otkrivajući pjesmu srca

...evo me...

ne znam dali ovo vise itko cita...

nije ni bitno...

mjesecima sam lutala ne viđajući imalo smisla ostaviti koju misao ovdje.

ali veceras sam gledala i nisam našla ništa stoga mislim da moram nešto ostavito ovdje.

praznina... me znam dali postoji itko od nas tko nikad nije sanjao da pada u bezdan. nema gore noćne more...

bas sam neki dan razmisljala o svojim najgorim nocnim morama iz djetinjstva.

padanje... nema goreg...

padanje u prazninu.

prekrasni strance, zar ti ne znas da svaki put kad pogledam u tvoje oči i vidim bezdan ja oslijepim, sama se ispraznim i da PADAM!

zato, umjesto preispitivanja savjesti koja toliko puno ljudi umara, zapitajmo se prije spavanja... KOLIKO JE MENI POGLED DANAS BIO PRAZAN?

25.05.2008. u 00:31 | 1 Komentara | Print | # | ^

Igra je pri kraju...

Dugo nisam pisala...

zašto? Ne znam.
Nisam imala ništa za reći? Ali jesam...
Zašto onda?

Mjenjala sam se... Ni ne znam da li nabolje... Sve mi se u ovih proteklih mjeseci promjenilo, ja sam se sama mnogo izmjenjala. Dobre stvari mi se dešavaju, loše, suptilnije, me pogađaju...

I kakva sam danas? Jača. Sigurnija. Manje me strah. Stabilnija. Pametnija.
Ne toliko naivna i djetinjastija? Možda.

I u svakom slučaju - idem svijetom puno siromašnija vjerom...

Ne plačem više. To je slabost.
Ne smijem se iskreno. Krivo se tumači.
Ne otvaram se. Opasnije je.

Izgubila sam sve što sam smatrala vrijednim...
Ne zavaravam se, dobila sam puno. Odraslija sam...
Ali duboko u sebi prezirem svaku osobinu koju sam dobila...

Jer izgubila sam ljude. Izgubila sam snove...

Ne sanjam više.

22.02.2008. u 23:01 | 1 Komentara | Print | # | ^

priče

Nešto mi se doista neobično dogodilo prekjučer... Naime, putovala sam
vlakom iz zagreba. I u zagrebu mi je pomogao jedan
gospodin sa torbom i tako ostao u mom odjeljku do kraja.

No da ste vidjeli tog čovjeka... Imao je 47 godina, odjeven u traper
hlače i jaknu, razbarušene plave kose i vrlo nepristojnog jezika. Bilo
mi je strašno neugodno pri pomisli da ću s ovim čovjekom djeliti to
putovanje. U očimo mog najdražeg koji me ispratio na vlak vidjela sam
oprez i strah.

Ali ostala sam u tom odjeljku.

I nemate pojma koliko sam se nadala da će putem šutjeti i pustiti me
da se zavalim u sjedalo i u miru slušam glazbu.

No, on to nije učinio.

On je pričao. I pričao. Prvo ne jasne stvari, banalne. Pitao me za
ime. Ne znam zašto, rekla sam mu ga. Zvao me Anica. Rekao mi je da
radi u vojsci i da je stari roker. Nastavio je da radi u
profesionalnoj vojsci. Ide u Afganistan. Kako bi sinu koji živi sa
bivšom suprugom i njenom novom obitelji kupio klavir.
Rekao mi je da je bio u ratu. Da su mu prijatelji ginuli. Da mu je rat
uzeo najbolje godine i bacio ih u nepovrat. Rekao mi je da je bio
glazbenik, svirao gitaru, završio je fakultet, radio u Švicarskoj i
vratio se na početku rata kako ljudi ne bi rekli da je pobjegao.
I sad žali što nije. Pričao mi je o prvoj ženi; srednjoškolskoj
ljubavi s kojom se vjenčao nakon 8 godina veze i brak mu je trajao
godinu dana. Otjerao je od sebe. Vukovar i dom nisu išli zajedno. Sve
bi dao da mu sin ima zdrav i sretan život, ali teško mu se odreći
svoga. Bori se za njega na sudu.
Boji se ljubavi. Jer ga je ranila. Duboko.
Život mu je razočaranje.

Prodao je gitaru.


Imam doma predivnih knjiga, sa predivnim pričama... Doista, rasplaču
me koliko su divne i koliko pršte mudrošću i nadom. Ali život piše
često sasvim drugačije priče. Bolne. Tragične. Lijepe u svojoj tuzi.
Pune nade, ali često ne onih koji im ispisuju retke.

I ja imam priču. Jednako bolnu. Jednako lijepu. Kao i svatko od vas.
Čuvajte svoje priče. I pričajte ih. Možda će i vama biti lakše ako ih
podjelite sa nekim strancem u vlaku. Možda upozorite nekog na trnove i
bezdane. Možda ne.

