hawkeye_1306

30.11.2016. ( srijeda ) u 13:06 (3)

maratonci trče počasni krug ( dio četvrti - 4 )

89-419

svakako, svratili smo i do nekoliko povijesnih lokaliteta


ovom prilikom to je nadomak mog morskog sela...
crkva Svete Foške, a legenda kaže da je to čudesno mjesto


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

26.11.2016. ( subota ) u 13:06 (2)

maratonci trče počasni krug ( dio treći - 3)

88-418

bez žurbe , uobičajeno, stižemo u moje morsko selo
naravno, prvo se spustimo do velike rive, zima je pred vratima
treba povjeriti ima li šanse za još neko kupanje prije kraja godine



i...biti će, ne tog dana, svakako, vratiti ćemo se

( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

24.11.2016. ( četvrtak ) u 13:06 (1)

maratonci trče počasni krug (dio drugi - 2)

87-417

jesensko doba, prije nekoliko godina...
vozimo se u tišini, moj autić i ja, magla nas prati kroz brda prema obali
na trenutak zastanem, pogledam preko tog, tisućama puta viđenog
tisućama puta dodirnutog limenog krova...dolje u dolinu



odjednom mi je postalo sasvim jasno, ima drugih, puno boljih vozila
ali samo je još jedno oduvijek tu, strpljivo čekajući da otključam vrata...
ponekad i nakon više tjedana...i prodiše onim muklim zvukom trulog auspuha


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

22.11.2016. ( utorak ) u 13:06 (13)

maratonci trče počasni krug (dio prvi - 1)

86-416

prisjećam se odavno proteklih godina...1980a
tata je odlučio poći u mirovinu, a prije toga, kupio je autić
vozio nas je svugdje, ne preraskošan, nezahtjevan, prostran...
količina materijala prevezena u njemu dok se gradilo na Planini, neobjašnjiva



danas, 36 godina kasnije, teškog srca odlučio sam
''ovo je rastanak, moram te ostavit, al mojom voljom to neće bit'' (miroslav škoro)


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

19.11.2016. ( subota ) u 13:06 (1)

nekoliko dana kasnije...

85-415

nevjerovatne, nemoguće klimatske okolnosti
budim se rano, dan se već nazire iznad krovova na drugoj strani ulice
žeđ me odvede u kuhinju, do mog vječnog prijatelja, bijelog frižidera
dok čekam da se pjena slegne, pogledam u prozor
termometar pokazuje 17 stupnjeva...u 6 ujutro..?
u nevjerici, provjerim i drugi, digitalni i nepogrešiv termometar
potvrdi mi već viđeno...temperatura je kao u ljetnoj većeri
misli mi odlutaju
vodio sam te za ruku prema zaljevu, bosih nogu, oštar kamen ceste
nisam osjećao kako mi se usijeca u stopala
jedino što je bilo važno, tvoja ruka u mojoj
na trenutak sam pomislio ... mogao bi biti tvoj
nekoliko mjeseci kasnije, možda godina, znam da nisam


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

16.11.2016. ( srijeda ) u 13:06 (9)

iako nikad nisam, žurio sam...

84-414

dakako, tada ništa ne ide preme očekivanju
trebalo je osloboditi prostor, ponio sam veeeeliku, ne baš tešku ali nespretnu
kutiju...pogleda ograničenog tom veličinom, nagazim na pola stepenice...
u slijedećem trenutku povampireno tlo me udari u rame a tvrdi čošak te
kutijetine u rebra...nakon nekoliko sati razmišljanja odem u ''traumu''...
posnime mi to, baš fino, niš nije puklo...samo napola...
no, nekako teško dišem, ponovno snimanje pokaže i 2 napukla rebra
ali, koga briga...dočekam servisera, čovjek obavi svoje, toplina...
zagledan u prekjučer, usmjeren u prekosutra, vidim jedino tebe
puno toga sam ti mogao pružiti...ali nisam
još više sam želio, a koliko jesam doista...ne znam
ostaje samo nada za to preksutrašnje doba
možda će već padati snijeg, ni prvi ni zadnji put
u mojim očima je samo taj trenutak, nakon toliko godina
nasmiješiš mi se kao onog, prvog dana


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

11.11.2016. ( petak ) u 13:06 (0)

kiša, sunce, kiša...

83-413

probudio sam se rano, grijanje ne radi...počinju pregovori
naravno, zahladilo je, serviser mi kaže, doći ću za 15 dana
o-da, naravno, a servis će ti platiti moj smrznuti leš...
nakon 270 minuta telefoniranja uspijem dogovoriti za 5 dana
jbt, da nije vrlo toplo za 11ti mjesec ... no za sutra je 3minus
umoran od pregovora zavalim se u fotelju, meka koža, visok naslon
jedina u kojoj bolna leđa nalaze odmor...
zatvorim oči, misli mi odlutaju, iako to nije san, kao da jeste
šum mora, nekako iz daljine, brodovi, otok
kuća je stara, govoriš mi nešto ali ne razabirem riječi
samo gledam tvoje nemirne ruke...na stolu ispijena šalica kave
prozor blješti popodnevnim suncem, zrake te obavijaju
toplinom, kako odavno moje ruke nisu


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

08.11.2016. ( utorak ) u 13:06 (2)

uopće nije važno što je istina...

