kolumna jedne superžene

Moja slabost prema krpicama

Tko o čemu a ja opet o krpicama koje mi, kako postajem sve starija, postaju sve veća i veća opsesija. Ne mogu ni sebi objasniti razlog za to, no to je izgleda nešto poput nikotina pušaču ili alkohola alkoholičaru. Da li je to liječenje depresije, bijeg od stvarnosti ili ostvarivanje mojih nekih snova i težnji iz mladosti, tamo negdje iz osamdesetih, kad sam još bila srednjoškolka i tako si silno željela neke dopadljive krpice, no tada ništa od toga što sam željela nisam mogla imati budući da su naše trgovine u bivšoj Jugi bile totalno neopskrbljene modnim krpicama, ono nešto što je bilo bilo je uglavnom, kako ja kažem, "demode", posrednici sa robom iz Italije koja je ličila na nešto bili su vrlo skupi, a put u Italiju su mi roditelji rijetko mogli priuštiti, svega nekoliko puta u vrijeme moje srednje škole, kad se uglavnom na Ponte Rosu kupovala sezonska roba na rasprodajama, no i unatoč tome morao si paziti na svaku potrošenu kunu, onda Jugoslavenski dinar.
I eto, prije dva dana, vraćajući se sama sa kraćeg službenog puta, nikako nisam mogla odoliti a da ne zastanem u jednom velikom novootvorenom trgovačkom centru i da bar samo malo ne škincem da li su počele rasprodaje.
U prvoj trgovini u koju sam ušla nisam ništa kupila, no u drugoj sam kupila ukupno 4 stvarčice, od kojih sam isprobala samo jednu, jer ja nemam živaca isprobavati robu po trgovinama, poput nekih mojih prijateljica, koje čak niti ne namjeravaju ništa kupiti, već im je isprobavanje robe način za ubijanje dosade, sa kojom ja hvala Bogu, za sad nemam problema.
I došavši kući, naravno, ustanovila sam da mi one tri stvarčice uopće ne odgovaraju i da ih moram zamijeniti, pa sva sreća što nisam bacila račun.
I da nebih dugo čekala, uputih se jučer nakon posla, po onoj vrućini od + 35, autom bez klime, ponovno u trgovački centar zamijeniti stvarčice koje mi nisu odgovarale.
Prodavačice su moram priznati, kao i uvijek u tom dućanu, bile vrlo ljubazne, no za što ću zamijeniti. Htjela sam uzeti jedne bijele ljetne hlače, budući mi je bijela boja zakon za ljeto, no ništa od broja za neme, a baš i nisam izvan standarda jer nosim 42-44, pa onda na kraju odlučih u zamjenu uzeti dvije druge krpice koje su mi odgovarale, no koje mi baš trenutno i nisu najpotrebnije pa se tako sada u mojem već ionako prekrcanom ormaru nalaze još i te dvije krpice. No uskoro će GO pa ću si zbilja dati truda za presortiravanje robe u ormarima a ono što mi trenutno ne treba, deportirati u moju staru kuću. Sva sreća što je imam jer od nje mi trenutno nikakva korist osim što mi služi kao skladište. Oh pretjerala sam, ona mi je ponekad inspiracija za povratak u prošlost, a to za mene nije zanemariva stvar.
Uz put sam, onako na brzinu, na sat vremena, svratila i do moje prijateljice koja radi vani a trenutno je na GO u Lijepoj našoj. Vjerojatno će i ona mene posjetiti idući tjedan, no ono što moram reći, a da me se ne shvati krivo i da ne ispadne ogovaranje, je činjenica da ta žena može pričati satima. Pitam se od kud joj tolika inspiracija? Očito je promašila profesiju, trebala je biti spiker na radiju jer slušajući je, čini mi se da ona jednostavno nezna prestati pričati. Zbog toga je valjda još uvijek djevojka u kasnim četrdesetima. Vjerujte, ovo što sam navela nije bilo zlobno, to je samo činjenično stanje.
Puno pozdrava svima i čuvajte se popodnevne vrućine.