Razgovarajmo o krugu

28.10.2006., subota


Barijera i prag
Najteži sukob sa onim skrivajućim, površnim i bezličnim u događanju kruga vodi se pred vratima njegovog razumijevanja. Kad se jednom uđe kroz vrata, kad se otvore oči za gledanje vrijednosnih odnosa koji nisu samo matematički, bitka sa skrivajućim, površnim i bezličnim već je dobivena. To je kao u Platonovoj prispodobi o pećini. Sve dok se za stijenu prikovani sužanj ne može okrenuti i u jednoj višoj perspektivi sagledati površnost svijeta kojeg je do sada doživljavao i doživjeti potrebu za svijetom koji ima dubinu i puninu, stoji on pred vratima. Jednom započeto otkrivanje, ma kako bilo teško dovest će do svoga cilja. Ono što na svijetlost izlazi svijetlošću postaje. Ima jedno likovno umjetničko djelo koje pokazuje odsutnost svijetlosti, ali i stajanje pred njenim vratima, gdje otkrivanje još nije započeto, gdje ono skrivajuće, površno i bezlično još uvijek nad njom trijumfira. To umjetničko djelo je Dürerova grafika „Melencolia I“ je interpretirana kao svojevrsna filozofija kruga u "Otkrivenom licu kruga", no ipak, tamo nije sve rečeno. Proširenju jedne takve interpretacije doprinio je američki fizičar David Finkelstein. On je u sadržaju na Dürerovoj grafici i njegovom rasporedu ukazao na neke do sada neuočene momente. Finkelstein tvrdi da glavna tema grafike nije melankolija (melancholia) već vrata prema nebu. Ona su jedna, ali se pokazuju kao dvoja. Prikazuju dva različita, ali međusobno zavisna pristupa stvarnosti. Prvi je znanstveni kojim se stvarnost gleda kroz kvantitativno brojanje i mjerenje, a drugi je intuitivni, odnosno duhovni, što bi se dalje moglo svesti na metafizički, religiozni i umjetnički.

Glavna tema je naznačena u samom nazivu grafike: MELENCOLIA I. Taj naziv je i dio njenog sadržaja, odnosno on je na grafici i prikazan. Natpis s tim nazivom neko čudno biće pola ptica, pola miš drži na ulazu ispod polukružne duge. Finkelstein upozorava na "grešku" u pisanju. Melankolija se piše melancholia, a ne melencolia. Nitko u Dürerovo vrijeme, a i prije, ne piše melencolia. Da li Dürer ne zna napisati tu riječ kako treba (melancholia) i još se usuđuje ovako krivo napisanu ugraditi je u sam sadržaj prikazan na grafici? Finkelstein u to "krivo" napisanom nazivu prepoznaje dva skrivena teksta. Do njih dolazi premetanjem slova. Prva tekst glasi: LIMEN CAELO I (vrata k nebu I). Ispod polukruga duge, tamo gdje se vije ovaj natpis nošen pticom-mišem nalaze se jedna od dvaju vratiju, točnije jedan od dva aspekta jednih te istih vratiju. Druga su na desnoj strani. To je kula čiji vrh ne vidimo. Na njoj su naslonjene ljestve koje vode prema tom nevidljivom vrhu.

