Razgovarajmo o krugu

23.08.2008., subota


26. Jezik poučava?
O jeziku možemo učiti, podučavati i poučavati na različite načine, te tako sticati i prenositi različita znanja. Ona mogu biti praktička, dakle u govornom iskustvu primjenjiva, a mogu biti i teorijska, bilo znanstveno, bilo filozofski. No, tekst koji je pred nama nema pretenziju proširiti naše praktičko ili teorijsko znanje o jeziku, ni pokazati kako se ono može prenijeti drugima. On nas poziva na mišljenje koje nije, prije svega, usmjereno prema dosizanju nekog određenog znanja o jeziku, već se pred tim fenomenom čudi, pita se o njemu i hoće što izvornije to začudno i pitano iskusiti. Naći ćemo ga u filozofiji Martina Heideggera i u ostvarenjima njemu bliskih pjesnika kao što su Stefan George, Friedrich Hölderlin, Georg Trakl. Ono je prisutno i u ostaloj velikoj poeziji. Pokazat ćemo to na primjeru pjesme Povratak Dobriše Cesarića.

O kakvom je to iskustvu jezika riječ? Nemamo li iskustvo jezika samim tim što govorimo? Zar takvo iskustvo nije izvorno? Da li je moguće neko izvornije iskustvo? Heidegger u svom prvom od tri predavanja pod naslovom Bit jezika o tome kaže: „Mi govorimo jezik. Kako jeziku možemo biti bliži nego tako da govorimo? Pa ipak je naš odnos prema jeziku neodređen, tajnovit, gotovo nijem. Promišljajući taj čudesan suodnos tvari, jedva možemo izbjeći, da nam svaka opaska o njemu ne zvuči tuđe i nerazumljivo. Moglo bi stoga biti probitačnim, kada bismo se odvikli od toga, da uvijek slušamo samo ono što već razumijemo.“(1) Heidegger postavlja mogućnost da nam jezik progovori sam o sebi tako da nas iznenadi razumijevanjem i iskustvom za kojima kao ljudska bića iskonski težimo. Time što govorimo neki jezik on sam još ne dolazi do riječi. „U govorenju govori mnogo toga, a prije svega ono što govorimo: neko stvarno stanje, neka zgoda, pitanje, molba. Samo stoga što u svakidašnjem govorenju sam jezik ne govori, nego se štoviše stječe, možemo mi uopće neki jezik govoriti, nešto ili o nečemu govoreći raspravljati.“(2) Govor jezika samog o njemu samome moguć je tamo gdje dolazimo u situaciju da tražimo prave riječi za ono što nas tišti, privlači ili oduševljava, a da ih ne možemo naći ukoliko nam ih jezik sam ne pokloni. To se događa u poeziji.

Kada kažemo poučavanje o jeziku u svjetlu filozofije i poezije prije svega mislimo na poučavanje jezika samog koji nas kroz poeziju, govoreći o sebi, uči jednom temeljnom i izvornom ljudskom iskustvu. Ali isto tako ovim se podrazumijeva i učiteljevo prenošenje iskustva jezika učenicima ukoliko ih prema tom iskustvu može voditi, a oni ga mogu slijediti. Učenje kao prenošenje izvornog iskustva našeg postojanja i postojanja uopće, i primanje tog iskustva od strane onog kome se prenosi, jest izvoran, čudesan, specifično ljudski čin.

Ne govorimo, dakle, o učenju kao stjecanju i prenošenju određenih znanja i vještina, već o učenju kao stjecanju i prenošenju iskustva bitka, prije svega iskustva našeg vlastitog postojanja, njegove valjanosti ili promašenosti. Hans-Georg Gadamer za takvo iskustvo kaže: „Nasuprot onome koji već sve poznaje i sve već bolje zna, iskusni se pokazuje više kao radikalno nedogmatičan, kao onaj tko je – upravo zato što je stekao tako mnogo iskustva i iz iskustava naučio – posebno sposoban stjecati nova iskustva te iz njih učiti. Dijalektika iskustva se ispunjava ne u nekom zaključenom znanju, nego u onoj otvorenosti za iskustvo, otvorenosti koju samo iskustvo omogućuje.“ (Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