Svejedno, pričajte ih. Da nam najljepše priče ne bi ostale sakrivene....




23.08.2007. u 12:00 | 1 Komentara | Print | # | ^

putnici - stranci


Postoji jedna priča.

Život je kao vlak. Sjedimo na svom mjestu, dok se kroz naš vagon izmjenjuju različiti ljudi i neki sjedaju pored nas. S nekima nikad ne prozborimo ni riječi, neki cijeli život ostaju prisutni, neki dođu i ostanu dok neki ostanu tek dužinom jedne stanice i trajno nas obilježe.

Nedavno sam srela 4 takva putnika - stranca u svom životnom vlaku. Putovanje mi je s njima rijetko kad prolazilo brže. Ušli su u vlak, upitali dali su mjesta pored mene zauzeta i avantura je počela!

Problem je bio u tome što sam u zadnje vrijeme nekako voljela putovati sama, udubljena u neko dosadno, beživotno štivo, razgovarajući tek s nekim zbilja poznatim ili tek gledajući kroz prozor ljude kako prolaze pitajući se o njihovim pričama, ali ne smogavši snage upoznati niti jednu.

Stoga nije ni čudno što uopće nisam ništa pametno pisala na ovome blogu. Što bih i rekla? Kako da upoznajem svoju pjesmu srca kada se pretvorila u komercijalni šlager?!

A sad da se vratim na ta četiri putnika - stranca. Zašto su posebni? Pustili su me da pitam. Da osluškujem. Da čujem.
Dopustili su mi da istražujem i otkrijem dobrotu i bogatstvo u njima kako bih se sama obogatila i prestala biti toliko sama.

Nije dobro da čovjek bude sam - ide ona stara. A sam je kada se zatvori u stakleni kavez sa stvarima koje poznaje i uz koje je siguran.
Ima jedan divan savjet : SVAKOG DANA UČINI NEŠTO ŠTO TE PLAŠI!!!!!
Jer tko zna, možda se u nekoj slastičarnici usudiš spojiti stolove s nekim strancima i obogatiš za cijeli život!

Možda ti JOSIPA pokaže da nakon teških i prilično niskih udaraca u životu možemo i smijemo izaći predivni i hrabri!

Možda ti LUKA pokaže da razum ide tako dobro sa djetinjim srcem. Da je moguće rušiti predrasude. Da kada vidite nešto vrijedno u čovjeku, da mu to isto dadnete do znanja! Jer zadržano u vama to nikome ne koristi.
Možda baš Luki poželite zahvaliti što je toliko pitao i što je toliko primao.

REA će vam možda pokazati da vam sva dobrota i plemenitost ovog svijeta ništa ne znači ako je ne dajete do posljednje kapi prijateljima i onima u potrebi.
Tko zna, možda Rea baš i vas, kao i mene, jednog tužnog jutra iznenadi i zagrli dok plačete.

I na kraju, možda vam baš MARIN pokaže da je vaša pjesma srca umjetnost u koju se isplati uagati i za koju se treba žrtvovati. Možda vam baš on pokaže da su osjećaji u modi i da ih se ne trebate bojati! Možda vam pokaže da se snivati smije te da su se događale i čudnije stvari od jednog ostvarenog sna! Još ako svemu tome dodate malo stila - voila! Everything is posible!
Možda će Marin biti jedna od rjetkih ljudi kojima ćete htjeti reći - E, ti ćeš uspjeti sve!!! - a da u to zbilja vjerujete.

Stoga, ne bojte se upoznavati putnike- strance. Ali, ne zaboravite, morate im prići otvorena srca. Ako ste spremni, prije svega, obogatiti se pjesmom drugog čovjeka tek tada će vas putnici - stranci pronaći. I obogatiti.

Jedino, moram vas upozoriti. Vjerojatno ćete dugo žaliti što zauvijek ne ostanu u vašem vlaku. No, ponekad čarolija jest u tome da učiniš dobro pa odeš bez riječi.

14.08.2007. u 19:20 | 1 Komentara | Print | # | ^

sreća


Znate li recept za sreću..?

Ne znam ni ja, moram priznati... Voljela bih znati doduše.... Voljela bih znati kako u svakom trenutku biti svjestan s čim si blagoslovljen. I to duboko svjestan.

Znate onaj rijedak osjećaj koji vas preplavi u jednom trenutku i shvatite koliki ste sretnici?

I onda shvaćate da sve što vam treba već imate.

Teško mi je u zadnje vrijeme razmišljati o Bogu. Čini mi se dalekim. Tako stranim. Tako hladnim. Kao da sam razdvojila od najboljeg prijatelja. Ali još osjećam njegovu ljubav. Rjeđe. Ali je tu.

