kolumna jedne superžene

subota, 31.07.2010.

Kamo ljubav ode?

Razmišljajući o temi mojeg današnjeg posta, sjetih se Harolda Robbinsa i njegovog bestselera "Kamo ljubav ode" koji sam do sada pročitala dva puta, kao i mnoge druge njegove romane koje sam čitala prije kojih dvadesetak godina.
Naime, sinoć u knjižnici, čekajući moju najmlađu kćer od 9 godina koja je birala knjige na dječjem odjelu, opet mi je zapeo za oko navedeni roman "Kamo ljubav ode" i sad sam ponovno na početku, čitam ga već treći put.

Roman je lagana životna priča, krimić-ljubić i mislim da će mi baš dobro poslužiti za ove ljetne dane dok sam na GO-u i to čak gotovo tri i po tjedna u komadu što je fantastično, budući da sam unatrag nekoliko godina zbog strke koja je vladala u to vrijeme na poslu, a zapravo je bila nepotrebna, mogla ići na GO najviše dva tjedna neprekidno.

Nakon mnogo godina, ove godine idem na GO opuštena, potpuno neopterećena, kako situacijom na poslu koja je krenula svojom ustaljenom kolotečinom, tako niti mojom velikom djecom koja zarađuju i sposobna su, ne samo tjedan dana nego i mnogo duže brinuti o sebi.

Kad sam već spomenula naslov navedenog romana, u cijeloj ovoj priči nije važan roman već pitanje koje zasigurno muči većinu moje srednje, još uvijek mlade generacije. Da li su brak i svakodnevni ustaljeni ritam, te užurbani život s brojnim obavezama koje nas razvlače na sve strane, ti koji ubijaju ljubav.
Sjećam se moje razrednice, u vrijeme kad sam bila petnaestogodišnjakinja, kako je na jednom satu razredne nastave, između ostalog rekla kako većina naših roditelji ponekad poželi spavati u odvojenim sobama, što je meni tada bila neshvatljiva izjava, u doba mojih prvih ljubavi i zaljubljivanja, kad sam mislila da će moja zaslijepljenost jednom osobom trajati vječno, da ću tu osobu uvijek htjeti imati u svojoj blizini i da će me to ispunjavati neizmjernom srećom.

No kasnije sam shvatila da su takva moja sanjarenja potpuno besmislena i pogrešna, jer ljubav, pa ma kako ona velika bila, ipak je u početku samo kemija a kasnije postepeno prelazi u fiziku, no najgore je kad više nema niti fizike, a vjerujem da je u mnogim brakovima nema. Kome li lažu oni koji govore kako su nakon 10, 20 ili 30 godina jednako zaljubljeni kao što su bili na početku kad su se upoznali. Očito lažu sami sebe i ne žele stvari priznati i prihvatiti ih onakvima kakve one jesu jer nakon toliko godina to više nije zaljubljenost niti opsjednutost s nekim, to je navika da imaš nekog uz sebe, to je poštovanje, uvažavanje, kompromisi, uzajamno pomaganje kad te ukoči u kralježnici ili nogama pa nemožeš obuti cipele, a kamoli čarape.

Lijep je osjećaj od same pomisli da imaš nekog pokraj sebe tko će ti pružiti toplinu doma, pomoć i utjehu kad ti ona zatreba. A ljubav? Nje ionako više nema ili je pak ima samo u tragovima, no izgleda da nam ona s godinama postaje sve manje važna.
Da li se i vi pitate kamo ljubav ode?

Pozdrav do nekog novog posta!

- 14:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.07.2010.

Mladi ili još mlađi

Dok sam bila u ranim tridesetima, moji glavni odjevni predmeti za posao bili su strogo krojeni kostimi sa suknjama tek nešto iznad koljena, u nekoliko pretežno
tamnih boja ili pak odijela tamnih boja, te ni dan danas, u kasnim četrdesetima, ne mogu razumijeti kako sam se mogla u takvu vrstu odjeće zamatati po svim godišnjim dobima, čak i ljeti.
Ja ovako naivna kao što sam još i danas, bez obzira na moja dosadašnja životna i radna iskustva, smatrala sam kako će mi takva stroga odjeća djelomično pomoći pri stvaranju samopouzdanja i autoriteta na poslu, koji mi je tada, prije nekih 15-ak i više godina, bio veoma potreban .
Za razliku od tog vremena, moj današnji stil odijevanja doživio je potpuni zaokret i stroge linije mojih tadašnjih kostima i odijela pretvorile su se u današnje traperice u kombinacijama sa kockastim košuljama i šarenim tunikama, uz poneki sportski sako, a štikle sa povišenim petama zamijenile su udobne mokasine i cipele tupih vrhova sa niskim potpeticama ili sportskim punim đonom.
Čak je nedavno i moj muž, koji inače baš i ne zamjećuje detalje poput nečijeg stila u odijevanju, ipak prokomentirao nešto u smislu kakva mi je to otkačena garderoba za posao u odnosu na onu koju sam nosila prije 15 godina, dok sam bila mlada, a sada kao više nisam.
Vjerujem da su razlog za promjenu mog stila godine, no svakako i moja najmanja kći koju sam rodila sa gotovo 39 i koja sam ima 9 godina pa su mnoge mame njezinih vršnjaka iz razreda čak i 20-ak godina mlađe od mene a ja ne želim izgledati kao da sam joj baka.
Još se sjećam jedne gospođe, mame djevojčice koja je polazila osnovnu školu sa mojom odraslom djecom, koja je bila najviše 10-ak godina starija od nas ostalih mama, koja je izgledala kao baka toj djevojčici koja je danas pred završetkom studija, ne samo zbog razlike u godinama u odnosu na nas već i zbog staračkog stila odijevanja koji ju je činio još starijom nego što je uistinu bila.
Uvijek preko ljeta, imam prilike sresti jednu gospođu koja živi u Americi i redovito par ljetnih mjeseci svake godine dođe u Lijepu našu posjetiti majku i rodbinu. Do nedugo nisam niti znala da žena ima 59 godina jer unatoč godinama ima bolju liniju od većine tridesetogodišnjakinja, još uvijek nosi cipele na petu od 10-ak centimetara, ima mladenačku frizuru, obojena u plavo a dioptrijske naočale koje nosi gotovo joj u potpunosti sakrivaju bore koje su uglavnom oko očiju. Zbilja neznam niti jednu osobu njezinih godina sa tako mladenačkim izgledom na kojoj joj zasigurno zavide mnoge, od nje dvostruko mlađe žene.
Toliko o nama ženama koje smo mlade, no trudimo se izgledati još mlađe uz malo više vježbanja, za koje smo uglavnom prelijene, te sportsko-mladenačku odjeću koja će nam sakriti one ostale male nedostatke.
Puno pozdrava do nekog novog posta!

- 20:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 27.07.2010.

Doviđenja moja ljubavi

Oni malo stariji, ma ne, oni u najboljim srednjim godinama u kojima sam i sama, kao i oni malo mlađi od moje generacije zasigurno znaju da je to naslov jedne pjesme naše velike pjevačke legende Tomislava Ivčića koji je stradao u prometnoj nesreći u Zagrebu, negdje početkom 1993. g., čini mi se krajem siječnja ili početkom veljače. Neki dan slučajno sa jedne naše lokalne radio postaje do mene su doprli zvuci te prekrasne laganice koje se baš i ne sjećam iz onih nekih prošlih vremena a naknadno sam provjerila da je pjesma iz 1987. g i nalazi se na albumu "Poslijednji valcer" i odlično mi je poslužila kao ideja za ovaj post.
Neposredno nakon te prerane tragične smrti, raspredale su se po kafićima i pojedinim kuloarima brojne verzije o samoj tragediji, no očito da su sve to bile neutemeljena naklapanja i rezultat nečije bujne mašte.

Tomislava Ivčića sam imala prilike gledati uživo prvi i zadnji put možda tjedan ili dva neposredno prije njegove tragedije kad je nastupao kao jedan od izvođača na koncertu koji je bio upriličen u sportskoj dvorani u gradiću blizu kojeg živim i zbilja sam bila oduševljena slušajući uživo njegove lagane pjesme, većina kojih u sebi nosi štih Dalmatinskih baladi, a čini mi se da je rođen u Zadru. Jedino što me kod njega kao pjevača u tih posljednjih nekoliko mjeseci prije tragične pogibije smetalo bilo je njegovo političko eksponiranje i njegove izjave, čini mi se čak i u štampi, kako će se na nadolazećim izborima kandidirati za ovu ili onu poziciju, više se nesjećam koju, no uglavnom na neku od pozicija u visokoj državnoj politici. Osobno smatram da mu je takvo političko eksponiranje kao umjetniku više išlo na štetu nego što mu je moglo koristiti.

Dok smo tako neki dan, čini mi se u nedjelju, moj muž i ja pili zajedno jutarnju kavu, upitao me od kud mi zapravo dolaze ideje za gotovo svakodnevno pisanje na blogu a baš u to vrijeme je svirala na radiju ta Ivčićeva pjesma "Doviđenja moja ljubavi", pa odgovorim mom mužu kako će mi upravo ta pjesma biti inspiracija za slijedeći post, tj. ovaj.

Kad sam već kod Tomislava Ivčića moram reći da me na njega dosta podsjeća jedan moj poznanik, mogu čak reći i kućni prijatelj, također glazbenik, no istina ne ni blizu tako afirmiran glazbenik kao što je bio Ivčić.

Za kraj napisala bih par stihova iz te njegove, meni jako zgodne, ljubavne pjesme.

Doviđenja moja ljubavi,
nek ti drugi cvijeće nosi,
ostali su samo poljubci
u tvojoj dugoj kosi.

Doviđenja moja ljubavi,
danas našeg je rastanka dan,
kako sam te samo volio
a ipak ostao sam.

Doviđenja svima do nekog novog posta!

- 19:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 24.07.2010.

