15.03.2005., utorak
Dust n' bones
|
Svaki se put ponovo začudim tome koliko cure mogu biti glupe. Cure mojih godina; da budem još preciznija, droljice iz moje škole. Jedna si je škarama po ruci izgrebala ime šminkera koji ju je prevario s drugom droljicom, koja je, usput rečeno, jedna od njenih mnogobrojnih najboljih frendica. Buuuhuu, sad se više ne mogu ljubit u obraz i navlačit jedna drugu uz iritantno kreštanje. «Cuuuurkeeee!» Al nisu one samo romantične dušice, one su i pjesnički talentirane. Tako na zidu naše škole možete pronaći jedne od najboljih ljubavnih stihova napisanih od ruku tako mladih djevojaka. Tu ima dubokumnih stihova prožetih čak i duhovnim temama, poput npr. «Voljela bih da sam droga, da me voliš kao Boga, da me ubrizgaš u vene i da(pogađate kaj slijedi?) umreš zbog mene…» (ustvari nisam sigurna jel to neki narodnjak, neam pojma, ali sam većim dijelom sigurna da su droljice to same smislile) Eh, kad pročitam nešto ovako prekrasno, žalim što i ja nisam tako kul pa da se mogu družiti s njima i pisat ljubavne pjesme. I brijat s drugim dečkom(po mogućnosti, janjevcom) svaki tjedan, uz nezaobilazno pisanje LOVE 4EVER po zidovima u zahodu. Tako je jedna brijala s već više od deset dečkiju, a tek joj je 13 godina. U svoju obranu ima za reći: «Pa sam mi je tak došo» Yep, a za godinu dana će bit: «Pa sam mi ga je gurnuo» Al mislim, kuš ono, pa to je ful normalno, moraš tak, kaj, ti si sam s jednim dosad?? Pa to ti je ful bezveze, ono, kuš? Mononukleoza mora da je divna stvar. Još 3 mjeseca, 3 prokleta mjeseca u toj jebenoj školi. God please have mercy on me. Da bar pokupe neku boleštinu pa da ih ne gledam još ovo malo vremena. Al kakve sam ja sreće, dat će im da puštaju narodnjake zadnji dan škole or something. Eh, i za kraj, evo još jedne od velikih ljubavnih istina zabilježenih na školskom zidu: «Voljeti nekog, a ne biti s njim je isto što i biti kažnjen, a ne biti kriv.» Jebote, koje koze. Btw, došo je rozi račun. Uspjela sam nabit 140 kn neta. Mrtva sam jerbo je modem bio «sakriven» od mene i starci su lijepo mislili kak dijete nema internet već dva mjeseca. Dakle, sljedeći post bi mogo bit negdje oko 2007. Looks like I've fucked things up. Just like I always do. |
14.03.2005., ponedjeljak
Skup činjenica
|
-ko bi reko, ljudi su pod sedativima stvarno smireni... -imam rođendan na isti dan ko Brian May. Dakle, bit će od mene gitarist:) -Aleksi je visok 169. Što je još uvijek 6 cm više od mene. -Osjećaj tuposti preuzima kontrolu. Well Outside my window there's a Whole lot of trouble comin' The cartoon killers and the Rag cover clones Stack heels kickin' rhythm Of social circumcision Can't close the closet on Shoe box full of bones To me it's just monkey business... |
11.03.2005., petak
These are the seasons of emotion and like the winds they rise and fall
 U nekim trenucima bih dala sve da postoji vremeplov. Užas, nešto mora bit krivo, nemrem bit ovak dobre volje skoro cijeli tjedan. Bojim se da će mi to netko nasilno oduzeti baš kad se naviknem:( Super, kad sam nesretna, ne valja, kad sam sretna, opet ne valja. Pišem danas test iz matematike, iz kojeg trebam dobit najmanje 4, a dobit ću 2 ili 3 jer sam cijelo jutro sjedila na terasi i slušala Houses of the holy, što još uvijek radim. Kad ovo objavim idem natrag na terasu. Nevjerojatno kolko mi je ovo malo sunca učinilo život podnošljivijim. Ah, ide D'yer Mak'er, odoh van uživati u...pa, ne znam čemu, al u svakom slučaju I like it... |
08.03.2005., utorak
Waiting For An Alibi
|
