kolumna jedne superžene

Nesretnici i geniji

Dok sam jučer u nekim ranim satima, pomalo mamurna zbog presparne noći koju sam više prohodala nego spavala, pripremala doručak, slučajno čujem komentar na jednoj lokalnoj radio postaji kako su svi veliki umjetnici, prvenstveno skladatelji, književnici i slikari, bili veoma nesretni u životu, te kako su upravo u trenucima kad bi se osjećali najnesretnijima, nastala njihova najbolja djela koja su poznata brojnim generacijama koje su rođene poslije njih. Od pisaca su spomenuli Šekspira, Tolstoja i Prusta, od skladatelja Wagnera i još mnoge druge vrlo poznate umjetnike svjetskog značaja.

Baš je to vrlo čudna, no nažalost očito istinita konstatacija kako je nesreća ta koja nadahnjuje ljude i potiče ih na umjetničko stvaranje dok sreća djeluje suprotno, očito kad si sretan tada si pun sebe, dovoljne su ti samo tvoje pozitivne emocije o kojima razmišljaš i stalno ponovno i ponovno iz početka u svojoj glavi proživljavaš jednom već doživljeni sretan trenutak pa si dovoljan sam sebi i nemaš potrebu tu sreću podijeliti s drugima.

Osobno imam osjećaj kako su moje emocije s godinama sve slabije i slabije, drugim riječima kako ne postoji sreća tih razmjera zbog koje bih mogla osjetiti veliko ushićenje, kakvo sam naprimjer mogla osjetiti prije 30 godina, ali niti nesreća tih razmjera koja bi na meni mogla ostaviti tako negativne emocije kakve sam u mladosti mogla osjetiti zbog neke nebitne sitnice, što danas gledano iz moje perspektive, nije bio ni najmanji razlog za osjećati se nesretnom.

Upravo me danas posjetila jedna moja draga prijateljica iz srednje škole koja se u slobodno vrijeme bavi slikanjem i kroz razgovor smo konstatirale da ono što je meni blog, to je njoj slikanje kojim se ona bavi već unatrag kojih 5 godina, za razliku od mojeg pisanja koje je tek na početku.
Sjećam se još tako živo kad sam sa nekih 17 godina prvi put došla k njoj budući da smo tada živjele na udaljenosti od kojih 10 km (danas smo udaljene 25 km), bila je jesen, oko njezine kuće predivna ravnica, još nepreglednija od one koju ja imam kod moje stare kuće. Fascinirala me velika rijeka u neposrednoj blizini, na koju sam prošle godine prvi put otišla s njom na kupanje. Zapravo to je bilo moje prvo kupanje u životu na rijeci, voda je bila puno toplija nego u moru a dno kristalno čisto sa brojnim školjkama, od kojih sam dvije čak i ponijela te spremila kako bi me podsjetile na taj predivan i topao jesenji dan s kraja rujna.
Šteta što tada još nisam imala blog, jer vrativši se sa tog kupanja puna dojmova
poput desetogodišnjeg djeteta, vjerojatno bi mi bilo inspiracija za jedan novi post.

A sada, do nekog novog posta puno pozdrava, jer ipak je malo zahladilo i odoh van nadisati se svježeg zraka s obzirom da su meteorolozi od sredine tjedna ponovno najavili paklene vrućine. Da sam barem bliže onoj rijeci moje prijateljice!