kolumna jedne superžene

utorak, 29.06.2010.

Vrati se u suton

U trenutnom nedostatku nekih novih ideja o kojima bih večeras pisala, objaviti ću jednu moju ljubavnu pjesmu iz 1978. g. U vrijeme kad sam je napisala nisam čak niti sanjati mogla da će ona, za tamo neke 32 godine, zahvaljujući čudu u obliku interneta, moći ugledati svjetlo dana, kao i još mnoge druge moje davno napisane pjesme koje namjeravam povremeno objavljivati.
Vraćajući se u to vrijeme, čini mi se da su najbolje moje pjesme nastale u doba kad sam bila nesretno zaljubljena, a to sam u pubertetu, te kasnije kao tinejdžerka, bila vrlo često, budući da sam tada bila veoma sramežljiva i introvertirana, pa sam vrlo teško uspostavljala kontakte, posebno one ljubavne prirode, te sam nekim mojim predmetima obožavanja bila sklona pripisivati vrlo pozitivne osobine a zapravo ih nisam niti upoznala niti znala ništa o njima. Tko su uopće ti ljudi, glavni likovi u mojim pjesmama na vječno aktualnu temu ljubavi, gdje su oni danas, što rade, kako žive? Pojma nemam, niti me interesiraju, no ipak na neki način kroz te moje davno napisane pjesme kao da ponovno proživljavam osjećaj strašne čežnje za nečim što nisam mogla imati. A čini mi se da je kod nas ljudi ipak najveći čar u tome dok za nečim čezneš, a onda kad to ostvariš više ti u stvari ne znači toliko mnogo, ili ti ne znači ništa. Tako je to u našoj ljudskoj prirodi.
No kako god bilo, evo moje pjesme:


Vrati se u suton

Dali si ikada u ovo ljetnje predvečerje
promatrao krvavi sunčev zalaz?
Da li si ga ikada uspoređivao sa
predvečerjima naših života,
onog mog sjetnog
i tvog tako ugodnog?
Da li si ikada u predvečerje
poželio da se vratiš?
Ne , nisi!
Ti nisi znao da te još uvijek čekam
i plačem za prvim kišama,
žalim za snažnim ljetnim olujama.
I još te čekam, i još te molim,
posljednji put molim te da mi oprostiš,
da se vratiš onog nedjeljnog sutona.
Počet čemo opet od onih pogleda
kojima smo željeli isto,
i od plesa naših sjenki na nekom bijelom zidu,
tamo gdje sam davno, tako davno stajala.
Ali ne, to nisam bila ja,
već ona druga,
koju tada nisi želio.
(Napisano 28. srpnja 1978. g.)




- 22:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.06.2010.

Ljubav bez granica

Konačno sam danas do kraja pročitala zbirku Kolumni Danijele Trbović i baš sam ostala oduševljena naišavši u njima na neke situacije slične onima koje su se dogodile meni, te na neka njezina promišljanja tako slična mojima. No Danijelica je ipak u prednosti budući je estradna osoba, budući da ima svoj vlastiti stan, da živi u metropoli itd. itd. Danijelin je sin jednu godinu stariji od moje najmlađe kćeri i zavidim joj na vremenu koje ona ima samo za sebe i njega, dok ja ponekad zaista osjećam grižnju savjesti što zbog posla i ostalih obiteljskih obaveza nemam dovoljno vremena a ponekad možda niti snage za moje najmanje dijete koje nevjerojatno brzo odrasta, pratiti njezino odrastanje. Na pisanje večerašnjeg posta potaknule su me Danijeline Kolumne, zapravo počela sam se preispitivati da li ja premalo pažnje i vremena posvećujem svojem najmanjem djetetu. Ljubav je tu neupitna, iako bi se ona možda ponekad, kad se vratim sa nekog od mojih bjesomučnih sastanaka i kad nemam dovoljno koncentracije za odgovoriti na sva njezina pitanja, mogla zapitati da li je dovoljno volim.
Prije dva dana završila joj je ljetna igraonica tenisa, na kojoj je osvojila brončanu medalju. Nije to Bogzna što, no za nju, koja se sa teniskim igralištem i reketom imala prilike susresti prvi put, to je važno. Idući tjedan uslijediti će joj likovna radionica u trajanju od tjedan dana, no čini mi se da tu ona baš i neće imati nekakvih velikih uspjeha jer očito joj sport i glazba leže više od slikanja. U utorak pak idemo po svjedodžbu u glazbenu, u kojoj je godinu završila s odličnim.
Aktivna je i u mažoret plesu koji je za svoj uzrast dovela do savršenstva budući da puno vježba i puno truda ulaže u to. Pa tu su još i nastupi sa školskom folklornom sekcijom, kojia je sastavni dio lokalnog KUD-a i kad nastupa KUD, s njima nastupa i ta sekcija. Ti nastupi u narodnoj nošnji uvijek su mi noćna mora, uvijek sam nervozna kad je moram spremati i oblačiti u narodnu nošnju, to su gotovo rituali, uvijek skužim kako mi svaki put nedostaje poneki detaljčić pa mi to stvara dodatnu nervozu i opterećenje.
Sad moram spomenuti posljednji post Suncokretice s kojom se potpuno slažem u njezinom navođenju niza prednosti koje imaju ljudi koji žive u gradu, u odnosu na nas u provinciji, a jedna od tih prednosti su također i mnoge vannastavne aktivnosti koje ljudi u gradu mogu omogućiti svojoj djeci, u odnosu na nas iz provincije koji, ukoliko želimo da nam dijete polazi bilo što od takvih aktivnosti imamo svakodnevnu obavezu odvažanja, načekivanja i trošenja vremena kojeg ionako nemamo dovoljno. Već sam preumorna od svega toga i sretna sam što se gotovo puna dva mjeseca za vrijeme ljeta neće odvijati ništa od toga, osim možda ponekog nastupa lokalnog značenja. No sve je to ipak cijena sreće i zadovoljstva naše djece pa onda ipak vrijedi truda žrtvovati se za to.
Sutra je novi radni dan i početak još jednog radnog tjedna čime nisam oduševljena. A tko voli ponedjeljak? Do nekog novog posta, puno pozdrava.

