbu i rekla bih, ponovno se rađajući. Još se sjećam kako sam taj dan i desetak dana nakon toga u svoji dnevnik, u kojem tek ponekad pišem više od tri- četiri reda za svaki dan, pisala deset i više redova u bilježnicu za svaki pojedini dan. Jer svaki dan bio mi je zanimljiv, predivan, sretan i nova avantura. I kunem se, sedmi veljače je bio moja prekretnica jer od tada mi se nije dogodio ni jedan jedini dan koji nije bio takav!

Moja višemjesječna depresija i očaj su se istopili preko noći i vratila sam svoj (stari) život.

Neizmjerno uživam u svojim hobijima. Ne mogu to ni opisati.
Razvijam se onako kako želim. Zadovoljavam svoju znatiželju i želju za napretkom i znanjem.
Moj duhovni rast i revolucija cvjetaju. Zakon privlačnosti me u zadnjih sedam mjeseci zanima više nego ikada prije.
Studiram ono što volim, unatoč povremenim padovima (uzrokovanim 99% time što zbog kolizija moram na ecipecipec birati koji kolegij želim pasti, a kojem ću ispitu pak pristupiti. Glupi riječki faks, tom imbecilnom sustavu nitko ne može konkurirati, mrzimgaiuvijekćugamrziti).
Vjerujem da je moje ozdravljenje pitanje vremena.
Imam najbolje ljude na svijetu u svom životu.
I svaki dan uspijevam živjeti kao da mi je praktički posljedni.

Catilin McCourt

15

nedjelja

ožujak

2015

Na vrhu Hendrixovog mosta, ni to mi ne bi bilo dosta

Rijeka, stranger's land u kojoj nema Dubravica, PBZ bankomata na svakom koraku, plaćanja taksija karticom (da, ovo su bile moje stvarne primjedbe na početku - nije, nije lako). Glupe jednosmjerne ulice, stalno neko penjanje, grad dosadan za umrijeti.
Ali čovjek, kao čovjek, uvijek nauči voljeti (iako, nekima za to treba cijeli život), pa tako i ja. Ovom prigodom sam izlistala nekoliko stvari koje volim u Rijeci :


Volim predivnu zgradu Filozofskog. Žuta, prelijepa, najljepša, i mogla bih do sutra ovako. Ne prestaje me ostavljati bez daha. Ni najmanje ne lažem kada kažem da ne postoji dan kada dolazim na faks, a da ne gledam tu zgradu s oduševljenjem najvećeg svjetskog entuzijasta. Svaki dan isti tijek misli, "isuse, kako si predivna, kako si predivna, kako si predivna".
Baš obožavam tu zgradu. Arhitekti su njome nekoga zaista usrećili (mene, naravno).
Volim Predraga Šustara, iako je hadezeovac. U njegovom slučaju mi se to na neki životinjski način sviđa.
Šalu na stranu, Šustar je legenda. Zgodna legenda.
S druge strane, sumnjam kako je pohvalno na pitanje "Zašto studirati na riječkom Filozofskom?" odgovarati s "Imamo najljepšu zgradu ikada, a dekan nam je hardcore macan. Vjeruj mi, isplati se.."
Volim Gradsku knjižnicu. Tako simpatično mjesto.
Volim svoju lijepu, veliku sobu. Preveliku za jednu osobu i volim je takvu kakva je.
Volim Studentski čitateljski klub.
Volim u žurbi prolaziti Korzom i čuti Karanfile iz kafića. Nisam sakrastična u slučaju da netko to pomisli. Tip sam osobe koju će to nasmijati.
Volim crnokosu blagajnicu iz Konzuma koja mi priča o svojoj makrobiotičkoj dijeti kad vidi da kupujem integralno.
Volim derutne zgrade. They're so rock 'n' roll!
Volim Rijeku noći. Jedna od mojih najdražih stvari oduvijek. Tamnoplava tama, svjetla, more, dizalice, kopna u daljini.
Volim Art kino.
Volim velik broj profesora.
Volim kad sam avanturist pa otkrivam nove dijelove grada. I onda bivam oduševljena njihovom ljepotom pa samim time sretna što sam tu. Takve stvari me uzbuđuju laške od bilo kojih.
Volim riječke parkove. Znam da gdjegod išao, svaki grad ima lijepe parkove. Ali time ih ne prestajem voljeti.
Volim onu klupicu na koju s vremena na vrijeme znam sjesti i promatrati more i promet na cesti ispod sebe, i psihički se pripremiti na penjanje gimnazijskim stubama.
Volim kad je sunčano. Kao danas. I onda se satima ne mogu pomaknuti s prozora, prestati piti kavu i pisati dnevnik, osjećati kako mi sunce peče obraze, pa se skrivati od njega rukom i počinjati sve to iznova.
Volim iznova otkrivati svoje novestare riječke prijatelje. A tu i tamo, stvarno nove.
Volim ljude ovdje.
Volim štošta ovdje. Ovo mi je samo prvo palo napamet.
Inače, rodila sam se u Rijeci. Osobno, ništa mi ne znači mjesto rođenja ako tamo nismo odrasli ili barem imali ikakve druge veze s tim gradom, ali znam da se mnogi ljudi zakače za to. Moja mama primjerice, kojoj je slatko što se "vraćam" u Rijeku (iako nemam nikakve veze s njom i svi to znamo :D)
Ponavljam, volim štošta u Rijeci.
Puno toga što Rijeku čini Rijeku.

