15.07.2005., petak

Ja još uvijek mislim da nije bilo potrebe da mi se oduzme modem ali ja nemam pravo glasa.
Sad sam kod stare na poslu...

Btw upisala sam se u Klasičnu,ne na prvom roku nego i prije:))))
Imam dosta bodova pa sam se odma 30. mogla upisat.

Whhheeeeeeeeeeeee....
Gotta run..


STAY HEAVY JUPIIIIIIII
- 14:27 - make my day (16) - Print - #

16.06.2005., četvrtak

Endville

Vidim ubili ste se od komentiranja na prošli post:)

Iskreno, ni meni se više ne da. Skužila sam da već neko vrijeme pišem postove tek tolko da neš pišem, i svaki mi je sve gluplji i gluplji. Pogotovo zadnjih par, moram to pobrisat.
Mislim da neću pobrisat blog, samo zamrznut na neko vrijeme.

Jer fakat ne znam više kaj bi, ne da mi se pisat kaj sam radila, ne da mi se filozofirat i stalno cmizdrit kak sam neshvaćena, jer su većina toga gluposti koje ne vjerujem da bi nekog još mogle zanimat.

Therefor, proglašavam ovaj blog obustavljenim. Ili tak nekaj:)

- 10:16 - make my day (11) - Print - #

13.06.2005., ponedjeljak

Does anybody remember laughter?

Previše toga mi ide na živce. Određena vrsta ljudi, određena vrsta glazbe, određena vrsta stajališta…određujem se. A to je upravo ono što nikad nisam htjela. Stalno si tupim o slobodi govora, toleranciji i unutarnjim vrijednostima, a što s druge strane radim?
Ne podnosim toliko stvari da to već prelazi sve granice. Da ne bi bilo zabune, nema veze s mizantropijom, destruktivnosti i suicidalnosti jer sam zla i čru, mrzim to(nice, još jedna stvar na popisu), nego se jednostavno sve više zatvaram u neko glupo stanje mrzovoljnosti i bezvoljnosti. A to stvarno ne želim.

Hoću se iskopati iz svih sranja koja sam sama stvorila i…biti. Čak mi se i patetične poletne uzrečice ne čine tako loše. Spread your wings honey…u teoriji sasvim lijepo izgleda, ali kak da letim kad mi netko konstantno reže krila? Metaforički rečeno:)
Čini se tako jednostavno. A možda stvarno i je. Jer jedno su stvarni problemi kod kuće, u školi, a drugo problemi koje nesvjesno sami stvaramo. Oni možda jesu potaknuti mogućim stvarnim problemima, ali nisu opravdanje za hladno i neljubazno ponašanje.
Ne znam, ne da mi se više ovak. Ne da mi se stalno na sve gledat crno(opet naglašavam da ne govorim o missevil666 wannabe) i zakopavat se sve dublje i dublje u strahove.

Onaj osjećaj unutra...kao recimo kad znaš da si nešto loše napravio i čekaš posljedice. Tak se stalno osjećam. A ne znam zašto, ne mogu shvatiti. Doma mi je relativno podnošljivo, škola je okej (btw dobih 5 iz gitare), društveni žifot ok, prema tome sve bi trebalo bit u redu. Ali nije. I ubija me to što ne znam zakaj.
Najviše mi ide na živce to što ne znam kaj ja to ustvari hoću. Možda glumim nešto što nisam. Ne znam što jesam.

Ne da mi se više. Previše razmišljam, ne dolazim do ničega, zaglupljujem se.


Bila na ispitu, trijumfirala:) Dvije pjesme bez greške, samo sam kod treće neš malo fulala.
Kad sam već kod gitare…jučer sam naučila svirat Stairway, uvod, a kad ovo objavim idem vježbat dalje. Lakše je nego što sam mislila, samo jedan dio mi baš zapinje, to moram sad usavršit:)

A naslov…gledala sam Almost famous na kazeti(zaspala sam kad je bio na tv-u) i u jednom dijelu neka groupie ženska izleti i veli to. Najdraža mi pjesma...

And a new day will dawn for those who stand long
And the forest will echo with laughter…

Really, really….something.
Gledala sam slike od prije nekih 30 godina….zakon. Na vratima moje današnje sobe su bile velike naljepnice od doorsa i zeppelina(koje su btw skinuli prije 10 godina kad sam ja dobila sobu..e da sam znala…nema takvih više za kupit:(

A neeee, uhvatila me nostalgija(jel možeš bit nostalgičan za nečim što nisi doživio?), sad ću opet gledat song remains the same svaki dan:)
I dunno, it makes me smile. And it's been a long time been a long time been a long….
Lonely, lonely, lonely


Hey hey what can I do?
Imam Stairway zastavu preko cijelog zida.
Envy me:)

Singin' in the rain…
What a glorius feeling, I'm happy again...


"Go on, do me in you bastard cowards! I don't want to live anyway,not in a stinking world like this one!
"
"Oooh? And what's so stinking about it?"

Ourselves.


dssddf
Hell yeah! You're the suave talking kick ass
Alex...You have a taste for classical music and
"ultra-violence"...You got sent to
jail for murder but got out using a new program
only to find your fellow droogs are
revenge-hungry police...But hey, you're cool, a
total hipster, and a cult phenomenon.... Hell,
you even made you're own fashion statement (
you're eyelashes are sexy...even guys
agree)...Welcome to you're new world where
youth rules....CLOCKWORK ORANGE


Which Stanley Kubrick Movie Are You?
brought to you by Quizilla


Minister: What crime did you commit?
Alex: The accidental killing of a person, sir.