Drugi skriveni tekst koja se premetanjem slova može izvesti iz naziva MELENCOLIA I je CAELO LIMINE (urezujem u zid). Ovim je objašnjena djelatnost malog anđela koji sjedi na mlinskom kamenu. On nešto urezuje na ploču koja se nalazi u njegovom krilu. Slijedimo li tekst (urezujem u zid) onda mali anđeo urezuje ono što vidimo na zidu kule. To je magični kvadrat sa 16 polja popunjen brojevima. Urezan je u zid kule kao svojevrsni prozor. Kroz njega se u nju gleda „kao kroz broj“. Zid kule je jedini zid koji je na grafici prikazan, a ono jedino što je na tom zidu urezano je magični kvadrat. Finkelstein ima drugačije mišljenje. On je uvjeren da mali anđeo urezuje lik psa, jer ga vidi neposredno pred sobom. No, zašto bi mali anđeo morao urezivati nešto od onog što je na grafici prikazano u dijelu njegovog vidokruga? Urezivanje u zid može biti više od pukog graviranja nekog sadržaja. Ukoliko urezuje magični kvadrat ne urezuje nešto što pred sobom vidi nego čini nešto od onog što grafika prikazuje. Urezivanje kvadrata je probijanje prozora što je analogon vratima. Kula nema vratiju, odnosno ona su u stalnom usponu prema nedosezivom vrhu. Zato ona ima prozor. Kroz njega se ne može ulaziti i izlaziti, ali se može gledati. U jednom te istom natpisu MELENCOLIA I pogođena su oba vrata, odnosno jedna vrata i prozor koji stoji umjesto jednih od njih.

Drugi, veliki anđeo sjedi na zemlji. Duboko je zamišljen, kao da se hoće velikim krilima podići prema nebu, ali ne može jer ga zemlja veže za sebe. On gleda u nešto neodređeno, kao da se nalazi na bespuću. Zbog toga je pasivan. Čista suprotnost malom anđelu koji kao da je došao sa onu stranu vrata nebeskih, sišao dolje i „čini što hoće“. Ove suprotnosti se međusobno ne isključuju, već se povezuju, i još više od toga: silazak malog anđela i njegova aktivnost uvjetovani su stavom velikog.

Gledanje na stvarnost kroz prozor izveden od brojeva je gledanje kroz broj. Tako se na stvarnost gleda kroz znanost. Znanstvena istina je sustav kvantitativnih odnosa. Njena je specifična spoznajna zadaća da sve brojivo preinači u čisti broj. Ona funkcionira sve dok ne pretendira na apsolutnu istinu. Tada udara u barijeru, u zid tamnice u koju je zatvorena i sama sebe poništava. Zato je zidom zatvorenom prostoru desne strane suprotstavljen pogled u otvoreni horizont lijeve strane. To je prikaz religioznog, filozofskog i umjetničkog pristupa svijetu. No, ni ta spoznaja nije apsolutna. Dopire tek do praga, a može ga preći samo u relaciji spram znanstvenog spoznavanja. Vrata duhovne kuće božje, polukružni luk duge iza koje se događa eksplozija svjetlosti, za tu svijetlost još nisu otvorena. Ona kroz njih probija ali je preslaba da rasvijetli na grafici prikazano događanje. Možemo je usporediti sa otvorom Platonove pećine kroz koji ulaze slabe zrake sunca tako da pećina mora biti obasjana svojom vlastitom svjetlošću.

Povezivanje Dürerove grafike sa čuvenom Platonovom prispodobom ne mora biti Dürerova namjera što opet ne znači da se motivi ovih dvaju prikaza ne mogu povezati. David Finkelstein na „Melencolia I“ prepoznaje motiv iz 28. poglavlje Knjige postanka - Jakovljev san. Jakov je u bijegu pred bratom Ezavom kojeg je prevario, jedne noći legavši na kamen, sanjao do neba postavljene ljestve. Po njima anđeli su anđeli božji silazili i uzlazili. Progovorio mu je Bog. Rekao mu je da će njega i potomstvo njegovo silno blagosloviti, bit će s njime i čuvat će ga kuda god pošao te da će ga jednom vratiti u zemlju otaca njegovih, i neće ga ostaviti sve dok ne izvrši što je obećao. Jakov je bio i prestrašen i zadivljen. »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!» Uzeo je kamen na kojem je usnuo ovaj san, uspravio ga kao stup da bi tako na ovom mjestu označio prisutnost kuće božje i vratiju nebeskih. Upravo je to ono što prema Finkelsteinu prikazuje i Dürerova grafika, ali u jednom širem, ne samo religioznom već kompleksnijem kontekstu.