- 21:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 25.06.2010.

Godine nisu važne

Najprije želim od srca zahvaliti svima koji su mi čestitali tođendan jer su me Vaše čestitke vrlo obradovale. Danas sam primila od moje drage rodbine još jedan poklon koji me vrlo ugodno iznenadio - USB stik, no uz to je bila priložena i čestitka vrlo zgodnog sadržaja, u smislu kako se na mojoj torti broje samo svijećice iz prvog reda što stvara šalu na račun mojih godina pa stoga godine nisu važne, kao što kaže Ljupka Dimitrovska u jednoj svojoj prastaroj laganici, tamo negdje iz 1975. kad se vjerujem većina blogera još nije niti rodila a ja sam tada završavala šesti razred osnovne.
Danas sam, iako nije bio radni dan, igrom slučaja završila na kavi s kolegicom s posla, jer odlazci na kavu baš i nisu kod mene česti, jednostavno to nije moj način opuštanja. I onako usput, sretosmo jednu zajedničku poznanicu koja nam se pridružila pa smo nas tri dalje nastavile čavrljati u ženskom stilu. Najprije smo joj moja kolegica i ja izrekle sve komplimente u superlativu i to što se tiče njezinog izgleda, linije i stila oblačenja budući da žena ima 52 godine. Ja sam joj kao žena pomalo zavidna na svemu tome i zbilja ne poznajem niti jednu ženu njezinih godina koja tako dobro izgleda, čak niti naše zvijezde sa estrade. No ipak kroz razgovor sam shvatila kako taj njezin savršen izgled u ranim pedesetima nije slučajan, žena jako puno drži do sebe, puno pažnje a i novca polaže na odjeću, frizere, kozmetičare, a također pazi i na to što jede i kada jede. Kad nam je ispričala kako i ona kupuje na sniženjima, ali to su sve košuljice i majice koje na sniženju stoje oko 200,00 kn, nas dvije smo počele kolutati s očima, u stilu kako se mi obučemo za taj novac od glave do pete.
I tako nam je u ugodnom ćaskanju prošlo vrijeme, žena nam je dala par modnih savjeta, budući da na tom planu zbilja ima iskustva, no ni ti njezini savjeti baš ne igraju kod mene budući da sam uvijek spremnija potrošiti novac na hranu za moju sedmeročlanu obitelj a krpice mi baš i nisu toliko bitne, bile ovakve ili onakve.
Ah da, pri kraju sam sa čitanjem zbirke kolumni Danijele Trbović i kroz te njezine kolumne počela sam na nju gledati iz jedne druge perspektive, budući mi do sada baš nije bila najsimpatičnija, posebice u Karici, no čitajući njezine kolumne bolje sam je upoznala i pronašla mnoge sličnosti između mene i nje. Prvenstveno što smo rođene u istom gradu i kroz njezine opise neka mjesta i situacije tako lakše mogu dočarati. Uvijek sam mislila za Danijelu da je puno mlađa a ona je zapravo mlađa od mene svega jednu godinu, čak smo vjerojatno išle i u istu gimnaziju. Čvrsto sam odlučila kako ću se nakon Danijelinih kolumni, prebaciti na djela Miroslava Krleže, budući da sam do sada pročitala samo Povratak Filipa Latinovića i Na rubu pameti. Meni se tematika Krležinih djela uvijek čine aktualna bez obzira na vrijeme i vjerujem da ću u njima pronaći poneku novu inspiraciju i temu za pisanje.
Za večeras toliko, ugodno spavajte i nešto lijepo sanjajte!