Maj fejvrit:)

Quotes
- 22:27 - make my day (2) - Print - #

12.06.2005., nedjelja

Mindless

Resist the words I could never say
Break the doors I was scared to open
Losing the point I chain me
Can't stop from spinning

Don't you look at me
Ever
Your answers I cannot see
Blinded by my sight
Mindless I keep on spinning

Endless my cries in your laughter
I choose my own path though it kills
Choking on last pieces of hope
And still spinning

It doesn't have to make a sense
I will deny me when I'm bored
Mind wide open closes us
Away from spinning

Just take me away I can't stand it
I want to die safe in your lies
Should I still try when it drains me
Or just keep on spinning


Bla, bla, bla…nije mi ovo izgledalo ovak glupo kad sam jučer pisala. Al nije da je nekog briga pa ajmo dalje:)
E,da…kolki moraš bit idiot da umjesto da ponizno čekaš da ti dođu popravit glupi carnet(koji, btw, pokvariš svaka 2 tjedna), ti ideš «samo na par minuta» na ht i za 4 dana uspiješ nabit…pa ne znam još kolko, u svakom slučaju nemalo.

E pa ja posjedujem tu količinu idiotizma.
I nadam se čudu.
A kaj sad….

Sutra ne idem u školu, zbogradi ispita. Mislim da ću dobro odsvirat.
Imam 3 pjesme, od kojih ću dvije najvjerojatnije bez greške, al ovu zadnju…ako ću imat tremu neću je odsvirat nikak. Najgore mi je to što se uvijek psihički pripremam na najgore. Oduvijek na sve gledam 'u najgorem slučaju'. Što je često i jako dobro jer kad mi stvari ispadnu iznad očekivanog ugodno se iznenadim.

Gledala sam jučer Bruce almighty, nije bilo potpuno gubljenje vremena. Iako nisam neki fan kreveljenja i fizičke komedije uopće, svidjela mi se ideja filma. Ako i postoji bog, ne bih voljela misliti o njemu kao o 'gospodinu', 'svevišnjem' i sl. I to da sam ja samo jedan mali dio njegovog beskrajnog kraljevstva.
Smiješno mi je na vjeronauku. Dok ostali kreteni zajebavaju jadnog profesora i pričaju, ja uglavnom slušam kaj tip govori. U bilježnicu smo morali napisat da kondomi loše utječu na psihičko stanje muškarca i žene:)))
Kako pitate se?
Pa eto, određen broj muških primjeraka odbija stavljati prezervativ tijekom snošaja s čime se ženska naravno ne slaže, dolazi do razmirice i njihovi krhki živci su nepovratno oštećeni.
Argh gluposti. Učili smo i da su kondomi grijeh.
Mislim da ću ić na etiku u srednjoj.

I nadam se da mi neće opet sakrit modem. Nadam se, samo se nadam.

See you around, I guess:(

- 20:12 - make my day (6) - Print - #

11.06.2005., subota

Hi hi hi there!

Smrt Carnetu.

Smrt HT-24-kune-po-satu-GOSTU.

Nisam bila na netu od 31.5.
(pljesak u pozadini)

I opet neću bit na njemu...pa, više nikad. Bar ne od doma. Al to više nije bitno, imam ja i drugih izvora.
(zlobni smijeh)


Gdje da počnem?
Prvo, ako ću imat 3 iz matematike imam 54 boda, što je još uvijek 4 boda više od praga tak da me boli kurac, rasteretila sam se svog stresa vezanog za školu.
Speaking of school...

JA SAM GOTOVA!!!!!!!
NAPOKON.

Odgovarala sam sve kaj sam trebala i sad još samo čekam rezultate matematike al kao što sam gore istaknula,za to me boli kurac, daklem, sljedeći tjedan ko da ni nema škole.
Ali zato sam se prošla 2 tjedna mučila ko nikad u životu.
Nikad, ali baš nikad nisam bila živčana zbog ocjena, al kad sam sad pogledala kolko sam ih sve pokvarila, uhvatila me panika. Fakat sam počela učit, i skoro sve popravila, ali...

Ovaj četvrtak mi je nedvojbeno bio najgori dan u životu. Morala sam naučit biologiju, njemački i matematiku. A bolila me glava i bila sam živčana, as usual. I zabrijala da ću iz svega toga imat ocjenu niže. I bilo mi je tolko zlo da mi se počelo povraćat. I ne samo to, počela sam i cmizdrit. I kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, umjesto da sjednem i naučim to kaj trebam, počela sam si nabijat kompleks manje vrijednosti. Počela se svađat sama sa sobom. I stvarno mi je bilo užasno loše. Nikad, ali nikad više ne želim proživljavat tak nešto.
Zaključak;ne ostavljajte stvari za zadnji čas.

Trenutno sam dosta dobre volje, kupila sam(svojim krvavo zarađenim novcima od firme..da da, treba stajat 2 sata i ne zrigat se od jeftinih parfema i rozih šoseva)mobitel, motorolu V80.
Ima super kameru i svijetli u raznim bojama kad me neko zove.
I imam Alexija na screen saveru i pozadini:)

U ponedjeljak ne idem u školu, imam ispit iz gitare. U Ilici. Slomit će mi je one ratoborne babe u tramvaju. Dobro je od glupog okretišta, al kad počne najezda što se dalje vozim, nema mi spasa.
E da,u srijedu je bio ispit iz solfeggia i dobila sam 5:)

I posljednje, ali ne i najmanje važno...
Nakon godina muke, patnje i zatupljivanja, mržnje, suza i žvakama ukrašenih klupa, ja napokon, napokon, napokon, NAPOKON završavam......osmoljetku:))))
Tak moj deda veli:)
Pathetic as it may sound, spremna sam za otvaranje novog lista, stranice, votevr u životu.
Jednostavno ne mogu vjerovat da više neću gledat one idiotske face.

