Hatepogodak

ponedjeljak, 26.03.2007.

Daleko si Bolivijo

Unatoč naslovu, ovaj tekst se bavi puno bližom tematikom – hrvatskom privatizacijom i njezinim korijenima. Motiv za pisanje ipak je morao doći iz daleka. Venecuelanski predsjednik Hugo Chavez odlučio se na stvaranje društvenog vlasništva od državne imovine (tj. državnog vlasništva). Na taj način želi osigurati da se čak i ukoliko se (mirno ili nasilno) promijeni državni vrh osigura pravednija raspodjela bogatstva među građanima Venecuele.

Razlika od par slova predstavlja ogromnu razliku ako se stvari stave pod povećalo. Vlasnik državne imovine je država i njezine institucije tj. trenutno vladajuća politička elita. Vlasnik društvene imovine je narod odnosno društvo.

Malena linkvistička razlika bila je 90-tih dovoljna da država razvlasti svoje građane njihove kompletne imovine. Ljudi koji su svojim doprinosima izgrađivali sve što se u ovoj državi izgradilo kroz 50 godina su ostali bez svega jednim potezom pera. Odjednom je odluka o prodaji tvornica i svih društvenih poduzeća bila autonomna odluka državnog vrha. Odluka o tome što će se prodati i po kojoj cijeni više nije bila u rukama radnika tadašnjih OOUR-a već autonomna odluka državnog vrha.

Razlika društvenog i državnog ulazi u srž vlasništva kao temelja kapitalističkog sustava. Ukoliko 100 hektara zemlje pripada državi država odlučuje kada će je, kome i po kojoj cijeni prodati. Ukoliko istih 100 hektara zemlje pripada primjerice zadruzi od 10 seljaka tada će se ona moći prodati samo ukoliko se barem 6 seljaka složi sa tom odlukom i po cijeni koju oni odrede.

Isto vrijedi i za nekadašnje OOUR-e koji su bili društveno vlasništvo svih onih koji su u njima radili. Samo kada se obratan proces od ovog venecuelanskog događao u Hrvatskoj u jeku rata nitko nije pridavao pažnju maloj lingvističkoj promjeni u hrvatskom zakonodavstvu. Oni koji su takve stvari primjećivali prozivani su smušenjacima, smutljivcima, mutikašama i bezglavnicima, jalnuškim diletantima i jednostavno - prodanim dušama.

Mala lingvistička promjena koja je kod javnosti prošla uglavnom nezapaženo zbog rata postala je temelj za sve ono što danas nazivamo privatizacijskom pljačkom. Državni vrh je mogao raspolažući kompletnom društvenom imovinom nahraniti pohlepu svojih trgovaca oružjem ili devizama dajući im višestruko vrijedniju imovinu u zamjenu za njihove usluge.

U nevjerojatno kratkom roku novonastala situacija podijelila na građane koji su bili jednaki u siromaštvu na one prve i druge kategorije. Na one koji žive u inozemstvu sa debelim računima i mutnom prošlosti i one koji se bore za egzistenciju na dnevnoj bazi.

Država koja se danas tako zdušno trudi da namiri Crkvu ili strane državljane za nacionaliziranu im imovinu od prije 50 godina možda bi ipak trebala razmisliti i o svim onim građanima kojima je ona sama oduzela imovinu prije ne tako davnih 15 godina. Ili bi o tome trebali početi razmišljati birači. Vlasništvo je ipak u kapitalizmu neotuđivo.

- 21:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #