kolumna jedne superžene

subota, 29.10.2011.

Tužan dan

U mraku, pred svitanje,
gledam ples otpalog lišća
nasred prazne ceste.
A u kišnom podnevu zove me grad,
isti onaj koji sam voljela nekad,
čijim ću ulicama danas hodati nijema,
zbog tuge i daljine što me stežu,
zbog ljubavi koja mi nikada nije
i nikada neće biti uzvraćena.
Zbog ljubavi koja će u isto to vrijeme,
baš kao i ja lutati ulicama
istog tog grada,
one čijim će mislima ploviti
neke druge čežnje,
i niti pomisliti neće
da ja uopće postojim.
(20. 10. 2011.)







- 14:41 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 19.10.2011.

Pjesnici

Pjesnici su ljudi što
često bdiju noćima,
ljudi čiji se život
već na prvi pogled,
čita u njihovim očima.

Pjesnici su zaljubljeni
u mjesec i zvijezde,
zaljubljeni u dimnjake
na kojima se
ptice gnijezde.

I kad je kišno,
njihova su sunčana jutra.
I kad je oluja
oni već sanjaju
ljepotu vedrine sutra.

Pjesnici su obični,
malo čudni ljudi,
ljudi poput tebe
i ljudi poput mene.

Ljudi što često
noću lutaju sami
tražeći smirenje,
bojeći se ponekad
čak i svoje sjene.
(14. 10. 2011.)


- 19:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2011.

Jesenje jutro

U poluoblačnom jutru,
dok hladan jesenji vjetar
juri pustim poljanama,
u strništima mraz
ili tek pokoja zaostala ptica,
što osamljena tužno klikće.

Ljudi u svojoj
jutarnjoj užurbanosti
niti ne primjećuju
ljepotu šarenila šume,
veličanstvo aleje kestena
obojane žuto-crvenom
bojom jesenjeg lišća,
ne primjećuju ljepotu
jesenjeg jutra, ljepotu prirode
što se sprema usnuti san.

- 18:12 - Komentari (31) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2011.

Čekanje

U prvom jesenskom sutonu
stojim kraj željezničke stanice,
poput skitnice ili prosjaka,
tijela izgubljenog u prostoru,
duše izgubljene u vremenu,
ne čekajući nikog.
Samo vlakovi šumeći odlaze u daljine,
ne odnoseći moju tugu,
ne donoseći mi sreću,
ne vraćajući mi godine.
Da li ja to plačem
zbog plamička nade
koji mi još tinja u srcu,
ili zbog praznine koju osjećam,
svjesno prilazeći bolu i
ponovno oživljavajući sjećanja,
sjećanja koja nisu bila lijepa.
Davno je srušen jedan san,
san koji nikada nije mogao
postati idilična stvarnost,
zbog čega hrabro idem dalje,
vođenja tračkom svjetlosti
koju ipak nazirem na kraju
jesenjim lišćem pokrivene aleje.

(30. 09. 2011.)


- 16:39 - Komentari (29) - Isprintaj - #

subota, 01.10.2011.

Pjesniku

Lutam tvojim gradom u užarenom
popodnevu kasnog kolovoza,
dok se asfalt što miriše na smolu,
nježno sljubljuje s mojim štiklama
i skutima haljine ljetne,
što me obavija poput morske pjene,
dok ispred mojih koraka, kao u kasnu jesen,
šušti suho lišće, uvelo od nezapamćene žege.

Ponekad pak lutam promrzla
u hladnim, zimskim večerima,
ili vozeći satima opustjelim ulicama,
neznajući ni sama što i koga treažim,
da li hladnim zimskim vjetrom pometene godine,
ili prijatelje davne, one koje više nikad neću sresti
jer ih više ne poznajem ili ne postoje.

Kao ja, tako si i ti pjesniče moj
lutao istim ovim našim gradom,
pisao o istim svitanjima, zvonicima
i alejama kestena, o kojima pišem i ja.
Bio si sanjar i skitnica poput mene,
ali i boem, alkoholičar koji nije dočekao
današnje moje godine, one u kojima ti je tijelo
već bilo rastočeno i vraćeno zemlji.

Bio si suprotnost meni, opijenoj, snenoj,
optimističnoj, zbog čega sa ponosom nosim
ove moje najljepše godine koje ti nisi dočekao
i zbog čega nisu nastale
još mnoge tvoje nenapisane pjesme
kojima bismo se danas divili.

(Posvećeno pjesniku Vladi Vlaisavljeviću 1900. – 1943.)


- 21:36 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se