Inače...pa ne znam. Imam jedan ozbiljan problem kojeg se nikako ne mogu riješiti. I to me guši u svakom pogledu. Ja sebe ne mogu vidjeti onako kako me drugi vide. I to me ubija. Mogu ja sad tu srat do sutra i napisat pun kurac gluposti i toga kaj stvarno mislim, but on the outside....
Jednostavno nemam snage. Nemam snage smješkati se i biti ljubazna prema svima. Ne mogu se riješiti neprestanog kritiziranja same sebe. U ogledalu vidim ono čega nema. I znam da nema, a ipak radim problem, i svaki dan, svaki jebeni dan se povlačim sve više u sebe. Svaki prokleti dan. Konstantno radim protiv sebe, iscrpljujem se psihički i fizički, vidim milijun mana, a nijednu vrlinu. Radim konflikte unutar sebe. Dijelim se, stalno se dijelim. I ne znam kak, ne znam. Ne znam zašto, bar većim dijelom.
Treba ti netko tko te razumije, right? I dobro je, dok ja serem i netko me uvjerava kako sam sve umislila, ali kad sam sama, kad odem doma. Sve me pogađa, najmanja riječ koju krivo protumačim me tjera da...mislim.O stvarima.I većinu vremena se ne podnosim.

I sad ne mogu više pisat, bila sam dobre volje dok nisam počela o ovom, i mrzim ovaj glupi post sad bi ga najradije cijelog pobrisala, i....

Ne, ne mogu više. Boli me glava i ne mogu izvuć iz sebe ništa bar dijelom suvislo.

It got this way
I don't know how
I just can't figure it out.


I just can't...
Ne mogu ništa. Imam tolko stvari za reći, a nemam vremena.
Nemam ja niš.
- 19:10 - make my day (6) - Print - #

31.05.2005., utorak

Ustanova:(

Evo mog sastavka iz vjeronauka iz kojeg ću vjerojatno dobit 3 jer sam božeoprosti rekla svoje mišljenje, al jednostavno sam bila raspoložena za elokventno hraćkanje po crkvi:)
Inače, nisam imala nijednu zadaću iz vjeronauka u ovom polugodištu pa sam lijepo morala napisat sve 3(hehe) koje su bile zadane da bi imala 5 na kraju.

Sad me neće jedno vrijeme bit jerbo se moram malo potrudit oko proklete škole, moram imat 4 iz matematike da se upišem na prvom roku(muahaha jedva ću imat bodova kolko treba al ipak je to glupa klasična di niko ne ide).
Al nije sve tak crno, kad se malo ufuram mogu pisat postove na grčkom :D
A i tak nisam za normalnu gimnaziju.
Aaaargh dosta o glupoj školi evo sastavka:

(btw nije potpuno iskren jerbo nisam rekla da sam ja ateist, al da to napišem prognali bi me:) )

Daklem, tema je:

Jesu li mladi, s 14 godina, iskreno pobožni i imaju li zdrav «strah» Božji?
(inače, da ne biste kojim slučajem zabludili, to nije strah Božji u doslovnom smislu te riječi nego strahopoštovanje te oprezna(ahahahaha) i pažljiva ljubav prema Bogu ocu, kako naš mudri i naočiti pop propovijeda)

Enivej, ja napisah sljedeće:

To je vrlo relativno pitanje i varira od osobe do osobe. Poražavajuća činjenica je to što velik broj mladih (pa i ljudi ostalih dobi) shvaća vjeru više kao obavezu i naviku nego kao osobni odabir životnog puta i iskrenu vjeru. Nema apsolutno nikakve koristi ni smisla odlaziti redovito na misu i deklarirati se kao veliki vjernik ako osoba doista tako ne misli. Mislim da je to problem koji se previše olako shvaća jer kod nas vlada mišljenje da je vjera odlaženje u crkvu na Uskrs i Božić, i obješena krunica na zidu. Takve ljude smatram licemjernima i mislim da je u tom slučaju bolje biti ateist nego glumiti sveca i pretvarati se. Svaka čast iznimkama, ali mislim da mladi nemaju zdrav strah Božji, barem većina njih jer su još na razini traženja usluga od Boga. To je uostalom i spominjanje Božjeg imena uzalud, ako se gleda s te strane. Uglavnom, mladi možda jesu pobožni, ali ne i iskreno. Barem dok ne shvate da je vjera nešto što dolazi iz duše i srca, a ne iz kojekakvih kalendara i slika te sličnih medija. Vjera je duhovna, a ne materijalna stvar. Dakako, postoje i mladi ljudi sa zdravim stavom o vjeri, pitanje je samo u kolikom broju.


Hihihi.

Odoh, učit izračunavat oplošje prizme i ina zatupljujuća sranja.

- 10:11 - make my day (21) - Print - #

28.05.2005., subota

Vanished

Moralo se dogoditi kad-tad, nikad nije ni bilo sumnje, samo poricanja i podsvjesnog nadanja. I kad se napokon dogodilo, zateklo me i natjeralo da se ozbiljno zamislim. Svo to vrijeme gledala sam kako se pretvaram u…u nešto, u neku bezosjećajnu i tužnu spodobu koja je sposobna samo žaliti se kako ništa ne valja a ne može se pomaknuti i pokušati ispraviti bar ono što donekle može.
Why bother?
Ionako nikad ništa neće biti bolje, bar s te strane.
Činjenica ili besmislena utjeha?

Ali!
Nikoga za to nije briga, nitko se ne trudi misliti na druge, nitko se ne trudi svladati svoje glupe porive i otvoriti oči; priznati si.