Obje strane grafike prikazuju odsutnost svjetlosti. Ona prebiva u nevidljivom prostoru, grafici također pripadajućem ako je promatramo u perspektivi velikog zlatnoreznog kvadrata u koji je četava grafika, kao u novi okvir smještena. Na taj prostor iza vratiju nebeskih na lijevoj strani upućuju i ljestve položene uz kulu kojoj se ne vidi kraj, na desnoj strani. Sve to upućuje na zahtjev za prekoračivanjem postojećeg okvira i uspostavom novog. On se ostvaruje u relativiranju lijeve i desne strane, u prihvaćanju upućenosti jedne na drugu. Tako duga ne predstavlja samo lijeva vrata nebeska, već ona predstavlja raspon od lijeve do desne strane, odnosno njihovu međusobno povezanost. Isto tako ljestve vezane uz znanstvenu spoznaju postavljene uz kulu imaju svoje uporište u otvorenom prostoru religije, filozofije i umjetnosti. Sa uporištem u tom prostoru moguć je hod prema visinama znanstvene spoznaje.

Postavljanjem dvaju vrata u područje cjeline zbilje slika svijeta je oslobođena jednostranosti, bilo religiozne, filozofske, umjetničke, bilo znanstvene. Ernst Cassirer bi rekao da takva slika nije odraz zbilje nego sklop relacija (Zür Einsteinschen Relativitätstheorie). Pretpostavka jednosti i jednostavnosti pojma zbilje ovdje se pokazuje kao zabluda. Cjelini teoretsko-znanstvene spoznaje bivaju suprotstavljena druga uobličenja i osmišljenja, filozofsko, religiozno, umjetničko. Svaka posebna forma relativirana je u odnosu na drugu; relativiranje je u potpunosti uzajamno. Nikoja pojedina forma ne vrijedi kao izraz istine i zbiljnosti. Limen caelo znanosti i limen caelo metafizike međusobno korespondiraju.

Svijest ili znanje o tome da desna kuća božja nema vratiju, da se ona penjanjem u beskonačnost ne mogu dosegnuti, stavlja desnu stranu u korespondenciju sa lijevom. Na kuli se nalaze vaga, sat i magični kvadrat, instrumenti i simboli koji upućuju na pristup svijetu posredstvom broja, utega i mjere. Taj pristup odgovara onom znanstvenom, ali upravo zbog ove korespondencije on nije samo znanstveni. Zato su ti simboli dvoznačni. Kao prvo, oni izriču kvantitativni, egzaktni pristup, ali istovremeno i onaj kvalitativni, duhovni.

Tako vaga nema na grafici samo funkciju prikaza pukog vaganja već je i u funkciji izraza sklada između znanstvenog na jednoj i duhovnog tj. religioznog, filozofskog i umjetničkog pristupa na drugoj strani. Jedan njezin uteg pripada lijevoj a drugi desnoj strani grafike. Isto tako sat nema na grafici samu funkciju mjerenja fizikalnog vremena već i funkciju izraza onog što bi Bergson nazvao čistim trajanjem. Pod fizikalnim vremenom ne podrazumijevamo samo neko apstraktno vrijeme nezavisno od čovjeka koji ga mjeri odnosno doživljava. Vrijeme koje se mjeri istjecanjem pijeska također je i ljudsko vrijeme. Ono podrazumijeva neminovni kraj onog što je započelo, nestajanje svega onog što nastaje. Fizikalno vrijeme ističe kao što ističe pijesak u pješčanom satu, ali iz tog istog sata izlazi spirala vremena. Ona izvire iz gornje posude sata, penje se unutar zlatnoreznog pravokutnika iz jednog kvadrata u drugi, stalno dosižući najvišu točka ali nikada ne padajući. U konačnici uvire u zlatnorezni pravokutnik malog anđela, pokazujući se kao njegova umjetnička, metafizička, religiozna, ali i nasuprot tome, znanstvena djelatnost. To je njegovo urezivanje u zid kao probijanje prozora na kuli, ali isto tako podizanje cjelokupne djelatnosti na nebesku razinu. Ova spirala i s njom povezani novi okvir grafike, uspostavljena je upravo njegovim djelovanjem.

- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.10.2006., ponedjeljak


Svijet i svijet, paradigma i paradigma!
Svijet je svagda poznata, svagda pretpostavljena sveukupnost bića, koja ponajprije uvijek uzmiče pojmovnom shvaćanju time što biva prekrivena unutarsvijetskim bićem i pojavljuje se kao neko takvo. Svijet je horizont iz kojega sve stvari dolaze do pojavljivanja; a i sam svijet izgleda da je jedno takvo pojavljivanje. Unatoč apriornosti pojma svijeta, svijet je ponajprije uvijek prikriven. Otkrivanje svijeta je stalni posao filozofije, kao što je, s druge strane, otkrivanje unutarsvjetskog bića stalna zadaća pozitivnih znanosti.

»Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 168

Prikrivanje i otkrivanje svijeta tema je dviju slika Renea Magritte-a naslovljenih filozofski bremenitom sintagmom: Condicio humana. Okušat ćemo se u njihovim interpretacijama.

La condition humaine I: Prostor u sobi možemo protumačiti kao našu unutrašnjost, našu svijest. A prostor izvan sobe kao svijet izvan nas. Ne vidimo razliku između svijeta kakav jest neovisno od nas i svijeta koji doživljavamo u sebi. Kroz prozor ne vidimo ono što se izvan sobe u svijetu nalazi već ono što smo sami u svijet iz sebe kao njegovu sliku stavili. Slika svijeta na prozoru podudara se sa «realitetom» izvan sobe.
Magrrite nam hoće reći da se probudimo, da se oslobodimo jedne velike zablude. Svijet i naš doživljaj svijeta nisu jedno te isto. Kada pristupamo onom u svijetu zbog nedosizanja svijeta kao horizonta krivotvorimo ono što u svijetu nalazimo. To posebno vrijedi za naš doživljaj ljudskog djelovanja, onoga što činimo jedni drugima. «Oči su i uši ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske duše» kaže Heraklit (Fr. 107). Barbarska duša gleda kroz nametnutu joj paradigmu. Njezin doživljaj svijeta nije ni doživljaj svijeta kao svijeta a nije ni njezin doživljaj. To je slika, idol, svijeta a nametnut je iskustvom koje su drugi posredovali a ona ga ne može kritički preispitati.

La condition humaine II: Slika onoga izvan sobe se ne prostire samo uz otvor na zidu (vrata, odnosno prozor), već i uz zid. Slika kao da probija zid sobe i prodire do onog što prikazuje.
Dakle, ovdje ne nailazimo samo na poistovječivanje nametnute slike sa predmetom što vidimo na La condition humaine I, već i prodor iz sobe do onoga vani. Njime se preispituje da li slika unutra zaista odgovara onom što je vani, odnosno dolazi se do takve unutrašnje slike koja odgovara onome što je vani. Zbog toga ovdje slika (naravno, u jednom svom djelu) nije smještena na prozoru već na vratima. Kroz prozor se gleda a kroz vrata se ulazi i izlazi. Može se ulaziti i izlaziti i kroz prozor, ali to čine samo lopovi i manipulatori.
La condition humaine II otkriva svijet kao svijet da bi se u njemu stvari pokazale kao stvari. Slikom otkriveni svijet pokazuje se kao ovostrani i kao onostrani i kao nedjeljiva u sebe zaokružena cjelina. Razlikujemo četiri aspekta:
Prvo je slika na slici kao prikaz fizikalne realnosti ukoliko se tretira kao puki odraz fizikalne realnosti; (tako je možemo samo privremeno i uvjetno tretirati, jer u sklopu nadrealističke slike kao cjeline, ono što je na njoj prikazano, tu fizikalnu realnost nadilazi i podiže na višu, treću razinu).
Drugo je ono što slika prikazuje – fizička realnost, more.
Treće je soba u kojoj se slika, na štafelaju položena, nalazi. Ali to više nije nešto realno, već s obzirom na to što se u njoj nalazi i što se u njoj događa – nešto nadrealno. U njoj se događa čudo umjetnosti. Iz te nadrealne sobe prikazuje se vanjska realnost, i to ne bilo kako, već tako da se na slici unutar slike ne vidi samo u svojoj pukoj faktičnosti.
U sobi se ne nalazi samo slika već i ono što nadilazi i nju i taj prostor, što pripada još višoj razini stvarnosti. To je ono – četvrto. U sobi se, uza sliku na štafelaju, na podu nalazi kugla, odnosno krug. To je jedini sadržaj koji je, uza sliku na štafelaju, u sobi prisutan.
Krug se nalazi u sobi pored slike i omogućuje ovo čudo koje se u sobi događa. Kroz krug se postavlja distinkcija nutrine i onog vanjskog da bi se kroz njega i prekoračila. Krug se ne prikazuje kao neki premetnuti nam sadržaj. Sav predmetnuti sadržaj prikazan je na slici u sobi. Krug se nalazi pored te slike i s ove strane onog što ta slika prikazuje - slično onoj poziciji koju ima na Escherovoj grafici Galerija grafike.