Naposlijetku,
volim to što Zagreb nije tako daleko.


#vratiseuzagreb, #kadbihmogla, #kadbihhtjela, #gorkoslatkokaotango, #nemogubeztebe, #homeiswherethehurtisdarling, #imissyoudisneyland, #ovdjepripadaš, #tuiostani



Loves you very much,
puno pozdrava iz moje riječke sobe (i zagrebačkog srca)
Caitlin McCourt

06

petak

veljača

2015

Izvadak iz dnevničkog zapisa

Očaj, očaj, beznađe, odvratno, sve, depresija, frustracija, noćna mora, ovonijeistina.

22

subota

studeni

2014

Good girl faith and a tight little skirt

Uvijek imam taj problem koji spominjem na početku valjda 90% svojih postova, a taj je da ne znam otkud krenuti nakon toliko vremena odsutnosti i malih milijuna stvari za reći. I pitam se hoću li ikada razbiti taj spisateljsko nezdravi obrazac, ili će to i u daljoj budućnosti ostati samo na planovima.

Unatoč tome, moj zadnji post, koliko god bio star (čak i za moje standarde), ostavio je neke nerazriješene stavke koje kao bloger ne možeš napisati pa ignorirati. Zato mislim da su te stavke, objašnjenje njihovog razvitka ili ishoda u budućnosti, ako ne dobar, onda nužan početak.

Faks - što i gdje?
Da, sve je prošlo u redu i ispalo je kako nisam imala nikakvih razloga za brigu cijelo to vrijeme, tako da danas sretno studiram povijest i talijanistiku na famoznom, toliko željenom FfRi-u.

Posao - da ili ne?
U stvarno nevjerojatnim okolnostima, našla sam novi. Odnosno, brat mi je ga našao (ne na onaj nepotistički način, nego sam zahvljajući njemu saznala za tu priliku) tako da se tu odvila malo- velika manifestacija hepiendinga za mene. Doduše, to je duga priča jer nisam dobivala plaću nenormalno dugo vremena, (pa sam čak napisala ljuti post o hrvatskoj ekonomiji, politici, pravnom sustavu i njegovom odrazu na običnog smrtnika, koji nisam objavila) ali.. jesam naposlijetku. Taj posao sam voljela i mrzila, ali bila sam sretna što ga imam i mogu reći da sam svašta naučila o sebi. Ali i o likerima, vinima i tartufima.

Čak sam dobila priliku za honorarni poslić u muzeju od pet dana i to je bilo genijalno i presmiješno iskustvo (da napišem za što su nas i koliko plaćali, koliko god kratko bilo, mislim da bi me netko zamrzio) samo što me nažalost, bolest spriječila zadnjih dva dana.

Zdravlje - jesam li zdrava?
So many tales to tell.

Razdoblje u kojem su se nizale samo loše stvari - prošlo ili još traje?
Trajalo je još neko vrijeme, a onda prirodnim tijekom prestalo.

Ian Watkins - nebitan je.

Iako zapravo ne želim pisati o tome jer imam osjećaj da se time previše uvlačim u negativne misli i sve to negativno opet proživljavam, moram ipak konstatirati da sam prolazila kroz nešto s čime sam se teško nosila, a to je naravno, nedostatak zdravlja. Nakon što sam obolila u travnju ove godine, nizali su se mjeseci u kojima se ništa nije mijenjalo koliko god se trudila, u kojima su se stvari često komplicirale i pogoršavale i s vremenom su se zdravstvene teškoće i bezizlanost počele održavati na meni.

Nakon dimenzije fizičke patnje, ustupila je psihička, koja je zapravo od početka tog razdobolja bila prisutna, samo ne u jakoj mjeri. Mislim da sam bila slika i prilika klinički depresivne osobe koju više ništa ne može usrećiti. U nekoliko sam navrata pročitala da kronični bolesnici imaju velike predispozicije za razvoj depresije, a i da sadržaj moje dijagnoze može rezultirati psihičkom nestabilnošću, i to je za neke ljude, poput mene i mojeg iskustva, jako istinitio. U tom teškom razdoblju bolest je bila centar moga života jer me sputavala u gotovo svim dotadašnjim životnim radostima. A ono što sam i dalje mogla raditi, nije me toliko veselilo usred svog tog očaja i beznađa. Shvatila sam da se nemam snage nositi s tako nečim kroz duži vremenski period. Bila sam svjesna svoje sreće budući da nisam imala ni ne znam koliko tešku, ni potencijalno smrtnu, ni terminalnu bolest, ali moram priznati da me ni to nije istinski tješilo. Na logičkoj razini jest, ali na emocionalnoj ta spoznaja nije dublje dopirala do mene i čineći me sretnom.