Derala se na mene, prigovarala kao i obično. Na svaki moj pristojan odgovor normalnog tona odgovarala je nerazumnim deranjem. Kao i on. Ha, jedina stvar u kojoj se slažu. Kad se ne deru jedno na drugo, kolektivno deranje također pomaže. Ali ovaj put je bila samo ona.
Natjerala me da puknem i da kažem nešto što u normalnim okolnostima ne bih rekla, i vidjelo se da ju je to pogodilo, izbacilo iz takta, nadam se.
I to nadam se me zabrinulo. Nakon nekog vremena sjetila sam se da bih se trebala ispričati.
Trebala. A zašto? Uvjerena sam da nisam kriva. Ne želim se ispričati, nemam joj više što reći. A to što je ona sad uvrijeđena i/ili povrijeđena?

Boli me kurac.

Ja sam uzrok svih patnji, svađa i nedoumica. Ja imam premalu plaću, ja sam završila samo dvije godine fakulteta pa sad ja ne mogu izaći na kraj sa svim tim računima, ja sam škrta, ja se derem po cijele dane i nikad ne zovem nikog pa se onda žalim da nemam više pravih prijatelja, ja ležim ispred televizora govoreći kako sam slomljena, a ustvari lažem.

Sve sam to ja.
Go ahead, iskaljujte se svi na meni, I'm what's wrong with the world.

Jednostavno ne razumijem kako se zdrava, razumna, odrasla osoba može tako ponašati.
I mrzim ih, obadvoje, iskreno, istinski iz dna duše prezirem. I ne osjećam apsolutno nikakvu grižnju savjesti. Jer su sami krivi.
Sama sam se odgojila, koliko god to njima bilo teško priznati.
I znam da im je potpuno svejedno, baš kao i meni.

'All your insults
And your curses
Make me feel like I'm not a person
And I feel like
I am nothing
But you made me
So do something
'Cause I'm fucked up
Because you are
Need attention
Attention you couldn't give'


Eh da, to sranje. Ali ja više ne trebam pozornost. Imala sam je i previše. Cijenjenu pozornost, tako intenzivnu da se kažnjava i najmanja pogreška, koja se zatim povećava do neobjašnjivih razmjera.

"Fucked up because you are"

U jednu stvar sam sigurna, nikad za svoja buduća sranja neću kriviti moje tako savršene i svemoguće roditelje, nema smisla stalno se vrtiti u istom jebenom krugu.
Nema smisla za mene, za njih me ionako zaboli. Dok god imaju jedno drugo, imat će se na koga derat. Ja sam tu u prolazu. Jedem, spavam, gledam televiziju.

Televizija uči djecu nasilju. Naravno.

"Jaaaoooo, moja curica je vidjela polugolu britni faking spirs na televiziji pa je sad narkomanka i drolja, a ja sam tako bespomoćna i očajna da sam bila prisiljena otkazati treći i sudbonosni u nizu od tri koraka do savršene linije anti-celulit tretmana!!!!Buuuhuuuu pomozite mi…
Moramo se boriti protiv tih prljavih anti heroja koji kvare našu čednu, kreposnu i neiskvarenu mladež! Osnujmo društvo!!!"

Ma naravno, sva djeca su maloumne spužve koja će se znati ponašati jedino onako kako vide od nekog drugog. Nema tu vlastitih ideja, tu su samo idoli. Naravno, na prvom mjestu je Bog, tako popularan i obožavan od hrvatskog demokratskog puka, a zatim treba postaviti savršene zvijezde u koje će se naša spužvasta djeca uzdati.
Nemaju pamet, ali zato smo tu mi da ih usmjerimo. Da im podarimo idealno mišljenje i stav.
Stvaramo si lijepo malo društvo bistrih djevojaka i stasalih mladića. Kako su oni savršeni, prazna ploča po kojoj se ima još toliko toga pisati, pjesma koja se tek treba otpjevati…oličenje dobrote. I svi smo kao jedan, svi mislimo isto i slažemo se u svakom pogledu.
Kako drugi, dijete drago, tako i ti.

Kako smo svi sretni i zadovoljni, za popizdit.

We don't need no thought control. Stvarno? A toliko se gušimo u izrekama tipa 'budi svoj' i 'možeš sve što želiš, raširi krila' da se čini kao kontrola i sputavanje.
I ja sam another brick in the wall, a ne oni. Ja sam samo još jedno siroto dijete skrenuto s pravog puta i tu se više ništa ne može. Šteta.

Previše sam skrenula s početne teme, ali sve me toliko iscrpljuje. Ni iživljavanje ove vrste više ne pomaže.
Da, svijet je shithole, općepoznata stvar, ali ja bih sad trebala živjeti u tom svijetu i suočavati se s istim svaki dan. Trpjeti glupe komentare zbog ničega.
Pa ti ne dopusti da ti nešto pokoleba svijest, samosvijest, aha. Pa se ti smiješi i uvjeravaj se da je sve u redu, da si i ti jedan od one divne mladeži.
Daaaaa, uvjeravat ću se da je sa mnom sve u redu, umrijet ću od uvjeravanja.
Ja sam Božje dijete, savršeno baš onakvo kakvo jest. I svi me prihvaćaju.

I sve je super, baš sve………
- 19:11 - make my day (10) - Print - #

26.05.2005., četvrtak

Pjevajte nešto ljubavno.......

Image hosted by Photobucket.com

Klinke svršavaju na to:)

aaaaaaaaaaa bilo je zakon, naravno osjecala sam se ko da ce mi glava puknut al polako se počinjem navikavat.

