kolumna jedne superžene

Obična popodnevna šetnja

Jučerašnje sam popodne uspjela iskoristiti baš onako za svoju dušu, kako bih ponovno malo napunila baterije prije nego što u ponedjeljak, nakon trotjednog GO-a krenem na posao.
Kolegica s posla, koja je također na GO-u i ja zajedno odosmo u nama najbliži veći grad obaviti neke poslove a nakon toga svratismo na popodnevnu kavu u jedan kafić u prekrasnom prirodnom okruženju, uz slapove rijeke.
Moja prijateljica Suncokretica zasigurno zna o kojem je dijelu grada riječ.
Nakon što smo popile kavu, prošetasmo uz rijeku, lijevom i desnom obalom, oduševilo me novouređeno kupaslište koje možda i nije tako novo, no ja tim dijelom nisam šetala sigurno više od 20 godina, budući da uglavnom u gradu uvijek sve obavljam na brzinu, vozeći se autom, pa puno stvari niti ne zapažam.
I tako nas dvije prošetasmo jučer uređenom šetnicom i mostićima preko rijeke, postavljenima samo za pješake, prisjećajući se nekih davnih dana, kojih 30-ak godina unatrag, kad smo bile klinke, srednjoškolke i kad smo istom rutom šetale ruku pod ruku sa nekim našim, tada velikim, a danas davnim ljubavima.
Na povratku zastadosmo u jednom većem šoping centru, malo prolunjasmo, no srećom nismo išle u nikakvu kupovinu jer kupovina me izluđuje za razliku od ove jučerašnje, neobavezne šetnje koja mi je bila poput prave psihoterapije.
A kad sam već kod davnih ljubavi, pronađoh jednu meni predivnu pjesmu Kemala Montena, čini mi se sa Splita 75, kad sam još bila klinka u 6. osnovne, no meni je i danas veoma, veoma draga.
Gledajući danas iz jedne realnije perspektive, vjerojatno iz životnog iskustva, čini mi se da takve ljubavi o kakvoj on pjeva ovdje, postoje nažalost samo u pjesmama.
Što vi mislite o tome?

Puno puno pozdrava svima i uživajte!