Shvatila sam koliko je sve to duboko utjecalo na mene kada sam osvjestila da na starije ljude koji su živi gledam tako da si jedva mogu predočiti da je to istina i da u svijetu i životu punom bolesti, može postojati netko tko normalno živi svojim generalno zdravim životom. Ljude u dvadesetima, tridesetima, četrdesetima i pedesetima koji su radili svoje obične stvari percipirala sam kao neke nadrealne junake superiorne ljudima poput mene, koji imaju neku moć i ludu sreću što živi i zdravi. Shvatila sam da sam odmakom vremena usvojila vjerovanje da ja ne zaslužujem biti zdrava i vratiti se u normalan život, da ne zaslužujem biti sretna. U neku ruku zvuči isklišejizirano, ali kada ta snažna emocija postane dio tebe, misao da ne zaslužuješ biti sretan je nešto podrazumijevajuće, a ne sramotni, dosadni klišej. Ne mogu reći da sam bila suicidalna, ali u nekoliko navrata intenzivnog nekontroliranog plača, htjela sam umrijeti jer nisam vidjela smisao u svojem životu. Ostale dobre stvari, lijepe stvari i stvari koje su mi išle dobro za mene bez zdravlja nisu više imale nikakvu vrijednost. Htjela sam ili smrt ili ozdravljenje. Promjenu, olakšanje. I mislim da nitko nije znao koliko mi je teško bilo nositi se s tim, i da bi me svi ismijavali ako bi im rekla koliko ozbiljno nisam bila dobro.

Naravno, s vremenom sam shvatila kako sam razmišljala, kao i da je to poremećeno i neprirodno razmišljanje nasuprot esenciji ljudskog bića. Naše je osnovno pravo biti zdrav. I ne samo zdrav, nego i sretan, bogat, uspješan i tako dalje... Bez obzira na društvo i kulturu kojom smo okruženi, te su stvari za sve nas iste.
Tako sam 20.08., svega tjedan dana prije godišnjice čitanja Metatajne kada sam se zadnji put susrela s pojmom afirmacija, odlučila pozitivne afirmacije učiniti svojom svakodnevnom praksom. Razlog tome je što uglavnom jako dobro razumijem zakon privlačnosti i trebala sam nešto što će mi skrenuti misli s trenutnih teškoća i usmjeriti ih na nešto kreativno i produktivno. I nadasve pozitivno.

Tako se u rodilo moje apsolutno obožavanje afirmacija koje i dalje koristim svakodnevno i koje ponavljam, apsolutno obožavam.

U retrospektivi, sada na to vrijeme gledam sjećajući se samo lijepih stvari, kako to uglavnom ljudsko srce radi pri pogledu na prošlost nakon određenog vremenskog odmaka. Ali da nastavim, prva stvar koja mi se dogodila kada sam se počela vraćati u normalan život, bila je jedanaest dana nakon početka korištenja afirmacija, a radilo se o čarobnom danu s frendicama nakon kojeg za mene emocionalno više nije bilo isto. Ne znam kako, ali preko noći mi se dogodio neki klik u glavi i preplavio me točno ovaj divan, oslobađajući osjećaj - "bolesna sam, ali boli me k., boli me k. što sam bolesna". I nevjerojatno je koliko stvari postaju lakše kada vaš počne boliti k****. Do toga dakako, treba doći, ali kad jednom dođete, totalna nebriga i slanje svega lošega u pm je neosporivo odličan, jak pozitivni osjećaj koji će vas dovesti do još boljih osjećaja i stanja. Nakon dvanaest dana sam otkrila i jednu odličnu meditaciju (koju ću linkati jednom prilikom nadam se) koja mi je značila sve na svijetu, bez pretjerivanja. Devet dana nakon toga sam čak otišla van i napila se (ni ne ozdravi a već pije, nenormalno pohvalno, znam), što bi do prije tjedna bilo potpuno nezamislivo, i tako još u dva navrata, i nadoknadila propušteno i živjela sretno do kraja života.

Ne baš zapravo. Jer sam opet bolesna u trenutku pisanja. Dva i pol tjedna dijabolične grlobolje niotkud, koja se ne smiruje ni pod razno i zbog koje se poželim probosti tu i tamo, ali ovoga puta je drugačije. Ovoga puta mi je s nosom sve u redu, ovoga puta me ovo ni najmanje ne pogađa na psihološkoj razini. Više mi to nije jedina stvar u životu, ne može me uništiti kao nedavno. Uskoro krećem u potragu za novim, ozbiljnijim liječnikom u Rijeci koji će valjda naći neki lijek za mene ili ako ne, koji će mi dati neki vrijedan savjet. Taj proces me stresira unaprijed, ali nužan je...


P.S. Zapravo sam o puno toga htjela pisati, ali shvatila sam da mi se ne da i da bi previše opteretila ovaj post novim tematskim jedinicama. Drugom prilikom, uskoro, nadam se.