Znam se zapitati. U zadnje vrijeme sva moja vjera se svela na obnašanje dužnosti vjernika. Ovo smiješ. Ovo ne smiješ. Ovo moraš. O ovom ne bi trebala razmišljati. O ovom ne bi trebala raspravljati. Sva moja iskustva Boga odjednom su beskorisna svijetu. I dio mene je pomislio da su beskorisna i meni. A šta sam ja bez njih?

Šta smo svi mi ako radimo sve što kršćanin treba raditi ako pritom prestanemo osjećati Boga?

I to me dovodi do pitanja. Dali će me dobar kršćanski život dovesti do Boga ili će me Bog dovesti do dobrog života?

Možda se pitanje čini glupim... Ali razmislite. Sve što činimo za Boga.... A zaboravljamo njega pritom. A kad ga osjećamo, kad osjećamo njegovu blizinu sve ono što moramo činiti odjednom je lakše od pahuljice snijega...

Braćo... Osjetite ga... Osjetite ga kako vam govori da ste vi njegovo ljubljeno, preljubljeno dijete... Kako vam izjavljuje ljubav na tisuće načina. Kako se smije i tuguje s vama... Kako vas ljubi svakom trunkom svoga beskrajnog božanstva.

I ništa više neće biti teško. Sve će prepreke u nama samima nestati. Jer ćemo znati za koga to činimo. Jer ćemo znati koga gledamo u očima bližnjih kojima bi trebali pomagati. Jer ćemo znati smisao kada ga onaj kraj nas izgubi. Jer ćemo imati snage boriti se protiv svijeta, sami. Jer ćemo znati da nismo sami.

E to je sreća... Spoznanje da nismo sami. Kao što je Isus spoznao da nije sam u zadnjoj noći svog života. U njemu imamo snage da vjerujemo do kraja...

Braćo, bacimo mu se u zagrljaj...

10.05.2007. u 22:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Bližnji...

Ljubi svog bližnjega... kao samoga sebe...

Kojeg bližnjega?

Čovjeka kojeg mimoiđeš na cesti pa ti je bližnji zato jer ti je eto u tom trenu bio blizu...

Ili osobu koju svaku nedjelju sretneš u crkvi i pozdraviš svaki put kad ju vidiš. Pritom joj se i nasmiješ. Naravno.

Ili osoba koju ne poznaješ baš najbolje ali ovih dana joj je teško, pa uskočiš da joj pomogneš.

A obitelj? Jesu li oni bližnji?
Možda se čudite zašto to pitam, pa to se podrazumjeva.

Ali, kad ste zadnji put svojoj majci ili ocu rekli da ih volite? Kad ste svom djetetu rekli da ga volite? Bartu ili sestri? Djedu ili baki? Kada?

Iskreno nisam ni ja baš u zadnje vrijeme... To se nekako podrazumjeva.
No svjesnija sam postala koliko sam sretna sa ljubavlju unutar svoje obitelji tek kad je osobi meni bliskoj te ljubavi uzfalilo. Htjela sam joj dati tu ljubav koja joj fali, ali nisam mogla. Ona nije bila na meni da joj dam...

Kako smo kao ljudi, kao vjenici, kao sljedbenici Krista uopće uspjeli na temelju našeg golemog iskustva u životu i sa ustima punim riječima poput "ljubav", "bližnji", "obitelj" uspjeli doći do zaključka da nismo sposobni raniti osobu koja o nama ovisi otkada znamo jedno za drugo, otkad smo se srcima osjetili, odkad smo joj otvorili svoje srce, pa makar i samim rođenjem... Kako to da zaboravimo da nas dijete treba ne samo da joj stavimo kruh na stol, novac u džep, krov nad glavu, odjeću na ramena i obuću na noge... Treba nas da joj budemo uzor ljubavi. Bezuvjetne. Potpune. Ravnopravne.

Ravnopravne. Ljubavi iznad ponosa.

Jesmo li uopće svjesni koliko možemo raniti neku osobu? Ili smo još uvijek svjesni samo da druga osoba može raniti nas. Osobito ona bliska. Jer ipak, mi smo najbitniji. Uvijek samo mi.

Nismo cijeli život gomilali iskustvo kojeg bi drugima prenosili da bi se na kraju ipak ponizili.
I rekli volim te...

20.02.2007. u 22:34 | 2 Komentara | Print | # | ^

San?


Jeste li akada sanjalai nešto što vas je u potpunosti poneslo?

