Odlučio sam se ne vraćati na ono što sam napravio prekjučer. Rekao sam sebi da neću glumiti putnika kroz vrijeme vračajući se u prošlost samo zato da bih izvukao nešto što će mi biti potrebno za daljnji napredak. Obećao sam da ono jučeračnje sijanje zraka neću više pamtiti. Možda je tako i najbolje. Idem dalje, iako ne znam da li sve ovo ima smisla. Ova moja patetičnost i tuga zbog koji će mnogi, ako već nisu odustali, odustat će, čitajući moj život. Ne želim posvetiti ove stranice samo svojim mislima koje se zvou patetika, ali to je jedino što mi život pruža. Ne mogu opisivati svoju ljubav, svoje korake i put u školu i iz nje. Čak ni ne mogu napisati kako mrzim mamu ili tatu zašto što su mi zabranili da u subotu izađem vani. Ne mogu opsivati kako mrzim cijeli svijet i kako mislim da su svi protiv mene. Ja jednostavno ne mogu puno toga. Moj život su jedino misli kojima ja hodam, one su moji događaju u noćnim satima i sunčevim sijanjima zraka. One su jedino ono što mi je preostalo. I čak kada se vraćam malo u prošlos čitajući rečenice koje su napisane nedavno, osjećam tugu i da sam ja netko drugi, da sam ja u nečijoj poziciji, možda u tvojoj poziciji, tebe koji sada čiotaš, ja to ne bih mogao. Ne bih imao snage za daljnje pačenje svojeg tijela, misli zbog nekoga tamo tko umire, u ovom slučaju zbog mene.
Znate što sam jako volio i još uvijek volim, ali iz dana u dan shvaćam da će uskoro moje postojanje biti prebačeno u prošlo vrijeme, neki gramatički smisao koji ja nikada nisam volio, ali shvaćao sam zašto postoji. Znate što još uvijek volim. Volim staviti CD Norah Jones i sjesti sena svoju veliku, smeđu, drveneu i hladnu prozorsku dasku. Njezine pjesme u kojima sam samo ja vidio patetkiku, su mi unatoč svojoj tuzi, davale potporu da idem dalje. Ne dalje u smislu da se mirim s nečime ili nekim, nego da idem dalje razmišljajući. Često sam to činio, čak i u perodima kada nisam bio ovo što sada jesam. Spomenuo sam vam kako sam se prije noći u kojima sam povraćao isto tako vodio bitku i opet sam sa sobom. Ne želim reći o čemu se radi i skim i zašto sam se tada, kada sam bio zdrav borio sam sa sobim, ali i s okolinom. Ne želim da me kroz to nešto što ni ja nisam, još uvijek ne prihvaćam. Jednom ću vam možda reći ukoliko me dolazak amđela u moju sobu, dok budem sanjao, prekine. Tada, nažalost neće više ništa saznati. Možda čak da sam i nestao, da me više nema i da moja ruka, koja je nekada bila živa, više ne piše ove riječi, riječi koje život znače. No o tome neću, ne želim ovoj patetici nadodavati još patetike, jer koliko god ovo bilo životno, ne mogu svi pratiti moj život i to shvaćam. Znam kako se ja sam jedva nosim s time, a kamoli netko drugi, tko čita sve ovo. Znam, mnogi će reći kako samo sam ja onaj koji osjeća i sve to proživljava, ali znajte to nije istina. Postoje ljudi koji zbog mene pate više nego li ja sam, a njihova imena nije potrebno spominjati, imena koja za mene definiraju ljubav.
Koliko god sam se trudi ne pisati riječi koje sadrže riječ koju ne podnosim, nisam mogao pobjeći tome. Mogao sam, ali to bi značilo samo jedno, bježanje od mojih misli, neprihvaćanja još jednog onoga što mi je preostalo od ovoga života. Ne znam, niti sam ikada znao stvari usko povezane s našom postojanošču.
Sigurno ste čuli za pričice o tunelima i nekim svijetlima koji vas čekaju. Ja jesam i to često. Gotovo nema dana da ne čujem tu priču. Bilo to od mame ili očuha, bake koja također boluje od onoga od čega i ja bolujem, ali ona se nikako ne da. Jaka je to žena i volim je više od ičega. Uglavnom često čujem te priče, a ne znam što reći. Tuga ili sreća, veselje ili nerazumijevanje, strah ili ništa?! Ne volim pitanja u kojima za odgovor dobijem suze, jednostavno ne volim takva pitanja zato što jednostavno ne vidim mogućnost napredovanja iako se ona nižu sama od sebe. Ne volim ta sranja, ne volim kada mi živi čovjek opisuje kako izgledaju vrata raja, ako uopće to postoji. Iz dana u dan mi je vjera sve slabija.