Caitlin

12

subota

srpanj

2014

Anything other than yes is no, anything other than stay is go

Danas sam u svoj dnevnik blagoslova napisala dvanaest podsjetnika koje ću danas kroz dan raspisati kao svoje uobičajene blagoslove ( objašnjavala sam to u nekim svojim prošlim postovima). Najčešće ih ima deset. To je neko zlatno pravilo. Nađi deset dobrih stvari koje su ti se dogodile. Deset. A nekad ih je i manje. Zapravo, često. Ali nije sad to bitno, pokušavam konstatirati drugu stvar ovime. Da mi se događaju stvarno lijepe stvari, ima ih i itekako se imam čemu vesliti, ali ne mogu se oteti dojmu, kojemu su pridonijele i neke izjave mojih prijatelja (koje sam u početku odbijala od sebe, a onda shvatila da su možda dobro i rekli), da sam u zadnje vrijeme žrtva neke čudne zle sreće.

Pokušat ću ovo objasniti što sažetije, par zanimljivo "loših" stvari koje su mi se izdogađale i koje su se tako zaredale da sam se nakon dva mjeseca zapitala - ozbiljno, šta je samnom i cijelim svijetom?

- imala sam šefa, valjda kralja zemlje debila i posao koji sam mrzila
- imam gljivice u grlu već dva mjeseca i ne smijem ništa jesti
- imam slomljenu nogu (zbog posla koji sam mrzila)
- nemam sreće s tehnologijom

Prvo je krenulo sa zdravljem pretpostavljam. Nos, grlo, gljivice (u grlu), nesanice i tako neprekidno dva mjeseca. Onda posao. Dogovorila sam se za taj neki sezonski posao koji je zvučao savršeno,još dok sam bila u Zagrebu. Onako, sve super. Malo više plaćen nego prošlih godina, svi hvale šefa koji je super i plaća redovito, radno vrijeme popodne i dvokratno, što znači da ću prvi put ovo ljeto moći ići na plažu popodne. Odnosno, imati slobodno popodne općenito.

Šef mi je rekao da počinjem raditi u travnju, pa umjesto toga uzeo moju frendicu. Pa mi je rekao da počinjem raditi 1.6., ali komunikacija s njim je bila tako naporna i teška jer nikada ne bi ništa konkretno govorio. Nešto kao političar, konstanto izbjegava odgovor na jednostavna pitanja izmotavanjem i muljanjem, da mi je uskoro postalo užasno zlo od toga. Nije dugo trebalo da shvatim s kakvim debilom imam posla i da ga zamrzim. Nakon mali milijun problema, sa studentskim ugovorom, njegovom (ne)registracijom u Student servis, mojim sedmodnevnim radom, koji naravno, nije bio rad, nego "učenje" , počela sam raditi 16.6. To nije bio neki posao iz snova kao što sam prije mislila, ali iskreno, bilo je tu i nekih dobrih stvari. Kao činjenica da sam radila s najboljom prijateljicom. Ili mogla slušati Johna Mayera, odnosno svoju glazbu do besvijesti. I tako neke stvari. Ali ipak, bio je to jedan od onih posla zbog kojih jedva čekaš kraj sezone da se makneš od toga, koliko god ga cijenio ili se utapao gledajući u njegove pozitivine strane.


Međutim, kad sam mijenjala izlog trgovine, nakon šest dana rada, pala sam sa stepenica i slomila nogu. I od tada me šef jebao više nego ikada prije. Tako mi je bio grozan da uopće nemam snage pisati kako i zašto, jer je priča stvarno preduga, ali konačan rasplet bio je jučer kad je mojoj prijateljici rekao da mi daje otkaz. Ja još o tome ne znam ništa, iako već neko vrijeme netko drugi radi umjesto mene.

Nisam argumentirala ničime naročito njegovu titulu kralja zemlje debila koju je dobio u mojem postu, (ne zato što argumenata nema, nego jer stvarno nemam volje ) ali takvog muljatora i bipolarnu budalu nisam nikada imala prilike upoznati. Dosada sam u životu imala okej i korektne šefove, radila preko sezone negdje ili na nekim kratkim poslovima kao student u Zagrebu. Stvarno sam imala sreće. Ovo je bio prvi susret s nečim takvim, kada gutaš sve i svašta samo da bi imao posao, radiš kako se tim privatnicima prohtije, a onda slomiš nogu na tom poslu i nemaš pravo na bolovanje jer si student i jer ti je šef amoralana spodoba, a onda tjedan dana prije nego što trebaš skinuti gips i vratiti se, saznaš od frendice da si dobila otkaz. javascript:%20void(0);


Početkom godine sam imala neki financijski plan. Planiranjem poslova i zarade, bio mi je cilj platiti si školarinu na faksu ( jer ga mijenjam), autoškolu i imati 10 000 kuna kad budem išla u Rijeku. Kako su se ti planovi izjalovljavali, imala sam period od par dana kad sam bila anksiozna i plakala jer sam se osjećala kao da sam se našla pred zidom neriješivih problema ( ali tada sam bila još i dobra. sad sam tek bez ikakvih izvora prihoda ) I onda sam prolila kavu po laptopu. I tipkovnica mi se pokvarila. A to mi je nekako najteže bilo. Jer sam baš junkie.