- 22:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 23.06.2010.

Sretan mi rođendan!

Eto, konačno je stigao i taj moj rođendan. Nije važno koji, jer tko u mojoj dobi još broji godine. Ja inače uvijek kada ljudima čestitam rođendan tada im čestitam onaj od prije 10 godina jer čovjeku se ljepše vidi a mene ništa ne košta, pa sam se onda na isti način našalila i na svoj račun i svakom čestitaru spomenula onaj od prije 10 godina.
Nedavno sam u jednom razgovoru slušala kako su istinski sretnici ljudi koji su prešli pedesetu i koje ništa ne boli kad se ujutro probude a meni još fali nešto sitno godina do 50-e i zbilja sam ujutro sva nikakva, svaki mišić i svaka kost me boli, no onda nakon kojih pola sata rashodavanja sve bude bolje i preko dana podnošljivo, a slijedeće jutro nakon buđenja, bolovi kreću od početka.
Spremajući se danas za posao, gledajući svoje lice u krupnom planu osvijetljenog ogledala, zaključih kako ja zapravo niti ne izgledam tako prestrašno za godine koje imam u odnosu na to kako se strašno osjećam kad su u pitanju razni bolovi reumatoidnog ili ni sama neznam kakvog podrijekla. A što se linije tiče, mislim da bi mi na njoj pozavidjele i mnoge žene 20-ak godina mlađe od mene, a kako i nebi kad, iako nisam na nikakvim strogim dijetama, cijeli se život grozim debljine budući da sam kao dijete, sve do puberteta, tamo nekih 16 godina bila debeljuca i zbog toga sam se osjećala jako nesretno. Kasnije u zrelijoj dobi čak sam se grozila od svake nove trudnoće, bojeći se kako će mi poslije svake ostati nekoliko kilograma viška, no to se srećom, s obzirom na moj ubrzani ritam življenja, nije dogodilo.
Današnji dan, unatoč rođendanu bio mi je naporan, radno vrijeme od 7.00 do 15.00, pa onda duža pauza između 15.00 i 17.00 i onda ponovno poslovni sastanak koji je završio tek negdje oko 20.00 sati no vjerujem da je to zadnji u nizu mojih poslovnih sastanaka prije početka godišnjih odmora. Kod kuće me na jastuku dočekala čestitka moje najmlađe kćeri koja me jako razveselila a od mužića slatkiši. Kad mi je najstarija kći došla čestitati rekla sam joj da mi neka poželi da se ona što prije uda, jer to mi je najveća i jedina želja, a ona mi na to odgovorila kako nije luda da si upropasti život. Maloj sam pak čvrsto obećala, a tu je zaista nesmijem iznevjeriti, kako ona i ja sutra idemo u Mc Donalds, te da ću poslije posla doći po nju. Možda se čini da to i nije neki izlazak, no za moje dijete koje živi u provinciji i kojoj je najbliži Mc Donalds kojih 30-ak km od kuće, to je zaista doživljaj a ja ću se potruditi da joj ga omogućim, iako bih najradije odmarala nakon posla, no moram se žrtvovati za ono što sam joj obećala.
I eto, tako izgleda jedan od rođendana u kasnim četrdesetima, kad nas zapravo više ne oduševljavaju stvari koje su nas oduševljavale kad smo bili u tridesetima. No svejedno, nedamo se mi bez obzira na godine. Moja najmlađa kći od 9 godina mi je povod i motivacija da starim što sporije jer još mi treba tako puno snage, vitalnosti i energije da bih je uvela u svijet odraslih. Živi bili pa vidjeli!
Još jednom, sretan mi rođendan a Vama pozdrav!

- 21:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 22.06.2010.