I dok slušam kišu

Oni malo stariji zasigurno znaju da je to naslov pjesme Ksenije Erker iz nekih davnih godina, tamo 1978. ili 1979., no odlično će mi poslužiti kao naslov ovom postu budući da je danas konačno pala ta dugo očekivana kiša, cijelo je popodne tiho romorila a onda je naglo sve utihnulo i iza nje je ostao samo kristalno čist i svjež zrak zbog kojeg ću se noćas konačno nakon dugo vremena moći naspavati a vjerujem i svi vi.
Ovim postom ne želim se ponovno vraćati u prošlost jer to je ipak osobina ljudi koji svakim danom postaju sve stariji i stariji pa u stvari više žive u prošlosti nego što žive sadašnjost.
Nedavno mi je jedna kolegica s bloga napisala u komentaru kako je iz mojeg bloga zaključila da se radi o puno starijoj osobi nego što ja to jesam, a onda je kasnije shvatila da još nemam niti 50. Ne smeta me takva konstatacija, jer očito je u sadržaju mojih postova naišla na previše staračke ozbiljnosti kao što ja nalazim previše ozbiljnosti kad danas čitam moje pjesme koje sam pisala između 15-e i 20-e godine, a izgledaju mi kao da sam ih pisala u puno kasnijim godinama. Očito sam se prerano uozbiljila i nisam prošla sve faze koje su prolazili moji vršnjaci pa zbog toga i danas često odlebdim a upravo mi je i blog jedna vrsta takvog lebdenja.
Kad sam danas za vrijeme popodnevne kave sa mojim mužem, konačno uspjela uhvatiti jučerašnje novine, zapeo mi je za oko članak o Slavici Eklestone u kojem se, između ostalog, navodi kako je ona nakon rastave sa Bernijem kupila helikopter te jahtu vrijednu 310 milijuna kuna. Koliki li je to novac, toliko se novca ne slije u proračun jedne prosječne Općine u RH niti u 50 godina, koliko bi se od toga moglo izgraditi infrastrukture, kolike bolnice i odjeli opremiti, koliki ljudski životi spasiti.
Možda Slavice Eklestone i daje novac u humanitarne svrhe, čini mi se da je dala opremu za neke odjele bolnice u Rijeci, no unatoč svemu ipak su u tim svjetovima bogataša neke stvari višestruko precijenjene u odnosu na njihove stvarne vrijednosti.
Komentirajući taj članak u novinama, ja onako u šali rekoh kako je prava šteta što Berni umjesto Slavice nije sreo mene, budući da smo istih gabarita samo što sam ja 5 godina mlađa od nje. Moj muž je to prokomentirao nešto u smislu kako bih ja na Slavičinom mjestu nakon kratkog vremena rekla zbogom Berniju bez obzira na sve njegove jahte, avione, ljetnikovce i dvorce, potraživši nekog svog vršnjaka. Vjerujem da razlika od 27 godina koja je bila između njih, zasigurno nije bila dobra predispozicija za brak koji traje vječno.
Očito sam ovim postom zaglibila u neke meni potpuno strane vode, budući da mi materijalistički pristup stvarima nikad nije bio blizak niti drag, mene su uvijek nosile emocije a nose me i danas. Moje je geslo kako sreću ne treba tražiti jer je ona u svakom od nas a mi je samo moramo prepoznati.
Do nekog novog posta, puno pozdrava svima.

- 21:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 23.07.2010.

Da li se ponekad pitaš?

(Ovaj je post posvećen mojoj majci)

Da li se ponekad pitaš zbog čega me nema tako dugo, budući da sam ti prvih nekoliko mjeseci dolazila gotovo svaki dan jer nikako se nisam mogla pomiriti s činjenicom da te više nikad neću naći kako sjediš na svom naslonjaču u našoj staroj kući koju više nemam s kim podijeliti jer ona je sad samo moja, no i unatoč toj činjenici, tako rijetko svraćam u nju, uglavnom usput i na brzinu dva do tri puta tjedno sad za ove ljetne žege, zaliti onih nekoliko tegli cvijeća koje je nekad bilo tvoje.
Uvijek kad sam ti dolazila u našu staru kuću, uvijek sam bila u nekoj žurbi i strci, ti mi zbog toga nikad nisi zamjerala jer znala si koja je odgovornost biti žena, majka, domaćica a uz sve to još graditi i karijeru, ako se moj današnji status uopće tako može nazvati. Kad bih barem na tren mogla vratiti vrijeme 4 godine unatrag, no prošlost ne može vratiti ni svemogući Bog a kamoli pak mi, obični mali smrtnici, prosti grešnici. Što li bih sve dala da me ponovno nazoveš, kao što si me svakodnevno znala nazvati, najviše navečer, a ja uvijek baš i nisam bila raspoložena za duže razgovore kakve si ti uglavnom htjela voditi samnom i u takvim situacijama ti si već prema tonu jedne moje rečenice izrečene tebi u telefonsku slušalicu znala da nešto nije u redu, da postoji neki razlog zbog kojeg sam ili tužna ili ljuta.
Naš oproštaj, iako ne i zadnji naš susret, dogodio se jednog tmurnog, siječanjskog podneva u bolnici, kad ja u stvari nisam ni bila svjesna činjenice da je to naše opraštanje jer rekla sam ti da ću te posjetiti sutra kad izađeš iz bolnice, no iako sam ti došla i sutra, i prekosutra i dan poslije ti više nisi imala snage za nikakvu komunikaciju, no vjerujem da si ipak osjetila moju prisutnost, moj stisak tvoje ruke koji ti je govorio da, iako okružena ljudima, nisi sama jer imaš mene i ja sam tada još uvijek imala jedino tebe.
Tvojim je odlaskom otišao i jedan dio mog života, jer moj muž i moja djeca dolaze u jednom drugom vremenu, oni su dio jednog drugog mojeg života, ne onog kojeg smo imale ti i ja.
Prvih tjedana sam mislila kako sam bez tebe potpuno izgubljena u prostoru i vremenu, kako ja dalje neću znati bez tebe, no istinita je poslovica da ono što te ne slomi, to te očvrsne jer upravo se to dogodilo meni nakon tvog odlaska.
Ja sad hrabro kročim naprijed svojim zacrtanim putem na kojem me nitko i ništa ne može sputati jer ja sam očvrsnula, ja više nisam ničije dijete, ja imam svoju djecu, a već bi i neka moja djeca mogla imati djecu.
Ja svakim danom imam sve više i više vremena, mene više ne sputavaju moja mala djeca kao što su me sputavala prije, sad sam ja ta koja određuje prioritete, stvari koje su mi u životu važne i one koje su mi manje važne ili potpuno nevažne i nitko me više ne može prisiliti na nešto što ne volim i što neću.
Skoknuti ću k tebi, nakratko te posjetiti jedan dan, samo da konačno prestane ova grozna žega po kojoj mi se ništa neda. Znam da me ti razumiješ, da me gledaš i da si sretna zbog moje sreće, nesretna kad sam i ja nesretna!

Do nekog novog posta, pozdrav svim mojim prijateljicama i prijateljima sa bloga!

- 17:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.07.2010.

Moja slabost prema krpicama

Tko o čemu a ja opet o krpicama koje mi, kako postajem sve starija, postaju sve veća i veća opsesija. Ne mogu ni sebi objasniti razlog za to, no to je izgleda nešto poput nikotina pušaču ili alkohola alkoholičaru. Da li je to liječenje depresije, bijeg od stvarnosti ili ostvarivanje mojih nekih snova i težnji iz mladosti, tamo negdje iz osamdesetih, kad sam još bila srednjoškolka i tako si silno željela neke dopadljive krpice, no tada ništa od toga što sam željela nisam mogla imati budući da su naše trgovine u bivšoj Jugi bile totalno neopskrbljene modnim krpicama, ono nešto što je bilo bilo je uglavnom, kako ja kažem, "demode", posrednici sa robom iz Italije koja je ličila na nešto bili su vrlo skupi, a put u Italiju su mi roditelji rijetko mogli priuštiti, svega nekoliko puta u vrijeme moje srednje škole, kad se uglavnom na Ponte Rosu kupovala sezonska roba na rasprodajama, no i unatoč tome morao si paziti na svaku potrošenu kunu, onda Jugoslavenski dinar.
I eto, prije dva dana, vraćajući se sama sa kraćeg službenog puta, nikako nisam mogla odoliti a da ne zastanem u jednom velikom novootvorenom trgovačkom centru i da bar samo malo ne škincem da li su počele rasprodaje.
U prvoj trgovini u koju sam ušla nisam ništa kupila, no u drugoj sam kupila ukupno 4 stvarčice, od kojih sam isprobala samo jednu, jer ja nemam živaca isprobavati robu po trgovinama, poput nekih mojih prijateljica, koje čak niti ne namjeravaju ništa kupiti, već im je isprobavanje robe način za ubijanje dosade, sa kojom ja hvala Bogu, za sad nemam problema.
I došavši kući, naravno, ustanovila sam da mi one tri stvarčice uopće ne odgovaraju i da ih moram zamijeniti, pa sva sreća što nisam bacila račun.
I da nebih dugo čekala, uputih se jučer nakon posla, po onoj vrućini od + 35, autom bez klime, ponovno u trgovački centar zamijeniti stvarčice koje mi nisu odgovarale.
Prodavačice su moram priznati, kao i uvijek u tom dućanu, bile vrlo ljubazne, no za što ću zamijeniti. Htjela sam uzeti jedne bijele ljetne hlače, budući mi je bijela boja zakon za ljeto, no ništa od broja za neme, a baš i nisam izvan standarda jer nosim 42-44, pa onda na kraju odlučih u zamjenu uzeti dvije druge krpice koje su mi odgovarale, no koje mi baš trenutno i nisu najpotrebnije pa se tako sada u mojem već ionako prekrcanom ormaru nalaze još i te dvije krpice. No uskoro će GO pa ću si zbilja dati truda za presortiravanje robe u ormarima a ono što mi trenutno ne treba, deportirati u moju staru kuću. Sva sreća što je imam jer od nje mi trenutno nikakva korist osim što mi služi kao skladište. Oh pretjerala sam, ona mi je ponekad inspiracija za povratak u prošlost, a to za mene nije zanemariva stvar.
Uz put sam, onako na brzinu, na sat vremena, svratila i do moje prijateljice koja radi vani a trenutno je na GO u Lijepoj našoj. Vjerojatno će i ona mene posjetiti idući tjedan, no ono što moram reći, a da me se ne shvati krivo i da ne ispadne ogovaranje, je činjenica da ta žena može pričati satima. Pitam se od kud joj tolika inspiracija? Očito je promašila profesiju, trebala je biti spiker na radiju jer slušajući je, čini mi se da ona jednostavno nezna prestati pričati. Zbog toga je valjda još uvijek djevojka u kasnim četrdesetima. Vjerujte, ovo što sam navela nije bilo zlobno, to je samo činjenično stanje.
Puno pozdrava svima i čuvajte se popodnevne vrućine.