Kad sam išla u Rijeku pisati prijemni, nakon što sam platila i poslala preporučeno u roku, došla sam tamo i nije me bilo na popisu. Gledam i ne vjerujem. Kako, zašto i kako je to moguće? U studentskoj službi nisu mogli ništa napraviti jer nisam imala sam sobom onaj papirić dokaza da sam zaista poslala to ( lesson learned! sad nikakve dokaze ne bacam). I ne samo poslala, nego poslala preporučeno. " Nemojte nam lagati!" , rekla je službenica. "Ne lažem! Ne bih radila scenu i dolazila u Rijeku da lažem!" Bilo je tu puno komplikacija jer ja nikako i ničime nisam mogla dokazati svoju tvrdnju, a prijemni je već počeo, a jadna službenica nije znala što uopće napraviti. Nisam mogla prestati plakati neko vrijeme, ne toliko zato što propuštam priliku za borbu za engleski, više iz neke nevjerice i nemoći. Nakon dva sata se to riješilo, nakon zalaganja službenica i prodekanice koje su mi stvarno htjele pomoći. Rekli su da su našli trag u pošti da je to zaista plaćeno i poslano ( na vrijeme) i pisala sam poseban ispit. Na kraju je sve to ispalo simpatično i lijepa uspomena, bila sam oduševljena Riječanima i osobljem fakulteta koje je bilo tako drago i susretljivo da je stvarno za svaku pohvalu. Ali ne mogu si pomoći sada u retrospektivi, a da se ne zapitam "Netko mene jebe malo, jelda? Neki Bog, neka viša sila, nešto? Da? Jelda malo."

Zdravlje mi je puno bolje nego u prošlom postu. Dva dana nakon njega dobila sam neke tablete za nos i od tada su nestale nesanice. Spavam po deset sati dnevno već mjesec i pol, ne mogu prestati. Bila sam kod otorinolaringologa i ustanovio mi je obostranu nosnu poliplozu. Dobila sam terapiju koja se sastoji od više stvari, tako da je u kombinaciji s gljivicama, neko vrijeme bilo zaista zastrašujuće koliko tableta, sprejeva i koječega konzumiram svakodnevno. U svibnju sam izbrojila devet vrsta tableta koje sam uzela u zadnjih dva mjeseca, a sada me strah uopće pomisliti na brojanje. Ako mi terapija ne pomogne, ići ću na operaciju. Koja kako sam čitala na internetu (a internet je alfa i omega točnih informacija) nije toliko bespotrebna i uzaludna kao što moj doktor kaže. Mislila sam da nema šanse da dođe do nje, ali ispada da je neizbježna. Jer iako mi je ovo pomoglo nešto, moje se disanje i dalje ne može usporediti s disanjem prosječne zdrave osobe.

Gljivice su pak ono što mi je najteže palo. Nakon dva mjeseca bez ozdravljenja do kraja, doktorica mi je prekinula terapiju. Rekla je da moram ojačati imunitet. Istražujući malo o tome, saznala sam da kad imaš gljivice moraš držati posebno, dosta restriktivnu dijetu. I pitam se zašto mi to nisu ranije rekli, ni ona ni otolaringolog. Ne smiješ jesti kruh, paštu, rižu, voće (osim limuna), mliječne proizvode, mesne prerađevine, povrće kao što su kiseli krastavci, zaslađene napitke, slatko i šećer općenito, piti kavu i alkohol. Držim se toga nekih pet, šest dana već (za mene je netipično kad nešto ne brojim), osim što stvarno ne mogu bez kruha. Najveći problem mi je odsustvo slatkoga i alkohola. Slatko, koje se u mojem svijetu izjednačava sa samom egzistencijom i smislom života i alkohol... Ja sam jedna od onih osoba koje ga baš vole. I koje ne mogu biti vani trijezne. Znam da postoje veći problemi od apstinencije od alkohola, ali trenutno mi je tako nezamislivo da će to tako morati biti do daljnjega. Čak i capuccino nekad volim piti, kad pišem. Uvjeravam se da sam produktivnija kad me drmne kofein (da, od cappucina, ne šalim se,) pa se barem oko nečega mogu izvlačiti. Svejedno, ako budem skinula išta od osam kilograma koje želim skinuti, a cijeli mi život to ne polazi za rukom, sve ću ovo smatrati vrijednim. Sva moja nezdrava prehrana od prije, čini se, itekako dolazi na naplatu i to će sada morati promijeniti.

Gips skidam za šest dana. Za razliku od gljivica, to mi uopće nije teško palo. Nije da mi je bilo drago s druge strane, ali u usporedbi s time, te fizionomske stvari mi stvarno ne predstavljaju puno u životu. Bilo mi je malo bed zbog posla, gubitka novaca, a po novome i otkaza (iako ja formalno ne znam ništa o njemu), ali nije da ću rezati žile ili nešto. Kako god, ipak je lijepo da se i ta era mirovanja bliži kraju i da ću se uskoro kupati i izležavati na plaži. Nakon jedne od obilnijih depilacija u životu, naravno.

