kolumna jedne superžene

U lipanjskom predvečerju

U kasnom proljetnom predvečerju,
iz teških, sivih oblaka,
što lagano plove nad mojom glavom,
miriše na kišu.
Na kišu kakvom zna
kišiti nebo u lipnju.
Prve, teške, guste kapi već počinju
udarati o moje prozore,
no za tren olujno nebo
zamjenjuje plavetnilo oblaka što plove
kao bijeli labudovi iznad voda nekog,
meni dalekog, modrog jezera.
A u daljini, šarena duga
u svom svojem, najraskošnijem sjaju,
Ista poput duge iz nekog mog,
davnog lipanjskog predvečerja,
pod kojom sam tada stajala,
usred rosne, cvjetne livade,
sanjareći snove koje živim danas.
A danas, moji su snovi drugačiji,
i tako daleko onim snovima
koje mi je tada ispunila blistava duga,
u jednom ovakvom davnom,
lipanjskom predvečerju.