- 16:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 20.07.2010.

O ljetu i prijateljstvu

Nedavno mi je moja najstarija kći dala platnenu vrećicu punjenu lavandom, jer kaže, njoj to netreba i samo joj smeta u ormaru. Stavila sam je u svoj ormar sa pretincima niti ne razmišljajući o nikakvim mogućim moljcima i sad svaki put kad otvorim taj dio ormara zapljusne me njezin opojan, svjež miris i kao da me istog trena ponovno prenese na Hvar, u neke davne godine kad sam bila na tom otoku, prvi put u životu gledajući nepregledna ljubičasta polja i brežuljke, uz cestu između Starigrada i Grada Hvara, zapravo sve je u tom dijelu bilo ljubičasto, bio je početak lipnja i lavanda u punom cvatu, sve je izgledalo poput predivne cvjetne livade samo ne šarene već jednobojne.

A u ovim našim kontinentalnim krajevima, barem u središnjoj Lijepoj našoj gdje ja živim, vidjeti cvjetnu livadu prava je rijetkost, budući da je sve obraslo u grmlje i raslinje, nekadašnje predivne cvjetne livade na kojima je u ovo doba rasla otava pred košnju pretvorile su se u drač i pustoš. No ipak sam jučer imala priliku, doduše samo iz auta, vidjeti jednu lijepu šareno-cvjetnu livadu, obraslu u bijelo, ljubičasto, tamnoplavo i žuto cvijeće i žao mi što sam se prekasno sjetila slikati je, makar samo mobitelom, budući da aparat nisam imala sa sobom.

Čini mi se da je ljeto ipak moje godišnje doba, ono koje me najviše fascinira, tijekom ljeta srećem mnoge ljude koje inače nemam prilike vidjeti u drugo doba godine pa me neki od njih ponekad vraćaju u neko drugo, davno svršeno vrijeme.
Baš su me fascinirale riječi koje je moj šef rekao neki dan, u smislu kako se prošlost ne može promijeniti, kako to ne može niti sam Bog a kamoli pak mi ljudi, obični smrtnici.
Kad sam već spomenula ljude koje srećem tijekom ljeta, jedna od njih je i moja prijateljica zajedno sa kojom sam studirala u našoj Metropoli i družila se za cijelo vrijeme studija i eto naše prijateljstvo traje od 1981. g., dakle punih 29 godina.
Sjećam se kako sam tog jutra došla vidjeti rezultate prijemnog ispita na oglasnoj ploči i slučajno srela samo nju u holu i tako smo kroz samo nekoliko izmijenjenih rečenica došle do zaključka da putujemo istim vlakom i u istom smjeru. Zajedno smo šetale Metropolom cijelo dopodne a kad su nam nakon nekih mjesec dana poslije toga počela predavanja, postale smo prijateljice. I eto baš sutra ću je nakon posla nakratko posjetiti a onda će ona vjerojatno jedan dan doći meni u goste, budući da je njezin godišnji pri kraju i da za 10-ak dana putuje natrag u jednu od zemalja zapadne Europe čiji nam je standard nažalost još uvijek nedosanjan san.
Vjerojatno ću sutra nakon susreta sa mojom prijateljicom biti puna dojmova jer ona zna vrlo slikovito pričati o svemu i svačemu a ove je godine kao turist posjetila Izrael, Grčku i Tursku pa znam da će mi nastojati kroz priču dočarati dio tog ugođaja sa istoka iako to baš i nije podneblje koje me previše privlači. Zapad je ipak zapad ma kakav god on trenutno bio i to je u krajnjoj liniji ono čemu težimo. Puno pozdrava i lala Vam noć blogeri!
.

- 21:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.07.2010.

Nesretnici i geniji

Dok sam jučer u nekim ranim satima, pomalo mamurna zbog presparne noći koju sam više prohodala nego spavala, pripremala doručak, slučajno čujem komentar na jednoj lokalnoj radio postaji kako su svi veliki umjetnici, prvenstveno skladatelji, književnici i slikari, bili veoma nesretni u životu, te kako su upravo u trenucima kad bi se osjećali najnesretnijima, nastala njihova najbolja djela koja su poznata brojnim generacijama koje su rođene poslije njih. Od pisaca su spomenuli Šekspira, Tolstoja i Prusta, od skladatelja Wagnera i još mnoge druge vrlo poznate umjetnike svjetskog značaja.

Baš je to vrlo čudna, no nažalost očito istinita konstatacija kako je nesreća ta koja nadahnjuje ljude i potiče ih na umjetničko stvaranje dok sreća djeluje suprotno, očito kad si sretan tada si pun sebe, dovoljne su ti samo tvoje pozitivne emocije o kojima razmišljaš i stalno ponovno i ponovno iz početka u svojoj glavi proživljavaš jednom već doživljeni sretan trenutak pa si dovoljan sam sebi i nemaš potrebu tu sreću podijeliti s drugima.

Osobno imam osjećaj kako su moje emocije s godinama sve slabije i slabije, drugim riječima kako ne postoji sreća tih razmjera zbog koje bih mogla osjetiti veliko ushićenje, kakvo sam naprimjer mogla osjetiti prije 30 godina, ali niti nesreća tih razmjera koja bi na meni mogla ostaviti tako negativne emocije kakve sam u mladosti mogla osjetiti zbog neke nebitne sitnice, što danas gledano iz moje perspektive, nije bio ni najmanji razlog za osjećati se nesretnom.

Upravo me danas posjetila jedna moja draga prijateljica iz srednje škole koja se u slobodno vrijeme bavi slikanjem i kroz razgovor smo konstatirale da ono što je meni blog, to je njoj slikanje kojim se ona bavi već unatrag kojih 5 godina, za razliku od mojeg pisanja koje je tek na početku.
Sjećam se još tako živo kad sam sa nekih 17 godina prvi put došla k njoj budući da smo tada živjele na udaljenosti od kojih 10 km (danas smo udaljene 25 km), bila je jesen, oko njezine kuće predivna ravnica, još nepreglednija od one koju ja imam kod moje stare kuće. Fascinirala me velika rijeka u neposrednoj blizini, na koju sam prošle godine prvi put otišla s njom na kupanje. Zapravo to je bilo moje prvo kupanje u životu na rijeci, voda je bila puno toplija nego u moru a dno kristalno čisto sa brojnim školjkama, od kojih sam dvije čak i ponijela te spremila kako bi me podsjetile na taj predivan i topao jesenji dan s kraja rujna.
Šteta što tada još nisam imala blog, jer vrativši se sa tog kupanja puna dojmova
poput desetogodišnjeg djeteta, vjerojatno bi mi bilo inspiracija za jedan novi post.

A sada, do nekog novog posta puno pozdrava, jer ipak je malo zahladilo i odoh van nadisati se svježeg zraka s obzirom da su meteorolozi od sredine tjedna ponovno najavili paklene vrućine. Da sam barem bliže onoj rijeci moje prijateljice!

- 14:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 16.07.2010.

Za davne večeri i daleku glazbu

Riječi su ovo Clinta Eastwooda u romantičnoj drami Mostovi okruga Madison, koju sam večeras, nakon nekoliko godina, ponovno pogledala. Ja u stvari u poslijednje vrijeme dosta slabo gledam TV, jer vrijeme nakon 21.00 sat mi je rezervirano za blog, no večeras odlučih ponovno pogledati tu, meni jako zgodnu ljubavnu romansu u kojoj je Clintu partnerica Meril Streep. Očito su moji dojmovi o odgledanom filmu još vrlo svježi pa su mi ujedno došli i kao inspiracija za veerašnji post.

Posebno su mi fascinirajuće riječi naslova ovog mojeg posta, koje je Clint Eastwood rekao u filmu, jer pojmove poput večeri i glazbe tako sam često koristila u svojim pjesmama u prozi koje sam davno, vrlo davno pisala, neke čak i objavila na ovom blogu a svako ću ih i dalje nastaviti objavljivati.
Te riječi navedene u naslovu nevjerojatnom me brzinom ponovno vraćaju natrag, u doba rane mladosti kad su mi izlasci bili dozvoljeni isključivo samo subotom, na ples koji je bio kojih stotinjak metara daleko od moje kuće. Ponekad sam iz raznoraznih razloga čak znala i propustiti koju subotu, no tada bi, naročito u ovakvo vruće i sparno ljetno vrijeme, kad bi prozori na sobama u mojoj staroj kući zbog vrućine noću bili otvoreni, glazba dopirala čak do mene, u moju veliku plavu sobu, kako sam je ja zvala, skroz do mojeg kreveta, do mene. U tišini noći razabirala sam svaku riječ pjesme koja je svirala i ta bliska, a tada ipak tako daleka noćna muzika, bila mi je inspiracija za mnoge moje napisane stihove.

Danas više takva vrsta zabave kakva je nas zabavljala, generaciju koja je izlazila negdje između 1977. i 1986. više ne postoji. Diskoteke su napravile svoje, izlazi se vrlo kasno, vraća se u 5 ujutro, dok smo mi izlazili u 8 i vraćali se najkasnije oko 2 poslije ponoći.

