Razgovarajmo o krugu

19.09.2009., subota


30. Tankoćutnije od jezika
Svijet koji spoznajemo posredovani je svijet. Prisutan u našem znanstvenom iskustvu nije onakav kakav je u sebi. Prema Kantu čovjek nosi u svom umu apriorne forme osjetilnosti i razuma koje omogućuju i oblikuju njegovo iskustvo. One se slikovito prikazuju kao naočale, medij kroz koji gledamo i doživljavamo svijet. Svijet je njima određen, a ne možemo ih skinuti. I ne trebamo. Naprotiv. One nisu medij koji iskrivljuje svijet pa bi ga trebalo odbaciti. One su medij kroz koji se vidi razlika između svijeta za nas i svijeta po sebi. Upravljan njime, razum dopire do pojave i ima tankoćutnu moć njenog razlikovanja od biti.

Nikola Kuzanski, filozof sa kraja srednjeg vijeka također govori o jednom takvom mediju, a zove ga intelektualnim naočalama. Uspoređuje sa dragocjenim kamenom berilom. Beril je, naime dragi kamen kome se pripisivala moć da kroz njega postaje vidljivo ono što je prije bilo nevidljivo. Kroza nj se jasno vidi da je prispodoba istine samo prispodoba, da se istina ne može prispodobiti niti sa jednom prispodobom. Uviđanje te razlike čovjeku daje moć otvaranja prema istinskom, bespretpostavnom i ukorijenjenom. Kuzanski i Kant uviđaju granicu razumskog ili znanstvenog mišljenja i upozoravaju na opasnost njegovog prevladavanja. Kad mišljenje postanu logika i računanje, biti će izgubljen bitak, strast za istinom, moralom i izvornim životom, a čovjek će postati kiborg.

Kod Kuzanskog i Kanta radi se o tome da čovjek i svijet istinski budu. Ne interesira ih neki svijet iza ovog, nego ono što mi danas zovemo neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Nietzsche to zove istinom, imajući pritom u vidu beskonačno odstojanje od racionalnosti i spoznaje. Dok se racionalnost i spoznaja kod Kuzanskog i Kanta uvažavaju i postavljaju u odnos pojavnog i bitnog, kod Nietzschea se potpuno isključuju.
„U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razlivena u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta „povijesti svijeta“.

U nastavku govora o spoznaji Nietzsche je naziva kukavnom, sjeni nalik, prolaznom. Ona se unutar prirode pojavljuje bez svrhe, samovoljno. Ona nema misiju da vodi nadljudski život. Samo je čovjek kao njezin tvorac uzima tako patetično kao da bi se u njoj okretale osi svijeta. Ona napuhava, zastire oči i osjetila zasljepljujućom maglom. Njezin učinak je zabluda, a glavne sile pretvaranje, obmanjivanje, ulagivanje, laganje i varanje, lepršanje oko plamena taštine. Na kraju zaključuje da ništa nije nepojmljivije od toga kako se među ljudima mogao pojaviti pošten i čist poriv za istinom.
Slično danas piše John Zerzan:
„Možemo li reći da stvarno živimo? (…) Zašto moderna društva imaju tako mnogo teškoća u proizvodnji odraslih sposobnih za intimnost, posao, uživanje i etički život? Zašto su znakovi uništena života tako rašireni?(…) Čini se da proživljavamo pad u opisivanje, čije dubine i posljedice tek sada potpuno shvaćamo. U doslovnoj vrsti falsifikacije, simboli su prvo posredovali stvarnost i onda je zamijenili.

Posebno se to odnosi na jezik, verbalnu komunikaciju:
„Verbalna komunikacija dio je odmaka od društvene stvarnosti licem-u lice, i omogućava fizičku odvojenost. Riječ uvijek stoji između ljudi koji se žele međusobno povezati, olakšavajući smanjivanje onoga što se ne mora reći da bi bilo izrečeno.“

Baudrillard čak govori o savršenom zločinu nad stvarnošću.
To je: zločin bezuvjetnog ostvarenja svijeta aktualizacijom svih podataka, preobrazbom svih naših djela i svih događaja u čistu informaciju; ukratko, konačno rješenje, razrješenje svijeta kloniranjem stvarnosti i uništenjem stvarnoga njegovim dvojnikom”.

Originalu kojeg dvojnik kopira nema ni traga. On je savršeno uništen. Ono biti u potpunosti smo zamijenili sa izgledati.
Naš filozof sa kraja srednjeg vijeka takvo stanje duha dobro poznaje, ali zna i uzrok. Zločin nad stvarnošću, takav da stvarnost nakon njega nije više prepoznatljiva zapravo je zločin nad medijem koji omogućuje tankoćutni pogled razlikovanja simbola i onog što simbol označava. Obezvrijedili smo beril, intelektualne naočale koje otvaraju prostor istinskom biti čovjeka i svijeta.

Pod berilom Kuzanski podrazumijeva jedan geometrijski fenomen koji se razlikuje od svih drugih geometrijskih fenomena. On pripada geometriji, ali istovremeno je nadilazi. Sama geometrija ne može biti takav medij jer je i ona čovjekova tvorevina. Spoznavanje kroz nju je puko racionalno spoznavanje koje, kako je to rečeno u Platona, uvijek počiva na pretpostavkama i nikad ne dopire do bezpretpostavnog. Ali taj medij koji otvara prostor istinskom biti čovjeka i svijeta ipak je u geometriji. Nije npr u jeziku ili logici. Otud u Platona presudan značaj geometrije za dijalektiku kao znanost o najvišem dobru. To što u geometriji strši visoko iznad svega ostalog i istovremeno stoji ispod, govor je koji prethodi jeziku i mišljenju, te poziva na promišljanje i razgovor. Tim govorom Platon izaziva svoje učenike. Njegov biograf Aristoksen svjedoči o razočaranju i negodovanju što su ih izazivala Platonova predavanja, posebno ona u zrelom razdoblju njegovog filozofiranja. Slušaoci su očekivali da će im Platon govoreći o Dobru govori o onom "korisnom za život", a govorio im je, tako su ga barem oni razumjeli, samo o matematici i geometriji.