Otvorenost za iskustvo podrazumijeva otvorenost za učenje. Martin Heidegger kaže: „Imati puka saznanja, ma koliko obimna, nije neko znanje. I ako se ta saznanja rasporedom studija i ispitnim odredbama sažimaju na ono što je najvažnije, ona nisu neko znanje. I ako su ta, na najnužniju potrebu skresana, saznanja ''bliska životu'', njihov posjed nije neko znanje. Onaj tko takva saznanja nosi unaokolo, pa je uz to uvježbao i neke praktične smicalice, taj će i pored toga, suočen sa zbiljskom zbiljom, koja je uvijek drugačija od onoga što malograđanin podrazumijeva pod bliskošću životu i stvarnosti, biti bespomoćan i nužno će postati šeprtlja. Zašto? Zato što on nema nekog znanja, jer znati znači: umjeti učiti. Svakidašnji razum podrazumijeva, naravno, da neko znanje ima onaj kome više nije potrebno učiti, zato što je to već izučio. Ne: zna samo onaj tko razumije da uvijek ponovo mora učiti i koji je na temelju tog razumijevanja sebe doveo prije svega do toga da stalno može učiti. To je mnogo teže nego posjedovati saznanja.“( Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)


Takvo iskustvo i takvo učenje je rijetko i zato je tako veliko. U školama ima mnogo nastavnika, ali malo učitelja (3), puno polaznika nastave, a malo učenika, puno podučavanja a malo izvornog učenja. Imamo mnoštvo škola, ali u njima malo onog po čemu je škola dobila ime. Kao što se ne događa često da nam do razumijevanja i iskustva dopre govor, pouka jezika samog o njemu samome, ne događa se često ni razumijevanje onog što su stari Grci nazvali shole.

Tu riječ možemo teško autentično prevesti. Najčešće se služimo izvanjskim opisom življenje u slobodi. O tome piše Damir Barbarić u svom prikazu Aristotelove filozofije: „Izrazi koje nam u svrhu približenja smislu te riječi pruža vlastiti jezik, kao ''dokolica'', ''počinak'', ''odmor'', sve su odreda tek negativne strane iskustva toga što tom riječju izvorno biva imenovano. I nije to nikako neprilika i nevolja tek recimo hrvatskoga jezika, već je on dijeli i sa svim ostalim slavenskim, ali jednako i sa baš svim bitnim jezicima današnjice. Temeljni ''aktivizam'' kojim je već stoljećima i stoljećima prožet i upravljan sav čovjekov pristup kako svemu oko sebe tako i svemu u sebi, pa i samom onome po čemu jest i on i cjelina svega, ne dopušta mjerodavno pozitivno iskustvo toga što bi se kao ''slobodno vrijeme'' i ''vrijeme slobode'' imalo skrivati u toj navodnoj ''dokolici'' i ''praznovanju''. (Damir Barbarić, Grčka filozofija)

Kad nam jezik govori i tako nas poučava o sebi samome, uči nas i o učenju i odgoju kao našem bitnom odnosu prema svijetu.
Poučavanje jezika u svjetlu filozofije i poezije nadaje se kao predložak za poučavanje u zadnjim razredima gimnazije i to u sprezi nastave književnosti, logike i filozofije, naravno tamo gdje do takve sprege može doći. Ono se ne može planirati, ono se dešava, kao što se u Cesarićevom Povratku dešava ljubav, i to možda i ponekad. Ovaj tekst je svjedočanstvo jedne takve mogućnosti, i tko zna, može biti poticaj za mnoga slična dešavanja. Polazište su nam već spomenuta Heideggerova predavanja i pjesma Stefana Georgea, Riječ. Upravo u ovoj pjesmi taj filozof prepoznaje govor jezika samog. Pokazat ćemo da to isto, a opet različito možemo prepoznati u već spomenutoj Cesarićevoj pjesmi.

U trećem razredu gimnazije, na prvim satovima logike, sedamnaestogodišnjaci su pozvani da se okrenu svojim mislima, ne samo njihovom sadržaju, već i njihovim logičkim formama: zaključku, sudu i pojmu. Okretanje ovim formama je također okretanje jeziku kroz koji se one izriču, bez kojih ih, možda, tko zna, ne bi ni bilo. To je prilika da se ukaže na jezik, mišljenje i postojanje kao nešto što nije samo po sebi razumljivo, već je čudesno i upitno.

