Hatepogodak

Elitni turizam. Svima su ga tako puna usta. To je budućnost Hrvatske. Treba graditi elitne objekte. elitne golf resorte, luke za elitne jahte. To treba biti strategija hrvatskog turističkog razvoja. Masovni turizam je loš i ne treba nam.

Nevjerojatno je kako su se takve glupe teze uspjele udomaćiti u mozgovima prosječno siromašnih Hrvata. Kako nešto što je protiv interesa većine građana može biti podupirano od većine građana? Gdje se čovjek može upisati na tu visoku školu hrvatskog spina koja je u stanju pretvoriti one protiv kojih se radi u najžešće pobornike svojih teza? Država poludjela od spin-a i život je milina.

Prije svega, Hrvatska nema masovni turizam (niti ga je ikada imala).U biti tek ga treba razviti. Zajednički turistički promet (mjeren brojem gostiju i zarađenim novcem od turizma) Zagreba, Pule, Poreča Opatije, Crikvenice, Zadra, Šibenika, Splita, Makarske i Dubrovnika predstavlja tek 60-tak posto ukupnog turističkog prometa gradova poput Praga ili Krakowa. Da niti ne spominjem turističke hit gradove poput Pariza ili Londona.

Veliki broj turista uvijek pozitivno djeluje na cijelo gospodarstva (kako je to jednom davno putem input-output analize dokazao Ljubo Jurčić). U sezoni će se potrošiti (i naplatiti) više struje, više vode, više benzina, pojesti više kruha, mesa, ribe, prodati više robe svih vrsta i od toga će zaraditi svi ekonomski sektori i naravno država koja će naplatiti više poreza.

Naravno, pozitivan efekt turizma vrijedi samo u slučaju velikog broja turista. Ukoliko zamijenite 1000 prosječno siromašnih turista sa jednim odvratno bogatim taj efekt nestaje. Taj jedan ultra bogataš neće pojesti kruha za 1000 ljudi, ni mesa za 1000 ljudi, a niti ribe za 1000 ljudi. Drugim riječima pekar, seljak, mesar i ribar će ostati bez novca koji bi dobili u slučaju da je došlo 1000 ljudi.

Na masi turista zarađuju svi. Mali iznajmljivači, kafići, restorani, slastičari, pekari, sezonski radnici, brodari, taksisti...svi. Riječ je o stotinama tisuća ljudi koji zarađuju na masovnom turizmu. Na jednom elitnom gostu zarađuje samo par ljudi. Vlasnik najluksuznijeg hotela, vlasnik najluksuznijeg restorana, vlasnik najluksuznije jahte. U hrvatskom slučaju, da stvar bude bolja, riječ je uglavnom o strancu.

Kod masovnog turizma 1000 eura turističke potrošnje ide u 100 ruku po 10 eura. Kod elitnog tih 1000 eura ostaje u samo par ruku, a imam feeling da to nisu Vaše ruke.

Osim toga 1000 turista traži i više ljudi da se brine o njihovim potrebama čime pozitivan efekt nije samo financijski već i u sferi zapošljavanja populacije.

Podupiranje teza o potrebi koncentracije na elitne goste napad je na egzistenciju velikog broja hrvatskih građana. U zemlji u kojoj pola populacije živi od sezone govoriti o orijentaciji na elitni turizam je ravno ekonomskom samoubojstvu. Ukoliko niste vlasnik nekog od najluksuznijih hotela, villa, jahti, restorana mislim da nemate baš puno razloga podupirati takve teze. Vi nikada nećete vidjeti niti kune od tih elitnih gostiju. Ali uvijek možete maštati ako vas to veseli...

Volim dobre reklame. Isto kao i dobre trailere za filmove. Smatram ih kratkom umjetničkom formom. Video krokijem. Puno je teže biti zanimljiv, interesantan i ostaviti trag kada trebas u par sekundi ili minuta uhvatiti nečiju pažnju, zainteresirati ga da čuje poruku koju mu šalješ i toliko ga zabaviti da je zapamti. A kada još pokušaš promijeniti nečije dugo ustaljene stavove i promijeniti mu pogled na svijet to graniči sa genijalnošću ili magijom.

Dugo sam vjerovao da je guz papir jedna apsolutno nebitna stvar u životu. Smijao sam se ljudima kojima je bilo bitno da kupe višeslojni papir. Nisam mogao shvatiti zašto je nekome bitno da će komad papirića kojim će obrisati svoju poštovanu stražnjicu bitno da miriše na jasmin. Ili ružu. Ili jorgovan. U slučaju da nema guz papira, što se mene tiče, mogu poslužiti novine, list, kamen. Zaboga neće svijet propasti ako papir nije troslojni. Ali onda je dosla ONA. Reklama koja je promijenila moj život.