Prije tri dana sam bila u Rovinju s frendicom na servisu automobila. I ostavila mobitel tamo. Srećom, osoblje je bilo tako ljubazno i rekli su mi da me mobitel čeka.

Rang liste na postani student su pravo bojno polje. Ratište. U vremenskom razmaku između objavljivanja rezultata mature ( ok sam napisala talijanski s obzirom na svoje sposobnosti) do danas, pet dana prije zaključavanja rang listi, bila sam osamnaesta pa dvadeset sedma, da bi sada u trenutku pisanja bila dvadeset treća. Od četrdeset. Na povijesti, da. Na talijanskom dobro stojim. Nekada me rang liste usreće, nekada malo izdeprimiraju ( kao kad sam bila dvadeset sedma), ali ne mogu si pomoći a da ih opsesivno ne provjeram petnaest puta dnevno. Molim boga da upadnem u Rijeku jer ako budem morala birati između Pule i Zadra, to će biti jako, jaako loše za mene. Toliko loše da sam jedva to napisala. Još ne znam kako ću platiti faks. Ali polakooo. Chill. Nije da imam samo pet dana da izmislim izvor prihoda.


P.S. Ovo prvenstveno se nisam toliko uživila kao za Euro 2012. Kada sam si napravila profil na nekoj nogometnoj stranici. FIFA ili tako nešto? Aleksandr Kokorin mi više nije toliko zgodan, a Mario Gomez, nemam pojma gdje je. Ipak, veselim se još ove dvije utakmice.
P.P.S. U ovom sam se postu koncentrirala na loše stvari kroz koje prolazim, ali postoji i druga strane medalje, naravno. Imam najbolje frendove i najbolje roditelje. Vježbam pa sam si sva super i seksi, iako mi svi kažu "ma ti si meni uvijek ista". I of course, i dalje gledam South Park i imam super tetovažu. A tipkovnica na laptopu mi je nakon dva tjedna sušenja proradila. Najeuforičniji trenutak u mojem životu. I'm such a material girl, I know.
P.P.P.S. Po prirodi sam više optimist nego obrnuto. Možda se nisam rodila takva, možda sam se tako samo istrenirala zapravo. Zbog toga me sve što sam doživjela nije tako pogodilo na emocionalnoj razini, ali sinoć mi je frendica rekla " Meni je tebe tako žao.. Mislim, nije da te žalim, ali sve što je moglo krenuti po zlu, krenulo je." Nažalost, shvatila sam da je u pravu. Druga frendica mi je prije mjesec i pol rekla da me baš prati neki peh, na što sam odmahnula rukom, ali sad shvaćam da je i ona imala pravo. Nastavila je (prva frendica), " nadam se da je to bilo to i da će odsada krenuti na bolje". I tako se baš nekako osjećam, u skladu s tim zadnjim riječima. Da će sada sve krenuti na bolje. Od danas, s mojih dvanaest blagoslova, Better than Ezra kroz slušalice, sa zdravom i obilnom salatom za ručak uz ribu s maslinovim uljem, s naokom zanimljivom knjigom japanskog pisca koja čeka da ju počnem čitati. I upisom na FfRi, nadam se. Skidanjem gipsa i hodanjem. I možda pronalaskom posla, čisto da MOGU PREŽIVJETI.
P.P.P.P.S. Saznala sam ono o Ianu Watkinsu i sad mi se ne da o tome, ali definitivno ću se na to osvrnuti sljedeći put. Moja reakcija je bila dosta burna i emocionalna na te vijesti koje sam tek neki dan saznala.
P.P.P.P.P.S. Fascinantna mi je činjenica da se u posljednjih šest godina nisam nimalo promijenila. I dalje plačem kao malo dijete gledajući intervjue i nastupe Taylor (Swift) jer još uvijek ne mogu vjerovati da postoji netko kao ona i jer sam ponosna na sve što radi.


Vaša Caitlin, koja je slomljenog srca jer joj je nekoć draga rock zvijezda psihopatski pedofil
i Caitlin, koja je u iščekivanju da postane povjesničarka i nadajmo se, riječka p...

Oznake: Ian Watkins is disgusting

25

nedjelja

svibanj

2014

Says he's a poet, this time he's gonna blow it. I took a vow of silence, when he tries to talk to me, I just turn on the TV

Dugo sam očekivala taj kraj svibnja jer on za mene znači mnogo dobrih stvari.
Početak lipnja, za početak.
Počinjem raditi, što logično, znači da počinjem imati obavezu, a ubrzo nakon toga dolazi pisanje mature iz talijanskog, prijemni, INmusic, par događaja koje volim u svojem i u susjednim gradovima, upis na novi faklultet oko kojeg sam sva uzbuđena i ono što mi je najvažnije - ozdravljenje. Koje nije još došlo.

