Razgovarajmo o krugu

Za Freuda je čovjek u svojem temelju nagonsko biće; nagoni su u biti spolni nagoni, preciznije: različita očitovanja spolnog nagona, to jest libida. To pak znači da ljudski temelj nije isto što i bit čovjeka. Ljudski temelj su nagoni, a bit čovjeka je želja. Želja je nagon usmjeren ka drugome, ali preko trećega, trećega kao prepreke. U početku je ta prepreka nepremostiva. Između djeteta i majke postavlja se otac; on svojom riječju, u kojoj je sadržana određena prijetnja, zabranjuje spolni odnošaj s majkom kao prvim i najbližim spolnim objektom, odnosno majka u očevo ime odbacuje djetetov, na nju usmjeren spolni nagon. Ime oca tako postaje zakon koji nagon pretvara u želju. Želja je zakonom spriječen nagon. A budući da je energija spolnoga nagona nezaustavljiva, djetetov se libido odvraća od majke i obraća ženskom biću izvan dosega oca. Tu ga već čekaju druge zapovijedi i zabrane, zakoni koji sežu iznad incestnog područja. Posrijedi su moralni i drugi društveni zakoni. Svi oni sprječavaju prvotni spolni nagon, ne dopuštajući razlijevanje spolne energije, nego libido iz spolnog područja preusmjeruju na druga područja. Samo dio spolnog nagona ide u spolnu aktivnost. Drugi, možda veći dio, preraspoređen je među ne-spolne, recimo trans-seksualne aktivnosti. Jer spolna je djelatnost samo temeljna, odnosno najniža djelatnost. Druge djelatnosti, među koje spada i primjerice umjetnička, više su djelatnosti. Pripada im uzvišeno mjesto, latinski rečeno: sublimno: ‘Najznačajnijim se čini nagonski usud sublimacije, pri čemu se mijenjaju cilj i objekt, tako da se prvotni seksualni nagon sada zadovoljava ne u jednom seksualnom činu, nego u činu koji se i društveno i etički više poštuje’.

Osmjeh Mona Lise nije mysterium samo za nas, nego je nešto tajnovito, nedokučivo i za Leonarda samog. Leonardo sa slikom, znamo, nije bio zadovoljan. Uprizorenim osmjehom nije se mogao zadovoljiti, nije ga mogao utješiti, pa ga nastavlja uprizora¬vati i na drugim slikama. Isto je tako i Van Gogha nešto gonilo da uprizoruje cipele. Nije posrijedi sublimacija ili fetišizacija cipela, posrijedi je suočavanje sa sublimnim preko cipela.

Iz tamnoga otvora izgažene unutarnje strane obuće ukočeno gleda muka radnih koraka. U široko krepkoj težini obuće naslagana je žilavost sporoga hoda po dugim i uvijek jednakim brazdama na njivi, nad kojom vije oštri vjetar. Na koži leži ono vlažno i sito tla. Pod potplatima se provlači samotnost poljskoga puta kroz suton. U obući treperi suzdržani zov zemlje, njezino tiho darivanje zorućega žita, i njezino neobjašnjeno sustezanje u pustome ugaru zimskoga polja. Kroz to oruđe provijava mučaljiva strepnja za sigurnost kruha, nijema radost ponovnog svladavanja nužde, treperenje u dolasku poroda i drhtanje u prijetnji smrti. Zemlji pripada to oruđe, i ono je zaštićeno u svijetu seljanke. Iz te zaštićene pripadnosti iskrsava oruđe samo k svojemu počivanju u sebi.
Ali sve to možda vidimo samo u obući na slici. Seljanka, naprotiv, jednostavno nosi cipele. Kada bi to jednostavno nošenje bilo tako jednostavno. Svaki put kad seljanka kasno navečer u tvrdom ali zdravom zamoru cipele odloži, i još u mrkloj zori opet posegne za njima, ili za blagdana prođe mimo njih, tada ona bez promatranja i razmatranja sve ono znade. Oruđevnost oruđa sastoji se doduše u njegovoj služnosti. Ali ova sama počiva u punoći bitnoga bitka oruđa. Mi ga nazivamo pouzdanošću. Njenom pomoću seljanka je ovim oruđem upućena u šutljivi zov zemlje, snagom pouzdanosti oruđa ona je izvjesna svoga svijeta. Svijet i Zemlja njoj su i onima koji s njome na njezin način jesu, samo tako tu: u oruđu. Mi kažemo „samo“, i pri tom se varamo; jer tek pouzdanost oruđa jednostavnu svijetu daje njegovu skrovitost i osigurava Zemlji slobodu njene stalne navale .