Zewa - luksuz koji si možete priuštiti.

I moje oči su se otvorile pred tako osnovnom istinom koju nisam uspio shvatiti do te reklame. Guz papir je jedini artikal u kojem se razlika između škart kvalitete i vrhunskog proizvoda mjeri u par kuna. Proizvod kod kojeg mozete biti ekstravagantni koliko god želite, a da vas to u najboljem slučaju liši jedne ili dvije kave. Od tog trenutka kupovina guz papira postala je trenutak moje ekstravagancije. Trenutak u kojem hakiram konzumeristički sustav vrijednosti. Kupujem mekani troslojni-četveroslojni papir, perforiran slikama perca ili cvjetića, diskretno namirisanog jasminom ili ružom. Ma engleska kraljica nema bolji u svom zahodu. Da se pojavi bolji (i cijele 3 kune skuplji) kupio bih ga slijedeći dan.

Tih nekoliko trenutaka postali su trenutak trijumfa nad svijetom u kojem se zbog luksuznih dobara mogu ubijati ljudi (kao u Africi zbog dijamanata), životinje, izrabljivati radnici u rudnicima ili uništavati ogromne površine zemlje u čeprkanju za par komadića vrijednog metala ili kristala. Našao sam svoje luksuzno dobro zbog kojeg nitko nije patio. I to luksuzno dobro sa porukom. Serem Vam se na Vaš luksuz.

Tijekom prošle jeseni Google je kupio YouTube za nevjerojatnih 1,65 milijardi dollara iako je već sam imao Google Video servis. Čemu takav potez? Zar nije bilo logičnije uložiti u promociju vlastitog servisa i pojesti u tržišnoj utakmici malog rivala?

Neki će reći da je YouTube imao već izgrađen veliki community, ali puno ljudi ga je počelo koristiti tek nakon što ga je Google kupio. Prema mojem internom istraživanju većina ljudi je počela provoditi dosta vremena na YouTube tek u poslijednjih 6 mjeseci.

Moja teorija je da je Google u biti kupovinom YouTube-a pokrenuo najveću PR kampanju u povijesti. Plaćanjem višestruko veće cijene od stvarne vrijednosti kompanije ili njezinog potencijala uspio je doći u gotovo svaku dnevnu ili tjednu novinu u svijetu. I to na način da novinari nisu štedjeli tinte da napišu više o tom događaju.

I lijepa je to priča, dva mladića još na faxu, pokrenu posao na internetu bez puno para, njihov rad primijeti veliki Google i "prepozna potencijal" i dva lijepuškasta mladića postanu milijarderi. Ma tko to ne bi objavio.

No pogledamo li priču sa druge strane, takvu količinu publiciteta Google ne bi dobio da je platio realnu vrijednost kompanije. Ta bi vijestica došla možda na margine financijskih dnevnika i tjednika, možda bi je i neki informatički tjednik spomenuo. Nitko ne bi trošio tankere tinte na tu priču.

Ukoliko bi se sav publicitet koji su dobili u medijima pretvorio u neki novčani ekvivalent cijene oglašavanja svim tim medijima vjerujem da bi iznos bio minimalno deseterostruk od cijene koju je Google platio dečkima iz YouTube-a.

Kada se pogleda koliko se love vrti u oglašivačkoj industriji vidimo da 1,65 milijardi (u stock-for-stock, a ne u kešu) i nije nešto abnormalno veliko za jednog vladara Interneta. Prema podacima tvrtke PriceWaterhouseCoopers u svijetu se na oglašavanje svih vrsta u 2005 godini se sprašilo 385 milijardi dollara. Uostalom nije rijetkost da se Googlovim dionicama dnevno protrguje u iznosu od 3-4 millijarde dollara.

Tako da ako stavite malo stvari u perspektivu možete se samo nakloniti Googlovom odjelu marketinga i PR-a. Istom odjelu koji je i uz milijardu korisnika Gmail servisa uspješno furao priču o ekskluzivnom klubu u koji se ne može ući bez pozivnice. Kakav je to ekskluzivni klub u kojem je svaki šesti stanovnik zemlje??? U svakom slučaju velemajstori marketinga su ponovno bili na pozornici i zaslužili dugi dugi pljesak i "standing ovations".