U svrhu akcije poboljšanja mog duševnog stanja, danas pišem post oslobođen bilo koje vrste cendranja i samosažaljenja. Isto tako imam potrebu naglasiti da ću doživjeti potpuni slom živaca ako se prokleti snijeg uskoro ne otopi. Peace of mind you run away from me… Ako bilo što organski ne podnosim, onda je to snijeg. As you can see, danas slušam Thin Lizzy. Ovo doba godine, proljeće(well, bar kalendarski, al izgleda da bogufala ipak ide na bolje) je tako utjecalo na mene. Imam te neke faze, u određeno godišnje doba mi se sluša određena muzika. Interesting. Prošle godine sam tak negdje u 4.-5. mjesecu slušala Thin Lizzy i općenito rock. Što se prilično dobro uklapa u već spomenutu akciju s početka posta. Lovely. Dakle, danas Thin Lizzy, sutra AC/DC, a prekosutra The Darkness. Sljedeći tjedan Doorsi, Floydi i Deep Purple. Jedva čekam šesti mjesec, onda je najbolje slušat Zeppeline. Tad im je sezona:-) Nadam se da će ovo potrajat, već dan i pol sam dobre volje. Bilo bi stvarno lijepo da si ovak savjesno radim raspored učenja, ili pospremanja sobe, ili…nečeg korisnog autoritetima. Kad sam već kod autoriteta, stara se opet derala na mene da zašto ja nemrem nosit robu ko sva normalna(širokog li pojma, indeed) djeca, ona nije krojač ovo ono…Izgubih se u mislima negdje između odgovornosti i provociranja. E pa kaj ću joj ja kad moram imat majice s bendovima koje volim, a to što nema moje veličine nisam ja kriva. Lol, prvo mi je majica do koljena, treba ju skratit, onda(a to je najveći problem), tolko mi je preširoka da bi uz mene u nju udobno stale još dvije takve ko ja. Zakaj te glupe majice moraju bit tak velike?? Kretenizam. Wow, inteligentnog li odlomka. Anyway, pustila sam si Don't cry i svirala uz to, i na svoje opće iznenađenje, ustanovila da mi sasvim neloše ide. Fulam tek kod 'no one can live in sorrow'. Problem je u tome što taj prvi dio mogu odsvirat bez greške in any time, ali samo kao jednu cjelinu, kad prvi put ide kraj na 5. i 4. žici, presporo vratim ruku u a mol i onda kasnim za Slashom cijelu dobu:-/ A kad uspijem pohvatat tempo, tolko se zbunim da počnem svirat tonove koji uopće nemaju veze s pjesmom. Kad sama sviram uvijek nekak izvučem da to liči na neš, al kad treba skupa s nekim…katastrofa. Treba vježbat. Al sve skupa, zadovoljna sam. Polako počinjem odbrojavat dane do kraja školske godine. Malo me strah upisa, kaj ak ne upadnem u glupu klasičnu?? Gledala sam im na stranici s kolko su se bodova upisali u 1. razred ove godine i vidjeh da ih je bilo čak i s 47 bodova. Što nije loše za mojih 55-možda 6. But still. Moj najveći problem je lijenost. Da sam se htjela samo malo potrudit mogla sam imat 60 bodova. Al ja se ne mogu prisilit da otvorim knjigu i učim. Jednostavno ne ide. Učim samo dan prije testa, a i onda mi treba sat vremena da se uopće odmaknem od prve rečenice. Oh well, moglo je i gore. Kad sam već kod škole, dobih 5 iz novele. Samo ja u cijelom razredu. Ovo objavljujem samo zbog uvida u katastrofalno stanje u osnovnim školama kad ovakvi radovi dobivaju 5. _____________________________________________________________________________ P.S. Ovo nije obavezan dio posta, samo za one koji žele znati više:) P.P.S. Glavni lik se zove Darko po onom iz Kako je propao Rokenrol pa si ga tak možete i zamislit:) P.P.P.S. A Vjekoslav je inspiriran Golim kuharom:-)))))) Dakle: Pravda Darko je čvrsto odlučio: Gotovo je. Više nikad neće ukrasti ni jedan jedini strip. Bez obzira na to što novaca nema i što ga to neopisivo zabavlja, odluka je donesena. Ne zato što je to