Jučer je došao svečenik u moju sobu. Nisam ni znao da dolazi danas. Mislim da je bilo oko 12:30. Čak je i sunce zasjalo rano. Ja sam još uvijek spavao, ako se to tako može nazvati. Ležao sam na svojem velikom krevetu zamotan u velike debele plahte pod kojima se moje jadno tijelo mučilo i znojilo. Tek sam jutros shvatio da moje tijelo dršće i kada smapvam. Ne bih to saznao da nije bilo svečenika tog jutra. Ja sam spavao, kao što sam i rekao. Osjećao sam ne jako dobro, naspram onih jutrara koja su me budila prije svitanja. Jutros je st var bila drugačija. Znam da mi je netko prišao, to sam osjetio. Nisam mogao otvoriti oči i baš kada sma pokušao i pomislio da ću uspijeti, nečija stara, hrapava ruka se našla na mojem čelu. Tada je sav napor koji sam uložio za otvaranje mojih smeđih dubina da vidim i ovo jutor, nestao. Osjetio sam nečiju ruku na svojem čelu. Mislim da sam u tom trnutku preostao drhtati. Ne znam je li ra stara i hrapava ruka, koja bi možda u nekoj drugoj situaciji bila neugodna, učinila nešto. Jednostavno je nestalo to jutro to nešto što me svako novo svitanje budilo i podsjećalo zašto moje riječi sadrže toliko patetike i neizdržive tuge. – Odmori se, dječače! – mislim da je to bila prva rečenica koja je prozborila ta, meni nepoznata, ruka. U trenutcima dok je govorio osjetio sam kako moje tijelo nije bilo jedino što je drhtalo. Staračka ruka, na mome tijelu se tresla više nego obično, pretpostavljam. Pokušao sam ponovno otvoriti svoje oči, ali jednostavno nisam imao snage. Unatoč boli koju sam osjećao i tuzi zbog nemogućnosti otvaranja nečeg tako laganog, nisam se osjećao poniženim. Odlučio sam i dalje ležati u svome krevetu, ne govoreći ništa. Moža ne bih ni shvatio tko je bila ta osoba koja mi je svojim nelijepim dodirom, svojim starim, hladnim i hrapavim rukama uljepšala jutro. Da nije bilo majke i njezine rečenice dobro jutro, oče sigruno ne bih znao da je to jutro došao svečenik. Isprva mi je bilo sasvim u redu da jedna osoba stoji pored mene, bilo mi je sasvim ugodno slušati grube glasnove koji su se izmjenjivali s riječima onoga što me je stvorilo. Iako su znali, i ona i on da sam budan, ja sam ipak odlučio i dalje praviti se da spavam. Volio sam taj osjećaj, kada sam glumio, a nitko, iako su znali, nij ese obazirao na to. Volio sam trenutke koji su meni značili sve ili možda čak ništa. Znate što? Previše je pitanja, previše je onoga što me ovih dana, tj. mjeseci okupira, a na to sve nemam odgovor. Ne samo ja, nego moja cijela okolina, svi oni od kojih se očekuje da ću tražiti to.
Možda je ipak tuga nadvladala moje postojanje, a to nikako ne želim. Ne zbog toga što je nekome od vas teško pratiti moj život, riječi koje moj život znače, nego zbog samoga sebe i zbog toga što čitajući svaku svoju prijašnju napisanu rečenicu se očituje takav pesimizam, tuga, nerazumijevanje sve ono što ne želim.
Znate što je moju glumu u spavanju ometalo, što me je razotkrilo u mojoj naivnoj glumi. Sjetio sam se da su moji veliki nevjernici, a ovo jutro me probudila osoba koja je reklamator te vjere koja nam je bila najbliže. Činjenica da smo ateisti mi je uvijek otežavala i uz činjnicu da jako dobro poznajem i kršćane i muslimane. Naime pročitao sam cijelu Bibliju i Kur'an. I iskreno, muslimani i kršćani su jedno. Svi znamo da je vjera islam nastala samo 600 godina poslije kršćanstva, a Muhamed je stvarao svetu knjihu mislumana proučavajući Bibliju. Tako da se na kraju sve svodi na isto. Nije mi smetalo što je jutros došao svećnik i to katolički. Da je došao i muslimanski vođa ili kako god se oni zvali, tako bi mi bilo svejedno. Bitno je da je to Božji čovjek, ako On uopće postoji.
