Jučer mi ponovno nije bilo dobro. Plakao sam i sve me boljelo. Ne samo od suza i bolova koje je moje tijelo osjećalo, već od onoga kako se moja duša, moja postojanost osjećala. Nisam se htio tako nositi u tim trenutcima. Moje podizanje želuca i sve ono što ide uz to mi je jasno pokazivalo da ne mogu pobjeći kao što sam bježao od onoga od čega ću najvjerojatnije bježati kada i ozdravim, ako ozdravim. Vjera u nešto, ako postoji, mi je jaka. Sada najvjerojatnije ne razumijete kako mogu vjerovati u nešto tako jakao, ako mu ni ne znam ime. Ni sam ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da vjerujem, jako. Najčešće, koliko sam uspio prohodati ovim blogovima, zamijetio sam patetičnost. Čitajući jednu djevojku i mladića koji su prijatelji, mojih godina sam shvatio kako ovdje, u mojoj kući ne prevladava stanje nerazumijevanja i tuge, shvatio sam da ja nisam jedini koji se sada u ovim trenutcima bori s nečime, kako se borim za život. Moj problem, iako umirem, nije išta veći ni ozbiljniji od tuđeg. Ni ne znam što to sada govorim, jednostvano ne razumijem sam sebe. Sinoć sam čuo kako majka razgovara s očuhom, plakala je i govorila mu kako ću se sada polako početi gubiti i nestajati u svojim mislima. Koliko sam uspio čuti dobro sam razazbrao, ja ludim. I ja sam plakao, ali ne zbog toga što ću možda već sutra pokušavati zapamtiti ponovno svoje ime, nego zbog toga što je moja majka, na krevetu sjedila i plakala. Nisam je nikada volio gledati takvu, pa ni tako sinoć. Znao sam da su oni znali kako sam stajao iz drvenih vrata njihove sobe. Znao sam kako oni znaju da ja stojim tamo, bosih nogu na hladnim parketima. Znao sam da su znali i ta činjenica, koliko god sada vama ništa ne znači, meni je bila tako draga. Sjetio sam se koliko sam samo puta, prije nego li sam osuđen na smrt, tako škiljio s bratom i gledao što mama i očuh rade. Često bi gledali kako se svađaju iako je više bilo trenutaka u kojima bi sjedili na krevetu i smijali se. Brat, kojeg nažalost više nema i ja smo uživali gledajući ih. Još me više žalosti ta činjenica zbog toga što to nije bilo tako davno, prije samo nekoliko godina. Nedostaje mi moj Gabrijel. Volio sam ga kao nikoga. Volio sam to malo čudo kojeg više nema. Imam osjećaj da je u našu obitelj ušlo prokletstvo kojem nikako ne možemo pobjeći. Sve to mi se čini nekako čudnim i namjernim, ne znam. Ne želim nikoga kriviti, pa ni Boga, ako postoji. Ne znam što bih rekao. Kako ne volim ove trenutke kada mi mozak zablokira. Kada sjedim u svojem krevetu i držim računalo na sebi i ne znam što reći, što napisati, gdje sam i što sam. Kako ne volim ta stanja. Osjećam se nekako... ma ne osjećam se... ni ne znam gdje sam. Nekoliko sam puta pomislio kako sam umro. Imao sam osjećaj da ne osjećam ništa. Ni toplina, ni strah, ni nevolja, ni strah od nečega čega sam se do tog trenutka tako jako bojao. Nema ničega, samo nešto što zaista ne mogu riječima opisati. Ne znam kako bih vam to opisao. Teško je reći iako ja mislim kako je to predstupanj za polazak u nebo. Mislim da me to On zove, kako god se zvao. Malo pomalo me proprema za odlazak. Rekao sam majci jučer kako u zadnje vrijeme sve češće i češće osjećam poziv Boga, a ona me samo primila svojim mekim rukama za moju glavu i prigrlila sebi. Zaplakala je kao nikada i nije me puštatala. Njezina smeđa kosa se nalazila na mojoj i čvrsto me držala svojim mekim rukama koje su značile ljubav. Nisam volio tu tugao koju je ona osjećala. Plakala