pogrešno, što bi ga mogla peći savjest(a to mu se dosad nikad nije dogodilo), nego jednostavno zato što si sada nije mogao dopustiti da ga odvedu maloljetnički dom, čime mu se u zadnje vrijeme naveliko prijetilo. Čak ga ni mogućnost odlaska u dom sama po sebi nije previše dirala, sa svojih nepunih petnaest godina bio je začuđujuće ravnodušna i smirena osoba, bar se takav činio ljudima koji su ga površno poznavali. Živio je samo za jednu stvar: stripove. Sve svoje slobodno vrijeme provodio je crtajući. I bio je dobar u tome. Nažalost, u malom mjestu u kojem živi nije se našao nitko tko bi prepoznao njegov talent. Osim njegovih prijatelja, koji su isto tako bili strastveni strip crtači. Bilo ih je oko petero, među njima samo jedna djevojka, Hana, njegova cura. Ona ga je uspjela nagovoriti da odustane od krađe stripova, ne smije ničime ugroziti njihovu budućnost u umjetničkoj školi u velikom gradu, ne sad kad ih od toga dijele samo mjeseci. Naime, u njihovom mjestu je postojala samo jedna osnovna škola i nakon nje su djeca morala odlaziti u veće gradove da bi mogla nastaviti školovanje. Ni Darko ni Hana nisu imali osobito dobre ocjene koje su bile potrebne za upis u neku uglednu srednju školu, sve što ih je zanimalo i čime su se htjeli baviti bilo je crtanje stripova. Uz crteže koji su mnogo obećavali, njihove stripove su ispunjavali i izrazito inteligentni i duhoviti dijalozi. Sanjali su o opisu u umjetničku školu u velikom gradu. Nadali su se zajedničkom životu i otvaranju svoje vlastite prodavaonice stripova. Snovi o boljem životu bili su još jedina stvar koja ih je držala jer su oboje bili iz problematičnih obitelji i nitko nije shvaćao njihove ambicije i želje. To ih je samo još više poticalo na crtanje i maštanje o drukčijem životu. Naravno, zajedno. Tog kobnog popodneva Darko je krenuo prema jedinoj trgovini u mjestu u kojoj je bilo stripova. Nije imao novaca, ali to ga nije ni najmanje zabrinjavalo. Gledati se smije. A pomisao na staru gospođu Sović za pultom kojoj se usne pretvore u sasvim tanku crtu kad ga vidi samo ga je dodatno oraspoložila. Naprosto ga je fascinirala ta crta, i brzina kojom joj se usta sužavaju kad on uđe u prodavaonicu. S laganim smješkom na licu, držeći ruku na kvaki, još jednom je u sebi ponovio: Samo gledanje, iz prodavaonice će izaći s istom količinom stvari s kojima je u nju i ušao. Već dok je Darko bio na vratima, gospođa Sović je naglo prekinula čitanje ljubavnog romana i stisnula usnice do nezamislive mjere. «O, pa nije li to mladi gospodin umjetnik?» «Dan», odvrati joj Darko kroz zube. Pogleda je i razvuče osmijeh od uha do uha. Gospođa Sović zakoluta očima, još uvijek sa stisnutim usnama. Prilično je dobro zarađivala vodeći tu trgovinu. Kad se uzme u obzir i vođenje jedinog kina u široj okolici koje je dobila nakon misteriozne smrti svog trećeg muža, moglo bi se reći da gospođa Sović sasvim pristojno živi. Onda se može shvatiti da ne razumije poprečne putove kojima Darko dolazi do jedinih stvari koje ga u životu pokreću. Što naravno ne opravdava Darkove postupke, ali kako je već spomenuto, on se odrekao krađe stripova. Malo živciranja gospođe Sović nikome neće štetiti. I tako je stajao kraj police pregledavajući stripove dok ga je stara gospođa prijekorno odmjeravala. Nešto u stripu ga je očito jako zabavilo, jer se nasmijao glasno i veoma iritantno, pogledavši gospođu ispod oka. «Znam ja tebe», započela je grubo, «i nemoj misliti da ćeš se ovaj put izvući.» Sad je već izgledala kao i da nema usta. «Gospođo Sović, danas