Svirali su Šank!! I Buba Švabe i trening za umiranje...Sam mi je još Sarma falila al ajde.
Fakat je bilo dobro, napunili su cijelu veliku dvoranu.
I po prvi put nakon dugo vremena nisam imala osjećaj da nisam zapravo tu, da se vidim drugim očima. Jedino kaj me bolila glava. Šteta.

Enivej, prvo su svirali Teško je ful biti kul(nije došo Edo Maajka:(), pa Šank(jupi), i...ne sjećam se točno, svirali su frizersku, Čekaonicu, Zimmer Frei, soundtrack za život, dobri prijatelji, jednim osmijehom, skoro sve sa šamara....Zadnja je bila Par pitanja.
Vraćali su se dva puta.
Lol, a kad je Šoki ušo u neki gumeni čamac pa u publiku. Najlakši član hladnog piva:)
I Zoki je bio zakon, a Mile....nemam riječi.

Odoh sad gledat Almost Famous, ak se u međuvremenu ne zrigam....užasno me boli glava:(
_________

Lol...sad sam se sjetila...dok je bila Mlohava ćuna imali su animaciju koja je vjerno pratila tekst:))))
- 00:05 - make my day (11) - Print - #

24.05.2005., utorak

Same old shit

Father can you hear me?
They say I've done so wrong
Turned myself against me
Decaying for so long

Surrounded by the silence
This emptiness of mine
Nothing but a cold glance
Whirls through frozen mind

Hollow is the memory
Hopeless are the dreams
Embracing the anxiety
The loneliness it brings

Silent cries unwanted
Echo in the night
Tears so cold just falling
Slipping, cannot fight

Cannot fight my own will
No leaving from this mind
Feeling chains but hold still
In my prison, left behind

Father please forgive me
I never believed
Father please release me
Let me once more breathe



Same old, same old…u školu, iz škole, vani, unutra....
Pisanje istih glupih neoriginalnih četverostiha tijekom nastave, bol u glavi, u srcu, svugdje…

Tako pasivno i nezainteresirano…
- 20:48 - make my day (4) - Print - #

18.05.2005., srijeda

A Clockwork Orange

Image hosted by Photobucket.com

Pošto je u petak na 2. u 22.40 (valjda) na televiziji, odlučih se napisat koju o jednoj od dražih mi knjiga, tj. filmova.

Prvi put kad sam je čitala, pročitala sam odjedanput, sjedila sam 3 sata u istom položaju, a da nisam ni skužila. Poslije se naravno nisam mogla pomaknut:)
Takve stvari cijenim kod knjiga, kad dok čitaš ne postoji ništa drugo, kad stvarno jesi u tome. Mislim, ima puno stvarno zanimljivih knjiga, ali ovo o čemu sam sad pisala doživljavam kao najvišu razinu. Uglavnom, karakteristika remek-djela.

Anyway, vratimo se filmu. Po mom skromnom mišljenju jedna od najboljih adaptacija nekog književnog djela. Alex je točno onakav kakvog sam ga zamišljala u knjizi.

Ova slika gore je scena koja mi se najviše urezala u pamćenje i u knjizi i u filmu. Možete li zamisliti da morate gledati u nešto i ne možete zatvoriti oči? Da vas netko konstantno muči prisiljavajući vas da gledate sve vaše najgore postupke over and over again…

Ideja je nevjerojatna, savršeno govori o sve goroj i goroj budućnosti svijeta i čovječanstva, koje vrlo očito svakim danom postaje sve katastrofalnije. A knjiga je pisana šezdesetih, kad još moralne vrijednosti nisu bile ovoliko iskvarene. Obožavam tu knjigu, i dosta često je spominjem, npr. da me poznate ovak, sigurno bi kad-tad spomenula Paklenu naranču vezano za neku temu.

Dalje, imate mješavinu engleskog i ruskog kojom Alex i njegova klapa govore, zbog čega je u Americi, Britaniji i još nekim zemljama uz knjigu dolazio i priručnik. U hrvatskoj verziji nije bilo potrebno zbog veće sličnosti hrvatskog i ruskog. Ja sam čitala na hrvatskom, ali hoću nabavit u originalu jer su fenomenalni ti dijalozi na englesko-ruskom. Sam kaj bi to bilo dosta komplicirano. Al dobro, zato je tu film.

"A Clockwork Orange" je izraz za nešto što je nemoguće, besmisleno, nešto što se uopće ne može pojmiti, tj. naranča na navijanje, a ne paklena naranča. I spominje se u jednom dijelu, tj. Alex to veli.
Na rubu očaja pita doktore koji su mu isprali mozak da što im je on, a clockwork orange? Izraz savršeno paše priči i ideji.

Nakon filma je i izraz ultra violence postao jako popularan.

Alex je odlično karakteriziran (knjiga je u 1. licu), iako nije sposoban razlikovati dobro od zla, jako je inteligentan i…pa, normalan, u knjizi mi je bio skroz simpatičan. On kao da i nije bad guy u cijeloj toj priči. Samo žrtva okolnosti, u nekoj mjeri.
Ima super misli, nemam sad knjigu, al ovo sam zapamtila: "Ako su oni na strani dobra, onda mi je drago da sam ja na onoj drugoj." Tak nekak. Sviđa mi se to što ništa nije crno na bijelo, ima puno toga, you'll see.

I tak, ak niste, gledajte, fakat vam neće bit žao.

And another thing, film je snimljen 1971., i zbog scena nasilja u to vrijeme je bio užasno kontroverzan, neko vrijeme se nije prikazivao zbog nasilja potaknutog njme. I striček kritičar iz ekrana je napiso da tek sada, kad takve scene više ne izazivaju šok kod gledatelja, prave kvalitete filma dolaze do izražaja.
Potpuno se slažem.