Nema kojih sitnih zdravstenih boljki nisam imala u zadnja dva mjeseca. Kažem sitnih, zato što uvijek može gore i moje se "patnje" ne mogu usporediti s onime što ljudi mogu doživjeti, ali koliko god sitne bile, nisu mi omogućavale normalno funkcioniranje. Otkad sam se vratila iz Zagreba, trebalo je svega par dana da mi se nos začepi i uzrokuje mi nesanice, s kojima dosada nisam imala problema. To ipak nije toliko čudno za mene zato što sam uvijek osjetljiva na grlo, nos i te stvari. Shodno tome, bez obzira na nesanice koje su me mučile jedino u slavnim danima preboljevanja brutalnih angina ili peritonziralrnih apscesa, nije mi tu bilo ništa čudno. Samo je malo smetalo. Jer ono, želim disati. I spavati.
Desetog travnja je to eskaliralo u pravu bolest, s jakom grloboljom i temperaturom, rekordnom nesanicom - ni sekunda spavanja od 23:00 do 9:00 h, ali nakon par dana je i to oslabilo. Uslijedilo je par dana kada sam se valjda malo bolje osjećala, pa sam tu i tamo otišla negdje, vježbala, i sada mi ti dani užasno fale. Nakon toga, sjećam se odlaska u Rijeku s tatom, dvadeset i četrvrti travanj, što je inače bio tako izvrstan i lijep dan, kako me nazvao nakon dva sata sna tu noć i kako sam umirala sa svojim nosom cijelim putem u njegovu autu.
Dva dana poslije bila sam vani nakon dugo vremena. Rođendan najbolje frendice. Također super dan. Znaš da je bilo dobro ako se "potučeš" sa zaštitarom koji ti stišće ruke oko vrata zato što si izašao iz kluba sa čašom. I koji te zove pijanom kravom. Iako si ti bila ljubazna "krava" , koja je samo htjela znati što je krivo napravila i koja je alergična na nasilne, bezobrazne muškarce koje liječe svoje kompleske, seksualne frustracije, što li već, na slabijima od sebe.
I da, uglavnom, dva dana nakon toga me uhvatila temperatura. Što mi ne bi bilo čudno da nije nestala sljedeći dan. Rekla bih jednostavno, "ajde, opet si bolesna, to je normalno." I onda je usprkos nesanici koju sam većinom uspješno liječila meditacijom i nekim poluhipnozama, usljedilo par okej dana koje sam odmah iskoristila za vježbanje. Potom sam se opet razbolila, i takva bolesna išla u Zagreb na dva dana. Vrijedilo je, zbog svih prijatelja, cimera i mojeg voljenog Vrbika, ali nažalost, nisam mogla van u takvom stanju. Štoviše, navečer sam zaspala oko deset i pol nakon što sam prošlu noć isto praktički probdijela i tako si sabotirala ludu zagrebačku noć. Svejedno, bilo je predivno, ali opet digresiram ( taj glagol postoji ako se konzultira moju mentalnu kroatističku gramatiku).
Osmog svibnja sam konačno obavila bris grla, nakon dva antibiotika koja mi nisu pomogla. Doktorica mi je rekla da se vjerojatno javila gljivična upala nakon tih antibiotika, pa mi je dala nove tablete. Bilo ih je sedam u paketu i baš sam se ufurala u brojanje dana po tabletama. Nažalost, ni one mi nisu pomogle. A nakon tjedan dana, nalaz je pokazivao da se ne radi o bakteriji. Dobila sam nove jače tablete nakon toga. Danas je sedmi dan kako ih pijem, iza mene su tri polu ili potpuno neprospavane noći od tih sedam dana (zadnja upravo sinoć), a stanje mi se nakon početnog slabljenja jačine grlobolje, opet pogoršalo. Ali budući da sam došla do stanja da baš i ne mogu disati, sutra nakon posjeta doktorici očekujem barem neku novu spoznaju, ako ne i lijek.

Moja teorija koju sam razvila danas je da mi nos navlači sve te prehlade i grlobolje. On mi ne da spavati. On mi ne da disati.
Uvijek sam znala da nakon osamnaeste moram operirati svoju devijaciju nosa, pa pretpostavljam da je sada došlo do pregibne točke. Mislim, to su moje dijagnoze, ali činjenice stoje. Zeznuto je to što sam na pregled otorinolaringologa morala čekati dva mjeseca. Odnosno, moram ga čekati još mjesec dana. Skoro pa i točno. Famozni dvadeset i šesti lipnja. Nadam se da postoji neko čudotvorno, magično riješenje. Da ne bude bilo, nećeš biti dobro sve do operacije. Živjet ćeš dosadašnjim zombijskim životnim stilom cijelo ljeto. Jednostavno. Nećeš. Ozdraviti.

Želim disati, želim spavati, želim piti hladnu vodu nakon ne znam ni sama koliko. Želim šetnje. Želim pilates. Želim ne - bol.


Inače, neki su mi ljudi nevjerojatni u zadnje vrijeme. Tipa, imam frendicu koja se naljutila na mene zato što joj tako bolesna neću doći na rođendan. A čisto da napomenem, obje smo starije od deset godina. Moji drugi prijatelji su također bili zatečeni kada su vidjeli što je izjavila. " Uf. Malo je nerazumna" , " Baš sam ostala.. " , Šta s****?" i sl. Ne znam, ljudska glupost i sebičnost i povremena odvratnost je tako fascinantna.