Logički misliti ne znači samo logički zaključivati. Da je tako, mišljenje bi se moglo svesti na računanje. Misliti također znači i logički suditi i logički poimati. Olako shvaćamo sudove, prebrzo izlazimo na kraj sa pojmovima. Pitajmo npr. što to izgovaramo s rečenicom Darko voli Sofiju? Većina će reći da smo izrekli činjenicu. Ali to nije činjenica. To što smo rekli je tek misao o činjenici da Darko voli Sofiju. Činjenicu da Darko voli Sofiju moramo razlikovati od misli Darko voli Sofiju. Ta se misao zaista može odnositi na činjenicu, a može je promašiti, čime to što smo mislili da je činjenica prestaje biti činjenicom. Naša misao o činjenici se ne odnosi na samu činjenicu već na naše vjerovanje da je nešto činjenica. To vjerovanje ima smisla ako je opravdano. To opravdanje nije uvijek pouzdano. Znanje nije posjedovanje gotove istine (4). Znamo li mi uopće što je to ljubav? Zna li to Darko? Da li ono što mislimo pod ljubavlju odgovara ljubavi? I kako možemo onda sa sigurnošću reći Darko voli Sofiju? Krhko je znanje kaže Cesarić. Nikad kod izricanja suda o tako velikim ljudskim stvarima ne možemo biti sigurni u postojanje i istinitost onoga o čemu govorimo. Naše prosudbe možda su na tragu istine, a možda su sanje, kako kaže naš mudri pjesnik.
Sud je složena misao, sastavljena od pojmova. U njemu se pojmovi odnose između sebe i upućuju na neki predmet, odnosno činjenicu. Tek se sudom uspostavlja odnos između pojma i predmeta, odnosno neke činjenice. Pojam za sebe, dakle izvan suda, ništa ne izriče. Ali riječ „Darko“ ne mora biti samo puki pojam izvan suda. Tom riječju dozivamo, zazivamo, imenujemo. Imenovanje je čak početak iskustva ljudskog odnosa sa vanjskim svijetom, a time i početak jezičnog iskustva uopće. Prvi kontakt djeteta sa vanjskim predmetima događa se u imenovanju predmeta.(6) Nadalje, odnos sa osobom uspostavljamo tako da je zovemo njenim imenom. Ime nije nešto na osobi, već je osoba sama. Izgovaranje našeg imena, koje najuže vežemo uz svoju osobnost, nećemo dozvoliti nekome tko nam se nije dovoljno približio i tako postao prisan. Onaj tko nas uistinu voli ima moć dozvati nas do našeg izvornog postojanja.

Na religioznoj razini svatko tko ne može zazvati ime Božje, propada, a onaj tko može, spasava se. Zazivanje imena božjeg nije omogućeno pukim teorijskim znanjem tog imena već poštovanjem, ljubavlju prema Bogu. Bog je zabranio, pa čak i onemogućio izgovaranje svog imena ukoliko ga ne prati poštovanje i ljubav onog tko ga zaziva. U prikazu knjige Andrea Chouraquia Deset zapovjedi danas, Jadranka Brnčić kaže: „Neizgovorljivo ime Adonaj JHVH čuva tajnu svojih vlastitih značenja na način na koji Bog čuva neizkažljiv misterij svoga bića.“ (5)S druge strane, Bog koji nas ljubi zove nas našim imenom. „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao: Ti si moj.“ (Iz 43,1b) Imenovanje je obostrani čin darivanja čovjeka čovjeku, čovjeka Bogu i Boga čovjeku, svijeta čovjeku, čovjeku svijeta


Fenomen imenovanja, odnosno zazivanja, nas, među ostalim, upozorava da uz odnos misli i predmeta, ne bismo smjeli previdjeti odnos između misli i onoga čime misao izričemo. Pojam izričemo riječju, a sud iskazom. Kao što pojam ljubav nije isto što i ljubav sama, tako ni riječ „ljubav“ nije isto što i pojam ljubav. Riječju „ljubav“ mi misao ljubav tek izričemo. Ljubav prema Sofiji ne pripada riječi „Darko“, već osobi Darko. Osoba Darko voli Sofiju (naravno ukoliko je to istina), a ne riječ „Darko“. Ovdje nam se postavlja ključno pitanje ovog našeg izlaganja: U kakvom su to odnosu riječ, misao i stvar? Izoštreno do krajnosti ono glasi: Postoji li stvar bez riječi?

Filozof John Locke na ovo pitanje odgovara potvrdno. Stvari i misli o njima postoje nezavisno o riječi. Govoreći o jeziku u Ogledima o ljudskom razumu, on ne vidi neku dublju vezu između riječi i predmeta, odnosno činjenice. (7) Riječi se prije svega odnose na osjetilne predodžbe – ideje, koje se u osjetilnom iskustvu stvaraju u našem razumu. Riječi su znakovi za predodžbe-ideje. Prenesene u jezik predodžbe-ideje se mogu prenositi drugima. Funkcija jezika je komuniciranje drugima našeg unutrašnjeg iskustva. Jezik nema nikakve dubine, nikakve tajne. U njemu se nalazi samo ono što smo u njega stavili. Dubina i tajna je u stvarima i njihovim odnosima, odnosno u predodžbama-idejama koje se u njima stvaraju u našem razumu. Riječi nisu vezane za stvari i njihove odnose. No, filozofija koja prebiva u blizini razumijevanja pjesme Stefana Georgea svjedoči jedno sasvim drugačije iskustvo:

Riječ

Čudo iz daljine ili san
Donio sam na kraj svoje zemlje

I čekao sve dok sijeda Norna
Ne nađe ime u svojem zdencu

Nato sam to mogao čvrsto i snažno zahvatiti
Što sad tom krajinom cvjeta i sija…

Jednom sam prispio nakon dobre vožnje
S draguljem skupocjenim i lomnim

Ona je dugo tražila i objavila mi:
„Ništa ovdje ne sniva na dubokom dnu“

Našto je to ispalo iz moje ruke
I moja zemlja nikada nije dobila to blago…

Tako sam se s tugom naučio odreći:
Da nema stvari gdje nema riječi.

Pjesma se sastoji od sedam dvostiha. Prva tri i druga tri čine zasebne cjeline, a sedmi dvostih izražava završnu misao. Tu pjesnik kaže da je nešto s tugom naučio. Naučio je jedno odricanje, i to upravo odricanje od stava kojeg zastupa Locke. To je stav da postoje stvari bez riječi, da su riječi samo kvačice kojima ih zakačujemo i otkačujemo. To je bilo dugo vladajuće iskustvo i samog pjesnika. Bio je njime opčaran. Izražava ga u prvoj cjelini od tri dvostiha. Pjesnik je pjevajući dotakao nešto velebno, čudo iz daljine ili san, ali čemu još nedostaje riječ, čemu nedostaje ime, da bi se približilo i u javi očitovalo. Zato on putuje do kraja svoje pjesničke zemlje, do kraja svojih izražajnih mogućnosti. Tu ga čeka božica sudbine, sijeda Norna, pored dubokog zdenca. Zagrabila je do dna i tu našla traženo ime. Ono što je pjesnik samo dotakao sada može čvrsto i snažno zahvatiti. Nekadašnje čudo iz daljine ili san sada njegovom zemljom, tom krajinom cvjeta i sija.

Ali jednom se dogodilo, bolje reći desilo, nešto presudno. O tome on govori u drugoj cjelini od tri dvostiha. Kaže da je jednom prispio Norninom zdencu nakon dobre vožnje, s draguljem skupocjenim i lomnim. Norna je dugo tražila ime i objavila mu da ništa ovdje ne sniva na dubokom dnu. Dragocjen dragulj je ispao iz njegove ruke i njegova zemlja ga nikad nije zadobila. I tako se pjesnik s tugom naučio odreći: Da nema stvari gdje nema riječi. Nemojmo čitati brzopleto. Iza dvotočja ne stoji čega se pjesnik naučio odreći. Tu ne piše: nema stvari gdje nema riječi. U tom slučaju bi značilo da se on odriče ovog stava i da se ponovo vraća na onaj koji je opisan u prvoj cjelini, gdje iskušava da postoje stvari i prije riječi. Zato iza dvotočja piše: Da nema stvari gdje nema riječi.

U originalu zadnji dvostih glasi: So lernt ich traurig den verzicht:/ Kein ding sei wo das wort gebricht. U svojoj interpretaciji Heidegger, među ostalim kaže: „Ono što slijedi iza dvotočke, nakon „(se) odreći“, ne imenuje ono čega se pjesnik odriče, nego imenuje područje, u koje se to odricanje mora upustiti, imenuje zapovijed da se pjesnik sam upusti u sada stečeno iskustvo između riječi i stvari.“


Ne radi se o navođenju onoga čega se odrekao već o ukazivanju na jedno stanje u koje je nakon bolnog učenja konačno stigao. Da nema stvari gdje nema riječi je imperativ kojem se on, u radosnom iskustvu jezika koji sam sebi izgovara, predaje.

U učenju odricanja prisutna tuga nije neka utučenost, odnosno sjeta.(8) To je tuga koja stoji spram onog najradosnijeg tako da joj se ono uskraćuje, čuva i sprema se za svoje izvorno došašće. Hodajući putem, tom došašću ususret, pjesnik ne dostiže neko puko znanje, već ulazi u odnos riječi i stvari. „Ali taj odnos nije neki odnos između stvari na jednoj i riječi na drugoj strani. Riječ sama jest odnos, koja u sebi svagda sadrži stvar tako, da ona jest neka stvar.“ (9) Bile su odvojene tako da je stvar tražila svoju riječ, ali nisu se našle. Mogu se naći samo u iskonskom iskustvu njihovog jedinstva. Stvari prebivaju u jeziku. Samo se u njemu pojavljuju u svojoj istini. Iskustvo tog prebivanja u istini jest neko znanje, no primjerenije ga je nazvati uvidom.

