Razgovarajmo o krugu

30.11.2006., četvrtak


Što je bilo prije, ptica ili jaje?
Što je bilo prije ptica ili jaje? Pitanje nismo postavili na uobičajeni način, onako kako se ono najčešće postavlja. Nismo pitali: što bijaše prije, kokoš ili jaje? Na takvo pitanje se ne može odgovoriti. Ono je krivo postavljeno. To je isto kao da bismo postvavili pitanje o krugu pitajući se kako površinu jednog određenog kruga prikazati kao površinu kvadrata. Čudimo se kako ne možemo spojiti skupa kokoš i jaje kao što se čudimo kako ne možemo spojiti kvadrat i krug. Navodeći kokoš kao jednu od ptica navodimo pticu koja je lišena upravo onog bitnog što pripada ptici, a to je let. Možemo li zamisliti kokoš kao jednu od božanskih ptica o kojima govori indijska mudrost? Možemo li zamisliti kokoš koja bi letjela tako dobro, lijepo i isitnito da njena jaja ne bi padala na zemlju, već bi se u zraku iz njih legli pilići, koji bi, odmah poletjeli.
Kad kažemo kokoš mislimo na pticu koja svoja jaja ostavlja na zemlji. Kokoš je ptica koja se rabi u jako prizemne svrhe, kao i njena jaja. Ima jedna priča koja bi se mogla usporediti sa pričom o nebeskim pticama. To je Ezopova priča o zlatnoj koki, odnosno o koki je nosila zlatna jaja. Ona nisu služila u svrhu stvaranja novog života već materijalnog blagostanja njenog vlasnika. Bio je pohlepan pa ju je rastvorio ne bi li iz nje izvadio sva jaja odjednom. Poučljiva priča za one koji žele ostvarivati materijalna bogatstva – moraju se brinuti o svojoj zlatnoj koki. Uspoređujući ove dvije priče vidimo nesrazmjer između božanske ptice i i zlatne kokoši. To je onaj isti nesrazmjer koji postoji između kruga kao kruga (nazovimo ga božanskim) i pukog zemaljskog kruga koji ima površinu i opseg, pa mora biti ono što on nije, pravilni mnogokut sa beskonačno velikim brojem stranica – ptica koja ne može letjeti, barem ne onako kako to lete božanske ptice.
U desetom poglavlju knjige Poetika prostora, naslovljenom Fenomenologija okruglog, Gaston Bachelard navodi citat iz Jaspersove knjige Von der Varheit: "Jedes Dasein scheint in sich rund." Prevedemo li „Dasein“ kao bivstvo prijevod glasi: "Svako bivstvo izgleda u sebi okruglo." Bachelard u nastavku teksta iz citata „scheint in sich“ („izgleda u sebi“) zamijenjuje sa „ist“ ("je") i time izričaj o bivstvu prošiiruje na izričaj o bitku, kojeg nalazimo kod Parmenida: "Bitak je okrugao." Svako biće u svom autentičnom bivstvu, u istini bitka, jest okruglo. Najprepoznatljivije je to u ptici. Bachelard doziva misao Julesa Michelet-a: „Ptica je gotovo sasvim sferična.“ Michelet kaže „gotovo sasvim sferična“ imajući u vidu njen vanjski izgled koji nije baš posve sferičan. Ona nije posve sferična u svom vanjskom liku već u onom unutrašnjem, u cjelokupnosti svoje pojave kad leti u zraku.
Ptica, koja je gotovo sasvim sferična, svakako je uzvišeni i božanstveni vrhunac žive koncentracije. Ne može se videti, pa čak ni zamisliti neki viši stepen jedinstva. Krajnja koncentracija, koja sačinjava veliku osebenu snagu ptice, ali koja implicira i njenu krajnju individualnost, njenu izolovanost, njenu društvenu slabost.
Gaston Bašlar, Poetika prostora, Kultura, Beograd, 1969, str. 293.

Bachelard komentira: „Ptica je za Mišlea puna okruglina, ona je okrugli život.“ Riječ je o običnoj ptici, ali gotovo svaka ptica nosu u sebi zov božanskog. Dobriša Cesarić odaziv tom zovu imenuje ludošću:
Kakvi to glasovi čuju se u mraku,
Nad nočnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

Okruglo se ne mora nužno misliti kao oblik. Ono se može misliti i kao broj. Pitagorejci broj ne mogu ni misliti nezavisno od okruglog broja. Zovu ga tetraktis i smatraju ga božanskim. Brojevi kojima brojimo nisu okrugli, premda ponekad brojeći zaokružujemo. To zaokruživanje nema smisao božanskog oslobađanja i ispunjenja već stavljanja u posjed nečeg što treba kontrolirati da nam ne bi pobjeglo. Nalaziti se u okruženju znači sve drugo samo ne živjeti puninom života. Tetraktis je broj u sebe zaokružen. U prvom redu je jedna točka, u drugom dvije, u trećem tri i u četvrtom četiri. Tek smo u uspostavom četvrtog reda dobili strukturu u kojoj se ističe središnja točka. Gledajući pojedine redove vidimo: jedan, dva, tri, četiri, ali gledajući u središte vidimo cjelinu koju čini deset točaka - dekas. Sve je u njemu i ništa nije izvan njega. Tu cjelinu možemo naznačiti na još jedan način: tako da iza niza 1, 2, 3, 4 stavljamo granicu. To je granica zemaljskog i nebeskog. S onu stranu te granice je deset, ukupnost svih četiriju brojeva tetraktisa. Isto tako možemo reći da je s onu strane granice ništa. Ptica postaje božanska kada preleti ovu granicu. Prije toga ona je jedna luda, nitko i ništa, pijun na šahovskoj tabli.
U jednoj legendi o postanku šaha govori se o kralju tiraninu koji je bio uvjeren da može vladati bez naroda. Neki je mudrac izumio šah da bi mu pokazao kako i ono najslabije, nitko i ništa može postati jako. Nezaštićen i nemoćan, ovisan o volji moćnika, čovjek se može usporediti sa pješakom na šahovskoj ploči. Kreće se po jedno polje i to samo naprijed. Kada jede drugu figuru ne jede je na onom putu kojim ide tj. prema naprijed, već u koso. Dakle, ne može ni jesti onako kako ide. Kakvog li jadnog putovanja! Isto tako, drugi ga pješak može pojesti usput, en pasan. Ugrožen je sa svih strana i najčešće služi kao zid prema drugim figurama. No ipak, svakim svojim pomakom on se sve više približava jednom svom cilju, a to je silazak sa šahovske ploče. Kad pređe sedam polja i dođe do kraja, silazi da bi se vratio natrag kao najjača figura ili bilo koja druga, već prema potrebi igre. Zato je mudar onaj igrač koji zna prepoznati vrijednost pješaka. On će druge figure staviti u službu zaštite i potpore pješaka koji ide prema ovom cilju.
U šahu imamo pet grupa figura. Prvu grupu predstavljaju pješaci, drugu skakači, treću lovci, četvrtu topovi i petu kraljevski par. Ovakva podjela nije slučajna već je vezana uz filozofske spekulacije o brojevima koje su zajedničke svim kulturama.
1 2 3 4 headbang 0
Pješaci su figure koje su pozvane da se preobraze u najvišu, odnosno petu grupu. Možemo si to predočiti kao putovanje u kojem, prelazeći prepreke svakim dosegnutim poljem, jedinica, odnosno pješak, postaje sve jači, najprije jači od skakača (broj dva), pa jači od lovaca (broj tri), pa jači od topova (broj četiri) da bi silaskom sa ploče i povratkom na nju dosegao kraljevsku vrijednost, odnosno puninu broja, broj 10.
2 3 4 10
U početku je bio nitko i ništa da bi na kraju postao netko koji je zapravo sve. Peta grupa figura nema samo za jedan stupanj veću vrijednost od prethodne već ima ukupnost svih prethodnih vrijednosti. Ona nije samo 5, već je i 10. Interesantno je označavanje broja 10. Označavamo ga tako da stavljamo jedan do nule. Ako 1 i 0 razdvojimo dobivamo upravo ono što je pješak na početku, tamo neki jedan koji je još uvijek ništa. On će postati netko i nešto kad dosegne to svoje ništa i postane s njim jedno, odnosno deset.
Ćiril Čoh, Marija Lamot, Ksenija Matuš, Etika 1., Školska knjiga, II izdanje, Zagreb 2005. str.99.