- 10:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.10.2006., ponedjeljak


Prizivanje
Ruža će i dalje mirisati kao ruža ako je nazovemo i nekim drugim imenom. A što se naših imena tiče ostat ćemo bliže sebi kao nitko nego kao netko. «Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima.» Dozivajući nas, drugi nas prije po svojoj mjeri opredmećuju no što nas dovode u ono što jesmo. Može li nas itko tako prizivati da nas čuva i sačuva u onom što jesmo? Možemo li Bogu vjerovati kad nam tepa: «Imenom sam te zazvao i ti si moj... dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim» (Iz 43,1.4.)

Vjerovati možemo onome tko nam se otkrio, toliko otkrio da možemo vidjeti ima li neke skrivene namjere, da li je sklon perverziji ili nas voli, želi li nam i daje li nam dobro. Vjerovati možemo samo onome Bogu koji nam se objavio.

Objavljujući se na Sionu Bog najprije objavljuje svoje ime, ime kojim ga se može prizivati, uprisutniti, i biti s njime. To je ime sveto i može ga dozvati samo onaj tko je sam svet. Svojim imenom dozvan i uprisutnjen Bog nije nečija slika ili predodžba već živi Bog i Bog živih. Svako drugo uprisutnjenje Boga je uprisutnjene idola. Onaj kome je dano da Boga imenom može zvati neće sebi praviti lika njegova i pred njim se prostirati. A moći će to tako dugo dok mu ime njegovo bude sveto. U trećoj besjedi Dekaloga za njega se kaže da neće izgovarati Ime njegovo uzalud.

U Novom zavjetu Bog nam se objavljuje kao Otac, točnije Abba, tatica. To je očitovanje najveće moguće prisnosti koju neko biće može
doživjeti - prisnost malog djeteta i oca, odnosno majke koji su mu dali odnosno prenijeli život. No, Bog nije samo moj ili samo tvoj Abba, on je naš Abba. Zato nas Isus uči govoriti: Abba naš... Uči, jer to ne ide samo od sebe. To što treba naučiti nije lako. Treba naučiti biti dijete. Drugim riječima - uzdići se do onoga Duha koji proizlazi iz Oca i Sina, do Duha sinovstva u kojem vrijedi «sve moje tvoje je i sve tvoje moje je» (Iv 17,10) Samo u tom Duhu, kaže sv. Pavao, možemo reći Abba (Rim 8,15) Treba naučiti ući u krug života, točnije, Božjeg života, jer nema života izvan Boga. Sačuvati život znači biti spašen (Rim 10,13). Ući ćemo u taj krug i ostati u njemu ako prizivamo ime Gospodnje, ako molimo da ono u našim ustima bude i ostane sveto:

Sveti se ime tvoje.

