Razgovarajmo o krugu

Kraljica je dobila pismo. Počela ga je čitati a u njene odaje ulazi kralj. Sadržaj pisma je takav da bi je jako ugrozio pred kraljem i pokušava ga sakriti. No, kako je bilo već prekasno samo ga je okrenula i položila na stol. Sadržaj pisma je bio skriven a vidljiva je ostala samo adresa. U tom trenutku ulazi ministar. On prepoznaje rukopis adrese, primjećuje kraljičinu zbunjenost i prozre njenu tajnu. Počeo je s kraljem razlagati o nekim poslovima, a nakon nekog vremena iz svoje torbe izvadi pismo sličnog izgleda ali beznačajnog sadržaja, postavlja ga na stol pored kraljičinog. Nastavlja sa razgovorom i uzima pismo sa stola. Naravno, nije uzeo svoje, već kraljičino.

Kralj ništa ne primjećuje. Kraljica sve to vidi, ali ne reagira da ne bi kralju skrenula pozornost na pismo i njegovo prikrivanje. Tako je pala pod ministrovu moć koju je on počeo koristiti u političke svrhe. Dovedena do očaja povjerila se prefektu policije. Ponudila mu je tako veliku svotu da ovaj ne mora razmišljati o cijeni sredstava koja će uložiti u svoje istraživanje. Počinje sa razmišljanjem. Zaključuje da je pismo još uvijek kod kradljivca jer to proizlazi iz same prirode dokumenta. Naime, još se nisu pojavile nikakve posljedice koje bi nastale da je ministar nekome obznanio posjedovanje pisma. U svom promišljanju također zaključuje da pismo ne može biti van dvorca jer je raspolaganje njime podjednako značajno kao i samo posjedovanje. Otklonio je i treću mogućnost, to da ministar pismo drži kod sebe. Sa policajcima maskiranim u razbojnike napao ga iz zasjede, ali pismo nisu pronašli. Nakon toga istražuje ministrove navike i uviđa da on noću izbiva iz svog dvorca, da posluga stanuje podalje i da je sklona opijanju. Koristeći se ključevima koja otvaraju sva vrata, mjesecima je sustavno pretraživao svaku ladicu, svaki kutak, ispremještao sve stvari, svaku posebno ispitujući. Čak je sa stručnjacima opremljenim specijalnim alatom skidao ploče sa stolova i ostalih komada namještaja. Najjačim mogućim mikroskopima istraživali su da li je neki dio namještaj bušen i nije li pismo sakriveno u tako nastalu udubinu. Upotrijebili su još mnoge druge metode i sredstva, ali sve uzalud. Ništa nisu otkrili.

U drugom dijelu na scenu stupa detektiv Dupin, kome nemoćan prefekt povjerava istragu. On polazi od saznanja da ministar nije neki ludi pjesnik kako to misli prefekt već ozbiljan matematičar i jak pjesnik. Dupin je uvjeren da je ministar u skrivanju pisma imao u vidu za kakvom ga osobom prefekt smatra i kojim se metodama policija služi. Zato je namjerno noću izlazio da bi policiji omogućio nesmetano istraživanje. Dupin pretpostavlja da ministar htio to istraživanje učiniti besmislenim pa pismo uopće nije sakrio već ga je tako vješto izložio, da ga onaj tko ga hoće znanstvenim istraživanjem pronaći uopće ne može vidjeti. Učinio je nešto toliko jednostavno, toliko jasno toliko mudro da je samo izvornom matematičko-pjesničkom umu uočljivo, a znanstvenoj oštroumnosti skriveno. (Senekina rečenica Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja stoji kao moto čitave priče).
Ta se pretpostavka potvrdila. Pismo je bilo u maloj korpici za posjetnice bez ikakve vrijednosti koja je visjela na mesinganoj vrpci ispod kamina. Izgledalo je kao bačeno namjerno, a bilo je isprljano i izgužvano, gotovo pocijepano na pola. Vještim manevrom Dupin je uspio ovo pismo zamijeniti sličnim, da bi ga nakon toga preko ministra proslijedio kraljici. No, time je učinio mnogo više od toga: ostavio je ministra u lažnom uvjerenju da je pismo i dalje sakriveno. Svi postupci koji proizlaze iz tog uvjerenja mogu ga ugroziti pred kraljem. Naravno, otvorena je i mogućnost da ministar otkrije prevaru. Ukoliko je on zaista matematičar i pjesnik, to je i za očekivati. No otkrivanje prevare ne mora dovesti do novog sukoba, već do izmirenja i ispunjenja.

U ideji Dobra se „cjelina“ prvi put pokazuje u smislu koji je temeljno različit od cjeline shvaćene kao zbroj svih pojedinačnih dijelova. (…) Ovdje Sokrat formulira kao zadaću ono što se kasnije razvija u Aristotelovoj Fizici, naime interpretaciju zbilje koja se zasniva na ideji Dobra. Tako se na koncu uspostavlja teleologijska struktura grčke filozofije prirode i ona je, u izvjesnom smislu, potvrdila svoju aktualnost. Ona je bliska jednom pojmu totaliteta u kojem se priroda, čovjek i društvo razmatraju kao pripadni jednom te istom sustavu. Gledano s ovog stajališta, moderne su znanosti nalik antičkoj historiji: one gomilaju neodređeno mnoštvo iskustava koje nikada ne može doprijeti do svega, do cjeline, jer cjelina nije iskustveni pojam, odnosno nikada ne može biti dana.“