Hans –Georg Gadamer u već citiranom djelu ovako obrazlaže ovu distinkciju: „Uvid je nešto više od spoznaje ovog ili onog stanja stvari. On uvijek sadrži jedno odvraćanje od nečega čime smo bili zahvaćeni kao da smo zaslijepljeni. Utoliko uvid uvijek sadrži moment samospoznaje i predstavlja nužnu stranu onoga što nazivamo iskustvom u pravom smislu“


U Georgeovom iskustvu riječ i stvar su iskonski jedno. Druga riječ za takvo, iskonsko, jedinstvo nečega jest ljubav.

To da su mišljenje (izricanje) i ono što se misli (izriče) u iskonu jedno, što se u neposrednom iskustvu skriva tako da nam se pokazuje kao podvojeno, prisutno je već kod Parmenida i stalna je tema zapadne metafizike. Naš renesansni filozof Frane Petrić spoznaju kao uspostavu tog jedinstva vidi kao čin ljubavi. Takvo iskustvo on također ne povezuje sa silogističkim zaključivanjem, diskurzivnim mišljenjem, već intelektualnim uvidom, visio intelectualis. Vidi: Frane Petrić, Nova sveopća filozofija, str.32v.


Ona omogućuje takvo dozivanje stvari da se njime stvar očituje kao da tek ovim dozivanjem nastaje. Takvo, spoznajom kao uvidom uspostavljeno iskonsko očitovanje jest kreacija, ponovo rađanje.

U gore citiranom djelu na str. 31v Petrić kaže: „I tako biva da spoznaja nije (cognitio) nije ništa drugo nego neko združenje (coitio) sa svojim doznatljivim (cognobile). Otuda se lako ime obrće od združenja u spoznaju. Grcima je gnMsis (spoznaja) kao nea genesis (nova generatio – novo rađanje), a nosis, noesis (razumijeće) stanoviti povratak u samu bit.“ Izraz coitio podrazumijeva erotsko združenje, ali ono se u ovom slučaju ne mora lučiti od duhovnog združenja. Prema Paulu Riceuru te distinkcije nema ni u Knjizi postanka, ni u Pjesmi nad pjesmama. Vidi: Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, str.893-894.


Time što prikladno imenuje stvar pjesnik je nanovo stvara. Riječ kojom se to desilo nije nešto na stvari, već je ona jedno s njom. Stvar je sva u njoj, kao što je Bog sav u imenu u ustima onog tko ga uistinu izgovara, kao što je voljena žena sva u dozivanju onog koji je voli.

„Post 2,23 nalazimo a kraju narativnog luka o stvaranju (biljaka, životinje, čovjeka, ljudske samoće): žena se pojavljuje baš u trenutku kada muškarac prepoznaje vlastitu nedostatnost, te se zajedno s njom rađa i jezik, kao komunikacija.“ (Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, str.894.)


Putujući s Georgeom i Heideggerom došli smo u blizinu Cesarićeve pjesme Povratak. Već rekosmo da je i nju moguće interpretirati kao onu u kojoj jezik progovara o sebi. Srcem punim voljene osobe pjesnik je izrekao čudesne rime, kreaciju usporedivu sa Georgeovom pjesmom Riječ. Iskustvo ljubavi ovdje je povezano sa iskustvom pjesnikove umjetničke kreacije. Ljubav o kojoj govori je izvorna kao i sam pjesnički izričaj. Zato ne mora biti čudno ukoliko u Cesarićevim čudnim rimama prepoznamo govor samih tih rima, govor jezika o samom sebi.

Pjesma Povratak je sastavljena od sedam strofa. Šest čini zasebnu cjelinu, a sedma je cjelina za sebe. Nešto slično kao kod Georgea. Georgeova sedma strofa je tako sročena da prenosi čitaoca (pod pretpostavkom da se od pjesme i jezika koji u njoj sam o sebi govori daje poučiti) u iskustvo koje se u preostalih šest uskraćuje. To je iskustvo nepomućene radosti kreacije u kojoj su riječ i stvar iskonski jedno. Ono se dešava u podlaganju neupitnom imperativu: Da nema stvari tamo gdje nema riječi. Prepušteno je čitaocu, njegovoj moći ili nemoći, da se tom bezuvjetnom imperativu podredi. Nema li on tu moć ostat će u iskustvu da postoje stvari na neiskonski način, tako da ih možemo prisvajati manipulirajući s riječima. No pritom nužno manipuliramo i s njima i one, zajedno sa riječima, s nama. Pjesnik je s bolom naučio takvog iskustva se odreći, a mi ukoliko za tu bol nismo spremni, ostajemo u njemu kao u začaranom krugu. Šest strofa Povratka predstavljaju jedan takav začarani krug, a sedma je prostor u kojem se iz tog kruga izlazi. Ona je bez riječi. Označena je dvoredom crtica. Nalazi se neposredno prije posljednje. A posljednja strofa je doslovno ponavljanje prve.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna,
Krhko je znanje!)
Možda je pao trag istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