Božja objava nije neko znanje koje nam se daje jer sami do njega ne možemo doći. Nisu to odgovori na neka pitanja koja imamo pravo sebi sami postaviti i sami na njih odgovoriti. Božja objava ne ugrožava filozofiju, pa ni ono njeno, po Heideggeru ključno pitanje ''zašto je uopće biće, a ne radije ništa?» (U tom pitanju se ne problematizira da li biće jest ili nije, već «kako to da biće jest, a ne radije ništa».) Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav. Onima kojima smeta da se Bog objavio žele: ili da ga uopće nema, ili, ako ga već ima, da bude nešto drugo a ne ono što jest.

Tko zna? Ah, niko, niko ništa ne zna... Još bi nam mogla desiti se ljubav, desiti – velim. Ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim.
Kad se ljubav jednom desi, kad se jednom uđe u njezin krug, ona sebe hoće, jer samo tako ona biva. Pitanje da li da je želim ili ne želim biva suvišno. Ovdje bih želio upozoriti na još jedan tekst o ljubavi koja sebe hoće (i ne samo to, već koja hoće iz sebe prema drugima i staviti ih tamo gdje je ona). On je strukturiran na sličan način kao i Cesarićev «Povratak». To je Ivanov izvještaj o Isusovoj posljednjoj večeri s učenicima. (Iv 13,1 – 17,26). Ima strogo određeno središnje mjesto oko kojeg se okreću tri koncentrična kruga.
Sastavljen je od 155 stihova od kojih se jedan pojavljuje tri puta tako da ih zapravo ima 153. Taj koji se pojavljuje u samom središtu i još dva puta (13,34 i u 15, 12) glasi:

Kao što je Otac ljubio mene,
Tako sami i ja ljubio vas.
Ostanite u mojoj ljubavi.


Od tog središnjeg stiha do početka cjeline 77 stihova. Isto toliko stihova, dakle 77, ima od tog središnjeg mjesta pa do kraja cjeline. Kad je Bog stvarao svijet i po njemu sebe objavio u stvorenim bićima poslužio se šestarom. Istim šestarom se služi kad se tim stvorenjima objavljuje riječima pisane objave.

Unutrašnji (kod Cesarića, plavi) krug čini prvih 17 stihova 15. poglavlja. Prvi, odnosno vanjski (kod Cesarića, crveni) krug čini prepričavanje samog događaja posljednje večere (Iv 13, 1 – 30) na početku cjeline. Isus učenicima pere noge htijući ih poučiti o ljubavi. Svi su oni poučljivi jer su čisti, osim jednoga tko će ga izdati. On jede s Isusom iz iste zdjele i odlazi u noć. Prvi krug na kraju cjeline predstavlja Isusova svećenička molitva (Iv 17, 1-26). U njoj se u četiri navrata naglašava kako je Isus učenicima objavio Očevo, odnosno svoje Sinovsko, ime, kako ih je dosada, dok je bio s njima, čuvao u tom imenu da nijedan ne propadne, i kako će im ubuduće to ime još više očitovati:

Objavio samo ime tvoje ljudima...
Sačuvao sam ih u svom imenu...
Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, i sačuvao te nijedan od njih ne propade osim sina propasti...
Njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si me ti ljubio bude u njima i ja u njima...


Drugi, središnji (kod Cesarića, zeleni) krug gledano od početka prema sredini čini 13,31 – 14,31. Tu je razgovor učenika sa Isusom nakon Judinog odlaska pa sve do kraja posljednje večere. Tekst završava sa Isusovom rečenicom «Ustanite, pođimo odavde.» (Iv 14,31) Sad očekujem prekid izvještaja o posljednjoj večeri i početak izvještaja o muci. No, on dolazi tek u 18. poglavlju. Samo površan čitalac će ovdje previdjeti da naš tekst ima kružnu strukturu. Umjesto nove teme (Isusova muka) pred nama je najprije već spomenuti naujunutrašnjidi dio teksta a nakon toga nastavak drugog kruga sada gledano od sredine prema kraju. Tu je opet razgovor učenika sa Isusom poslije Judinog odlaska. Ne ponavlja se ono što je već rečeno, ali se vraća ista velika tema. Velike teme i ne bi bile velike kada se ne bi uvijek iznova vraćale i u novim razgovorima u novim riječima ponavljale.
- 21:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se