U ovo vrijeme noću, posebno vikendom, promet glavnom državnom cestom koja prolazi desetak metara od moje stare kuće je nepodnošljiv i u neku ruku sam sretna što živim u još većoj provinciji koja je, hvala Bogu, noćna oaza mira.
Od zadnjeg puta kako sam prespavala tamo, vraćajući se kasno sa neke fešte, proteklo je više od 10 godina i sad u ovo vruće vrijeme tamo se bez klime noću nebi dalo živjeti jer od silne buke auta nemoguće je spavati pored otvorenog prozora kao što smo nekad spavali dok sam živjela tamo i kao što ja još i danas spavam u ovoj mojoj provinciji, u kući u kojoj živim sa familijom.

Gledajući film, pokušala sam se barem nakratko poistovjetiti sa ulogom Frančeske, no odmah sam došla do zaključka kako se ja ovakva kakva jesm zasigurno nikad nebih mogla naći u toj situaciji jer kao najglavnije, mene zbog nekih mojih fobija nebi bilo moguće ostaviti samu kod kuće na 4 dana u onakvoj pustoši i zabiti u kakvoj je ona ostala, pa onda još k tome moja introvertirana priroda, nepovjerljivost prema strancima, te strah od razočaranja u ljude, nikako nebi mogle dovesti do toga da se nađem u njezinoj situaciji i doživim jednu takvu, makar kratkotrajnu ljubavnu idilu. Možda će nekima izgledati apsurdno kad kažem da sam sretna što je neću doživjeti jer time ću biti ujedno pošteđena i razočaranja, jer na kraju krajeva, sve velike ljubavi ipak završavaju na nesretan i tužan način.
Do nekog novog posta, svima puno pozdrava i svježeg zraka.

- 22:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.07.2010.

Odlazak u prošlost

Danas, odmah nakon posla, unatoč tome što je žarilo na + 35, odlučih otići do moje stare kuće, koja je svega par kilometara od mjesta gdje radim i zaliti cvijeće koje raste u teglama na stepenicama ispred ulaza, koje je na svu sreću, već nakon podneva u potpunoj popodnevnoj hladovini.
Ovaj put nisam baš nikamo previše žurila kao što inače žurim, pa odšetah lagano do zadnjeg dijela dvorišta od kud se pruža pogled na kilometre i kilometre nepregledne ravnice, pogled na kojem bi mi zasigurno pozavidjela većina Vas koja živi u gradu. Taj je pogled prije dvadesetak i nešto godina bio još ljepši, jasniji i dalekosežniji, u vrijeme dok su ljudi obrađivali zemlju, kosili livade, sijali žito, za razliku od danas kad je većina parcela zarasla u korov i raslinje. Sjetih se kako sam u to vrijeme često znala s dalekozorom u ruci promatrati što moji roditelji rade u polju, iako su ponekad bili i 2 km dalje od mene, odnosno da li je sijeno već natrpano u kola i da li će skoro doći, da bih javila baki da li mora požuriti s ručkom.
Prisjetih se nekoliko ogromnih stogova sa sijenom koje su moji uvijek preko ljeta slagali u donjem dijelu dvorišta, što dalje od ceste, jer kad je u zimi stisnula hladnoća, krave, kojih smo u štali uvijek imali nekoliko, sve su pojele. Prisjetih se brojne živadi, od kokica, pijetla koji me uvijek jutrima budio i po čijem sam kukurikanju znala da dolazi jutro, iako je vani još bila duboka noć. Zapravo, tako mi je još svježe sjećanje na dodir čiste, crveno bijele posteljine na mom licu a u ušima kukurikanje pijetlova. Što bih sve dala da ponovno mogu vratiti to vrijeme, taj osjećaj, jer iako i danas živim na selu, toga više nema, moj život sveo se gotovo na gradski, osim ono malo vrta što obrađujem uz kuću.
A danas, u odnosu na ondašnju živost, dvorište moje stare kuće je pustoš. Lipa je već dosta davno ocvala, stari bunar u kojem ionako nema vode stoji pored nje, trava od ove silne vrućine ne raste, kao da je izgorjela. Još jedinu živost svemu daje kukuruz koji je moj muž posadio iza kuće, no ove godine u količini od svega 1 ha, dok je to u nekim prijašnjim godinama bilo u puno većim količinama, u vrijeme dok poljoprivreda u Lijepoj našoj nije dosegnula dno dna na kojem je danas.
S obzirom da se moj crveni autić koji nema klime, iako i nije toliko star, dobro ugrijao na suncu za kratko vrijeme, odlučih kako mi je poći doma.
Vozeći se doma, po vanjskih +35 a u autu je bilo i 10-ak stupnjeva više, osjetih kako su mi ruke mokre od znoja, kako mi je od njih postao mokar i upravljač i kako se znoj u kapljicama cijedi po mojoj bijeloj, laganoj ljetnoj suklnji, u trenu se vratih 40-ak godina unatrag, u jedno ovakvo vruće ljetno popodne, kad još nisam krenula niti u osnovnu školu i kad sam s mamom putovala autobusom u moj rodni grad, udaljen svega 15-ak minuta vožnje od moje stare kuće. Na sebi sam imala laganu ljetnu bijelu haljinicu a ruke su mi se tada već kao djetetu jako znojile a znoj je u kapljama padao na tu moju haljinicu, čiji uzorak tkanja materijala jasno vidim i sad. I onda odjednom kamion koji je jurio ispred mene napravi oblak prašine, poput sivog, prljavog dima koji me obavio i prekinuo me u mojim djetinjim sanjarenjima.
Puno pozdrava do novog posta i ako nemate klimu kao što je nemam ja, pokušajte se ohladiti uz otvoren prozor spavaće sobe.

- 21:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 14.07.2010.

O prijateljicama i štiklama

Moram priznati kako sam bila jako sretna vidjevši čak 7 komentara na moj poslijednji post. U prošlom sam tjednu, dok sam bila na GO, gotovo svaki dan pisala o nekoj temi, no bila sam čak i razočarana vidjevši da nemam nikakvih komentara, čak me niti moje vjerne čitateljice nisu mogle pratiti zbog brzine kojom sam pisala, pa stoga odlučih malo usporiti. Vjerovala sam kako ću do odlaska na duži GO u kolovozu, proslaviti mali jubilej mojeg 50-og posta, no to se ipak neće dogoditi, ne želim pisati samo zbog toga da pišem, želim pisati tek onda kad osjetim potrebu da imam nešto reći.
Jedna moja prijateljica sa bloga nedavno mi reče kako joj je bilo puno lakše pisati dok je bila potpuno anonimna, a sada, nakon nekoliko godina provedenih na blogu, o njoj zna pola grada pa stoga ne može si baš dozvoliti da piše prema struji svoje svijesti, jer time bi zasigurno mogla nekog uvrijediti, a to je bar u današnje vrijeme najlakše kad su svi puni sebe.
Eto, kao što vidite, meni su komentari čitatelja istinska motivacija za dalje pisanje zato hvala svima kako na onim pozitivnim, tako i na negativnim primjedbama jer nitko od nas nije savršen, svatko može pogriješiti i imati pogrešan pristup stvarima.
No da ja tu nebih previše filozofirala, okrenimo se stvarnim, konkretnim stvarima. Jučer po pnoj groznoj žegi i sparini, u kasnim popodnevnim satima, sretosmo se nas tri prijateljice iz djetinjstva na posljednjem ispraćaju pokojnika koji nam je ujedno i zajednička rodbina. Meni su bile užasno neudobne štikle na visoku petu koje sam za tu prigodu obula uz crninu, budući da je moja ljetna obuća sva u bijelim ili krem tonovima pa osim tih crnih štkli nisam niti imala drugog izbora.
Osjećajući se neudobno u navedenoj obući, koju sam izula čim sam ušla u auto, u glavi mi se odjednom odvrtio film i to kojih 30 godina unatrag, kad smo bile tinejdžerke i kad su tri moje prijateljice u Borovu (zapravo tada su u bivšoj Jugi trgovine obućom uz Borovo bile još Šimecki, Peko i Kraš) kupile predivne ljetne sandale sa remenčićima, naprijed je bio samo uzlić a okolo tanki remenčići, s petom od 10-ak centimetara. Tih njihovih sandala koje su se razlikovale samo u boji (krem, crna i tamnoplava) zasigurno se sjećam bolje nego one same koje su ih nosile i ponekad poslije plesa išle bose doma, sa sandalama u rukama, jer su ih nažuljale, budući da je takva vrsta elegantne obuće u tim godinama bila moja tiha patnja zato što zbog svoje visine u to vrijeme nisam nosila obuću na petu višu od 3 cm. Tek kasnije, kad sam se udala, dala sam si oduška, kupujući elegantne cipele, doduše ne sa petom od 10 cm ali ipak one koje ostavljaju potpuno drugačiji dojam cijele figure u odnosu na, kako ja to kažem, kućne šlape. Štikle su mi još i danas opsesija, iako ih nosim rijetko i u zbilja posebnim prilikama, budući da u posljednjih nekoliko godina više kupujem sportsku obuću koja je u stilu i sa mojim sportskim, kako ja kažem mladenačkim, stilom odijevanja.
Jer na kraju krajeva, iako je jedna od nas još uvijek neudana u kasnim četrdesetima, ipak smo mi žene u ozbiljnim godinama i najbolje nam pristaje udobna obuća. A nošenje štikli na petu od 10-ak i više cm prepustimo nekim novim klinkama koje dolaze. Slažete li se samnom? Laka Vam ova sparna srpanjska noć i puno pozdrava.

- 21:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.07.2010.

