O ogovaranju i tračanju
Iako su još uvijek rani jutarnji sati a ja na podužem GO-u od jučer, jutros odlučih ustati nešto ranije, zaliti balkonsko cvijeće i udahnuti malo svježeg jutarnjeg zraka.
Neopterećenoj svakidašnjim obavezama, dosjetih se kako bi bilo dobro napisati koju o ogovaranju i tračanju, u čemu, iskreno priznajem, mi žene ipak prednjačimo pred našom drugom polovicom, izuzev nekih ekstrema koji po tom pitanju postoje i među muškima no ja takve tipove uopće ne doživljavam kao muške nego ih smatram babama, budući da ih znam nekoliko onako usput, kao poznanike.
Vjerujem da se zbog ove izjave neće naljutiti muški dio mojih čitatelja jer oni znaju da se to na njih ne odnosi već se odnosi isključivo na ljude iz moje okoline koje često susrećem.
U mjestu gdje sam živila nekad, prije moje udaje, seoski su tračevi bili uobičajena i svakodnevna pojava iako meni niti tada nije bilo jasno kako se nekom da tratiti vrijeme na brinjenje tuđe brige. Danas je tamo druga situacija. Državna cesta kao da je sve razdvojila, nitko više nikog ne posjećuje a ja kad dođem povremeno, iako u poslijednje vrijeme sve rjeđe dolazim u moju staru kuću, jedva da i poznajem prve susjede a da ih sretnem na ulici tko zna da li bih ih uopće prepoznala s obzirom da sam oduvjek imala problema sa pamćenjem izgleda ljudi.
Izgled nečijeg lica nikad nisam mogla upamtiti, pogotovo ljudi koje sam slabije poznavala, pa kad nisam bila sigurna da li je to ta osoba ili nije, čim sam joj čula glas znala sam, jer glas je taj koji pamtim iako čovjeka možda nisam vidjela 10 i više godina.
U tom mom bivšem zavičaju mnogo je i doseljenika, mnogo se kuća prodaje, jedni dolaze, drugi odlaze a starosjedioca gotovo da i nema. Prava je rijetkost uopće vidjeti čovjeka da hoda cestom, samo auti, strašan promet i buka, pa stariji ljudi koji su tu još rijetki ostali niti ne izlaze van svojeg dvorišta a mladi, generacija desetak godina mlađa od mene koja se doselila u ratu ili neposredno prije rata, ne pozna nas starosjedioce, tako da mi se čini da tu zapravo nema niti tko niti koga tračati jer se ne poznajemo iako smo tako blizu. Jedini bivši susjedi o kojima znam nešto su roditelji moje najbolje prijateljice no ono što o njima znam, doznam od nje, budući da nam baš i kuće nisu toliko blizu da bi se pozdravljali u prolazu.
Za tračanje na radnom mjestu nikad nisam imala niti interesa niti vremena budući da moj posao traži maksimalnu koncentraciju na ono što radim, konstantno, tijekom svih 8 sati. Mjesto u kojem radim je zapravo jedna velika provincijska sredina u kojoj su prisutna ogovaranja i tračanja i čak znam neke ljude, zapravo žene koje su uvijek jako dobro obaviještene i znaju ama baš sve o svakom. Takvima se zaista čudim jer nije mi jasno da nemaju dovoljno svog posla i obaveza nego se zamaraju drugima. Svojevremeno sam jednoj mojoj poznanici čak i rekla da je promašila profesiju i da bi za nju bio pun pogodak pisati za neke "žute" novine jer bi ljudi bar imali za čitati sočne stvari koje ona uspije iskopati o drugima.
Ponekad mi se čini kako živim između prostora i vremena, poznajući još uvijek više ljudi iz mojeg bivšeg zavičaja u odnosu na ljude koje poznam u maloj provincijskoj sredini u kojoj živim već 26 godina i u kojoj sam zapravo najviše ljudi upoznala kroz odlazak u crkvu.
Najviše stvari koje uspijem doznati o sredini u kojoj živim doznam od moje svekrve, bakice u zbilja zrelim godinama koja također ne izlazi nigdje van dvorišta no očito ima neke svoje kolegice od kojih neke stvari uspije doznati tako da o puno stvari koje se događaju u našoj maloj sredini ja doznam od nje, primajući ih s rezervom, zapravo neke stvari čujem ali ih ne registriram jer ne želim se umarati sa tuđim problemima kad imam i svoje od kojih neke neznam i ne mogu riješiti.
Ne bih htjela da čitajući ovaj post ljudi pomisle kako sam ja nevinašce koje ne ogovara i ne trača nikog, jer koja je to od nas žena, ja samo nemam prilike za takvo nešto jer ili sam u kontaktu sa ljudima kojima trač očito nije preokupacija ili pak nemam dovoljno vremena naći se na pravom mjestu baš onda kad se pretresa netko ili nešto.
Imate li vi ponekad vremena za ogovaranje, ne ono zločesto, već onako usput, neko bezazleno komentiranje nekih ljudi i događaja?
Puno pozdrava svima.
|