Cesaričev začarani krug sastavljen je od tri koncentrična kruga. Uz upravo naznačeni vanjski krug postoji unutrašnji kojeg čine druga i peta strofa i sržni (10)krug koji čine treća i četvrta. Tako je uz kružno kretanje prisutno i pravolinijsko napredovanje. Čitajući pjesmu iz prvog kruga ulazimo u drugi, pa treći, vraćamo se u drugi gdje imamo mogućnost izlaska. Ne ostvarimo li je padamo opet u prvi, pa smo opet tamo gdje smo bili. Pripadnost pojedine strofe određenom krugu prepoznatljiva je u stupnju emocionalne zasićenosti.(11) U prvom je ona jednaka nuli. Na djelu je pojmovno mišljenje, a bavi se upitnošću znanja. Konstatira njegovu krhkost i spram toga postavlja mogućnost ljubavi kao nečeg velikog i moćnog. U drugom krugu pojmovno se mišljenje zamjenjuje slikovitim. Svoju ljubav pjesnik smještava u more života što vječito kipi što vječito hlapi u kojem sastaju se opet, rastaju se opet iste kapi (druga strofa) odnosno, u vrijeme koje se kreće kao sunce u krugu i donosi nam istu radost i tugu (peta strofa). Emocionalna zasićenost raste, da bi svoju puninu dosegnula u trećem krugu. Tu je izričaj mogućnosti ponavljanja jedne velike ljubavi koja se jednom davno desila i nestala u moru vječnosti. Svaka ljubav hoće imati budućnost, ona hoće da vječno posjeduje ono što joj pripada. (12) Ovdje u sržnom krugu mjesto je govora o ljubavi pjesnika i voljene žene ukoliko je ona upravo to što treba i može biti, ne kao pojam, ne kao slika, već kao stvar(nost) sama.

Jedna od mogućnosti potvrđivanja vječnosti i neprolaznosti ljubavi je njeno ponavljanje u vremenu. Cesarić ga priželjkuje punim srcem. Prazni ah iz prvog kruga okreće se u ljubavlju i čežnjom ispunjeni oh. No, da li je želja za ponavljanjem u vremenu ispravna, da li je to ono što on zaista želi, zna li on što je to što želi? Nije li to samo začaranost koje se mora odreći? Ne doživljava li ovdje Cesarić ono isto što i George u pjesmi Riječ kad želi da mu suđenica Norna, nakon što je u dobroj (zanosnoj) vožnji proputovao svom svojom zemljom, u svom dubokom zdencu zagrabi ime za dragulj dragocjen i lomni.
Dobriša Cesarić putuje beskonačnim morem života, pustom vječnošću, tražeći ime voljene žene. Ljubav je tu, ali ne i ljubljena. Pjesnik je ne može dozvati, jer je ne može imenovati. On ne zna njeno ime.

I ja koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime.

Iskustvo je zanosno, ali i razočaravajuće.

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat kao stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.


Tema imena nije slučajno prisutna u samom središtu Cesarićeve pjesme. Ona je najuže povezana sa temom znanja koja se izriče na samom početku, prve, odnosno posljednje strofe: Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna, Krhko je znanje!). Tema znanja se izriče još jedanput i to na kraju te iste strofe gdje pjesnik za ljubav kaže da ne zna da li je želi ili ne želi.

Pjesnik jako želi ljubav, ali on zna da ta njegova želja ne mora biti želja za onim što ljubav zaista jest. Ostvarujući želju za ljubavlju mi preispitujemo da li uopće znamo što želimo, i ako smo poučljivi prepoznat ćemo da li smo na pravom putu ili smo promašili.