izgledate posebno dražesno», reče Darko podrugljivo. «Tko laže, taj i krade», odbrusi mu ona i vrati se za pult još uvijek ga prijekorno gledajući. Uto se na vratima pojavi bljedunavi, niski dječak, iako Darkovih godina, bio mu je totalna suprotnost. Nosio je čisti, ispeglani kaput sa žutim gumbima na rubu i isto tako čiste hlače. Njegova uredno počešljana kosa uvelike se razlikovala od raščupane Darkove, kao i od njegovih poderanih traperica i sivog, prljavog ruksaka iz kojeg su stršili papiri s crtežima. Iz pogleda koje su si međusobno uputili bilo je posve jasno da baš i nisu najbolji prijatelji. «Dobar dan», pomalo piskutavim glasom prozbori niski dječak. «Vjekoslave, kako si? Baš mi je drago što te vidim», pozdravi ga gospođa Sović glasom posve drugačijim od onog kojim se obraćala Darku. «Reci mami da ću uskoro dobiti one časopise koje je tražila, poslat ću joj ih po tebi» «Zahvaljujem vam se u njeno ime», odgovori Vjekoslav. «Odlično, zahvali ti njoj u moje ime za one predivne marame, ne mogu ti ni reći koliko su mi dobro došle.» «Bez brige, hoću», reče Vjekoslav i lagano se zaputi prema polici kraj koje je Darko čitao. «Bok», reče neobično samouvjereno. Pošto je bio viši od njega za glavu, Darko samo spusti pogled i upita: «Da, mali?» «Pa ništa posebno, samo se čudim kako ti taj strip nije već završio pod jaknom.» Darko ga prostrijeli pogledom koji je Vjekoslav očito dobro protumačio pa je u trenu izgubio novostečeno samopouzdanje. «Ah, da, ovaj, idem ja…pozdravi Hanu.» Naravno da je Darku bilo čudno što Vjekoslav pozdravlja Hanu, on je čak ni ne poznaje, ali u tom trenutku mu se nije dalo o tome razmišljati jer je samo želio pročitati strip do kraja prije nego ga gospođa Sović istjera iz trgovine pa je samo nastavio gdje je stao. Ono što nije vidio bilo je to da je Vjekoslav potajice zgrabio jedan strip i stavio ga ispod svog uredno ispeglanog kaputa. Još jedna stvar koja je Darku bila nepoznata je bila i to da je Vjekoslav već neko vrijeme zaljubljen u Hanu, uzeo je strip jer je želio naći nešto o čemu bi mogao s njom razgovarati, pošto je znao da su stripovi cijeli njen svijet. Vjekoslav nije volio Darka iz očitih razloga. Darku se na Vjekoslavu nije sviđalo samo to što je štreber i što je sve što zna naučio u školi. Vjekoslav je birao sladoled za mamu, a Darko se nakon pročitanog stripa spremao izaći iz trgovine. Na putu do vrata ispao mu je papir iz ruksaka pa je zastao da ga vrati natrag. Gospođa Sović je već bila kraj police i slavodobitno uzviknula: «Stani gdje jesi!» Darko se sasvim smireno okrene, po prvi put znajući da ga nema za što okriviti. «Daaaa?», reče polako. «Ti, ti, smrade, kako se usuđuješ, upozorila sam te, ne možeš reći da nisam, ali sad mi je dosta, misliš da sam toliko glupa da ne znam ni što prodajem?! Sad mi je stvarno dosta, ovaj put zovem policiju, da ti nije palo na pamet izaći van!» Vjekoslavovo lice je poprimilo izuzetno zabrinut izraz. «Nisam ukrao strip», reče Darko sa stravičnom smirenošću u glasu. «A tko je onda??», vikne gospođa Sović. «Niste primijetili malog štrebera lijevo?», upita je Darko iako i sam nije vjerovao da bi Vjekoslav mogao bilo što ukrasti, a kamoli strip o kojem nije znao apsolutno ništa. No ipak, on je bio jedina preostala osoba u trgovini, pa osim ako se neka neobjašnjiva sila nije aktivirala da bi otežala Darku život, Vjekoslav je bio jedini mogući krivac. Naravno, u Darkovim očima. Gospođa Sović je o tome imala drukčije mišljenje. «Vjekoslav da je ukrao strip?», počne se smijati. Smijala se