San… Stvaran? Nestvaran… Da, nestvaran, ponekad je to bolno, ponekad smo toliko zahvalni što je neistinit. Vječna enigma čovječanstva je pitanje sna. Govori li nam nešto? Znači li nešto? Proriče li budućnost? Objašnjava li nam sadašnjost? Ili nas podsjeća na prošlost? Ha, možda jedno od toga, možda sve, a možda i ništa. Ne znamo. San ima svoju znanstveno objašnjenje, ali ni sami znanstvenici ga još ne mogu opipati, jer je toliko čaroban i neopipljiv za svakoga pojedinca, da se čini gotovo svetogrđem ići dirati u nešto tako veličanstveno i uzvišeno kao naši snovi.
Naši snovi često pokazuju sve ono što smo bili, što jesmo, što želimo biti, što ne želimo nikad postati i krutu stvarnost u koju ćemo se na kraju i pretvoriti, sve to pomiješano u priče, slike, idile, noćne more…
Za svakoga od nas oni su na neki nestvaran način stvarni. To je paradoks kojeg smo svjesni duboko u sebi, kojeg savršeno jasno objašnjava ono gotovo zaboravljeno dijete u nama. Tko zna, možda nam baš to dijete nešto želi reći preko snova, a mi često zaboravima kako slušati začarani svijetlošću jutra budeći se iz noćne pustolovine nastavljajući onom kolotečinom jednostavnog, nezamršenog stvarnog života u kojem znamo sve zakone i pravila.

15.01.2007. u 14:14 | 3 Komentara | Print | # | ^

AGAPE



Gospode, Tvoja je ljubav
Kao sunčev sjaj…

Ona me privlači k Tebi,
Zove u zagrljaj…

Osjećam Te sad.
Snagu na mene
Izlijevaš…


I zato Tebe volim!
Volim…
Ti si meni sve,

Gospode…



«Ljubavi ovdje teško je naći…»



Ovako je počinjala pjesma koju sam napisala prije nekoliko godina. Svaki put kad se samo sjetim tog stiha, osjetim svu njegovu težinu na svojem srcu.
Pjesma je govorila o jednoj potrazi. O potrazi za ljubavlju…

O ljubavi se mnogo priča. Tisućama godina ona je najviši ideal čovječanstva. Naša svakodnevnica je zasićena bajkovitim težnjama i snovima o ljubavi koja uvijek pobjeđuje i koja prelazi preko svake prepreke ma kako god ona ogromna bila.
Ljubav uvijek pobjeđuje i u potpunosti ispunjava svakog čovjeka.
U jednoj knjizi sam u predgovoru pročitala:

«Ljubav je najljepši dar, najjača sila i najveća
dragocjenost. Bez nje je život smrt, a bogatstvo siromaštvo. Ona je smisao i vrijednost koja sve ostalo čini i smišljenim i vrijednim. Kad bi čovjek sve znao, mogao i imao, osim ljubavi, bio bi ništa.»

Ovo su snažne riječi. I nitko ne može reći da su ne istinite. Da, ljubav je sve navedeno u ovom citatu, i više od toga.
Ona je razlika između sreće i tuge, bogatstva i siromaštva, života i smrti…
No, pogledate li u sebe i oko sebe, tako ćete česti umjesto sreće, bogatstva i života vidjeti tugu, siromaštvo i smrt. Zašto?

Svi imamo potrebe kao što su npr. potreba za zrakom, hranom i vodom. Isto tako imamo i potrebu za ljubavlju. Ona je mnogo važnija od svih ostalih potreba, jer nam ona daje snagu, razlog i volju za životom uopće.
Pa opet, zrak, hrana i voda su nam toliko lakše dostupni od ljubavi.



Ona nije baš lako dostupna. Ona je misterij, enigma. Neopipljiva je, neuhvatljiva, mijenja oblik. A mi smo ljudi prirodno nadareni da
uništimo svaku priliku da je zadržimo. Čovjek se cijeli život trudi da je uhvati i zadrži u svom očajnom stisku, ali ona uvijek nekako uspije izmigoljiti van. Ona je u današnjem mračnom svijetu sv. Gral, Eliksir života.

Što je ljubav? Svijet to ne zna. Sve potrebe je shvatio osim ljubavi.
Shvatio je da iz zraka udišemo kisik bez kojeg nam stanice ne mogu izdržati ni 5 minuta. Shvatio je da iz mesa dobiva važne proteine, iz voća vitamine, iz povrća minerale. Odredio je njihov sastav do najmanjih atoma, a atome do najmanjih čestica. Shvatio je da je formula vode H2O, da se sastoji od dva atoma vodika i jednog atoma kisika koji su vezani u čudesnu cjelinu bez koje je život nemoguć.
No, formulu ljubavi nije dokučio. U tome nije uspio unatoč svim svojim pokušajima. I Svijet, nažalost još nije priznao svoja ograničenja koja neminovno postoje. Ljubav je iznad njegova shvaćanja. Svijet zna samo jedno. Zna da treba ljubav! Očajnički je treba! Ali čini se da je svakim danom sve manje ima.