Potpuno pogrešan pristup

Lutajući u ovo pakleno dopodne blogom, pretražujući što ljudi pišu i na neki način tražeći srodne duše, zapravo ljude koji me razumiju i ljude koje ja razumijem, ostadoh nemalo neugodno iznenađena pročitavši post jedne blogerice, čiji se postovi zapravo vrlo često vrte istaknuti među najzanimljivijim blogovima.
Iako sam ponekad znala pročitati pokoji njezin post i na neki način našla sličnosti s njom, budući da u nekom postovima opisuje neke godine za kojima me vuče nostalgija, ostadoh vrlo neugodno iznenađena načinom na koji ona gleda na stvari poput obrazovanja, društvenog staleža, a očito i političkog statusa, što me je razbjesnilo još više od onog dvojeg s početka nabrajanja, pa odlučih napisati koju kako bih izrazila svoju ogorčenost na njezin potpuno pogrešan pristup u prosuđivanju ljudi.
U svom postu, između ostalog, navodi kako joj je bilo grozno i zamorno kad je morala komunicirati s ljudima koji lopatom zarađuju za kruh, te seoskom frizerkom, jer ti se ljudi ne služe kompjuterom, internetom, neznaju za novotarije, te se morala spustiti na njihov nivo i osjećala se poput seoskog liječnika koji uzaludno pokušava neukom pacijentu objasniti razloge zbog kojih mora obaviti neku pretragu ili popiti lijek u određeno vrijeme. A krunu svega toga je izrekla u smislu kako su ipak i svi ti ljudi birači, što je vjerujem, najviše zasmetalo i mnoge druge poput mene.
Naime, iako lopatom ne zarađujem za kruh niti sam seoska frizerka nego na poslu radim isključivo kao intelektualac, nemam ništa protiv navedene dvije kategorije ljudi, jednako ih cijenjim u njihovom poslu kao što cijenim visoku inteligenciju i znanstvenike, jer čovjek je ipak samo čovjek, bez obzira koje on to poslove radi, ukoliko pošteno zarađuje svoj kruh. U svojem poslu gotovo svakodnevno se susrećem sa ljudima različitih profila, različitog obrazovanja, intelektualnih i verbalnih sposobnosti, a ta lepeza se sastoji od one neuke bakice sa završena 4 osnovne od kojih se neke čak neznaju niti potpisati, pa do znanstvenika u pojedinim područjima i svi su oni za mene samo ljudi. Zapravo ponekad mi jedna takva bakica ili starčić znaju uljepšati dan i oraspoložiti me više od nekog uštogljenog intelektualca od kojih poneki znaju biti opterećeni svim i svačim pa se ponašaju svakako, samo ne spontano niti prirodno.
Moja frizerka je moja prijateljica iz djetinjstva, no s obzirom da je ona jedan period živjela vani, nismo nešto posebno prisne prijateljice, no ona toliko zrači pozitivnom energijom da naprosto uživam u njenom društvu i odlazak kod nje u salon mi dođe kao oblik psihoterapije, što je također zaključila i moja najbolja prijateljica, koja je sa tom našom zajedničkom frizerkom u vrlo prisnim odnosima i danas.
Što se tiče informatičke opismenjenosti, masa ljudi koji nisu intelektualci fantastično barataju računalima, služe se internetom. Oni koji se ne služe računalom, zasigurno su za razliku od nas blogera, svoje slobodno vrijeme osmislili na drugačiji, vjerojatno prirodniji način, ispijajući zajedničke kave, više se družeći, kartajući zajedno, šetajući prirodom i sl. Svi ti ljudi koji nisu stekli diplomu nekog fakulteta nisu ništa manje vrijedni od onih drugih, zapravo u svojoj okolini imam nekoliko intelektualaca koji su davitelji i gnjavatori, kad ga sretneš na ulici dođe ti da pobjegneš na drugu stranu i napraviš se da ga nisi vidio jer on je toliko dosadan i nametljiv da bi pričao satima a ti ga slušaj i klimaj glavom i razmišljaj u stilu - žali Bože tebi sve tvoje obrazovanje kad unatoč tome nisi normalan čovjek i ne vidiš da bih i ja, kao tvoj sugovornik tebi nešto imala za reći.
I eto, tako je to, svatko je majstor od svojeg zanata, svatko je gospodin pod svojim šeširom i čemu onda omalovažavati ljude i gledati s visine na one koji su manje obrazovani od tebe, tretirati ih kao glupane i primitivce. Još jednom sa ogorčenošću moram istaknuti kako je to pogrešan, potpuno pogrešan, primitivan i malograđanski pristup. Do neke nove, vedrije teme, pozdrav svima.

- 11:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 10.07.2010.

1000 nevažnih sitnica

Dok nam se sa naslovnica brojnih elitnih i onih manje elitnijih časopisa, prvenstveno namijenjenih nama ženama, smiješe poput sjenki vitke i pomalo anoreksične manekenke, kad malo zavirite unutra a ono hrpa preskupih modnih artikala od odjeće, obuće, nakita, parfema, posuđa, čak i namještaja. Drugim riječima 1000 i 1000 nepotrebnih artikala, koji nam se nude, posebno u ovo krizno vrijeme, jer iako mene osobno kriza još nije poharala budući mi je plaća redovna i za današnje prilike pristojna, recesiju sam itekako iskusila na vlastitoj koži jer moj muž već nekoliko mjeseci nije dobio plaću pa se to na kućnom proračunu itekako odrazilo u obliku polupraznog frižidera i prazne špajze, no trenutno mi je predhost što živim u provinciji i imam svoj vlastiti vrt što mnogi od Vas nemaju, pa berem mahune iz moje proizvodnje, sutra počinjem brati krastavce, salatu jedem već od ranog proljeća a sad će doći i paradajzi kojih ponekad bude do kasne jeseni, pa još malo stižu kelj i kupus i što može biti bolje i zdravije od ekološki uzgojenog povrća u vlastitom vrtu a uz to ništa ne košta, osim naravno mog vremena i truda, no rad u vrtu mi dođe kao jedan oblik korisne fizičke aktivnosti. No malo sam se udaljila, nisam mislila opet kukati, htjela sam staviti težište na skupe i luksuzne, a zapravo nepotrebne proizvode kojima nas marketinški trikovi različitih trgovačkih lanaca mame sa svih strana, a jedan od takvih časopisa upravo imam pored sebe. Ja zapravo često znam kupiti neki od takvih časopisa, pa malo, kako ja znam reći, napasam oči na svim tim preskupnim modnim stvarčicama koje u stvari nikom niti ne trebaju. A što bih ja samo sa smeđom torbom u kombinaciji tekstila i kože za 1860 kn, narančastom za 1960 kn, crvenom kožnom za 3900 kn ili onom tamnoplavom platnenom za 587 kn, kome trebaju traperice za 2300 kn, kožne sandale za 5300 kn, pareo za 1065 kn, platforme od eko-kože za 3890 kn, a sunčane naočale, nakit i kupaće kostime bolje da niti ne nabrajam jer već je i meni dosadilo nabrajanje.
A tek cijene namještaja, da se smrzneš. Nude se vrtne stolice po 488 kn, kuhinjske po 848 kn, dizajnerska fotelja za 26700 kn. Dobro ste pročitali, ima i skupljih i to jedan dizajnerski naslonjač za 45100 kn. Pitam se samo kome li su na našem tržištu namijenjeni takvi proizvodi ili u Lijepoj našoj zaista postoji elita koja tako nešto može platiti jer, svaku od navedenih stvari moguće je kupiti i po deset puta manjoj cijeni, doduše ne kao unikat ili dizajnerski proizvod, ali proizvod koji služi svrsi.
I tako, tko voli, nek izvoli kupovati precijenjene unikate a mene raduje kad i na rasprodaji mogu kupiti neku sitnicu koja mi se trenutno svidi i koja će me, makar samo na kratko oraspoložiti. Sretna sam kad usporedim cijenu tih preskupih artikala sa nekim sličnim koji sam kupila po znatno manjoj cijeni no on svejedno služi svrsi za koju je kupljen. Kupujete li vi skupe stvari ili eto, škrtarite poput mene, budući da sam odrastala u prilikama koje su nalagale da se pazi na svaku lipu (onda se to zvalo para) i to mi je ostalo u navici do danas, no pokazalo se i vrlo korisnim, posebno u ovo krizno vrijeme kad nam se face naših političara kroz sve moguće medije groze da će nam biti još i gore, pa je onda naučena skromnost zbilja vrlina zbog koje mogu biti sretna. Puno pozdrava do nekog novog posta.

- 17:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.07.2010.

