kolumna jedne superžene

Ljudi

Da li i VI ponekad, poput mene, razmišljate o tome kako rasipate svoje dragocjeno vrijeme, energiju, ponekad čak i emocije, na potpuno pogrešne ljude.
Kako postajem starija, tako sam s ljudima sve opreznija, svakom prilazim sa velikom rezervom jer često nas ljudi koji nam se čine vrlo susretljivi, druželjubivi i prijateljski naklonjeni, znaju i te kako iznevjeriti.
Pa nema dugo vremena što sam pisala kako me veoma uvrijedila i iznevjerila bliska osoba za koju to ni u snu nisam pomišljala ili sam pak ja bila toliko naivna da nisam znala na vrijeme pročitati njezine planove.
Dok sam bila mlađa, bila sam puno društvenija i komunikativnija osoba, posebno što mi je i posao vezan uz kontakte sa brojnim ljudima i u to vrijeme mi je takva situacija i odgovarala, bila sam sretna što imam priliku svakog dana upoznati neke nove ljude.
No danas su stvari nešto drugačije. Kontakte održavam samo sa onim ljudima sa kojima to moram zbog posla i to isključivo strogo službene kontakte, bez ikakvih suvišnih rečenica, bez emocija, jer očito iziritirana raznoraznim postupcima ljudi iz mojeg okruženja koji mi baš i nisu bili često naklonjeni zbog zavisti, ovakvo moje poimanje stvari je moj obrambeni mehanizam.
Pitam se ponekad da li je to profesionalna deformacija učinila od mene takvu osobu, da li ću jednog dana postati, kako u šali ponekad znam reći za jednu osobu da mi djeluje kao lice bez duše.
I da baš sve nebi bilo u ovakvom eseističkom tonu, sjetih se refrena Terezine pjesme "Ljudi" koji glasi:
Ljudi, otišla bih daleko od ljudi,
pratila bih žute zvijezde sjaj, ali znaj,
nešto možeš sam, sve mogu ljudi.
Ljudi, mogu da ih volim da im sudim,
vrelo srce, hladan zagrljaj, ali znaj,
svjetlo u daljini to su ljudi.