I svijet polako počinje shvaćati da tu nešto opasno nije u redu. Pomanjkanje ljubavi u svijetu polagano ga uništava. Pomanjkanje ljubavi stvara glad, najviše potiče grijeh, ubija, stvara okrutne tirane, silovatelje, zlostavljače djece koji više od svega samo žele osjetiti ljubav.
I svijet pada. Pada u duboku depresiju, u bezdan. A čovjek pada sa njim. On postaje svjestan te pustinje, praznine u sebi koju jedino istinska ljubav može ispuniti. Čovjek je poput bezdana koji guta ljubav kako bi se napunio. Ali doista je potrebno čudo da se taj bezdan ispuni. Potreban je Čudotvorac. Ali čovjek prestaje vjerovati u čuda. Prestaje vjerovati i u Čudotvorca. Odlučuje biti sam svoj čudotvorac, što je čisti apsurd.
Od malog, nedužnog djeteta koje u životu želi samo malo istinske ljubavi nastaje veliki Sadam ili veliki Hitler.
To doista ne bi smjelo tako funkcionirati, čak i to svijet počinje shvaćati.


I Biblija mu to potvrđuje u prvih nekoliko poglavlja, no on odbacuje Bibliju. Odbacuje sve, osim spoznaje da to ne bi smjelo tako funkcionirati i svoje sulude, luđačke ideje da si može sam pomoći. Zapeo je u bezizlazan paradoks kojemu izgleda nema kraja. Djeluje poput pokvarene ploče.

Što je ljubav? Gdje se nalazi? Kako je dobiti? Kako je zadržati? Zašto svijet ne funkcionira kako bi trebao?

Na ta pitanja želim odgovoriti, jer sam i sama dugo tražila odgovore. Potpune odgovore nikad neću naći, ali nešto sam ipak našla. Što?
Našla sam ljubav.
Našla sam tu legendarnu ljubav o kojoj svi maštaju i kojoj svi teže. Ta ljubav mi ne bježi iz ruke i sigurna sam da nikad ni neće.
I predivna je… Ljepša od svakog opisa, svake bajke, svakog osjećaja, svakog sna i svake jave!!
Ja je imam! Svijet je nema, jer ne dolazi od svijeta. U tom luđačkom paradoksu postoje jedna vrata iznad kojeg piše IZLAZ. A ključ može dati samo Onaj koji može dati tu savršenu ljubav, jer ju je On i stvorio tako savršenu, ona je dio njegovog bića i iskon njegovog vječnog postojanja. A ključ je u osobi u kojoj se najviše i očitovala ta ljubav. Ta osoba je Isus Krist po kome imamo pristup toj vječnoj ljubavi.

Svijet ne može odgovoriti na sva pitanja o ljubavi. Čovjek, pojedinac u velikom svijetu traži te odgovore. Od svijeta ih zahtjeva, te dobiva što i traži od njega. Bar je on uvjeren da dobiva upravo ono što treba. No zapravo dobiva polovne odgovore i polovnu ljubav. To je kao da u auto ulijevate običnu vodu umjesto benzina i očekujete da on normalno radi. Bog nije stvorio čovjeka da prima jeftinu, nekvalitetnu ljubav s greškom, a takva je ljubav koja dolazi od ostatka svijeta. On ga je stvorio za ljubav skuplju od najskupocjenijeg dragog kamenje, vrijednu poput Sina.
Tada čovjek, nezadovoljan, kreće u potragu u kakvu sam i ja krenula. Započinje je jednostavnim pitanjem – Što je ljubav?

Doista, što je ljubav?

28.09.2006. u 10:53 | 3 Komentara | Print | # | ^

Ljubav


Vjera i ufanje put su u raj,
ali do svega najveća ljubav je znaj,
sveg svijeta mir, naljepši san;
duševne rane sve boli i zla
samo ljubav iscijeliti zna.

Kada umorni konete tražeći spas
tada slušajte srca raspjevani glas,
odu ljubavi, dar vjekova...
Utjehu nosi za stradanja sva,
ista ljubav što život nam da.

Kada svane taj dan, kad se ostvari san
i rasplamsa ljubavi gpdući plam,
kada udahnu svi dah ljubavi,
do vječnosti ostaje mir...

18.02.2006. u 23:44 | 2 Komentara | Print | # | ^

Anđeo


Jeste li ikada razmišljali o anđelima u vašim životima?

Jeste li ikada razmišljali o ljudima koji vas uče slušati život i kako ga živjeti?

Jeste li ikada razmišljali o pojedincima koji su vas dotakli ne rukom već pjesmom srca?

Dugo nisam ništa ovdje pisala, toliko mi se toga dešavalo u životu i kad se sve riješilo nisam znala o čemu da pišem…
I danas se sjetih… Sjetih se nekih ljudi i sjetih se kako me netko dotaknuo ovih dana dublje i nježnije nego ikada do sad. Kakav je to osjećaj!