To da pjesnik neće znati ime svoje voljene nije slučajna, usputna konstatacija. On neće znati ime jer se afirmacija vječnosti i neprolaznosti ljubavi ne može desiti kroz ponavljanje. Ljubavi će biti ako se pjesnik odrekne upravo ovog o čemu tako zanosno govori. Da li će se to desiti ili se to neće desiti? O tome je riječ u daljnjem toku pjesmu koji je istovremeno, kako smo vidjeli, sukcesivan i kružni. U njemu se može dogoditi izlazak iz začaranog kruga, ali i ponovni pad u ponavljanje.
Peta strofa, premda čini krug sa drugom, nije joj po svojim značajkama posve analogna. Ta je analogija prisutna samo u prvom djelu, u prva četiri stiha. Preostala četiri stiha napuštaju razinu slikovitog prikaza i ponovo se vraćaju stupnju potpune emocionalne zasićenosti kakva je prisutna u sržnim strofama.

I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
-------------
-------------


Tu je prenesena i radnja iz tih strofa. Ono što samo možda može biti treba postati ono što uistinu jest, stvarnost. Ta stvarnost je naznačena u crticama sedme strofe, koja iza toga slijedi. Ako se ona ne ostvari, moguća ljubav će se izgubiti u moru života i beskonačnosti vremena. Sve će se vratiti na početak i vrtjet će se u prokletom, začaranom krugu - circulus vitiosus. Naznaka toga je ponovo otpočinjanje pjesme u vanjskom krugu.
Cesarićeva ideja povratka konotira sa Nietzscheovom idejom vječnog vraćanja jednakog.(13) To je središnja tema njegovog glavnog djela Tako je govorio Zaratustra.(14) Nietzsche je smatra nepodnošljivom za nadčovjeka, a uspoređuje je sa zmijom koja se mladom pastiru, dok je spavao, uvukla u grlo. Oslobađanje od te ideje iskorak je u puninu življenja, u radosni smijeh i ples.

„Preboljeti, preboljeti, misao vječnog ponovnog došašća donosi odlučujuću preobrazbu opstanka, donosi preobrazbu sve ozbiljnosti i sve težine u lakoću, u nadljudsku lakoću smijeha.“ (Eugen Fink, Nietzscheova filozofija)


Život u vječnom vraćanju jednakog potpuno je lišen smisla i vođen je lažnim vrijednostima koje će se jednom kao takve i pokazati. Događaj prepoznavanja vodećih vrijednosti kao lažnih ne dovodi nužno do uspostavljanja onih istinskih, već do razočaranja koje odvodi u nihilizam. Spas od nihilizma je u istinskom stvaralaštvu. Mogućnost, ali i nužnost takvog stvaranja Cesarićev suvremenik, Pavao Vuk-Pavlović vidi i u autentičnom odgoju i obrazovanju.(15) Kao takvo ono nije okrenuto ponavljanju prošlog, već obnavljanju iz budućnosti.

„Budućnost, kakva se ovdje misli, ne dolazi sama od sebe kao sutrašnji i prekosutrašnji ili koji pozniji dan; ona se rađa. Budućnost se, koja ima da znači više id isprazna dijela prolazna vremena, rađa samo ondje gdje postoji težnja za vrednotom, i ona se ispunja smislom samo u nazočnosti vrednote.“ Pavao Vuk-Pavlović, Ličnost i odgoj,Ljubav je njegova bitna dimenzija. U njoj se vrhune sve istinske vrijednosti. Ona u bespuću vremena otkriva budućnost, obnavlja prošlost i stvara sadašnjost. O svemu učiti, a o njoj se ne poučiti i ne poučavati, isprazno je.


Poučavanje o jeziku u svjetlu filozofije i poezije je pokušaj jednog bitnog poučavanja. Naša je pretpostavka da se ono može događati u našim školama, u sprezi nastave logike, filozofije i hrvatskog jezika i književnosti. Imajući to u vidu, sada na kraju, umjesto zaključka, vratimo se početku razrade naše teme, problematizaciji odnosa koji postavljamo učenicima na nastavi logike:

riječ (ime) – misao – stvar

Pokušajmo ga sagledati u novom svjetlu. Trese li nam se ova postava odnosa ili pak stoji čvrsto? Iskušavamo li da naše misli, našim riječima izrečene, neupitno dosižu samo stvar, ili da nam ona stalno izmiče jer nema stvari gdje nema riječi? Od Platona nam dolazi određenje znanja kao opravdanog, istinitog vjerovanja. U duhu jednog takvog određenja u Sedmom pismu stoji:

„Svakom pojedinačnom biću pripada troje preko čega se nužno spoznaje, četvrto je sama spoznaja, a kao peto treba uzeti ono samo znatljivo i istinski bivajuće. Prvo je ime, drugo pojam, treće slika, a četvrto spoznaja.“ Platon,Sedmo pismo,342,b.


