.
Svijece na vjetru
Gledam tv...Uobicajeno listanje programa
(jer i na 120 programa nema se sta gledat, jep...) prekida
Miami Ink.
Poznati tatoo studio ima svoj show.Nesto tipa realityja.
Ovaj put nesto neobicno;
U studio ulazi covjek u kasnim tridesetima (a.k.a. Steve), i trazi tatoo...
Pitate se sta je tu neobicno? Pa...nista.
Osim sto je Steve slijepac.
I sad se pitate sto ce slijepom covjeku tetovaza
kad on uopce ne vidi na sta to lici...?
* * *
Steve je bio jedno sasvim smireno i prizmeljeno stvorenje.
Na pitanje zar nije neobicno da slijepac zeli tetovazu
a ne moze ju vidjeti njegov je odgovor bio;
“Da me moja slijepoca sprjecavala u zivotu,
gdje bih ja danas bio.”
Ekipa je bila zaintrigirana a i svi su se divili Steveovom duhu.
Kad su ga pitali zar nije tesko osloniti se na druge ljude,
u ovom slucaju njihovo misljenje,oci i procjene
Steve je sasvim jednostavno rekao;
"Nije. Ja to radim svaki dan.
Moj svijet je, znate, malo drugaciji.”
Steveovo zanimanje ne biste nikad pogodili...On je naime – glumac!
Trazio je tetovazu na manje uocljivom mjestu ,
da ju moze sakriti za uloge koje to zahtijevaju.
Djevojka koja je dosla sa Steveom odobravajuce je klimnula glavom
kad je tetovaza bila gotova, i Steve se vratio u svoj “malo drugaciji svijet”...
Steve nije oduvijek bio slijep, tek zadnjih 15tak godina.
Kaze da se 'svjetlo' samo pocelo gasiti... i onda se odjednom samo sve zacrnilo...
Sto me podsjeca na cinjenicu da se isto moze dogoditi svima nama.
I da smo svi samo svijece na vjetru...
A sto bi moj svijet bio bez boja, bez svjetla, bez zalaska sunca...
Bi li bio jednako caroban, i jednako stur?
Jedan slijepac vidio je vise i jasnije nego mnogi sirom otvorenih ociju...
I sta se ja zalim; na daljinu, kisu, komarce, ispucalu kosu,
nedostatak i cijene organski proizvedene hrane, pdv,
narav nekog desetog rodjaka, bucnog susjeda i ljeto bez picigina...Jeezzzzz...
Posramim se ponekad svojih razmisljanja...
* * *
Cudno kako je ponekad tisina najglasniji zvuk,
kako se u mraku najjasnije vidi,
najljepsi stihovi nastaju iz najjace boli
i najteza borba je sa samim sobom...
* * *
Da nam se odjednom “svjetla ugase” sto bi pronasli u mraku?
Onda kad vise ne bi mogli gledati prema vani , i kad bi bili prisilno
suoceni samo i jedino sa samim sobom,
sto bi 'vidjeli'?
I to sto bi otkrili i pronasli 'unutra' bi li nam se svidjelo,
i bi li bilo dovoljno da budemo sretni?
Nadam se da negdje ispod koze i ratnickih boja,
kad zagrebemo duboko ispod povrsine,
u svima nama lezi jedan...... ''malo drugaciji svijet”