Nakon 28 godina

Kad sam danas, u kasnim popodnevnim satima odvela moju najmlađu kćer u jednu od njezinih posljednjih izvannastavnih aktivnosti ovog ljeta, slobodno vrijeme u trajanju od sat i pol odlučih iskoristiti u šetnji parkom jednog srednjekovnog dvorca, izgrađenog na samom kraju 15. stoljeća, smještenog u gradiću u predgrađu naše metropole. No prošetala sam samo dijelom parka budući da su na nekoliko klupa, smještenih uz samu šetnicu, sjedili mladi, uglavnom parovi, pa im stoga svojim prisustvom nisam htjela remetiti njihov mir i romantiku, a uz to, budući da sam alergična na komarce, a kako je sunce već naveliko zalazilo iza ogromnih borova kojima je okružen cijeli dvorac, nisam se htjela izlagati riziku u obliku kvrga na mojim nogama, na mjestu svakog uboda komarca. Ono što sam od tog dvorca danas uspjela vidjeti sa udaljenosti od nekih 50-ak m, zgrozilo me, jer je u vrlo oronulom stanju, stolarija sa prozora je u potpunosti otpala, tako da na mjestima gdje bi trebali biti prozori zjape samo crne odvratne rupe. Budući da sam bila sama, čak se nebih bila niti usudila prići bliže, kao što sam mu prišla prije punih 28 godina, kad sam istim tim perivojem šetala sa mojom kolegicom sa kojom sam studirala, tad smo bile tek na 1. godini, i sa njezinim prijateljem, sa kojim ona niti danas, nakon proteka toliko godina, još uvijek nema definiran odnos u smislu da li su prijatelji ili ljubavnici. Ovo drugo je danas manje vjerojatno s obzirom da se radi o gospodinu u vrlo zrelim godinama treće životne dobi.
Prolistala sam večeras svoj Dnevnik iz te davne 1982. g. i pod datumom 07. lipnja pronašla tekst koji sam tada napisala. Citiram:"Tamo je divno. Okolo je park, dvorac je malo na povišenom. Kroz kupolu se ulazi u dvorište iz kojeg vode stepenice na jednu i drugu stranu gore. Čitava ta zgrada ima oblik pravokutnika sa dvorištem u sredini. Stepenice su drvene i gore u hodniku je gorjelo svjetlo. Najvjerojatnije tu netko i stanuje a uz to gore je i muzej i još par kancelarija. "
Gdje li je sva ta ljepota nestala nakon 28 godina, danas ništa od te ljepote nisam vidjela, samo ruševno zdanje osuđeno na vrlo skoro propadanje ukoliko svi vragovi i Bogovi ne poduzmu nešto, počevši od gradske uprave, Ministarstva kulture, EU fondova i ma kako se još zvali ostali. Navedena moja kolegica već punih 19 godina živi vani, iako je završila studij u Hrvatskoj, nikad nije radila posao u struci, no vani radi posao sa završenom srednjom i zbilja sve što je stekla u životu, prvenstveno vlastiti stan vani od 50 m2 i pripadajuću garažu, stekla je sama, zahvaljujući svom radu, upornosti ali i štedljivosti, koju bi većina od nas okvalificirala kao škrtost. Mi se i dalje viđamo jednom godišnje, kad ona dođe na GO u svoj rodni grad. Ona stalno govori o nekakvoj štednji, skromnosti, novac joj je očito glavna preokupacija, no sve ja to mogu razumijeti budući da ona niti nema drugih preokupacija, nema muža niti djece, jedina bliska osoba joj je mama, no unatoč vitalnosti, to je gospođa u zbilja visokim godinama pa je pitanje mjeseca ili godine do kad će i nju imati.
Kad sam se sjetila ove brojke od 28 godina, koliko je prošlo od tog dana 1982. g., kad smo nas troje posjetili navedeni dvorac, pomislih onako u sebi kako je to duži vremenski period u odnosu na period od 23 godine nakon kojeg se Filip Latinović u Krležinom romanu, vraća u svoje rodno mjesto.
I tako, nakon završetka moje večerašnje kratke šetnje perivojem oko dvorca, odjednom ugledam mladence na šetnici, budući da se mladenci nakon vjenčanja u crkvi, koja je u neposrednoj blizini, dolaze fotografirati u perivoj. Kroz glavu mi poput munje prostruji proteklih 26 godina koliko je vremena prošlo od mojeg vjenčanja i počnu mi se miješati neke slike iz te kišovite, kasnolistopadske subote kad je kiša lijevala kao za proloma oblaka. Netko mi je nakom puno godina kasnije, kad smo razgovarali o tom kišnom danu mojeg vjenčanja, rekao kako sretnicima na taj dan sije sunce a nesretnicima lijeva kiša. Ne bih se složila sa takvom konstatacijom jer mi smo i nakon 26 godina još uvijek zajedno, a tako će valjda i ostati do smrti moje ili njegove, a masa sretnika kojima je taj dan bio predivan i okupan suncem, već davno nisu zajedno.
I onda me iz jednog takvog snatrenja iznenada prene zvon mobitela i poziv moje najmanje kćeri "Mama, radionica je završila, dođi po mene" i ja krenem.
Puno pozdrava svima a mojim vjernim prijateljicama sa bloga mogu poručiti da će moje čudo tehnike za dva do tri dana biti osposobljeno pa ću ih opet moći komentirati.

- 22:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.07.2010.

Moje obiteljsko stablo

Neznam da li je itko od Vas pokušao izraditi svoje obiteljsko stablo i do kojeg je koljena unatrag uspio doći, no ja moram priznati da meni to baš i nije najbolje pošlo za rukom budući da sam na tu ideju došla tek prije nekoliko godina, kad je već moja mama bila pokojna, a ona je zapravo bila jedina osoba koja bi mi pri izradi obiteljskog stabla zbilja bila pomogla jer je znala jako puno o svojoj užoj i široj rodbini, no u mojoj se glavi ideja o izradi rodoslovnog stabla očito prekasno rodila i tako sam eto nažalost zakasnila. U stvari, ta mi je ideja došla tek nakon mamine smrti, s obzirom da nemam braću, s obzirom da moja mama nije imala braću, a tatina sestra i brat koji su bili stariji od njega, umrli su još kao djeca. Mene su moji roditelji imali u vrijeme kad su već bili gotovo četrdesetgodišnjaci, tako da moje obiteljsko stablo, kad uzmemo nekoliko prethodnih generacija, zbilja po godinama seže u daleku prošlost pa mi stoga ne pada napamet niti jedna osoba koja bi mi u njegovoj izradi mogla pomoći, pogotovo što nemam uže krvne rodbine poput ujaka, stričeva, teta i sl. pa mi je tim više smrt moje mame, doduše sa navršene 83 godine, strašno teško pala, kao da mi je oduzet jedan dio života koji je otišao s njom jer moj muž i moja djeca pripadaju jednom sasvim drugom dijelu mog života koji s onim kojeg više namam, nema nikakve povezanosti.
Moj djed s mamine strane, rodio se 1901. g. kao vanbračno dijete vrlo siromašne seoske djevojke koja je bila služavka na imanju lokalnog bogataša, koji je ujedno bio i otac mog djeda. Budući da djedov nezakoniti otac i njegova žena nisu imali svoje djece a bili su imućni, nastojali su se pobrinuti za njega i omogućiti mu školovanje u našoj dragoj metropoli u kojoj je ta gospođa imala brata koji je bio svećenik, čini mi se čak nešto viši rang od običnog svećenika i živio na Kaptolu. Možete zamisliti ono vrijeme, u doba 1. svjetskog rata imati takvu priliku školovati se u gradu, doduše samo za postolara, ali koliko li je djece u ono vrijeme iz zabačenih i siromašnih sredina imalo takvu šansu u životu? No moj dragi djedica, kojeg sam ja jako voljela unatoč svim njegovim manama, nakon što je u Zagrebu izučio zanat, prokockao je životnu priliku koja mu je pružena i ponovno se vratio na selo u jad, bijedu, blato iz kojeg je otišao, u trošnu drvenu kućicu koju je sagradio njegov djed po majci koja je imala još šestero braće i sestara no očito je da su se oni svi ipak nekako snašli samo je ta moja jadna brabaka, sa svojim nezakonitim sinom, odnosno mojim djedom, ostala i dalje živjeti u toj bijedi i zabiti. Ponekad danas, u mojim zrelim godinama, kad razmišljam o tome uvijek me obuzme bijes na mog pokojnog djeda koji je prokockao takvu priliku da ostane živjeti u gradu sa izučenim zanatom u vrijeme 1. svjetskog rata, a on je umjesto toga upropastio život i sebi i svojoj jadnoj majci, a onda su dalje upropašteni životi i drugim ljudima koje je vezao za sebe, mojoj baki, mojoj majci kao njegovoj kćeri, a na neki indirektan način i meni, jer možda sam se mogla roditi u metropoli kao gradsko dijete u obitelji intelektualaca pa vjerujem da bih lakše prolazila kroz život nego što sam prolazila, kao dijete iz seoske sredine, znatno starijih roditelja koji su mi po godinama mogli biti baka i djed, koji su me često u svemu i svačemu ograničavali i sputavali zbog svojih, ponekad vrlo uskih pogleda na svijet a naročito je u vrijeme moje mladosti u jednoj takvoj sredini bilo teško završiti studij budući da se većina cura udavala nakon završene srednje škole, a s druge pak strane čini mi se da su i profesori, čast izuzetcima, no mnogi od njih su već i pokojni, uvijek više išli na ruku gradskoj kremi, i to ne samo profesori na studiju već i neki profesori u gimnaziji.
O pokojnicima sve najbolje, no ja to ne mogu uvijek reći za mog djedu, no valjda ga neću opet sanjati, jer bilo je perioda unatrag nekoliko godina kad sam ga sanjala barem jednom mjesečno i to uvijek u smislu kako on živi u toj svojoj jadnoj potleušici i poziva me da ga posjetim a ja nikad nemam dovoljno snage za to i ne posjetim ga, iako to želim. Nakon što sam platila dvije svete mise za njega, ti moji snovi su srećom prestali, jer poslije svakog tog sna, osjećala sam se kao da mu nešto dugujem a zapravo neznam što bih mu dugovala, umro je kad sam išla u šesti osnovne i to je zapravo bio moj prvi susret sa smrću bliske osobe. Baka i djed uistinu su me jako voljeli, sjećam se kad sam imala 7 godina, prije no što sam krenula u 1. osnovne, moja baka, ja i još njezine tri sestre išle smo na hodočašće u Mariju Bistricu koje ću ja pamtiti cijeli život, jer tada se putovalo na dva dana, dio vlakom do Zagreba a dalje autobusom. Još su mi tako živa sjećanja na sobu u kojoj smo prespavale, nije tu bilo kreveta, to je bila jedna ogromna dugačka prostorija a s jedne i druge strane na podu sijeno a na sijenu bijele plahte i na tome se spavalo. U sobi nas je zasigurno spavalo više od 20 što je za današnje prilike nezamislivo.
U ono vrijeme, sedamdesetih, kad sam bila u dobi u kojoj je danas moja najmanja kći, traktori su na cesti bili rijetki, vozilo se i radilo konjima ili volovima i moj je djed uvijek imao volove koji su prvenstveno bili za vuču kola i silnih vozova sijena koje je trebalo dovesti iz polja i još se sjećam kako su djed i baka rano ujutro, čim bi svanulo, ponekad došli po mene volovima i željeznim kolima pa sam išla s njima u polje kako bismo utovarili sijeno dok nema velikih vrućina i nesnosnih muha zbog kojih životinje nisu izlazile u polje po velikim vrućinama već samo nakon svitanja ili uvečer, nakon zalaza sunca. Još kao da mi blješte pred očima
sjajne kapi ranojutarnje rose na travi i sijenu koje smo trpali u dugačka drvena kola na željeznim kotačima čiji mi zvuk po tvrdoj, neasfaltiranoj cesti, još tako jasno odzvanja u glavi. Nastavak o ovoj temi će uslijediti u idućem postu.
Puno pozdrava mojim vjernim čitateljicama, i ja njih čitam, no nažalost moje čudo od tehnike mi još uvijek ne dozvoli pisanje komentara, no za par dana i to će biti sređeno. Puno lijepih pozdrava svima u ovoj predivnoj, svježoj ljetnoj noći.

