kolumna jedne superžene

subota, 21.05.2011.

Putovanja

Noćas moj prijatelj mjesec
u punom svom sjaju,
putuje modrim nebeskim
prostranstvima, sam,
kao što i ja noćas putujem sama,
uljuljkana u mekoći
bijele postelje,
putujući bez određenog mjesta i cilja,
a na mom putu smjenjuju se
slike djetinjstva,
saonica punih slatkiša i igračaka,
rascvjetalih lipa pred mojom,
malom seoskom školom,
susreta s prvom ljubavi,
slike kasnih večernjih vlakova
što me nose u susret ljetu
i najljepšem otoku na svijetu,
kao i one manje lijepe slike,
slike neostvarenih snova,
razočaravajućih trenutaka,
proživljenih poraza.

Ponekad sam sretna što su
iza mene sva ta putovanja,
od kojih me svako učinilo odraslijom,
a istovremeno i nesretna,
svjesna da ispred mene
zjapi dubok ponor,
znajući kako više nemam
dovoljno snage
preskočiti ga.

- 21:04 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.05.2011.

Život je lijep

Vjetar zapleten u rosnim,
cvjetnim laticama
i jutarnji pjev ptica
dospjelih iz daljina nedohvatljivih.

Duga i beskonačna cesta
vodi me ravnicama
mojim nepreglednim,
u moj dio raja.

Tamo gdje su rosne,
cvjetne livade šarenije,
makovi crveniji,
žita rodnija.

Sanjam o jutru
kad ću ponovno poći bosa
kroz ta nepregledna,
zelena rosna prostranstva.

Sanjam kako ću ubrati
cvijet ivančice,
otkidati joj nježne latice,
voli me, ne voli me,
baš kao nekada.

Vreva prometa
i jutarnja užurbanost,
vraćaju me stvarnosti.
No i unatoč njoj,
život je ipak lijep.

- 23:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 14.05.2011.

U kišnom predvečerju

U kišnom predvečerju
ponovno žurim istom,
beskonačnom mokrom cestom
koja me ne vodi nikuda.
Prolazim pokraj, kapima okupanih,
zelenih krošanja,
a svaki list u krošnji
kao da priča jednu ljudsku priču.

Iz nepregledne ravnice,
cesta me vodi planinama
koje se spremaju na počinak
u sivoj i kišnoj,
predvečernjoj sumaglici.
Iz daljine već nazirem
bijeli dimnjak i tople pare
što se puše iznad njega,
po kojima znam da tu mi je dom,
dom koji me uvijek vjerno čeka
da mu se vratim sa putovanja,
iz mojih lutanja.

Kako je divno kad znaš
da imaš dom koji te čeka,
dom kojem se uvijek
možeš vratiti,
isto kao što je bolno
kad čekaš nekog
a tako dobro znaš
da on nikada neće doći.

- 23:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2011.

Kutija snova

Dok za vrijeme punog mjeseca,
noćima hodam budna,
jer san nikako
da mi sklopi umorne oči,
sanjarim na javi
o mojoj kutiji snova,
daleko tamo negdje na jugoistoku,
nekad mom velikom, divnom domu,
danas samo kući sa tisuću sitnica,
jedne zauvijek prošle,
a čini mi se, ne tako davne mladosti.

Djeca rođena tada
danas imaju svoju djecu
koja već uče prva slova u školi,
a moje velike romantične ljubavi
danas više niti neznam,
jer vrijeme mi ih je
učinilo neprepoznatljivima,
isto ono vrijeme
koje nije uspjelo promijeniti mene,
ostavivši u meni sanjara,
romantičara, lutalicu.

Postoji li išta ljepše
nego ponekad poput
zaigranog djeteta,
koje se uvijek vraća
najdražoj igračci,
vratiti se svojoj kutiji snova,
u kojoj spava još tisuće
mojih nenapisanih stihova.

- 20:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.05.2011.

Prva ljubav

Koračajući, jutarnjom rosom
okupanim cvijetnim livadama,
i olujnim podnevima,
ispod neba boje olova,
došuljala se tiho,
u moje djetinje snove,
šapatom i zagrljajem,
neke davne svibanjske ponoći.

Nakon tog svibanjskog svitanja,
ništa više nije bilo isto.
Dani su mi bili duži i sunčaniji
unatoč kišnom ljetu,
zaglušujuća glazba postala je nježnija,
podivljala priroda prijateljskija,
nedohvatljive daljine
postale su mi bliske.

A s dolaskom jeseni
i početkom rujna, nestade.
Jesen je postala kišna,
hladna, depresivna.
Zima, unatoč svojoj blagosti,
postade duža i snježnija,
a proljeće je, unatoč toplini,
kasnilo i dolazilo sporije.

A onda je stiglo ljeto,
ljeto koje mi je donijelo drugu ljubav.
Za ljetom su se smjenjivala
godišnja doba,donoseći mi ljubavi nove,
no niti jednu tako iskrenu,
djetinju i čistu,
poput moje ljubavi prve,
ljubavi iz neke daleke svibanjske ponoći.