Gornji odnos se, dakle, postavlja ovako:

riječ (ime) – misao – slika stvari – znanje – stvar sama

Naša misao našom riječju izrečena ne dopire do stvari same, već samo do njene slike, naše koncepcije o tome što bi stvar trebala, odnosno mogla biti. Put do stvari same vodi dalje preko četvrtog momenta - znanja. Ono joj je najbliže, a riječ (ime) najdalje. Ali Platon ovaj odnos ne postavlja kao čvrstu odredbu, već tako da u nama probudi čuđenje. I ovdje kao kod Cesarića možemo uz sukcesivni hod prepoznati i kruženje. Prva postavka odgovara zadnjoj, druga predzadnjoj. U sredini bi mogla biti srž, ali i ne mora. Probuđeni pitamo: Ne treba li misao na drugoj poziciji odgovarati znanju na četvrtoj.? Kakva je to misao u kojoj nema znanja? Da li je to uopće misao? Nadalje, ne treba li riječi (ime) na prvoj poziciji odgovarati stvar sama? Ne postaje li to ona upravo zato što je imenovana, i to ne izvana, već iznutra u imenu samom, u iskonskom jedinstvu s njime? I na kraju, zar smo u svom spoznanju osuđeni samo na sliku onoga što jest? Zar ne možemo doprijeti i do istinski postojećeg i sami biti ono što jesmo? Platonova postava ne stoji čvrsto, već se i ona kreće, i izokreće. Pred nama je opet struktura Povratka:

misao o (ne)znanju – slika – ime i stvar sama – slika – misao o (ne)znanju

Ime i stvar sama sa periferije izokreću se u središte. Misao i znanje preuzimaju mjesto periferije. Oni jesu jedno, ali i nisu. Pravo znanje je svijest o vlastitom neznanju, o spremnosti bolnog odricanja od začaravajućeg iskustva svijeta kao već neposredno danog, svijeta koji tek, da bi za nas uopće bio, treba, zajedno sa sobom samim, uvijek nanovo rađati.



Bilješke:
1. Martin Heidegger, Bit jezika, u knjizi: Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996. str. 346.
2. Isto, str. 547
3. O distinkciji pojmova učitelj i nastavnik, nastava i poučavanje vidi u knjizi Milana Polića, Čovjek - odgoj – svijet, str.182-183)
4. Odredba znanja kao opravdanog i istinitog vjerovanja prisutna je već kod Platona (u njegovom Menonu) i premda je već on ozbiljno stavlja u pitanje (u Teetetu), ozbiljno se uvažava i u suvremenoj filozofiji. Pregledan srednjoškolski prikaz te problematike vidi u knjizi Tomislava Reškovca, Filozofija, Profil, Zagreb, 2008, poglavlje, Znanje, str. 118-168.
5. Jadranka Brnčić, Riječima ponovo uspostaviti smisao, Filozofska istraživanja, br.104, Zagreb, 2006, str. 897.
6. Ernst Cassirrer, Ogledi o čovjeku, Naprijed, Zagreb, 1978. str. 172
7. John Locke, Ogledi o ljudskom razumu, Naklada Breza, Zagreb, 2005. Riječ je u odnosu na predmet arbitrarna. Takvom stanovištu suprostavlja se Lockeov suvremenik Gottfried Wilhelm Leibniz u Novim ogledima o ljudskom razumu (str.229-311. Njih dvojica nastavljaju diskusiju koju Kratil i Hermogen u Platonovom dijalogu Kratil. Vidi Gerard Genette, Mimologije, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985. str.53-63.
8. Martin Heidegger, Bit jezika, str. 354.
9. Isto.
10. Upotrebljavamo namjerno ovu riječ. Ona konotira sa srcem i sa izrazom za jedno jako afektivo stanje (srdžba). Može se proširiti i na preneseno značenje: ono što je najvažnije u nečemu, bit čega.
11. Takvu kategorizaciju pojedinih krugova pjesme daje Vinko Brešić u svojoj studiji o Dobriši Cesariću. Vidi Vinko Brešić, Dobriša Cesarić, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1984. str.51-58.
12. Tako o erosu govori Platon u Gozbi, a apostol Pavao o agape u Prvoj poslanici Korinćanima.
13. Brešić, isto.
14. Radi se o prva dva poglavlja trećeg dijela (O viđaju i zagonetki, Prije izlaska sunca). Eugen Fink kaže da je to srce, središte djela, i to ne samo u izvanjskom smislu kompozicije. Vidi: Eugen Fink, Nietzscheova filozofija, Znaci, Zagreb, 1981. str.102.
15. Pavao Vuk-Pavlović (1894-1976), profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1929. do 1940., začetnik moderne hrvatske filozofije odgoja. Glavno djelo: Ličnost i odgoj, Zagreb, 1932.

- 11:56 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se