Znate li kakav je to osjećaj kad vas netko pogleda u oči i u njima vidi dubinu, ponor, bezdan? Kakav je to osjećaj kad vas trnci prođu sa strahom jer niste više sigurni pred tom osobom, znate da ništa ne možete sakriti… Oči ništa ne mogu sakriti. Zidove ruši. Obrambene mehanizme nadmudruje ljubavlju.

Kako je to slatki strah…

Zanimate tu osobu, želi vas upoznati više nego vi poznajete sami sebe, želi upoznati ono što ni vi ne želite znati… i nakon što joj otvorite srce ona vas zagrli ljubavlju… I puštate je u svijet u koji ste se uvijek skrivali, koji je samo vaš i u kojeg nikad nikoga niste pustili, makar vas to ubijalo. Jer do tad nitko nikada nije zaslužio da ga pustite u taj svijet zvijezda gdje svira vaša glazba srca i gdje se nalazite jedino s Bogom koji vam je i dao taj svijet kao najvrjednije što imate…

Imam anđela. Od Boga poslana. I došao je u trenutku kad sam prestala vjerovati da postoji, kad sam ga prestala prepoznavati u ljudima oko sebe. Preko njega mi Bog iskazuje svoju beskrajnu ljubav i slama me da bi me ojačao… Preko njega Bog ublažuje svaki pad. Preko njega me Bog uči ljubavi.

Preko tog anđela Bog me uči ponovno disati… Kako je Gospodin dobar prema meni!!!!

18.02.2006. u 18:54 | 1 Komentara | Print | # | ^

Dao si mi sve...


Oče moj predivni,
Stvortelju uzvišeni!
Kad Te trebam Ti si tu,
na Tvoju Riječ za mene zvijezde padaju...

Ljubavi beskrajna,
Milosti ne potopljiva,
usta su mi zahvalna,
ali srce tako prazno je!

A dao si mi sve,
dao si život mi!
Dao si mi sve,
žrtvovao Sina si!
Dao si mi sve,
daj i zahvalnosti
da srce izgori od ljubavi...

14.01.2006. u 21:38 | 4 Komentara | Print | # | ^

Kako sam to zaboravila?


Jeste li ikada osjećali Boga toliko blizu da ste se htjeli stopiti s Njim?

Jesu li vam ikada suze potekle jer ste čuli kako vas zove... k sebi... u zagrljaj... da se vratite u dom svoga Oca?

Jeste li ikada zaklapajući oči osjetili Njegovu ljubav kako se širi svakom stanicom vašega bića?

Jeste li ikada osjetili Njegov zagrljaj u trenutku najveće tuge? Jeste li u tom trenutku osjetili Njegove suze?

Jeste li ikada osjetili potrebu da ostavite sve i jednostavno pobjegnete k Njemu...?

Osjetila sam to prije nekoliko dana... Suze su samo počele teči. Kako li sam ja samo nebitna? Koliko su sve one stvari kojima se opterećujem nebitne!!! Pa samo je On bitan... Njegova ljubav je prije 3 godine ispunila bezdan u meni... Kako sam uspjela to zaboraviti? Kako sam uspjela stati na svoje noge samo da bi pobjegla od Njega?!

Kako sam se upoznavši Život uspjela vratiti životarenju?

Trebam Ga ko zrak, a ruka mi svaki put isklizne iz Njegove...
I kao da vidim Njegove oči, suzne oči koje sakrivaju suze kako bi mi bilo lakše.
Gledam Njegove ruke, izbodene ruke, krvave ruke... Koliko je bol dok ti čavlima probijaju kožu, meso, pomiču i probadaju kosti... Kolika je patnja Srca koje je voljelo i koje još voli onoga koji zabija čavle, koji uzima koplje i probada, koji kocka pod svetim nogama, koji uzima bič i zamahuje...

Koliko je premalo bolno slušati uzvik najveće boli iz svetih ustiju...

Kako sam uspjela to zaboraviti!

Gospodine... primi me u svoj sveti zagrljaj, da plačem u njemu dok mi ne ponestane suza... Ti ćeš obrisati svaku moju suzu!

Srž si moga bića, sveg što znam i imam.. Sve što želim to si ti, Isuse...

08.01.2006. u 18:45 | 4 Komentara | Print | # | ^

osjećaji i srce


ja sam veoma osjećajna osoba. Svi koji me malo bolje poznaju mogu to itekako potvrditi. Obožavam plakati! suze mi samo poteknu... u molitvi, pod misom, slušajući glazbu, čitajući, gledajući film...
Neki smatraju da mi je to slabost. Ko ne plače, taj je jak! Smatram da to nije istina... Naime, ja mislim da su mi osjećaji i suze ponekad najjače oružje koje posjedujem!
Najgori neprijatelj u današnjem svijetu smo prečesto mi sami sebi... Ovo je vrijeme obrambenih mehanizama koji nas koče da bi se ostvarili u potpunosti. Nisam puno razmišljala o ciiljevima u životu, ali jedan od tih ciljeva bi mi zasigurno bio - pobjediti samu sebe, slomiti samu sebe... Upoznati samu sebe.
Pomoću osjećaja upravo to i radim, slamam se da bi se ispravila. Poraziti sebe da bih pobjedila!

