kolumna jedne superžene

Sjeta

Tko o čemu a ja opet po prošlosti.
U nedostatku neke kvalitetnije teme o kojoj bih večeras pisala, na brzinu listajući svezak sa mojim, davno napisanim pjesmama, pronađoh jednu, napisanu prije 32 godine, kad niti sanjati nisam mogla da će se u mojim najboljim godinama u kojima sam danas, pojaviti čudo u obliku interneta koje će mi omogućiti da neke od tih mojih, davno napisanih pjesama, konačno izađu na danje svjetlo.

Pjesmu koja slijedi, napisala sam kad sam imala svega 16 godina i gledajući na njezin sadržaj iz moje današnje perspektive, pjesma mi zvuči kao da ju je napisala osoba koja je tada bila u tridesetima. Očito sam neke stvari u pubertetu preemotivno i preozbiljno doživljavala, kao da nisam proživjela mladost na način na koji su je proživljavali moji vršnjaci.

No da previše ne filozofiram, evo konačno i pjesme.


Sjeta

I jedne iste ovakve,
ali ipak, tako davne prohladne noći,
u njegovoj zamršenoj, lepršavoj smeđoj kosi,
zaspale su moje usne.
Još vlažne od njegovog poljubca
poslije kojeg sam počela
od budućnosti mnogo očekivati!
A pramenovi magle kovitlali su se
u toj prohladnoj, predjesenjoj noći,
tamo daleko u pustoši,
u nedokučivosti mog pogleda,
tamo još dalje od one ravnice,
kojoj nije bilo kraja.
Ali ipak u nekoj trošnoj prostorijici
njegovog doma,
lebdjela je i sijala škrtu svjetlost
jedna lampa koju je ostavio neugašenu.
Na stolu ga je čekala šalica
nekog toplog, slatkog mlijeka,
kojeg sam tako poželjela te noći,
dok sam ga možda voljela.
Njegove usne u mom snu,
zaspale su na mojim budnim očima
tako bezbrižno.
Bio je sretan i svjestan da me vara,
a siguran da mu vjerujem baš sve.
Sve, još više toj laži nego istini
koju mi je donijela današnjica.

(Napisano 04. kolovoza 1978. g.)