- 21:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.07.2010.

Što mi znači blog?

Na početku moram zahvaliti mojim vjernim čitateljicama na uglavnom pozitivnim komentarima, no ujedno im dugujem i ispriku za brojne greške u mojem, sinoć napisanom postu jer opet je moje čudo od tehnike zakazalo a trenutno ne razmišljam o kupnji novog compa ili nedaj Bože laptopa, jer meni je ipak važniji moj već rezervirani godišnji odmor sa mužem i najmlađom kćeri a pridružiti će nam se nakon dva dana i moja najbolja prijateljica iz djetinjstva sa mužem i kćeri.
Takvo ljetovanje niti pod koju cijenu ne želim propustiti iako mi je s druge strane i blog postao važan, zapravo u posljednje vrijeme gotovo svakodnevno pišem, pogotovo posljednjih nekoliko dana kad sa na GO-u i to onom od lani. Čini mi se da mi je blog postao ispušni ventil za sve ono što sam tjednima, mjesecima, možda čak i godinama skupljala i držala u sebi, misleći kako ću puknuti od bijesa, očaja, nezadovoljstva, nerazumijevanja drugih, razočaranja u moju odraslu djecu, itd., povremeno pijući Helexe koji moje probleme nisu pomicali s mrtve točke niti za milimetar, već kao da su ih gurali pod tepih, usporavajući me, rušeći mi krvni tlak koji mi je već godinama prenizak, stvarajući mi stalni osjećaj pospanosti i nemoćnosti.
U posljednja dva i po mjeseca, od kad sam počela pisati, ne sjećam se da sam u tom vremenu uopće popila i koji Helex a kamoli pak nešto jače, baš se osjećam dobro, posebno sam sretna kad pročitam poneki komentar, pa još pogotovo u pozitivnom smislu jer meni to daje jak poticaj za daljnje pisanje. Ne znam da li je slična situacija i kod ostalih blogera, no vjerujem kako različiti ljudi imaju i različite motive i razloge zbog kojih pišu, a onda i drugačiji pristup blogu.
Meni je na pisanje bloga zapravo ukazao nećak mog muža i to slučajno, kad je negdje u travnju ove godine sređivao nešto na računalu moje kćeri, iako dečko nije informatičar nego apsolvent agronomije, no osobno mislim da bi bilo bolje za njega i da bi imao veću perspektivu da je studirao informatiku. Njegova usputna priča o blogu me zaintrigirala i dalje sam sve napravila sama, čak sam mu se i pohvalila kad sam uspjela objaviti moj prvi post i poslala mu isti na mail. I sad, nakon već toliko objavljenih postova, ponekad mu pošaljem mail sadržaja "Dal me kaj čitaš?"
Čini mi se da većina ljudi koja ima blog želi ostati anonimna, sve iz razloga kako bi u postovima dali sebi oduška perući sve i svakog, a posebno one koje poznaju. Ja za sad nisam imala takvih problema, kad je u pitanju "pranje" nekog, osim možda jednom, no osoba koju sam spomenula čini mi se kao nešto u stilu gada ili idiota zasigurno neće to pročitati. Moja najbolja prijateljica s kojom ću ljetovati gotovo redovito prati moje postove i nekih se naših zajedno proživljenih situacija kroz postove ponovno prisjeti.
Ne bih više duljila, no da, večeras sam slučajno naišla na jedan blog na koji je bloger stavio neke poznate pjesme, uglavnom ljubavne, no ono što me je fasciniralo su predivni cvjetni motivi uz svaku pjesmu, čak nekoliko motiva uz jednu pjesmu. Ruže, gerberi, makovi, poljsko cvijeće, sve u svim mogućim bojama i vrstama. Melem za oko i dušu u kojem se istinski može uživati. Svima, do nekog novog posta, prelijep cvjetni pozdrav!

- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 06.07.2010.

Nešto o recesiji

Kad sam danas popodne, onako iu put, skoknula do najbližeg bankomata podići kojih 100 kn, ostadoh nemalo zatečena listićem - transakcija odbijena zbog nedovoljnog salda na računu, budući da sličnu situaciju nisam doživjela u posljednjih najmanje 10 godina, budući da imama odobren minis na tekućem računu u visini moje tri prosječne plaće. No nije tu sad problem to što sam ja osobno zaglibila u maksimalni minus, a moja plaća će zasigurno sjesti za koji dan, i to čak ona iznad prosjeka u Lijepoj našoj, no u trenutnom financijskom problemu sam se djelomično našla i uslijed toga što moj dragi mužić koji rinta u nekoj lijevoj građevinskoj firmi nije dobio plaću već dva mjeseca a obaveze i računi samo stižu i stižu. Pitam se kako žive drugi ljudi u familijama u kojima radi samo jedan član ili nedaj Bože nitko. Pitam se kako živi moja kolegica s posla koja ima dosta manju plaću, muž također u lijevoj firmi mjesecima bez plaće a jedna kći još studira, druga je srednjoškolka. Pitam se kako žive mnoge druge obitelji u kojima radi samo jedan član a drugi je na zavodu ili pak radi a ne prima plaću a uz to još moraju školovati i djecu. Eto to je na žalost naša svakodnevna stvarnost.
Baš neki dan slušam jedan razgovor u kojem je netko pričao o nekim našim ljudima koji žive vani, čini mi se u Njemačkoj, kako su došli na godišnji, kako su oduševljeni, kako im je ovdje sve prekrasno, kako nam zavide na tome kako nam je lijepo, a prije svega nam zavide na slobodi koju mi tu imamo a oni gore nemaju.
Pitam se samo o kojoj oni to slobodi govore? Koja sloboda za onog koji nekoliko mjeseci ide na posao a ne prima plaću, koju samo slobodu ima moja šogorica koja još nekoliko godina mora čekati mirovinu i prima naknadu sa Zavoda od 900 kn mjesečno. Što li tim ljudima znači sloboda? Briga većinu naših ljudi koji žive vani dnevna politika i bespredmetna naklapanja, on zna da će dobiti plaću na vrijeme, da će moći podmiriti sve obaveze koje ga čekaju i da će još moći i uštedjeti. Pomalo sam alergična na slogan Turističke zajednice "Tako lijepa, tako naša" koji bih ja promijenila u slogan "Tako lijepa a sve manje naša" budući da nam se hoteli sve više i više prodaju strancima i za deset godina nećeš ni moći doći i okupati se na našem moru ako ne platiš boravak na hotelskoj plaži koji će opet naplaćivati stranci. Isto tako slušam večeras u Dnevniku + našu dragu Premijerku kako govori da je uvoz u poslijednih godinu dana pao za 8% što je i vjerojatno istina, no zbog kojih razloga to nije rekla a očito da se radi o smanjenju kupovne moći jer samo harač nam je svakom izbio najmanje 60 kn iz novčanika, računajući one s plaćama od 3.000 kn. A s druge pak strane gledam prepune kafiće, prvenstveno mladih ljudi, bez obzira radi li se o kafiću u centru grada ili u provinciji, no uglavnom terase su prepune a pitam se od kud im novac. Većina ih ne radi, uglavnom studenti ili čak srednjoškolci, roditelji na minimalcu, ako ga uopće svi i primaju i od kud onda može izdvojiti svaki dan 20, 30 ili 50 kn djetetu za kafić. Ja to ne mogu razumijeti iako imam redovitu plaću, od kud bih od te svoje plaće mogla financirati izlaske u kafić moje odrasle djece, koja na svu sreću trenutno rade i primaju plaću kakvu takvu.
No dosta o sumornim i crnim temema, okrenimo se nečem vedrijem, onom što ja trenutno čitam, no baš i to nije tako jako vedro a to je Poezija Miroslava Krleže. Do neki dan kad sam u knjižnici posudila njegovu zbirku Poezije uopće nisam ni znala da je on pisao poeziju. Knjiga me je oduševila, kao što mi je poručila jedna moja prijateljica s bloga, od Krleže se uvijek može nešto novo naučiti no mene osobno su prestrašili s Krležom u 3. razredu gimnazije kad smo za lektiru morali obraditi njegov roman Povratak Filipa Latinovića, budući da je to tematika i način pisanja koja sasvim sigurno ne može zaintrigirati jednog srednjoškolca, sedamnaestogodišnjaka. Taj sam roman pročitala prije nekoliko godina, oduševio me je, vjerojatno ću ga uskoro ponovno pročitati kao i njegov roman "Na rubu pameti", budući da ta dva romana imam u svojoj vlastitoj knjižnici. Ne bih više o Krleži jer mojim dojmovima o njegovim pročitanim knjigama vjerojatno ću uskoro posvetiti jedan ili više postova. Do nekog novog posta puno pozdrava, posebno mojim vjernim čitateljicama i čitateljima.

- 21:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.07.2010.

Da li ću te i tada voljeti?

I noćas sam željna glazbe,
svjetla i života.
Ali ne ovakvog, sjetnog, dosadnog,
već onog teškog, skromnog
ali ipak sretnog.
Sjedim na pragu doma
neke drage starice
a tople pare ljetnog predvečerja,
tiho, tiho se gube.
I plačem. U svakom mom oku po jedna suza.
Plačem. Ne zbog sebe već zbog njega.
Znam! Danas on je samo moj,
u nekoj teškoj, tvorničkoj pjesmi strojeva.
On je moja lutkica u toj igri koja ga je uvijek
tako mnogo stajala.
Ali vraćam se stvarnosti.
Da li ću ga i tada možda voljeti kao večeras
kad je izgubio pamćenje i više me se ne može sjetiti.
Da li ću ga i tada željeti kao i večeras,
dok ispred mene lebdi ta nedjelja, ponoć
i pod svjetlošću moje lice obasjano srećom!
(Napisano 27. srpnja 1978. g.)

- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Samoća iz moje perspektive

Na pisanje večerašnjeg postao potaknuo me blog Donin svijet, pod naslovom "Samoća ili usamljenost" u kojem blogerica, kako se bar meni kao laiku čini, iz svoje profesionalne perspektive, pokušava rasčlaniti, onako laički rečeno, navedena dva stanja svijesti. Nisam nikad prije znala da između ta dva stanja postoji razlika, no ne samo da je ogromna, nego su samoća i usamljenost dvije potpuno različite stvari.
Kad sam pročitala navedeni post, zapravo sam rekla samoj sebi kako sam sretna što nisam usamljena, što mi je taj osjećaj potpuno nepoznat, a kako i nebi bio nepoznat nekome tko živi u sedmeročlanoj obitelji. A također sam i sretna zbog činjenice da ponekad tako čeznem za samoćom, onda kad se mogu sabrati, usredotoćiti misli na nešto što mi je u tom trenu važno samo zbog mene, kao napr. pisanje ovog posta za što mi treba samoća kako bih u toj samoći imala potrebnu koncentraciju i usredotočila se na pisanje.
Dona u svojem postu također spominje i dosadu kao vrlo težak i neugodan osjećaj. Srećom što dosadu nisam imala prilike osjetiti već godinama, a kako i bih uz svakodnevni užurbani ritam zaposlene žene, domaćice, čištačice, vešfrajle, vrtlarice i da ne nabrajam dalje. Doduše dosadu sam znala osjetiti u doba puberteta i u ranoj mladosti, prije udaje, u vrijrme dok sam još živjela u mojoj staroj kući, naročito za dugih i dosadnih, maglovitih zimskih dana kad nikako nisam mogla pronaći motivaciju za bilo što, osim učenja koje mi je bilo pod moraš, pa sam za tih sati dosade i napisala sve moje davno napisane pjesme.
U današnje vrijeme osjećaj dosade je zasigurno većini ljudi nepoznat, jer čak i za one koji ne rade i imaju napretek slobodnog vremena postoji bezbroj mogućnosti da kvalitetno ispune to vrijeme, ako nikako drukčije, onda surfajući internetom poput mene, iako mi nije dosadno, tražeći daleke nepoznate velegradove, poput Dallasa u Teksasu, gdje živi moja prijateljica iz djetinjstva s kojom sam uspostavila vezu nakon 30 godina, poput lutanja Ljetnikovcem Petra Hektorovića u Starigradu na Hvaru koji sam posjetila dok sam još bila tinejdžerica, u vrijeme upoznavanja moje prve ljubavi, poput šetnje dvorcem Trakošćan u Zagorju kojeg sam posjetila nekoliko puta i koji me uvijek ponovno oduševljava svojom zbirkom čije eksponate sam u svojim mislima odmah povezivala sa osobama koje su u njemu nekad živjele.
Na kraju svega, zahvaljujući Doninom postu, zaključila sam kako je lijepo biti sam ali ne i usamljen. Zato sam ja sretna što nisam usamljena a ipak tako često poželim biti u samoći. Do nekog novog posta, pozdrav svima i ne budite usamljeni ali ponekad budite sami.

- 21:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 02.07.2010.

Ljeto, moda i boje

Ideju za pisanje o ovoj temi dao mi je sinoćnji 50-ti Splitski festival, na kojem su prikazane mnoge poznate pjesme koje su ugledale svjetlo dana na tom festivalu unatrag 50 godina, no ipak mi se čini kako je naglasak stavljen na razdoblje između 1975. i 1990., u kojem je po mom mišljenju, i nastalo najviše pjesama koje su se održale sve do danas. No nemam pojma o glazbi pa stoga ostavimo prosuđivanje njezine kvalitete glazbenim kritičarima jer ono na što se ja prvenstveno planiram osvrnuti u ovom postu je ljeto, moda i boje.
Kad sam u dobi od nekih 14 ili 15 godina počela redovito pratiti prijenos festivala općenito, pri samom spomenu Splitskog festivala odmah bi mi kroz glavu projurile slike ljeta, mora, mornarskih majica, bijele boje koja je od davnina vezana za pojam ljeta. U toj sam dobi nekako imala i prigodu posjetiti Split i Hvar. Kroz Split sam proputovala na brzinu, kao u nekom transu no Hvar, odnosno Starigrad u kojem sam ljetovala, ostavio je na mene puno dublji dojam, posebice nepregledna ljubičasta polja lavande, sa opijajućim mirisima pa mi je sve to tada izgledalo kao raj na zemlji.
Sinoć, gledajući Splitski festival, uistinu postajem svjesna kako godine nemilosrdno, ne samo da žure nego lete, jer mnogi od pjevača koji su sinoć tamo nastupili na večeri retrospektive gotovo da su se toliko promijenili da ih jedva prepoznajemo, ušavši u treću, odnosno zadnju životnu dob. A s druge strane u publici predivna mladost, šminka, minice, štikle. I neka, predivno je to vidjeti na tim mladim curama jer kad sam ja bila u njihovoj dobi, roditelji nam nisu dozvoljavali minice, posebno je u seoskoj sredini to bio zabranjen odjevni predmet koji je izazivao zgražanje, podsmjehe i ogovaranje od strane naših susjeda i znanaca. Sjećam se da mi čak niti nisu bile dozvoljene bijele hlače ljeti, jer to se također smatralo nečim izazovnim pa si ja onda sad, u kasnim četrdesetima, dajem oduška i imam čak troje u mojoj ljetnoj garderobi. A što se tiče visokih peta, u mladim sam bila jako nesretna što zbog moje visine nisam nosila visoke pete već su sve moje cipele ličile na papuče, no danas bez obzira na visinu, ponekad obujem nešto na petu, pod predpostavkom da taj dan neću morati hodati, odnosno da će se moje pješačenje taj dan svesti samo na relaciji od parkinga do ureda a uz to u autu redovito vozim najmanje još jedne rezervne cipele na nisku petu.
Odjeću bijele boje smatram najprilagođenijom odjećom za ljeto, a posebno je obožavam kombinirati sa još jednom življom bojom, ili nečim sa cvjetnim motivima. Nisam baš od onih koji vole na sebi crno-bijele kombinacije jer iako sam i to već nekoliko puta pokušala, ta kombinacija je o.k. no na meni ne izgleda dobro i moje je pravilo ili crno (nikako ne ljeti) ili bijelo.
Vjerujem da će u Splitu u naredne, još ukupno tri festivalske večeri, biti još puno puno mladosti, puno aktualnih kombinacija kad je moda u pitanju i puno, puno, bijele boje a povrh svega, zbog čega uostalom festival i postoji, puno novih predivnih pjesama koje će nam, kao i mnoge prije njih već od prvog slušanja ući u memoriju. Zato ako to volite kao ja, pogledajte. Puno pozdrava do novog bloga.

- 16:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.07.2010.

Obično vruće popodne

Iako je još uvijek nesnošljivo vruće, odlučih napisati par riječi budući da mi je večeras vrijeme između 21. i 23. sata rezervirano za gledanje retrospektive Splitskog festivala povodom njegovih 50 godina postojanja. Presretna sam što se ponovno mogu podsjetiti na neke pjesme sa tog, meni najdražeg našeg festivala, paralelno se prisjećajući nekih trenutaka moje mladosti sa kojom su neke od navedeneih pjesama tako usko povezane.
A kad sam već kod pjesama iz nekih prošlih vremena, konkretno mojih pjesama i mog zadnjeg objavljenog posta, dobila sam od jednog "štovanog" gospodina komentar u stilu: "Babo kaj tu melješ gluposti, vidiš da te nitko ne šljivi ni 1/2 posto." Hvala tom "dragom" gospodinu, ako mu se ne sviđa ono što ja pišem, neka ne čita, mislim da je onim što je napisao sve rekao o svojim kako intelektualnim, tako i književnim potencijalima. Tuđe postove koje otvorim a u njima ne nađem ništa zanimljivo, neda mi se niti pročitati pa ih zatvorim na način kao što sam ih i otvorila. Ja sam pokušala potražiti blog tog "gospodina", no nisam ga našla jer vjerojatno niti ne postoji. Uostalom, nije on zavrijedio da trošim vrijeme i riječi na njega.
Ono što je trenutno novo kod mene i što mi daje polet, je da sam od sutra na GO-u, naravno na lanjskom. Iako 6 radnih dana, tako će mi dobro doći jer nakon toga radim 2 ili 3 tjedna i onda odlazim na novi GO za kojeg još neznam da li će trajati 2 ili 3 tjedna. Zar nije to divna, idilična situacija u današnje vrijeme, pa još kod poslodavca gdje se još uvijek redovno isplaćuju plaće koje se uklapaju u prosjek plaća u Lijepoj našoj. No unatoč svemu tome, nemam baš puno razloga za optimizam jer iz maksimalnog minusa nikako se izvući, no jučer sam se čak ugodno iznenadila kad sam po svojem malom djetetu poslala poruku mojem odraslom djetetu koje radi i također prima redovnu plaću, da mi pošalje, a ne da mi posudi, nešto novca, ukoliko danas želi naći nešto u frižideru i zamislite kako li sam se vrlo ugodno iznenadila kad mi je poslao 4 puta veći iznos od onog koji sam ja tražila.
Baš sam sretna zbog GO-a, imati ću više slobodnog vremena, vremena za čitanje knjiga koje sam jučer posudila u knjižnici a to je Poezija Miroslava Krleže i knjiga Jelene Veljače. Očito ja idem iz krajnosti u krajnost što se tiče književnih stilova koje čitam. Jedina nesreća za vrijeme mog GO-a bit će ta što, zbog dosega moje informatičke opreme koja je toliko bijedna i jadna, u slijedećih tjedan dana neću moći poslati niti jedan komentar tako da nebi pomislili oni od Vas, koje redovito čitam i komentiram, da sam Vas zanemarila.
Neću previše duljiti po ovoj vrućini, pogotovo što moja kuća koja je u provinciji, kako bi rekli neki, Bogu do nogu, nema niti jedan klima uređaj pa dok ovo pišem osjećam se fino kao da sam u sauni, samo besplatnoj. Puno pozdrava svim mojim vjernim čitateljima do sutra!

- 17:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se