Svatko tko si je dopustio da zaplače pod Disneyevim crtićem zna o čemu govorim...

Poznajem mnogo osjećajnih ljudi, što je dobro. Ali isto tako poznajem previše preosjećajnih ljudi. Hipersenzibilnost. Jedna od bolesti čovječanstva. Nju nije izmislio Goethe u svom Werteru, ona je i prije postojala i krala živote.
Kako je zdrava osjećajnost danas rijetka! Ljudi bježe iz krajnosti u krajnost! Iz hladnoće u hipersenzibilnost! Iz hipersenzibilnosti u obrambene mehanizme...

Ključ zdrave osjećajnosti je u srcu... Ali mnogo dublje u srcu nego što se smatra. Srce nije izvorište osjećaja. To sam ovih dana shvatila!

Koliko su nam samo puta savjetovali u nekoj situaciji da slušamo srce! Jel smo znali slušati? Šta smo slušali?
Šta je srce? O čemu govori? Kako ono pjeva...

Ne znam šta je odgovor, ali znam šta nije. Slušajući srce, ne slušam osjećaje... Oni proizlaze iz srca, ali srce je puno više od pukih osjećaja. Srce je ono kojim vjerujemo, srce je ono koje osluškuje otkucaje života. Srce je to koje zna... Ono veže Boga i mene, u njemu se Bog i ja susrećemo...

Osjećaji su ti koji samo slijede ono što srce govori, a ono zna sve. Nije ga lako slušati, zapravo najčešće ni ne znamo kako. Da bi ga se čulo potrebno je isključiti sve šumove koji smetaju... Um, volju i emocije...

To je Veliki Glas unutar nas, to je Poziv, to je srž nas samih. To je Savjest, to je mjesto gdje se susreću Bog i čovjek. To je mjesto gdje puštamo Isusa da uđe i iscjeljuje. To je mjesto gdje trpamo sve smeće i to je mjesto gdje ga Bog čisti.

ako ovo itko pročita, voljela bih da se pomoli... Za mene i moje srce, da ga napokon otkrijem i da ga uspijem čuti. Da to učine ljudi koje volim i do kojih mi je stalo. Da to ljudi više rade, kako bi se Zemlja lakše okretala i kako bi svijet bio malo lijepše mjesto za živjeti.

Jer sve što trebamo raditi je slušati srce...




07.01.2006. u 17:32 | 3 Komentara | Print | # | ^

heartsong


Danas sam jako puno razmišljala što da ja zapravo napišem u ovom blogu... što bih ja mogla napisati ovom svijetu a da bude zanimljivo! Možda postoji neka usamljena duša koja će čitajući moje riječi osjetiti nešto... ne znam ni sama što. Nešto vrijedno čitanja... nešto vrijedno nečije pažnje...

Mogla bih napisati nešto o sebi... Ali onda odmah pomislim da zapravo ne znam što napisati... Ne želim se otkrivati, tj. ne želim otkrivati ne važne sitnice o meni kao npr. moje ime, zanimanje, godine... Imam potrebu otkriti ono što je vidljivo u naslovu bloga... Želim otkriti želju za otkrivanjem svoje pjesme srca...

Vjerujem da svatko u sebi nosi upravo heartsong, pjesmu srca koju sklada sam život urezujući note u srce, svirajući otkucajima... Vjerujem u dobro koje svaki čovjek ima u sebi! Možda je skriveno, možda zakopano jako duboko, ali svakako postoji. Ali svjest o postojanju te pjesme je tek prvi mali korak u pravom smjeru...

Vjerujem u Boga, vjerujem u Ljubav... I vjerujem da su oni jedno, kao što je Isus jedno s Bogom... Ne razumijem kako ljudi ne vide Boga upravo u tim malim stvarima... Ne razumijem zašto ga traže tjelesnim očima, a ne unutarnjim. Zar ne znaju da će ga jedino naći ako pogledaju duboko u sebe, dublje nego su ikada gledali? Zar ne znaju da ih On tamo čeka da im pokaže i objavi velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaju samo ako ga zazovu? Zar ne znaju da će se odazvati? (Jer 33,3)

Vjerujem u pjesmu srca, isto kao što vjerujem u Boga... Tamo se oni nalaze. Gospodin je taj koji je naučio naše srce pjevati tu pjesmu. To želim otkriti! Želim otkriti što je to Bog usadio u mene, a što je toliko prekrasno da jednostavno osjećam da se isplati potražiti i naći? Želim čuti tu pjesmu, želim ju pjevati svojim životom...