U zadnje vrijeme kao nikada u životu cijenim dobre osobe koje imam u životu. Prave prijatelje, roditelje. Tako ih volim. Beksrajno volim. U svom postu "50 shades of Caitlin" iz rujna, napisala sam da se rijetko ljutim i da moj bijes brzo ispari. Međutim, znam biti temperamenta. Naročito kad mi je nanesena nepravda ili imam posla s ljudima koji su pretjerali s markiranjem etike u srednoj školi. Ne, nije mi namjera bacati neke jeftine forice, ali baš mi to dođe da se zapitam. U posljednje vrijeme, valjda je to dio odrastanja, imam kratak fitilj. Valjda nam bude dosta truda oko toksičnih, ili bezobzirnih ili dramatičnih ljudi s godinama. Ako ne zadovoljavaš neke osnovne ljudske kriterije.. Što reći?
Nemam strpljenja, razumijevanja ni milosti prema manipulatorima, izdajnicima ili razmaženim derištima. I moram reći, jako mi je drago što sam (postala) takva. Dobrim ljudima ne treba uskraćivati prostor u svom životu zbog ovih potonjih.

Da se malo maknem od relativno negativnih stvari kao što su bolest, neprikladna ponašaja i lying, trying waste of skin osoba, trenutno ima jako puno pozitivnih stvari u mojem životu. Paradoksalno, sretnija sam nego ikada. Drago mi je da bolest i tu i tamo još neke otegotne okolnosti nisu slomile moj optimizam, entuzijazam za zahvalnošću na onim lijepim stvarima i u konačnici, zaljubljenost u život.

Kao što sam napisala u prošlom postu, krajem prosinca sam kupila onaj slatki ženski rokovnik u kojeg zapisujete svoje ciljeve, dnevne obaveze ( a svaki tjedan ima svoj popratni inspirativni citat kojeg uvijek s guštom otkrivam svakog ponedjeljka ) , stvari koje vas motiviraju i moj osobni favorit, stvari koju su vas usrećile u svakom pojedinom mjesecu. I slično. Taj je rokovnik nekako ubrzo posao simbolom mojeg napretka i daljnih zacrtanih planova. Čak i ako se nešto što ste namjeravali ne obistini, taj rokovnik ima tu neku vibru da uvijek pomislite "Nema veze, uvijek postoji sutra. Pokušat ćemo sutra". Bez obzira koliko se puta taj sutra ponovio, sutra uvijek postoji.
Na stranici stvari koje me motiviraju imam četiri zapisa. Jedan je " Something good is just about to happen", citati iz nove knjige Rhonde Byrne ( Hero ) kojem se jednostavno nema što dodati. Genijalan je. Život u skladu s tom misli je prekrasan. Rečenica je prekrasna. Nepresušivo vrelo inspiracije.
Drugi je " .. to ne znači da se ne događa pozitivna promjena" . Ne znam gdje sam to čula. Mislim da sam pročitala na nekom hrvatskom portalu za žene, ali ne bih dala ruku u vatru. Taj citat uvijek vežem za stvari poput učenja stranog jezika ili zdravog hranjenja. U stilu, to što sada učiš nešto i ne vidiš ( odmah ) rezultate, ne znači da tvoj trud ne stvara pozitivnu promjenu. To što nisam smršavila odmah, ne znači da neću nikada. Ako se trudim. Jer moja mršavljenja obično budu - nikada.
Treći citat je " It's so rock 'n' roll" , stih pjesme Amy McDonald. To njeno " it's rock 'n' roll to be alone" mi tako znači. Podsjeća me na ono " Stand for what you believe in, even if you're standing alone" ili tako nešto. Tu rečenicu doslovno prenosim na svaku životnu emociju. Svaki izazov je so rock 'n' roll. It's so rock 'n' roll to be heartbroken, it's so rock 'n' roll to be misunderstood, it's so rock 'n' roll to make a mistake, it's rock 'n' roll to be honest and yourself.
Zadnji je pak, parafraza jedne Rihannine izjave u intervjuu o Chrisu Brownu. " Strong? I am strong. " Ne znam točno kako je to sve išlo, ali žena koja ju je intervjuirala pitala ju je nešto u smislu kako se nekome who appears so strong može dogoditi tako nešto. I Rihanna je tako genijalno i lijepo intonirano odgovorila " I am strong." I rekla da se to može svakome dogoditi. Lekcija iz ovog super odgovora koju sam izvukla je " Bad things happen to everyone. Just because they do, it doesn't mean I am not strong. " I s tim se, iako je to moja umotvorina, totalno slažem.

U sljedećem se postu moram osvrnuti na svoje učenje španjolskog zbog kojeg doslovno živa izgaram od strasti. I na moje učlanjenje u Mršavimo zajedno klub Zdrave krave. Koji je odličan. Baš sam mislila da ću to pokriti u ovome postu, ali i ovako je predug.



P.S. Post mi je skoro prošao bez ijednog post scriptuma.



Hasta luego! ( Me encanta practicar mi espańol cuando puedo. )
Cat McCourt

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se