"Idiličan" praznični dan na selu

Tko o čemu, a ja opet o mojem nezadovoljstvu životom na selu. Zasigurno ću opet dobiti negativne komentare kao što sam dobila na moj post "Ah ta farma", no jednostavno mi se čini da, uz dužno poštovanje, ljudima koji su rođeni u gradu i tamo su proveli cijeli život, oni ipak imaju pomalo iskrivljen pristup u svezi života na selu, zapravo idealiziraju stvari koje uopće ne poznaju. Možda ja koja sam svo vrijeme do sada živjela na selu imam krivi pristup što se tiče gradskog života i možda ga također favoriziram, no što se tiče sela i života tamo, tu zaista imam dosta iskustva i mogu iz jedne, ne samo osobne već i zbilja objektivne perspektive pojasniti kako tu stvari stoje a na pisanje o ovoj temi potakao me današnji praznični dan, proveden na nimalo idiličan način.
Nakon jutarnje kave i doručka, odlučismo moj muž i ja, zajedno sa odraslom djecom, krenuti u šumu izrađivati ogrijev budući da nam je tijekom zime potrebno najmanje 30 m3 kako bismo si mogli priuštiti toplinu po cijeloj kući i boravak u kratkim rukavima i za vrijeme vanjskih -10. Nismo ništa ponijeli za jelo, budući da je današnja radna akcija bila neplanirana, već samo nešto soka za razređivanje s vodom, jer uostalom sokovi su ionako nezdravi i par litara obične vode. Naša akcija trajala je od 10 ujutro pa do dva popodne. Kad sam tek oko pola tri, onako crknuta od umora i gladi konačno stigla kući, dočekalo me brzinsko kuhanje ručka za pregladnu obitelj koja se također iscrpila radnom akcijom.
Nakon ručka i pospremanja prljavog suđa u perilicu, dočekalo me uređivanje vrta, budući da ću u slijedeća tri dana, što zbog poslovnih, a što zbog osobnih razloga, po cijele dane biti odsutna, a bilo je krajnje vrijeme oko povrća počupati travu koja zbog vremenskih prilika raste kao da je poludjela. Nakon što sam onako brzinski tek oko 6 popodne završila s vrtom, dočekalo me spremanje večere, (ovaj put je to bila štrudla od sira na moj način), zalijevanje cvijeća i razgrtanje dviju mašina opranog rublja. I gdje tu sad itko može vidjeti bilo kakvu idiličnost seoskog života. Ljudi koji misle kako će kad dođu u mirovinu kupiti malu kućicu na selu, kako će obrađivati vrt, vinovu lozu i uživati u idiličnosti seoskog života, čini mi se da su u velikoj zabludi. Postati će robovi za košnju trave, uređivanje vrta, cvjetnjaka, eventualno brige oko kokica i svinjica. Ja tu ne vidim nikakve idiličnosti jer svi ti nabrojeni seoski poslovi meni su fizički vrlo naporni već sad u kasnim četrdesetima, a što će tek biti za 15 godina kad odem u mirovunu? U tom vremenu se sasvim sigurno vidim u gradu i to u stanu i baš će me tada biti briga da li je cvijeće zaliveno, da li je travnjak pokošen, vrt oplijevljen, terasa počišćena i još 1001 sitnica napravljena a na što me sve danas obvezuje seoski život.
Ah da, danas kad smo moje dvije odrasle kćeri i ja, onako usput na kratko svratile u moju staru kuću u kojoj njih dvije nisu bile već jako dugo, najmanje godinu dana, obje su konstatirale kako je sve unutra dosta oronulo u poslijednje vrijeme, posebice nakon velike poplave koju smo, zbog dotrajalih instalacija imali u veljači, kada je voda iz cjevovoda danima neprestano šibala i natapala zidove. Bila sam baš nesretna zbog te njihove konstatacije, a u stvari cure su realne što se tiče oronolosti interijera moje stare kuće. Do nekog novog posta, pozdrav!

- 21:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.06.2010.

Pjesme iz davnina

Kao što je naša poznata književnica Ivana Brlić Mažuranić nazvala svoju zbirku Priče iz davnina, tako će se moji postovi na kojima ću ponekad objaviti pokoju moju davno nastalu pjesmu, zvati Pjesme iz davnina. Da nebi bilo zabune, netko u kasnim četrdesetima, u kojima sam ja danas, zasigurno nebi napisao ovakvu pjesmu, no ona je nastala u vrijeme kad sam bila tinejdžerka.
Sjetila sam se kako je nedavno Danijel Popović u jednom svojem intervjuu izjavio kako on nebi danas mogao izdati CD sa pjesmom "Đeni nosi kečke" jer to nebi bilo primjereno njegovim godinama, kao što nebi bilo primjereno mojim godinama napisati pjesmu:

...A most je tada stajao

Tamo negdje daleko dokle jedva dosežu moje tužne oči,
tamo je taj most, bijel, vruć i ponosan na svoju ljepotu.
Tko zna koliko li je puta on prošao preko tog mosta ?
Sve je to daleko, tako nesigurno,
i ta ljubav tako je nestalna.
Tko zna? Možda je po koji put i stao,
pripijen uz užarene podnevnim suncem,
bijele šipke ograde tog mosta,
i pogledao u predio mog života.
A most, most je tada stajao,
kao i sad,
dok moje oči,
koje žude za nekom osvetom,
lutaju po njemu.
Da ali tog čovjeka više nema tamo,
nestao je, on je zauvijek izbrisan iz mog svijeta!
Napisano 29. lipnja 1977.