04.01.2006. u 19:29 | 2 Komentara | Print | # | ^

još jedan blog...

dakle, evo, blog-manija nije mogla ni mene zaobići... odlučila sam isprobati zbog čega su toliki moji prijatelji odlučili oblikovati vlastiti blog!
pa da malo zagnjavim širu javnost svojim interesima, mislima...

03.01.2006. u 22:53 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< svibanj, 2008  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sam naslov bloga veli - OTKRIVAJUĆI PJESMU SRCA... pa šta otkrijem...

Linkovi

Ured za mlade HBK
BLOG.hr
Pruzi ruku!
Dajmo da se rodi!
Postirke kogule

čežnje


PJESME:::

Dao si mi sve...

Oče moj predivni,
Stvortelju uzvišeni!
Kad Te trebam Ti si tu,
na Tvoju Riječ za mene zvijezde padaju...

Ljubavi beskrajna,
Milosti ne potopljiva,
usta su mi zahvalna,
ali srce tako prazno je!

A dao si mi sve,
dao si život mi!
Dao si mi sve,
žrtvovao Sina si!
Dao si mi sve,
daj i zahvalnosti
da srce izgori od ljubavi...

Pjesme...

Wide eyed

When I met him on a sidewalk
He was preaching to a mailbox
Down on 16th Avenue
And he told me he was Jesus
Sent from Jupiter to free us
With a bottle of tequila and one shoe
He raged about repentance
He finished every sentence
With a promise that the end was close at hand
I didn't even try to understand
He left me wide eyed in disbelief and disillusion
I was tongue tied, drawn by my conclusions
So I turned and walked away
And laughed at what he had to say
Then casually dismissed him as a fraud
I forgot he was created in the image of my God

When I met her in a bookstore
She was browsing on the first floor
Through a yoga magazine
And she told me in her past life
She was some plantation slave's wife
She had to figure out what that might mean
She believes the healing powers of her crystals
Can bring balance and new purpose to her life
Sounds nice

She left me wide eyed in disbelief and disillusion
I was tongue tied, drawn by my conclusions
So I turned and walked away
And laughed at what she had to say
Then casually dismissed her as a fraud
I forgot she was created in the image of my God

Not so long ago, a man from Galilee
Fed thousands with His bread and His theology
And the truth He spoke
Quickly became the joke
Of educated, self-inflated Pharisees like me

And they were wide eyed in disbelief and disillusion
They were tongue tied, drawn by their conclusions
Would I have turned and walked away
And laughed at what He had to say
And casually dismissed Him as a fraud
Unaware that I was staring at the image of my God

Nichole Nordeman


Utočište

Tek kao dašak svijetlosti
još jedna svijeća se ugasi.
I zašto pitam se
tolike život potrate

Ispraznost cijelog svijeta
je kao snijeg usred ljeta
A dijete po njem trči boso
Zar svejedno je?

Samo u Bogu je mir, dušo moja
Samo u Njemu je sva nada srca mog...
Samo On je moja stijena, ufanje.
Bog mi je utvrda, hridina silna,
utočište...

Još jedno lice umorno,
brazdama išarano,
za tren moje radosti,
sve što nema dalo bi...


U tamnoj noći...

Ljubavi ovdje teško je naći.
Tražim je svugdje, gdje li se skriva?
Al' Ti me vodiš, ne bojim se ničeg,
Jer znam da ipak ljubavi ima

Srce je ranjeno grijehom,
Duša je oblivena suzom.
Svijetlo mi daješ, a uzimaš tamu.
Budi uz mene u tamnome mraku.

Sumrak je sada, al' zora će doći.
Kraj Tebe, Bože, Zvijer ne može proći.
Vjera u meni jača sve više,
Duša se moli i jeca sve tiše...

U zadnjem danu kroz koji ću proći
Podat ću sebe jedino Tebi.
Ljubav ću naći u sebi samoj -
Ja ljubim u toj noći tamnom.


Once in a while...

Can somebody tear me from this circle
tell me it will all be alright
please, sing me a lulaby so I can finnaly dream at peace
In this arms I don't feel safe

There's a moment in life when you realise
dreams don't come true
There's a moment in life when you realise
it's all invane without You!
So ih you dear to dream about candys or flowers or moment's peace
You'll be drowned in a see of disapointment

We all suffer sometimes, we all sometimes cry inside
but that girl we all don't know of is screaming just once in a while

Can somebody safe me in this moment
give me a reason to sing again
the sun has shut down itself
I am sailing into the dark
They are hurting me so bad...

We all hurt 'cause loving, we all try so hard
we all have expectations that ar e broken just once in a while...

(pjesma o djevojci koja je nakon 10 godina seksualnog

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se