tolikom silinom da je izgledala kao da se guši. «Reci Vjekoslave, srećo, ovom lopovu, jesi li ti kojim slučajem ukrao strip iz ove trgovine?» «Ja, ovaj, ne , naravno, da ne…», mucao je Vjekoslav. «Eto! I kome ću prije vjerovati nego…», gospođa odjednom naglo okrene glavu i zakrešti na poziv iz druge sobe: «Ne mogu, sad imam važnog posla!» Dok je njena glava bila okrenuta, Darko ugleda malu ruku u ispeglanom kaputu sa žutim rukavima na rubu kako žurno vraća ukradeni strip na policu. Vjekoslav ipak nije bio toliko vješt s uzimanjem i vraćanjem stvari na njihovo mjesto kao Darko. «Ti mali…», prodere se Darko, ali uto gospođa Sović nastavi svoju prodiku. Dok je Darko pokušavao objasniti što je posrijedi, Vjekoslav se polako vratio do škrinje sa sladoledom. «Gledaj, stara vještice», vikao je Darko, «strip je opet na polici, a nikako ga nisam ja mogao tamo vratiti u samo par sekundi jer sam od police udaljen najmanje pet metara!» «Našao si ti načina», odgovori mu gospođa posve smireno. «Vjekoslav je najuzorniji dečko u selu i odbijam čak i pomisliti da bi on napravio nešto tako užasno, nešto na tvojoj razini. Uostalom, sigurna sam da ima pametnijeg posla od čitanja…», tu malo zastane i pogleda Darka s očitom gadljivošću: «…stripova. A sad čekaj dok pozovem policiju.» Darko je nemoćno pokušavao shvatiti zašto mu se to događa. Zašto bi taj mali ljigavac uzeo strip? I tada se sjetio: «Pozdravi Hanu», piskutavi glasić odzvanjao mu je u glavi. Djelići slagalice su polako počeli dolaziti na svoje mjesto. Dobro je znao da tu više ništa ne može učiniti, s obzirom na svoju prošlost, neće nikog moći uvjeriti da je Vjekoslav, dika i ponos njihovog malog mjesta, ukrao strip. Oči su mu se počele puniti suzama i pogledao je Vjekoslava s istinskom mržnjom u očima. Njega to nije moglo natjerati da prizna, unatoč tome što mu se ništa ne bi moglo dogoditi, uzevši u obzir izvjesne veze koje njegovi roditelji imaju, on nije želio narušiti sliku koji drugi imaju o njemu. A jedan dio njega čak je i uživao u Darkovoj nevolji, iako si to sam nije želio priznati. Uz svu dobru volju i milosrđe, ponekad je teško misliti na druge prije nego na sebe. Žuti gumbi na rukavima sjajili su od čistoće. Za nekoliko minuta stigao je lokalni policajac. «Oho, mali nametnik je napokon uhvaćen na djelu, je li? Ukrao si strip?» «Nisam», odgovori Darko posve tiho, bez imalo snage za opravdavanje. «Nisi, naravno da nisi, kao i sve prošle stripove, nisi podmetnuo štakora u školsku dvoranu, i još tko zna za što sve ne znamo. Naravno da nisi. Znam ja tebe i tvoju familiju. E pa sad je gotovo, u domu ćeš imati vremena napretek za razmišljanje o svojim postupcima. Da vidimo, danas je 19. 3. 1973., do ljeta '77. si vani. Pa to prođe dok trepneš—je li?», naglasivši zadnje dvije riječi podrugljivo se nasmije policajac. «Hvala gospođo Sović, učinili ste dobro djelo. Ovakvi se trebaju dovesti u red.» «Ništa, to je moja građanska dužnost», odgovori ona prilično suzdržano. Darko je bespomoćno gledao kako mu se život raspada. Unatoč tome što se odlučio promijeniti, to mu nije pomoglo, prošlost uvijek vreba negdje iz prikrajka, spremna da u svakom trenutku iskoči na vidjelo. Sve se vraća, sve se plaća. Te noći Vjekoslav nije spavao, ležao je u krevetu očiju širom otvorenih. Šutjet će neko vrijeme, i problema neće biti. No kad-tad njegova mala tajna će isplivati na površinu, baš kad joj se najmanje bude nadao. U to može biti sasvim siguran. _____________________________________________________________________________ Jao. |