- 22:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Miriše lipa

U mojem proškom postu pokušala sam pisati na način da u istom ne iznosim samo svoje osobne događaje i razmišljanja, zapravo pokušala sam dati osvrt iz svoje osobne perspektive na realyty šou Nove tv pod nazivom Farma, koji je upravo završio, no vidim da sam dobila uglavnom negativne komentare u svezi s istim i da većina blogera razmišlja poput većine mojih prijatelja i poznanika, odnosno nakostriješe se od pomisli na taj šou i sretni su što je napokon završio. Iz navedenih razloga, ovaj će post zaista biti tematski potpuno drugčiji, odnosno u potpunosti moj osobni.
Ne mogu vjerovati da je već pola godine prošlo i da smo, unatoč ovoj hladnoći kod nas kontinentalaca i silovitoj organskoj buri na moru, već na kraju ljipnja, inače meni uvijek najdražeg mjeseca u godini, a vjerojatno iz razloga što mi je za nekoliko dana rođendan. Kao znak da je lipanj već na izmaku, podsjetila me prekjučer i raskošno rascvjetana lipa u dvorištu moje stare kuće, sa neodoljivim mirisima i nisam mogla odoljeti a da ne uberem nekoliko stotina tih predivnih cvjetova iako lipov čaj nikad ne pijem, zapravo čaj više uopće ne pijem od kad sam se počela utapati u ogromnim dnevnim količinama kave za koju mnogi govore kako je štetna, no još uvijek takvo opijanje kavom dobro podnosim i kavu zapravo smatram jedinim mojim porokom, a svako ljudsko biće mora imati neki porok a moj je neumjerenost u ispijanju kava, ponekad i do 6 šalica dnevno. Počela sam o lipnju i lipi, to su dva pojma koja su neodvojiva jedan od drugog i o njima je napisano tako puno predivnih, laganih balada i sad sam se sjetila nekih poput pjesme Ksenije Erker Miriše lipa, Bijelog dugmeta - Lipe cvatu, Zdenke Vučković - Pod lipovim cvijetom, a ima ih još mnogo samo što mi sad ne padaju na pamet. Ah da, sjetila sam se pjesmice iz osnovne škole, čini mi se da je to napisala Anđelka Martić - Lipanj širi raskoš ljeta, ispred škole lipa cvjeta... Kroz intenzivni, opijajući miris lipe, dok sam pred dva dana, stojeći pod ogromnim stablom ubirala njezine cvjetove u svoj njihovoj raskoši, kao da sam ponovno osjetila mirise, boje, zvukove i slike nekih davnih, prije tridesetak godina proteklih vremena, vremena mog djetinjstva i rane mladosti. Kao da i sad vidim moju veliku plavu sobu, gdje su se u ovo doba godine, na drvenoj škrinji sušili svježe ubrani lipini cvjetovi i širili opijajući miris cijelom kućom. Meni je u posljednjih nekoliko godina, u žurbi i strci svakodnevnice zaposlene žene i domaćice, čak uspio promaknuti period cvjetanja lipe a da to nisam niti primjetila, zapravo kad sam se sjetila da bih mogla ubrati i osušiti nekoliko cvjetova, isti su već ocvali.
Kad se već sjetih nekih prošlih vremena, neki dan sam, nakon proteka kojih pet i više godina, ponovno prolistala moju zbirku pjesama u prozi koje sam počela pisati u tinejdžerskim godinama i šteta što u niti jednoj ne spominjem lipu, no pronašla sam jednu pjesmicu koja mi je objavljena u školskim novinama kad sam išla u 1. srednje i istu ću zajedno sa još nekim odabranim pjesmama pokušati objaviti u mojem slijedećem postu. Laka Vam noć i uživajte u mirisu lipe još svega par dana, ukoliko imate tu sreću kao ja. Pozdrav!

- 21:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 19.06.2010.

Ah ta farma!