Image hosted by Photobucket.com


Image hosted by Photobucket.com ---------> moloko:)

- 19:38 - make my day (10) - Print - #

17.05.2005., utorak

Hurt

Nitko me ne shvaća ozbiljno.

Maloprije se vraćamo s vjeronauka(heh da, sakramenat kršćanske punoljetnosti i neizrecivog dara Duha Svetoga:)) i stoji neki kakti metalac nasred ceste, priča s nekim, i pogledavši moju tmurnu pojavu veli 'kaj je ova mala metalka'

Ova mala:((((((((((((((

:((((((((((



Over and out.
- 21:18 - make my day (5) - Print - #

15.05.2005., nedjelja

Sadly sings destiny

Image hosted by Photobucket.com

Štapić je zakon.

I tak, još samo mjesec dana. Odlazak iz one proklete usrane škole je jedina stvar kojoj se iskreno veselim. Sve je nekako povoljno, izgleda da ću imat glupih 55 bodova i upisat se na ne baš preveliku radost u klasičnu gimnaziju. E pa sama sam si kriva i više se uopće neću zamarat time što je bilo i što je moglo biti, jer su mi živci ionak prekrhki.
Dakle, s osnovnom je gotovo. Rekla sam da se veselim odlasku iz osnovne, ali se baš i ne veselim srednjoj. Gledala sam im na stranici razrede i nema baš puno metalaca. Šmrc. Al dobro. To je jedna stvar. Druga stvar je to što nemam pojma kak ću ja tam. S kim ću sjedit?
Užasno sam sramežljiva u takvim situacijama. U prvom razredu ispočetka uopće nisam htjela s nikim pričat. Nisam uopće evoluirala na tom polju, jedino se uplašeni pogled otprije promijenio u nezainteresirano proučavanje neke točke i smrtno ozbiljan nepovjerljivi pogled ako mene netko pogleda. Nisam normalna. Stvarno.
Sljedeće, kaj ako će razred opet bit pun šminkera?
Iako ja imam teoriju da je nemoguće okupit onakvu hrpu debila na jednom mjestu kao u mom sadašnjem razredu, ipak sam sumnjičava i kod ovog.
Stvarno mi je svejedno u koju ću školu, jedino mi je važno s kim ću ići. Moram ić u tu glupu gimnaziju samo zbog staraca, zbog opće kulture i kvalitete škole. Hm hm. Opća kultura? Sumnjam da ću to dobit u školi. Bar onu opću kulturu do koje mi je iskreno stalo.
Problem je u tome što mene zanimaju jedino hrvatski i povijest. I engleski, al to je drugo.
Ostalo mi se jednostavno ne da i ne da učit. I ne učim. I dosad sam se mogla tak izvlačit jer u osnovnoj nije neki problem, al sljedeće godine ću fakat morat učit. Ako ne, idem na popravni iz matematike. Sto posto.

Mrzim matematiku i fiziku. Tjeraju me da se osjećam užasno glupo. A nije da se baš i ne trudim. Oh well…

Uglavnom, nisam se htjela raspisat o školi, mislila sam danas pisat o svom općenitom stanju koje je sve, samo ne dobro. Ni približno. Ni fizički ni psihički.
Stalno me boli glava, onak, probada kroz oko i moram kod doktora. Vjerojatno sam slabokrvna il tak neš. Krasno.
It runs in the family. Glavobolja, slabokrvnost samo kod mene.
Al možda nije ni to. Sve manje spavam. Oduvijek nemrem spavat, al sad je još gore.

A psihički…ha, ne znam uopće di da počnem. Prvo ta škola, koja mi ubija svaku volju za životom, koja je puna ignorantnih kretena koji ne prihvaćaju ništa osim sebe i svojih klonova itd., you know the story.
Onda općenito, cijela sredina, pa familija.
Gasi to, smiješi se, kaj ideš na sprovod, ošišaj se......
Budi normalna.

Normalna. Prezirem tu riječ. Mislim da je toliko iskrivljena da se više ne može upotrebljavati. Ta riječ ne bi uopće trebala postojati.
Što je normalno???
Ne postoji normalno kao takvo, ako uzmemo u obzir današnji svijet. Normalno. Goddamit.
Kako odrediti je li nešto normalno? Imamo osnovnu podjelu na dobro i zlo, pošteno i pokvareno and so on, bar ja to tak vidim.
Ali normalno, to jednostavno ne postoji.
Standardno, prosječno, možda, ali normalno, NE.

Nemam više snage. I to nije pošteno. Nisam još ni počela živjeti, a već hoću prestati. I za to si nisam sama kriva.

Sadly sings destiny
Sadly sings destiny
For ages I've been waiting
Now spring is in the air
Let it in

Ne mogu ni opisati kolko se nadam da je tako.

Očito, slušam A night at the opera. Nevjerojatan je, svaki, ali baš svaki put kad ga slušam sve mi je bolji. Obožavam Hansija.

Enivej, mlatim praznu slamu(aaah izreke li), stalno pišem jedno te isto, ja sam usamljena, mrzim sve i preteško mi je živjeti. Bla bla šmrc šmrc.
Ne želim upasti u neki stereotip, ali kad ne mogu….
Stvarno ne mogu.
Stvarno ne znam što mi preostaje.

Under the ice you will believe
Under the ice you will be free
Released from rotten thoughts
No more pain and no more gods


Ja nemam svrhu i smisao. Ne znam želim li uopće imati.
Stereotipno prazno gledam i mrzim se. I buuhuu boli me glava i plače mi se. I mrzim se.
I don't mean anything…

Šmrc šmrc šmrc.
- 15:30 - make my day (7) - Print - #

14.05.2005., subota

Vratili su mi net!