Kad kažete djelatnost koja ispunjava mislite: kvalitetno rješavanje problema na koje nailazimo u svakodnevnom životu?

Točno. To je ono što nas očekuje u svakodnevnom životu: u emotivnoj vezi, u odnosima s djecom, na poslu. To su zadatci koji se moraju izvršiti i djelovanje koje nas ispunjava. Tko to čini s lakoćom, ima dobar utjecaj i na druge.

Mislite li da ima mnogo ljudi koji bi željeli biti nešto posebno i koji se kite određenim etiketama, npr. da su sada na spiritualnom putu ili meditiraju?

Da, točno. Jer kad ih promatram, mnogi su potpuno isprazni. U usporedbi s nekim tko obavlja težak posao, oni su sasvim isprazni, bez težine. Uzmite, na primjer, kakvu težinu ima seljak koji ujutro hrani svoje krave, a onda odlazi u polje... u usporedbi s nekim tko kaže: ''Ja meditiram''!

Golubice moja,
U spiljama kamenim,
U skrovištima vrletnim,
Daj da ti vidim lice
I da ti čujem glas,
Jer glas je tvoj ugodan
I lice tvoje krasno.

„Eto, mnoge ljude ti si poučio,
Okrijepio si iznemogle mišice,
Riječju svojom klonule si pridizao,
Ojačavao si koljena klecava.
A kad tebe stiže, klonuo si duhom,
Na tebe kad pade, čitav si se smeo!
Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje,
Neporočnost tvoja životu ufanje.

Do postave broja u pitanje dolazi tako da rezajuće trojke pokreću uza se prisutne pokretne brojeve 5(4), 3(6), desni 9(0) i one iz onostranosti lijevi 9(0) i 7(2). Prisutni tamo gdje ih je smjestio poredak znamenki broja pi, ti su brojevi na krivom mjestu. Dolaskom na pravo mjesto postavljaju događanje broja u pitanje tako da zatvaraju broj sadržaja (cjelinu kružnog) u pravo vanjsko. Usuđujemo se reći da su u hodu akribije niže vrste zglobovi iščašeni i da se ne može hodati ukoliko se ne namjeste. Ako se ne dogodi postavljanje događanja broja u pitanje, od akribije niže vrste ne možemo se maknuti. A ukoliko nam se dogodilo moramo ga čuvati da ne da nam se događanje ne bi opet iščašilo.

Zajedništvo pravog i kružnog, to njihovo međusobno slaganje, pristajanje jedno uz drugo bilo ono u onostranosti bilo u ovostranosti je akribija više vrste. Ta je točnost različita od one koja je vezana za određivanje sve novijih decimala broja pi. Pred ovom koja se može sve preciznije i preciznije izračunati daleko smo odmakli, napredujemo sve dalje, premda ne znamo kuda i kamo idemo. A pred ovom više vrste, i onda kad smo na kraju, stojimo na početku. Ono što je jedno od drugog odvojeno a jedno drugom pripada, ne dolazi k sebi i k onom drugom tako olako. Najčešće ne dolazi. Ako dođe, onda je to izuzetno vrijedno, neizračunljivo jer je neračunljivo.