Često sam razmišljao o tome da se krstim ili jednostavno da postanem musliman iako me židovstvo jako privlači. Naime imam četvero najboljih prijatelja koji su zaista sve, samo ne normalni, nisu normalni za okolinu, a ne za mene. Oni su meni sve ono što imam i volim. Antonio je musliman i znam ga jako dugo. Jako je dobar dečko samo njegovi roditelji mu ne opuštaju da bude u naš prijatelj, član Anime. Sigurno vas buni ovo, član Anime. Na latinskom riječ anima znači duša, a naše društvo zaista ima dušu i to različitu, nešto po čemu smo svi različiti, a tako slični. Jozef je živod i obožavam tog dečka. Tako j edragi i inteligentan. Podsjeća me tako na mene, ponekad se oboje pitamo jesmo li mi možda braća. Umom smo jednaki, dok fizički izgled je totalni kontrast. Mali je to dečko sa smeđom kosicom i velikim okruglim naočalama. Klasičan primjer židova. Uvijek se zna šaliti na svoj račun i zaista je predivan. Njegovi također brane da se druži s nama, ljudima koji nismop vjernici njihovoj vjeri, a svojoj jesmo, tj. barem ostatak mojeg društva. Benjamin je jako draga osoba. Omiljen je u našem društvu iako on sam sebe ne prihvaća i ima ozbiljnih problema. Trenutno prolazi najteže razdoblje svojeg života, a i njegovi pokušaji ubojstva nam otežavaju. Mislim da mu je moja bolest pomogla da malo sabere misli. Naime on je katolik, ali ga njegova vjera ne prihvaća, on je homoseksualac. Žao mi je kada ga gledam kako pati. Znam ga dugi niz godina i njegovu obitelj. Predivni su to ljudi, dobri, ali nažalost previše zadrti. Vjeruju svemu onome što Crkva kaže i toga se čvrsto drže. Zbog toga i Benjamin užasno pati. Mi smo jednini koji znamo da je on sasvim normalna osoba, ali ipak se po jednoj, ne tako bitnoj stvari razlikuje. Volim tog dečka, više od ičega možda i zato odaberem njegovu vjeru. I još je ostala jedna osoba, ali nju sada trenutno ne mogu spomenuti, nažalost ne mogu, a tako bih htio. Možda, ukoliko me smrt ne prekine i napravim to. Sigurno vas zanima kako je onda moj brat Gabrijel pokopan kada mi ni nismo kršteni. Mali Gabrijel nije bio moj pravi brat, kao što sam i rekao, njegov otac, moj očuh i njgova prava majka su bili Katolici, sve do velike prometne nesreće u kojoj se Zlatko žurio u bolnicu da rodi žena, ali pošto je padala kiša i bilo je maglovito došlo je do prometne nesreće u kojoj je majka preminula, ali uspijela je roditi sina. Navodno je umrla u trenutku kada je dijete, tj. mali Gabrijel zaplakao. Zlatko je prošao bez ijedne ozlijede, ogrebotine, bez ičega i to ga je jako pogodilo. Smrt njegove žene koju je vozio u bolnicu na porođaj i tu večer on je izgubio vjeru u sve ono u što je do tada vjerovao, tako mi je mama ispričala, ali nikada nisam čuo cijelu priču. Navnodno postoje neke druge stvari,a li nisam nikada zabadao nos u tuđe stvari, pa tako ni sada. Uglavnom mali Garbijel je bio kršten na nagovor bake i djede sa majčine strane. Tako da je dostojno pokopan na mjestu pored svoje prave majke koju nikada nije upoznao.
Nemam više snage za daljnje pisanje. Jako sam umoran, a i sutra idem u bolnicu na nekakav tretman koji bi mi trebao pomoći. Samnom idu i moji prijatelji Animovci. Veselim se njihovim licima, zaista mi nedostaju iako dolaze uvijek kada mogu, ali i kada ne mogu. Predobri su to ljudi. Vidjet ćemo. Navodno nada umire zadnja, da li mogu vjerovati u to. Vrijeme će pokazati.
|