Što bijaše prije, ptica ili jaje? Najprije bijaše božanska ptica. Ta ptica i ne mora izleći jaje da bi bila ptica. Ta, ona je vječna, kao što je Bog vječan. No, kao što se Bogu svidjelo da iz sebe izvede svijet, tako se se i božanskoj ptici svidjelo da iz sebe izvede sebe nešto sebi slično. Počela je nesti jaja. Ona su trebala padati tako da ne padnu na zemlju već da se u zraku iz njih izlegnu nove ptice. Ali mnoga jaja padaju na zemlju. Ptice koje se iz njih izlegnu pozvane su da polete i to tako da nikad ne padnu, i da nesu jaja koja neće padati na zemlju. Tako letjeti znači preći granicu tetraktisa. Za takve ptice i njihova jaja smiješno je postaviti pitanje što bijaše prije. U početku bijaše božanska, vječna, okrugla ptica koja sav svoj život nosi u sebi i ne mora, ako joj se ne svidi, nastavak svoga života tražiti u svom jajetu. Ptica koja ne leti tako dobro, lijepo i istinito da bi mogla preći granicu tetraktisa još nije ptica. Poput pijuna na šahovskoj ploči, ona još nije došla k sebi. Ona još nije postala božanska, odnosno okrugla. Nema svoj početak, jer još nema svoj kraj. Kad se to dvoje spoje pitanje što je bilo prije, a što poslije postat će besmisleno.

- 20:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.11.2006., srijeda


Nasilje u krugu – aspekt prvi
Pozicija K (slika koju ćemo dobiti kad šestarom nacrtamo krug, primj. Milje) prikazuje skrivenu skrivenost kruga. Ovdje krug nije samo skriven već je ovdje i skriveno da je skriven. Zbog te skrivene skrivenosti površnom mišljenju je samo po sebi razumljivo da je krug dio površine određen kružnicom. Površnom mišljenju je samo po sebi razumljivo da kružnica određuje krug. Ali kad bi kružnica zaista određivala krug, čemu onda niz pravilnih mnogokuta koji takvu odredbu tek moraju uspostaviti?
Svesti krug u poziciji K na površinu određenu kružnicom znači svesti na dvodimenzionalnost ono što se na dvodimenzionalnost ne može svesti, znači postaviti ga u kontradikciju. Takav u kontradikciju postavljeni krug nazvat ćemo quadratura circuli.
Kružnica skriva krug. Tko vidi krug koji kružnica pokazuje, tko vidi dio površine kružnicom određen, ne uočava skrivenost kruga. Skrivena mu je skrivenost kruga, skrivena mu je upitnost kruga. Taj je krug već odredio i to kao površinu određenu kružnicom. Za njega je krug gotova, sama po sebi razumljiva činjenica, nešto što je u potpunosti tu pa se ne treba o njemu pitati.
Ćiril Čoh, Otkriveno lice kruga, (drugi dio, prikaz događanja kruga u 72 poglavlja, poglavlje 3), Kruzak, Zagreb, 2004, str. 99

Pitanje koje se o krugu postavlja u geometriji ne pogađa sve ono što krug jest. To je pitanje koje pretpostavlja da krug ima opseg i površinu. Ono pita o opsegu i površini kruga, o onome što se pretpostavlja da jest, ne preispitujući da li opseg i površina kruga uopće jesu, i ako jesu na koji to način jesu. Oni jesu tek u udaljavanju od kruga, u uspostavi kruga koji je takav da se može mjeriti, u konstrukciji kruga u krugu kao pravilnom mnogokutu čiji se broj stranica povećava u beskonačnost. Na toj udaljenosti od kruga stajali su stari Grci i tako su sačuvali krug kao krug koji nije odrediv mjerom izvana, već samo svojom vlastitom mjerom. Mjereći konstrukciju kruga ne činimo nikakvo nasilje nad krugom, jer mjerimo ono što je mjerljivo. Do nasilja dolazi kad se tom mjerom koja pripada konstrukciji kruga želi mjeriti ono što se mjeriti ne može – krug sam, ono što (ne)vidimo kad ga nacrtamo.

Ukoliko nacrtani krug vidimo kao površinu određenu kružnicom, vidimo nešto što misaono i stvarno ne može biti, vidimo kontradikciju. U Otkrivenom licu kruga ona se naziva quadratura circuli, podrazumijevajući da je to nešto što ne postoji i što ne može postojati. Ta bi se kontradikcija mogla usporediti sa gorgonom Meduzom, koja svojim pogledom okamenjuje sve one koji je pogledaju. Gledanjem kruga kao onog što ima opseg i površinu želimo okameniti nešto što se okameniti ne može. Ne može se okameniti ono što u sebi skriva vječno živo događanje. Pogled koji u nacrtanom krugu vidi opseg i površinu je okamenjeni pogled. Mora biti paralizirano ono što želi paralizirati ono što se nikada i nikako ne može paralizirati.

Kontradikcija quadratura circuli je opasna neman, ali ona je i čuvarica kruga. Ona ne dozvoljava da krug bude ono što on ne može biti i čuva pristup onima koji su obdareni nenasiljem da bi im se u njemu mogao očitovati kao ono što on u svom događanju jest.

- 11:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.