Ovaj, da...Žurim se jerbo mi već broje minute pošto još nije 7, al dođem opet navečer.

Pozdraf




- 18:17 - make my day (7) - Print - #

15.03.2005., utorak

Dust n' bones

Svaki se put ponovo začudim tome koliko cure mogu biti glupe. Cure mojih godina; da budem još preciznija, droljice iz moje škole.

Jedna si je škarama po ruci izgrebala ime šminkera koji ju je prevario s drugom droljicom, koja je, usput rečeno, jedna od njenih mnogobrojnih najboljih frendica.
Buuuhuu, sad se više ne mogu ljubit u obraz i navlačit jedna drugu uz iritantno kreštanje.

«Cuuuurkeeee!»

Al nisu one samo romantične dušice, one su i pjesnički talentirane. Tako na zidu naše škole možete pronaći jedne od najboljih ljubavnih stihova napisanih od ruku tako mladih djevojaka.
Tu ima dubokumnih stihova prožetih čak i duhovnim temama, poput npr. «Voljela bih da sam droga, da me voliš kao Boga, da me ubrizgaš u vene i da(pogađate kaj slijedi?) umreš zbog mene…»
(ustvari nisam sigurna jel to neki narodnjak, neam pojma, ali sam većim dijelom sigurna da su droljice to same smislile)

Eh, kad pročitam nešto ovako prekrasno, žalim što i ja nisam tako kul pa da se mogu družiti s njima i pisat ljubavne pjesme.

I brijat s drugim dečkom(po mogućnosti, janjevcom) svaki tjedan, uz nezaobilazno pisanje LOVE 4EVER po zidovima u zahodu.

Tako je jedna brijala s već više od deset dečkiju, a tek joj je 13 godina. U svoju obranu ima za reći: «Pa sam mi je tak došo»
Yep, a za godinu dana će bit: «Pa sam mi ga je gurnuo»

Al mislim, kuš ono, pa to je ful normalno, moraš tak, kaj, ti si sam s jednim dosad??
Pa to ti je ful bezveze, ono, kuš?

Mononukleoza mora da je divna stvar.


Još 3 mjeseca, 3 prokleta mjeseca u toj jebenoj školi.

God please have mercy on me. Da bar pokupe neku boleštinu pa da ih ne gledam još ovo malo vremena. Al kakve sam ja sreće, dat će im da puštaju narodnjake zadnji dan škole or something.

Eh, i za kraj, evo još jedne od velikih ljubavnih istina zabilježenih na školskom zidu:
«Voljeti nekog, a ne biti s njim je isto što i biti kažnjen, a ne biti kriv.»

Jebote, koje koze.

Btw, došo je rozi račun. Uspjela sam nabit 140 kn neta. Mrtva sam jerbo je modem bio «sakriven» od mene i starci su lijepo mislili kak dijete nema internet već dva mjeseca.

Dakle, sljedeći post bi mogo bit negdje oko 2007.

Looks like I've fucked things up.
Just like I always do.
- 13:32 - make my day (25) - Print - #

14.03.2005., ponedjeljak

Skup činjenica

-ko bi reko, ljudi su pod sedativima stvarno smireni...

-imam rođendan na isti dan ko Brian May. Dakle, bit će od mene gitarist:)

-Aleksi je visok 169. Što je još uvijek 6 cm više od mene.

-Osjećaj tuposti preuzima kontrolu.


Well Outside my window there's a
Whole lot of trouble comin'
The cartoon killers and the
Rag cover clones
Stack heels kickin' rhythm
Of social circumcision
Can't close the closet on
Shoe box full of bones

To me it's just monkey business...

- 14:40 - make my day (6) - Print - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2005  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

If you're searching for a silent sky...



don't damn me:
decemberflower696@yahoo.com





Alexi


Adrian


Dave


Randy


Jimmy


Slash


Yngwie


Bruce


Hansi


-------------------------------

Blogovi

Towards Dead End
Children Of Bodom


No flickering light at the end of the path
Confront repressions of the past
Fear... Prevail... Insanity... Obey!
Draw back in silence to dwell in anxiety
No matter where I am, I'm alone
My dreams are shattered
into thousand running tears
The tears keep dripping down, down,
deep, down from my veins

I'm walking towards dead end I'm walking all alone
Two steps behind insanity
There's no starlight guiding my way throught this downward death row
Soon will be the time I have to go...

Little by little the end is drawing near
Another night and so little blood to spare
(Ya can hurt me... but ya can't possess me 'Y know...)

Kill me, hurt me, fuck me, rape me, you won't have me!

Draw back in silence to dwell in anxiety,
No matter where I am, I'm alone. I'm crying outloud
the tears of blood I bleed, so fuck the world,
I'll go now, I don't care. (Who cares?)

I'm walking towards dead end, and I'm walking all alone
Two steps ago I past insanity
There's no starlight guiding my way out this downward death row
So now is the time I have to go


Artifacts Of The Black Rain
In Flames


Stood there leaning to the city moon,
casting silhouettes tall to grip her white rooms
the black-clad voyeur in his black-clad masque
in the serpentine sun of tragedy basked

Stood there cursing at the soul-dead mass
with their fabled illusions, the vain dreams that passed
splinters of a life rushing by in the whirl
alone, silent warrior in a fantasy world

He cried for night / but night could not come
so, swept in the shroud of misanthropia he went away
and fed the empty galleries
with the artifacts of the black rain
sunken into the shadows with a dry, sardonic smile

He made the footprints a part of his heart
to rouse a sacred confrontation

Stood there carving on the monument to lies
digging of the Earth, making friends with the soil
as the all-mother rises and bares her bleeding thighs
he disappears into her cold, icy womb


Thank You
Led Zeppelin


If the sun refused to shine, I would still be loving you.
When mountains crumble to the sea, there will still be you and me.