Eto, konačno je sinoć, nakon punih 13 tjedana trajanja, završio i taj poznati realyty šou Nove tv. Možda se većini ljudi od samog spomena navedenog realytyja diže kosa na glavi, što zaključujem po tome što većina mojih prijatelja i poznanika isti nije pratila jer su alergični na emisije takve vrste, no unatoč tome, meni je baš bilo zgodno navečer u 9.00, kad god sam imala priliku, virnuti na Novu i pogledati što se tamo događa, no nisam bila ovisnik o gledanju šoa. Prvenstveno čestitam pobjedniku Kristijanu Rahimovskom i baš mi je drago što je taj mladi dečko pobjednik ove sezone, no zapravo se divim svoj petorici finalista koji su tamo uspjeli izdržati 13 tjedana. Razlozi za moje poštovanje prema njima, iako su mi neki od navedene petorice malo više, a neki malo manje simpatični, prvenstveno su u tome što sam cijeli svoj život provela na selu, no doduše posljednjih 26 godina od moje udaje nešto lagodnije, no godine mog djetinjstva i mladosti provedene na selu sa tadašnjom mojom obitelji koja je radila na poljoprivredi i živjela od toga rada, meni su ostale u tako jasnom sjećanju i vjerojatno su i obilježile moj daljnji životni put, onaj na kojem sam i danas.
Danas je zaista život na selu puno lakši od onog što smo mogli vidjeti u šou, budući da je većina stvari mehanizirana i automatizirana, pogotovo kod većih poljoprivrednih proizvođača i većih uzgajivača stoke, no prije nekih 30-ak godina je to otprilike izgledalo baš onako kako je u šou prikazano. Duboko su me se dojmile riječi koje je na Farmi, prije nekih mjesec dana, rekao Stjepan Božić u smislu kako se duboko klanja svakom seljaku i kako je tek kroz tih nekoliko tjedana na Farmi spoznao svu težinu seljačkog života i kako je krvava svaka ona kuna koju čovjek stekne baveći se poljoprivredom, stočarstvom i svim onim što uz to ide.
Kad bi me danas, u mojim kasnim četrdesetima, netko zaista htio kazniti, bilo bi dovoljno da me pošalje na farmu i ostavi tamo nekoliko tjedana, a onda uz svu težinu rada na selu, u jednom takvom šou možda još veći problem predstavljaju poremećeni međuljudski odnosi a što smo uostalom, mi koji smo makar samo povremeno pratili Farmu, imali prilike jako dobro vidjeti.
Upravo zbog svega navedenog, pomalo zavidim svoj petorici koja su ušla u finale, jer ipak su to uglavnom ljudi rođeni u gradu koji se nikad niti izbliza nisu imali prilike susresti sa poslovima koje su morali odrađivati na farmi. Svaka čast dečkima, cure su bile uvjerene kako rade puno, no one su se uglavnom motale po kući, muzle krave i radile u vrtu, a dobar dio dana i ljenčarile, dok je muški dio natjecatelja stvarno morao povući, intenzivno se brinući o životinjama a uz sve to svakodnevno su morali izrađivati kojekakve nastambe i ograde, ili pak popravljati one već postojeće. Većina ljudi koji su sudjelovali u šou vjerovali su kako će tamo naći smirenje daleko od gradske žurbe i stresa koji nosi današnji ritam življenja, posebice u velikim gradovima i očito nisu bili svjesni da ih tamo, kako zbog težine posla, tako i zbog međuljudskih odnosa, pa onda još pod kamerama 24 sata dnevno, čeka još veći stres, zapravo pakao.
Upravo zbog toga što sam već između moje 10-te i 15-te godine života, poput Stjepana Božića shvatila svu težinu života na selu, odlučila sam se školovati za bilo koje zanimanje samo da odem čim dalje od sela i rada na poljoprivredi. Ovo drugo mi je srećom uspjelo, no nije mi uspjelo da odem živjeti u grad pa zbog toga stalno i razmišljam o prodaji moje stare kuće, zajedno sa ogromnim seoskim imanjem i kupnji stana u obližnjem gradiću, zapravo predgrađu naše Metropole.
No čini mi se kao da još uvijek nije došlo vrijeme za to, ne mislim pod tim o financijskim prilikama, odnosno vrijednostima nekretnina na tržištu u odnosu seosko imanje sa starom kućom, prema stanu u gradu, već pod tim mislim na ono nešto dublje, na stvari koje me još uvijek vežu za doba djetinjstva i mladosti i koje su mi jedine ostale iza moje nekadašnje obitelji koje više nema, pa kao da, kroz masu stvari u mojoj staroj kući još uvijek postoji neka neraskidiva veza između mene i njih.
Još jednom čestitke Kristijanu i vjerujem da će osvojeni novac, iako se baš i ne radi o basnoslovnoj cifri, znati pametno utrošiti na svoju obitelj, dječicu i jako simpatičnu ženicu. Ja osobno, a vjerujem i većina ljudi iako toga nije svjesna, čak niti kad bi mi netko unaprijed zagarantirao tih 250.000,00 kn nakon 13 tjedana, zasigurno nebih mogla tamo ostati tako dugo.
Čestitke i ostalim finalistima a Vama laka ova svježa, lipanjska noć!

- 21:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.06.2010.