je iako je skrivala suze. Nije voljela plakati pred menom, tj. ne voli plakati kada sam ja pored nje. Ne znam zašto u zadnje vrijeme, pišući sada i ovaj blog, a i pišući dnevnik imam potrenu stavljati neke stvari u prošlost. Da li je i to neki znak ili jednostavno nešto na što ne bih trebo obraćati pozornost?! Opet! Sada prije ove riječi «opet» mi se dogodilo to. Zašto se to događa meni?! Zašto sam ja taj koji boluje od tako nečega staršnog? Zašto moram plakati, kada već bolujem. Obećao sam sebi da više neću biti opterečen nečim takvim, rekao sam sam sebi da više neću plakati, obećao sam si, ali si ne mogu pomoći. Suzdržavam se pred liječnikom, kada odem u bolnicu, kada mi prijatelji dođu doma, kada sam sve ono što nisam, suzdržavam se da ne zaplačem, da ne pustim prokletu suzu kao dokaza svoje slabosti, ali vjerujete mi, potrebno mi je to. Potrebna mi je ta prokleta suza, ono malo što izađe iz mojeg smeđeg oka, potrebno mi je to. Znam da mi neće biti lakše kada se isplačem, nikako, ni ne zavaravam se tom činjnicom, ali ipak, ipak se osjećam drugačije kada se isplačem. Rekao sam vam kako sam sinoć presluškivao razgovori između majke i očuha i rekao sam vam kako sam čuo majku kako je u plaču govorila jecajući: «Zlatko, on se gubi. Zlatko jesi li čuo što je rekao?! Jesi li čuo doktora? Rekao je da će se naš sin početi gubiti. Da će polako postojati i prestajati biti dio ovog svijeta. Jesi li ga čuo Zlatko? Jesi li? Jesi li čuo, jesi li? Reci!!!» Još je nešto govorila, ali nisam uspio jasno razazbrati zbog njezinog plača i usnica koje su bile prislonjene na prsa mojeg očuha, zbog čega nisam mogao jasno čuti što govori. On nije ništa govorio, samo ju je zagrlio i čvrsto držao. Kako me samo boljelo vidjeti majku onakvu, shrvanu u njegovom zagrljaju. To me boljelo više nego li ova silna bol koju osjeća moje tijelo i moji osjećaji koje jedva nosim. Kako mi nedostaje moj mali braco, iako nije bio moj pravi brat. Nedostaje mi njegov smijeh i sve ono što je on nosio u sebi, svoje veselje koje je širio. Njegova dječja naivnost koja je bila tako predivna. Nedostaješ mi moj mali brate, moj mali Gabrijele! Zašto si ono prokleto jutro morao ići van, zašto, brate!!! Nadam se da si sada na lijepšem mjestu i da uživaš. Ukoliko te mogu zamoliti, možeš li me ti dočekati na ulazu u to nešto ukoliko dođem tamo gdje si i ti? Nadam se da si dobio krila moj mali anđelu iako si ih ti još imao onda kada si krasio i ovaj zemaljski raj.
Kako sam te volio moj dragi braco i još te uvijek volim. Već dugo nismo bili na groblju. Ne pušta nas doktro, tvrdi da moram samo ležati i da je to jedini način da se oporavim iako mu nevjerujem. Iako sam mlad, znam o čemu se radi, znam kolike su šanse da dočekam slijedeći tjedan, mjesec, Božić ili nešto sasvim drugo. Ne, ne želim se opet opterećivati time, ne želim. Jedino što u ovom trenutku hoću jest sreću i neosjećanje nikakve boli i to je to. Zaista mi ne treba ništa drugo, aposolutno sam zadovoljan s time. To je sve što molim i trebam.
Nedostaje mi škola, prijatelji i strahovanje od ocjena. Nedostaje mi školsko zvono, nedostaju mi prijatelji, nedostaje mi sve ono što sam nekada volio, sve ono čega sam se nekada bojao, nedostaju mi jedinice iz mžpredmeta koji mi nisu išli, nedostaju mi simpatije, nedostaje mi život, život koji sam nekada volio i vodio unatoč trenutcima koji nekada nisu bili obećavajući, ali nisu bili smrtni kao ovi sada. Nedostaješ mi, živote.
|