Kind woman, I give you my all, Kind woman, nothing more.

Little drops of rain whisper of the pain, tears of loves lost in the days gone by.
My love is strong, with you there is no wrong,
together we shall go until we die. My, my, my.
An inspiration is what you are to me, inspiration, look... see.

And so today, my world it smiles, your hand in mine, we walk the miles,
Thanks to you it will be done, for you to me are the only one.
Happiness, no more be sad, happiness....I'm glad.
If the sun refused to shine, I would still be loving you.
When mountains crumble to the sea, there will still be you and me


The Dreadful Hours
My Dying Bride


Mother will you take me down?
I have become so afraid
Mother please, please take me down
I am sorry, your boy is not brave

Child just hold on. Night will soon be gone
Sleep if you can. But watch your father's hand

We do not want you. No-body loves you
Father of the dark. Tonight will greet you

God in heaven, can you hear me
Help me Oh Lord. They're coming for me
Mother warned me. Father scorned me
Oh my God No. Now I hear him

I claim your life on this night
within sight of your own God

The silence, the waiting then the pain
Oh child, sleep will be here soon
Your life has only ever been shame
And so young boy, my hand brings doom

Child, won't you awake. Father has gone
Child, please come awake. Please my tiny son


Candles
Within Temptation


Take away,
These hands of darkness.
Reaching for my soul.
Now, the cold wind,
blows out my candles.
Feeling,
only fear,
without any hopr.

A thousand dark moons.
A thousand winters long.
A million fallen stars,
the candle burns in the womb.

We trie not to forget,
they live through us.
Slowly they die away at every candle's end

A thousand dark moons.
A thousand winters long.
A million fallen stars,
the candle burns in the womb.

We trie not to forget,
they live through us.
Slowly they die away at every candle's end


Everytime I die
Children Of Bodom


The faint blaze of the candle of my life,
slowly dying like a fire in a pouring rain.
No sparks of hope inside,
no shooting stars on my sky.
On broken wings, no flying high...

Another night, another demise,
Cadaverous wind blowing cold as ice...
I`ll let the wind blow out the light
cuz its gets more painful every time i die.

Out of strenght to fight.
I cannot take another night.
I cannot take it no more.
Lust of light slips through my fingers
like blood on my arms.
Black candle wax has buried me...

Another night, another demise,
Cadaverous wind blowing cold as ice...
I`ll let the wind blow out the light
cuz its gets more painful every time i die.


December Flower
In Flames


Towards the rich archaic heavens; towards the lack diorama
you are the artist and the texture
that plays with the mantle of the Earth

When the bleakest of powders
lie rooted to the starched stones
and roots that feed the peaking trees
embrace the sleeping shores

Archaic pearls of sleep and death
the voice of December losing its breath
and the floweryard of whit and grey is haunted

White as the down of flaking snow,
the heroic emblems of life

Green is the color of my death
as the winter-guise I swoop towards teh ground
Green is the landscape of my sorrowfilled passing

We are In Flames,
towards the dead archaic heavens
We are the mantle and the texture
the alters the mantle of the Earth


Twilight Zone
Iron Maiden


She lays in bed at night and that is when I make my call.
But when she stares at me, she can't see nothing at all,
Because, you see, I can't take no shape or form.
It's been three long years since I've been gone.

I can't get used to purgatory, you know it really makes me cry.
I'll never know the reason why I had to go.
Oh, oh, I'm crying,
Oh, oh, oh, deep inside of me.
Oh, oh, oh, can't you see me?
Ah can't you see me?

I'm looking forward to her spirit coming over to me.
I feel tempted to bring her over to see just what it's
Like to be hanging on the other side.
I feel so lonely, it's a long time since I died.

I try to show her that she's never gonna be alone,
Because my spirit is imprisoned in the twilight zone.
Oh, oh, I'm crying,
Oh, oh, oh, deep inside of me.
Oh, oh, oh, can't you see me?
Ah can't you see me?


Afraid To Shoot Strangers
Iron Maiden


Lying awake at night I wipe the sweat from my brow
But it's not fear 'cos I'd rather go now
Trying to visualise the horrors that will lay ahead
The desert sand mound a burial ground

When it comes to the time
Are we partners in crime ?
When it comes to the time
We'll be ready to die

God let us go now and finish what's to be done
Thy Kingdom come
Thy shall be done... on earth

Trying to justify to ourselves the reasons to go
Should live and let live
Forget or forgive

But how can we let them go on this way ?
The reign of terror corruption must end
And we know deep down there's no other way
No trust, no reasoning, no more to say

Afraid to shoot strangers
Afraid to shoot strangers.


Subterranean
In Flames


My tears fall like rain
From the longlasting pain
When I look at your eyes
My heart just dies
Beauty divine
I hope you'll be mine
Open your arms
For all time

All dressed in white
Bringer of light
Spend time with me
All through the night

Beauty divine
Your tears taste like wine
Come to me
For all time

My spine shivers with the touch of your lips...
My pale skin turns red when we kiss...
Piercing your nails deep into my back...
As I slowly kiss your ivory neck...

I started to cry after hours of joyful sin...
My tears turned to roses as they embraced your skin...
I gathered them to a bouquet of the most beautiful flowers...
A bouquet of the most secret and ancient powers...

My amber heart started to glow as I died really slow...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se