Da li se ponekad pitaš?
(Ovaj je post posvećen mojoj majci)
Da li se ponekad pitaš zbog čega me nema tako dugo, budući da sam ti prvih nekoliko mjeseci dolazila gotovo svaki dan jer nikako se nisam mogla pomiriti s činjenicom da te više nikad neću naći kako sjediš na svom naslonjaču u našoj staroj kući koju više nemam s kim podijeliti jer ona je sad samo moja, no i unatoč toj činjenici, tako rijetko svraćam u nju, uglavnom usput i na brzinu dva do tri puta tjedno sad za ove ljetne žege, zaliti onih nekoliko tegli cvijeća koje je nekad bilo tvoje.
Uvijek kad sam ti dolazila u našu staru kuću, uvijek sam bila u nekoj žurbi i strci, ti mi zbog toga nikad nisi zamjerala jer znala si koja je odgovornost biti žena, majka, domaćica a uz sve to još graditi i karijeru, ako se moj današnji status uopće tako može nazvati. Kad bih barem na tren mogla vratiti vrijeme 4 godine unatrag, no prošlost ne može vratiti ni svemogući Bog a kamoli pak mi, obični mali smrtnici, prosti grešnici. Što li bih sve dala da me ponovno nazoveš, kao što si me svakodnevno znala nazvati, najviše navečer, a ja uvijek baš i nisam bila raspoložena za duže razgovore kakve si ti uglavnom htjela voditi samnom i u takvim situacijama ti si već prema tonu jedne moje rečenice izrečene tebi u telefonsku slušalicu znala da nešto nije u redu, da postoji neki razlog zbog kojeg sam ili tužna ili ljuta.
Naš oproštaj, iako ne i zadnji naš susret, dogodio se jednog tmurnog, siječanjskog podneva u bolnici, kad ja u stvari nisam ni bila svjesna činjenice da je to naše opraštanje jer rekla sam ti da ću te posjetiti sutra kad izađeš iz bolnice, no iako sam ti došla i sutra, i prekosutra i dan poslije ti više nisi imala snage za nikakvu komunikaciju, no vjerujem da si ipak osjetila moju prisutnost, moj stisak tvoje ruke koji ti je govorio da, iako okružena ljudima, nisi sama jer imaš mene i ja sam tada još uvijek imala jedino tebe.
Tvojim je odlaskom otišao i jedan dio mog života, jer moj muž i moja djeca dolaze u jednom drugom vremenu, oni su dio jednog drugog mojeg života, ne onog kojeg smo imale ti i ja.
Prvih tjedana sam mislila kako sam bez tebe potpuno izgubljena u prostoru i vremenu, kako ja dalje neću znati bez tebe, no istinita je poslovica da ono što te ne slomi, to te očvrsne jer upravo se to dogodilo meni nakon tvog odlaska.
Ja sad hrabro kročim naprijed svojim zacrtanim putem na kojem me nitko i ništa ne može sputati jer ja sam očvrsnula, ja više nisam ničije dijete, ja imam svoju djecu, a već bi i neka moja djeca mogla imati djecu.
Ja svakim danom imam sve više i više vremena, mene više ne sputavaju moja mala djeca kao što su me sputavala prije, sad sam ja ta koja određuje prioritete, stvari koje su mi u životu važne i one koje su mi manje važne ili potpuno nevažne i nitko me više ne može prisiliti na nešto što ne volim i što neću.
Skoknuti ću k tebi, nakratko te posjetiti jedan dan, samo da konačno prestane ova grozna žega po kojoj mi se ništa neda. Znam da me ti razumiješ, da me gledaš i da si sretna zbog moje sreće, nesretna kad sam i ja nesretna!
Do nekog novog posta, pozdrav svim mojim prijateljicama i prijateljima sa bloga!
|
