(17:08) nedjelja, 12.09.2010.
...I fell apart but got back up again...
...We both could see crystal clear
The inevitable end was near
Made our choice, trial by fire
To battle is the only way we feel...
Evo me. Opet. Malo me ima i nema. Ali većinom nema.
Ali kako naslov kaže, bolje sam. Puno bolje. Bilo je teško, jako teško. Ali digla sam se. Oni su bili uz mene i bolje je. Glazba je pomogla.. Njihove riječi su me tješile kad sam najviše plakala. Ne. Nitko me nije grlio, pazio, mazio, pričao da će biti bolje. Ali svi su pomogli. Najviše osmjesima i onim njihovim glupostima. :)
Vratila se. Napokon. Mislim na jesen. Bilo je čudno dok je nije bilo. Ali sada je tu, i onaj osjećaj sreće, a opet i tuge, je ovdje. Nema veze, sve će biti u redu. Zvuk jeseni se vratio. Miris, boje, ono staro mjesto u njegovom srcu se opet otvorilo. Prihvatio me nazad. Nakon svega što sam napravila. I dalje me voli. I dalje me čeka u onom našem balonu. Svijetu. Daleko od svih.
Čekam zimu. Pahulje koje mi miluju lice, njegov dah, njegove ruke koje me grle. Njegove riječi. Falio mi je jako. Sada se sve vraća na staro. Napokon.
Ja sam 16-godišnjakinja koju više nije briga za ništa. Briga me je ako ću nekoga provrijediti. Mene su previše puta povrijedili. Briga me ako će mi tko lagati. Stalno mi lažu. Briga me dal' će me itko voljeti. Jer u zadnje vrijeme, nitko me ne voli. Otići ću. S njim. Dogovorili smo se. :) Ja ću ostvariti svoj san, a on će me podupirati. I voljeti onako kako samo on zna i može. Odustala sam već od svega, osim od tog sna. I više me nitko ne mora tješiti, paziti na mene. Sad sam ona prava velika cura s prevelikim snom kojeg želi ispuniti. Na bilo koji način. Ali budem. Jednog dana :)
Ovo je jedan od jadnijih postova. Ali nema veze :)
Volim vas sve.
(15:03) petak, 07.05.2010.
...fix you...
Tears stream down on your face
I promise you I will learn from my mistakes
Tears stream down on your face
And on your face I...And I will try to fix you
On mi je jedina utjeha sada. Sami smo. Daleko od svih. Plačem. On briše moj suze, i plače samnom. Ne, ne dopuštam da plače zbog mene. Zbog mojih osjećaja. Znala sam da će se nešto takvo dogoditi. Ja sam jednostavno antitalent za ljubav. To sam znala i prije. Ali.. Bila sam uporna i nije mi se moglo dokazat. A sad se grizem. Sada plačem i gorim. Zato se povlačim. Samo sam ondje. S njim. On me voli. Ondje. Daleko. Osjećam se sigurno. Njegove predivne velike oči me gledaju i znaju utješiti. Vraća mi se osmijeh na lice. Ali to ne traje dugo. I tada se njegove oči pune suzama.
-''Jesi li ti ikada bio zaljubljen?''
-''Jesam.''
-''Onda razumiješ''
-''Naravno da razumijem.''
Grli me. Ne pušta me iz zagrljaja. Poljupcima u čelo.. Tako se osjećam bolje i sigurnije. On me voli. Da voli me. Vrijeme je da se vratim u stvarnost. Tamo me on ne voli. Tamo sam sama. Nemam nikoga da me primi za ruku i vodi me. Ona lažna nada. Oni njegovi pogledi. Kako je to u sekudni samo nestalo.
Pitam se zašto.. Zašto sam morala biti toliko znatiželjna? Zašto sam morala ići tražiti. I gle.. Gle kako sam opet završila. Opet naivna i slomljena. Želim da ode. A opet ne želim. Kako ću dalje? Izdržat ću. Znam da hoću. Ali i dalje se želim bacit u njegov zagrljaj. Čvrsto ga stisnut, zažmirit i reći mu ono što nikada nikome nisam rekla.
Sama pomisao na njega i sve me boli. Kao da me netko svom snagom udario u trbuh. I ja padam. Tonem. Nemogu ustat. I tako ležim. I tako će biti neko vrijeme. Dok prestane padat ta kiša. Dok dođe sunce i bude predivno. Sve dok me on ne bude podigao. Dok se ne pojavi u stvarnosti. Primi me za ruku. Zagrli. Poljubi u čelo. I šapne što već dugo želim da mi kaže.
(17:30) petak, 16.04.2010.
3 words for you.
Ja stvarno ne znam što da kažem. Ovdje nisam bila predugo. I ljuta sam na samu sebe. I hoćete li mi vjerovat ako vam kažem da stalno,stalno mislim na vas, ali nemam vremena? Ili imam pa odmah zaspim? Oprostite mi zbog toga. Znate, jako ste mi falili. Jako. Svašta se nadogađalo. Ali i dalje sam ja, ja. Jedna, meni jako draga osoba, me zamolila, da, kada krene srednja, da se ne promijenim. Niti nisam. Naravno. Ja sam ja :) Još zbunjena, naporna, glasna, dreamer, uplašena, sretna, tužna, ljuta, ljubomorna, ovisinik. I sve to kako ide :) Kako i sami znate..
Od kud da počnem? Srednja je odlična. Uklopila sam se. Da, ja! Tko bi rekao što ne? Da, bila sam upašena, nisam znala kako ću uspjet. Kako ću vjerovati ljudima? Ali jesam, polako ali sigurno. Oni si bili tamo. Primili su me. Zavoljeli me. Baš kao što sam i ja njih. Sretna sam. Jesam.
A ljubav. *Smijeh* Nemam što za reći. Ima jedna osoba. Čiji osmijeh me očara, čije riječi me nadahnjuju, čije me tamnosmeđe oči bace u trans. I svaki put kada ga vidim, poželim se baciti u njegov zagrljaj. Ali. Ne. Ništa. Znate me. Da. On mene ne vidi onako. I bolje. Neka tako ostane. Strah me tog. I tih osjećaja. Ali kada vidim njegove oči kako me gledaju.. Ehh, teško mi je ne misliti o njemu. A možda i meni. U mojem svijetu. Samo nas dvoje. On ima mene. Ja imam njega. Volim ga? Možda. Kada smo tamo, da. Ali ovako... Ne.
Znate što. Sretnija sam nego prije. Sada kada sam upoznala njih sve. I oni me bacaju u onaj histerični smijeh. Sigurnija sam. Znam da i ja njima nešto značim. *Opet veliki smijeh*
Oni su još glavni. Da. Njih još volim. On će postati tata. Dobit će blizance. Možete li samo zamisliti moji sreću,moje veselje, kolko suza radosnica sam isplakala? Nemoguće opisati. Presretna. I dalje ih svaki dan sve više i više
I da. To bi bilo to? Ukratko. Da.Obećajem, iduću put ću vam se ranije javiti. Hvala vam. Volim vas.
Ana.