Mala ponoćna promišljanja

Prije pola sata stigla sam sa još jednog u nizu mojih bjesomučnih poslovnih sastanaka koji se održavaju izvan mog redovnog radnog vremena, odnosno u večernjim satima, tako da sam išla s posla istovremeno kad i ljudi koji rade drugu smjenu u obližnjoj tvornici, koja im je završila u 23.00 sata.
Bez obzira što ujutro ustajem u 6 jer radim od 7, rekoh samoj sebi kako si bar u ovim kasnim noćnim satima neću dozvoliti žurbu, napetost niti nervozu, već ću se onako opušteno prepustiti pisanju, upravo ovako kao što i činim a čak mi i vrijeme ide u prilog jer maloprije se izlio pljusak i osjeća se finoća čistog, vlažnog, noćnog zraka. Ove zadnje riječi su me podsjetile na jednu od mojih brojnih pjesama u prozi koje sam pisala dok sam bila srednjoškolka i stalno nesretno zaljubljena u neke potpuno pogrešne ljude samo što tada toga nisam bila svjesna i mislila sam kako se ruše svjetovi zbog toga što nisam s nekim koga sam idealizirala u svojoj mašti.
Kako počinjem stariti čini mi se da se sve više i više mijenjam i ponekad se pitam da li je ta moja promjena u negativnom smislu ili je ona zapravo rezultat proživljenog vremena i stečenog životnog iskustva. Napr. dok sam bila mlađa bila sam strašno savjesna i odgovorna, strogo se držala dogovora, rokova, nikad nigdje nisam zakasnila jer kašnjenje kao događaj meni se uopće nije mogao dogoditi. A danas, u mojim kasnim četrdesetima sve se u potpunosti promijenilo, postajem sve više površna, nastojim sve više i više, zapravo u potpunosti, izbjegavati situacije i ljude koje ne podnosim, ne držim se strogo kao nekad dogovora niti zadanih rokova, sve uspijem pomalo prolongirati, imajući uvijek spreman neki pravi i argumentirani izgovor. Ono u čemu se više ne prepoznajem je i stil vožnje s obzirom da sam u mladim danima na cesti bila poput puža a sad nerijetko dođem u situaciju da moj mali crveni autić dosegne i 120 tamo gdje je ograničenje 50 ili pak za vrijeme vožnje, najčešće kad se vraćam u dopodnevnim satima iz obližnjeg grada u koji sam morala po nekom službenom poslu, u tih 15-ak minuta dosadne i spore gradske vožnje, obavezno moram pojesti ili kakvu čokoladu ili makar najmanju kutiju nekih keksa ili samo najobičnije svježe pecivo, jer to me smiruje za vrijeme vožnje.
Neznam da li je normalno da se ljudi s godinama tako mijenjaju i idu iz jedne krajnosti u drugu kao što idem ja ili sam ja tek rijetki izuzetak. Možda razlog toj mojoj promjeni leži u tome što mi se ponekad čini da nisam proživjela mladost intenzivno kao što sam je trebala proživjeti i kao što je proživljavaju današnje generacije jer ondašnje životne prilike u kojima je odrastala moja generacija, kao i oni malo mlađi i oni malo stariji, nisu dozvoljavale previše opuštanja nego si se vrlo rano morao suočiti i uhvatiti u koštac sa svim životnim prilikama koje su vrebale sa svih strana, počevši od neimaštine, učenja, budući da su bili rijetki koji su si mogli priuštiti da im se studij razvuče u nedogled, jer u to vrijeme išla je godina za godinu a onaj tko nije mogao ili nije htio pratiti taj tempo, uglavnom je morao odustati od studija i potražiti bilo kakav posao. No ne želim opet o tmurnim temama i teškim vremenima, bolje da se svoje, kako danas smatram, do kraja neproživljene mladosti prisjetim kroz koju pjesmu u prozi, napisanu prije nekih 30 godina i pretpostavljam da ću odabrati neku od tih pjesama za temu mog slijedećeg posta. Svima laka ova vedra, predivna, lipanjska noć!

- 23:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 15.06.2010.