82-412

jer ionako je ne prepoznaješ, u svom svijetu unutarnjih ogledala
sve što radiš, sve što očekuješ, okrenuto je samo tebi, ostatak svijeta nije važan
a ja, u svom unutarnjem neredu, još uvijek te pokušavam shvatiti
još uvijek te pokušavam zaštititi od vremena koje izmiče, neosjetno ali neizbježno
koliko ću još uspijevati u toj, i uz sav optimizam ovog svijeta, nemogučoj misiji
nisam siguran...jučer, još uvijek ne govoriš, osim tijelom
što odavno naučen najtežem ishodu, prihvačam kao neizbježno
sve ono što jučer nisi izgovorila, danas je tu...tišina
jučer, pretvarala si se da si još uvijek moja, iako odavno nisi, niti u mislima
jučer, da...vrijeme prošlo, nevažno je, godina, dvadeset ili samo dan
uopče nije važno što je istina, važno je samo to što želiš...
naravno, iskoristio sam trenutak tvoje slabosti, onako ziheraški
jer sutra, tko zna, možda se nikada više nećemo sresti





( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

05.11.2016. ( subota ) u 13:06 (3)

sunčan dan u mom kvartu...

81-411

dan je počeo nekako neodlučno, oko 7 ujutro...
niti za ustati, niti za zaspati...odlučim se ipak pokrenuti
naravno, neugodne obveze me usporavaju, treba poći platiti račune
ajd, obavim to, vraćam se usputnim koracima, nekako bez cilja
vidjeo sam te već iz daljine, u trenu sam isključio svaku slučajnost
naravno, ovo nije slučajan susret, nakon toliko vremena, baš ovdje
hodaš prema meni, tvoji raskošni bokovi ljuljaju se uobičajeno lijepo
tvoja uobičajeno iritantna navika da govoriš iz daljine, glasno, još je tu
danas to ignoriram jer ne želim početi svađu i prije nego te pozdravim
otkad te nisam vidio...a prošle su godine, prikupila si nekoliko kila
dok mi prilaziš, već znam da su ugodno raspoređene
dodirnem ti ruku usnama, kažem...ne govori ništa, sve ću znati
kad vidim koja je granica do koje si odlučila danas poći...
dok se penjemo dugim stepenicama na terasu gledam sunce
toplo je kažem, baš trenutak da učiniš to što si mi odavno obečala
nasloniš se laktovima na ogradu, toplu od sunca i znam
ovo će prijepodne biti toplije od sunca
dok klizim dlanovima niz tvoja bedra, jasno mi je
nijedna slučajnost na svijetu nije te dovela ovamo bez gaćica
dok spuštam prvi poljubac na tvoje toplo dupe već znam
kao i obično, tvoja raskoš je u nekom smislu dragocjena
no, kako god bilo, dok me gledaš preko ramena
a oči ti se šire dok tonem u tvoju usku guzu, svejedno je

''zapamti što si mi htjela reći, zadrži misao, a sutra...
sutra ćemo pričati, o svemu '' (Urban)


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

02.11.2016. ( srijeda ) u 13:06 (6)

nočas mi san ne dolazi...

80-410

kao nekih davnih dana, misli su mi odlutale
moja mala princeza vratila se u Požegu, tišina se spušta poput zavjese
oko dva, jutros, probudila me žeđ...sjetim se kako sam jedne noći
htio ostati trijezan, kornjače su plivale u kadi, a plivalo je i sve drugo
jer...zaboravio sam zatvoriti vodu
ukratko, nočas nema vode, kornjače spavaju, ja utapam žeđ i sječanja

pogledam u povijest, prekrasni dani, dugi, preliveni suncem, neumorna mladost
gledala si me tim očima boje...ledenog planinskog jezera
cijeli svijet je bio pod mojim nogama, rekla si, nemoj me više voljeti
odlazim...naravno, volio sam te još duge godine
danas, ne mogu reći da te još volim, ali da...odan sam ti u sječanju
i kada pomislim na tebe, tu je samo onaj osjećaj, samo onaj dan
hodali smo držeći se za ruke

godinama kasnije, kao u daljini, kao sjene proteklog vremena
svijetle tvoje oči...boje najraskošnije duge
rekla si mi, tvoje mjesto je zauvijek osvijetljeno u kućici mog srca
tek kasnije sam shvatio, kao mnogo puta u mom trajanju, prekasno
da je tako...i danas, desetljeće kasnije u oknu mojih misli svijetli žar
nada da će te to svjetlo nekad donijeti k meni...znam
tako neće biti, nikada, ali ono što je važno
tvoj otisak u mom životu, neizbrisiv

viđamo se gotovo često, društvo je malo ali s godinama iskristalizirano
razumijemo se i bez riječi onih dana kada su riječi teret
ili razgovaramo...kako nismo znali nekad
dakako, prekasno je, onog proljeća, znao sam da je to rastanak
želio sam ti reći, želio sam biti tvoj...šutio sam ne nalazeći riječi
a ti, u svojoj šutnji gubila si kao i ja, jednu nedosanjanu priću
nakon mnogo godina, kažeš, tako sam patila...
zatečen svojom neizrečenom krivnjom pokušam, iako znam da je uzalud
pitam te, zašto si mi nisi dala znak...znam, glupost, niti ja nisam
a mogao je to biti jedan predivan početak

nebo je već svijetlo, a ja...mislim na tebe i kako je beskrajno dugo
od kada sam te držao u rukama, predivnu
a tvoja kosa boje vatre blista na suncu


( komentari su iskljućeni na ovom postiću )

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se