To što u geometriji strši visoko iznad nje a istovremeno leži kao bezspretpostavno u temelju svega Parmenid i Heraklit su zvali logos, physis, harmonia, aletheia, ili naprosto einai – biti. Logos ne znači ni smisao ni riječ ni učenje, niti čak smisao nekog učenja već, kako kaže Heidegger, stalnu u sebi vladajuću izvornu sabirajuću sabranost - izvorno ujedinjavajuće jedinstvo onoga što stremi da se raziđe. Kuzanski to zove coincidentia oppositorum.

Riječ usko vezan uz logos, riječ physis nema puno veze s onim što mi danas zovemo prirodom, predmetom fizike, kemije, biologije, ekologije. Grci su physis-om zvali on što iz sebe samog izrasta, pojavljuje se i dalje u sebi stoji: rađanje sunca, talasanje mora, rast biljaka, proizlaženje životinje i čovjeka iz utrobe. Heidegger kaže da oni nisu u tim pojavama razabirali physis, već obrnuto.
"Na osnovu nekog poetsko misaonog osnovnog razabiranja bitka otkrilo se njima ono što su oni morali nazvati physis.“

Drugim riječima: susrećući se s physis-om, logos-om, bitkom licem u lice, gledajući svijet naočalama kojima bitak sam sebe gleda, vidjeli su da jest to što jest, da nije ono što nije.

Heraklit na mnogo mjesta kaže da ljudi logos i physis ne razumiju, da ne sabiru logos, ne obuhvaćaju u jedno što je premda suprotno jedno s drugim iduće. Njihovi i najljepši svjetovi samo su hrpa razbacanog smeća. Lišeni moći unutrašnje harmonije onog biti, predaju se blještavilu vanjske harmonije pukog izgleda. Ljudi ne prodiru do logosa, iako to riječima i djelima stalno pokušavaju. No u stvari muvaju se amo tamo i svašta naklapaju. Logos je i govor, ali ne govor riječima. To je govor tankoćutniji od riječi. No, i riječi mogu biti tankoćutne, osjetljive na najfinije nijanse onoga što jest, ali samo ukoliko proizlaze iz razabiranja logosa, tog samog jest. Zerzanova kritika jezika i govora kao nedostatnog i sputavajućeg sredstva neposredne komunikacije stoji samo kao dio istine. Jezik i govor su nezamjenjivi. Nisu u pitanju oni, već njihova izvornost. U Uvodu u metafiziku Heidegger kaže:

„Samo tamo gdje se logos otvara, glasanje riječi postaje riječ. Samo tamo gdje se razaznaje bitak onoga što jest, puko osluškivanje postaje slušanje. Oni koji logos ne shvaćaju nisu u stanju da čuju niti da kazuju. Oni nisu u stanju da svoj opstanak dovedu do uspostave u bitak onoga što jest. Oni tumaraju u okrugu svoga samo-smisla (svojeglavosti). Oni uvažavaju samo ono što im upravo nadolazi, što im laska i što im je poznato“.

Logos je medij u kojem kazivanje postaje pravo kazivanje, a slušanje pravo slušanje.
Govor logos-a, physis-a, bitka, onog jest, prethodi ljudskom jeziku i omogućuje ga. To je stoga što je logos-u, physis-u, bitku, onom jest, mišljenje supripadajuće.
"To gar auto noein estin te kai einai."

Uzajamno pripadaju jedno drugom mišljenje i bitak. Mišljenje ne pripada čovjeku već bitku. Ono izvorno nije neki način odnošenja koji čovjek ima kao svojstvo, već obrnuto: mišljenje, razabiranje je ono dešavanje koje ima čovjeka, u mjeri u kojoj je čovjek tome dorastao. Kao biće koje misli čovjek stupa spram logos-a, bitka licem u lice. O tome događa li se susret čovjeka i bitka ili se ne događa, ovisi kakav će biti čovjekov pogled prema stvarnosti, hoće li to biti odnos licem u lice ili odnos koji je podvaja i ubija.

O čovjekovom odnosu spram bitka ne ovise samo njegov jezik, govor, već i njegov cjelokupni odnos prema sebi, drugim i svijetu. Logos-u, physis-u, bitku nije supripadajuće samo mišljenje već i htjenje, trebanje. Tako se u Platona logos, physis i bitak nadaju kao ideja najvišeg Dobra, uzor djelovanja. Ukoliko mišljenje i jezik gube tankoćutnost dolazi do razdvajanja mišljenja i trebanja, do gubljenja uzora i smjernica djelovanja.

Logos, physis, bitak nisu samo medij u kojem govor postaje pravi govor već i medij u kojem djelovanje postaje pravo djelovanje, neposrednost i prisnost življenja. U njemu čovjek sam iz sebe izrasta, pojavljuje se u istini, a ne prikriva u „lijepom“ izgledu, u sebi stoji i ostaje. Da bi mogao tako biti nisu mu potrebne nikakve ekstenzije. Nemoć da se bude bez ekstenzija leži u neukorijenjenosti u ono biti, ali i u pomanjkanju interesa za intelektualnim naočalama, koje uporno ali bezuspješno pokušavamo nadoknaditi sve sofisticiranijim medijima.

- 22:30 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se