kolumna jedne superžene

subota, 01.10.2011.

Pjesniku

Lutam tvojim gradom u užarenom
popodnevu kasnog kolovoza,
dok se asfalt što miriše na smolu,
nježno sljubljuje s mojim štiklama
i skutima haljine ljetne,
što me obavija poput morske pjene,
dok ispred mojih koraka, kao u kasnu jesen,
šušti suho lišće, uvelo od nezapamćene žege.

Ponekad pak lutam promrzla
u hladnim, zimskim večerima,
ili vozeći satima opustjelim ulicama,
neznajući ni sama što i koga treažim,
da li hladnim zimskim vjetrom pometene godine,
ili prijatelje davne, one koje više nikad neću sresti
jer ih više ne poznajem ili ne postoje.

Kao ja, tako si i ti pjesniče moj
lutao istim ovim našim gradom,
pisao o istim svitanjima, zvonicima
i alejama kestena, o kojima pišem i ja.
Bio si sanjar i skitnica poput mene,
ali i boem, alkoholičar koji nije dočekao
današnje moje godine, one u kojima ti je tijelo
već bilo rastočeno i vraćeno zemlji.

Bio si suprotnost meni, opijenoj, snenoj,
optimističnoj, zbog čega sa ponosom nosim
ove moje najljepše godine koje ti nisi dočekao
i zbog čega nisu nastale
još mnoge tvoje nenapisane pjesme
kojima bismo se danas divili.

(Posvećeno pjesniku Vladi Vlaisavljeviću 1900. – 1943.)


- 21:36 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.