Ponovno o šopingu na +40

Iako je jučer žarilo i palilo duž cijelog kontinenta, ipak odlučih odmah nakon posla krenuti u novootvoreni šoping centar u mom rodnom gradu, ovaj put doduše sama, kako bih imala što više vremena i koncentracije za razgledavanje i eventualnu kupovinu. Zapravo sam šoping u navedenom novootvorenom šoping centru ovaj mi put niti nije bio prioritet već samo onako usput, jer je glavni razlog bio zamjena sportskih sandala kupljenih u jednoj drugoj trgovini obućom koje su nakon dva nošenja osvanule u raspadnutom stanju. Budući su kupljene na sniženju, čak sam se pribojavala kako mi za njih neće uvažiti reklamaciju, no prodavačica je bila vrlo ljubazna prema meni i nakon što sam joj predočila račun predložila mi je da odaberem bilo koji od raspoloživih modela obuće u mojoj veličini. Budući da nisam pronašla odgovarajuće sandale, odlučih uzeti, naravno uz nadoplatu, meni jako zgodne smeđe kožne cipele koje će mi dobro doći u jesen i proljeće, a uz to su naš domaći proizvod, jer već pomalo postajem alergična na kineski škart u našim domaćim trgovinama koji je nekvalitetan i neudoban a podvale nam ga kao pod nekakav kvalitetniji proizvod, budući je kupljen kod našeg domaćeg proizvođača obuće.
I sad, budući da sam umjesto sandala uzela cipele, otiđoh u jednu malo veću trgovinu obućom u novom šoping centru, odlučivši kupiti sandale koje mi sad nedostaju. I počela sam isprobavati nekoliko modela, prvenstveno gladijatorica, budući da su one sad in, a s obzirom na moju figuru i oblik nogu, bez obzira na moje godine, još uvijek si na svu sreću mogu dopustiti kupiti takav trendi model. Nakon petog ili šestog isprobanog modela, ipak odlučih ne kupiti ništa, sjetivši se kako doma u prepunom ormariću za cipele, imam nekoliko pari sandala koje uopće ne nosim, poput krem sandala sa malo povišenom klinastom petom, bijelih kožnih natikača, smeđih i krem espadrila, laganih krem cipela sa povišenom petom koje mogu proći umjesto sandala i jednog modela sandala na nisku petu, kupljenih pretprošle godine, sličmih gladijatoricama, koje samo treba odnijeti na popravak. I ponosno napustih trgovinu obućom i zaputih se u susjedni veliki trgovački centar po prehrambene i ostale artikle, tu na brzinu pronađoh nekoliko takvih i kad sam došla na kasu i vidjela račun na iznos od 109,00 kn, bijah ugodno iznenađena povoljnom kupovinom. Čestitah sama sebi što sam ovaj put u širokom luku, gledajući ravno ispred, uspjela zaobići sve one silne trgovine sa krpicama, čak niti ne zagledavajući u njihove izloge.
A čitavo vrijeme od oko sat i pol, moj mali crveni autić usijavao se na sunčanih +35 a kad sam sjela u njega, unutra je bio usijan i do + 50 C. Koliko sam god bila ponosna na sebe što sam ovaj put ostala karakter što se tiče šopinga, bila sam i ljuta što sam škrtarila prilikom kupovine auta i kupila isti bez klime, a čak i bez radija. Ukoliko dobijem sedmicu na lotu, najprije ću zamijeniti auto za neki veći i svakako s klimom. Kad sam već kod lota, ponovno sam u subotu imala četvorku i dobila 26,50 kn. To mi je već druga četvorka ovaj mjesec. Kao da me nešto hoće sreća. Do nekog novog posta, puno zdravlja i nižih temperatura. Pozdrav.

- 21:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 12.06.2010.

Money, money, money!

Oni malo stariji zasigurno znaju da je to naslov jedne od najpoznatijih pjesama legendarne Švedske grupe Abba, tamo iz neke daleke, čini mi se 1975. g., kad sam još bila klinka u osnovnoj školi, no te su riječi i danas tako aktualne, jer htjeli mi priznati to ili ne, činjenica je da se i danas, čak više nego ikada prije, sve vrti oko novca. Iako imam redovna mjesečna primanja, čak veća od prosjeka za vrlo skromne prilike u Lijepoj našoj, nikako da prestanem voditi borbu s novcem, zapravo nikad ga nemam dosta i čini mi se da unatoč svemu, iz mjeseca u mjesec tonem u sve deblji minus. Ovaj moj post nastavak je nekih mojih primišljanja iz mojih ranijih postova poput onih "Neka vrag nosi modu" i "Moja maštanja o super sedmici na lotu 7/39". Iako sam jedno vrijeme zaobilazila trgovine u širokom luku, ponovno kao da me uhvatila neka manija šopinga i kad god se osjećam loše, depresivno i bezvoljno, tada obavezno moram kupiti poneku krpicu jer čini mi se da mi je odmah bolje, iako je to samo osjećaj kratkotrajne, prividne sreće. Pitam se često da li je to normalno u mojim kasnim četrdesetima, jer obično znam da manije za šopingom najviše osjećaju žene u nekoj mlađoj dobi nego što sam ja sada. S druge pak strane opravdavam svoje povremene želje za šopingom sa činjenicom da prije kojih dvadesetak godina, kad sam bila u kasnim tridesetima, nisam kupovala ama baš ništa od krpica jer mi to moja ondašnja bijedna plaća u propaloj tvrtci, kao niti financijske obveze vezane za višečlanu obitelj a kasnije i školovanje djece, nisu dozvoljavale pa si vjerojatno sad dajem oduška u smislu što kupim ono što mi se trenutno svidi, bez obzira da li ću to kasnije nositi ili ne. Baš neki dan sam ponovno malo zavirila u jednu od kolumni Jelene Veljače, koju izuzetno cijenim iako je tek nešto starija od moje najstarije kćeri, gdje također piše o svojoj ovisnosti o šopingu i peglanju kartica, što mi je iz vlastitog iskustva vrlo poznata stvar. Doduše Jelena daje i savjete kako mjesec dana izdržati bez šopinga i peglanja kartica, no to nažalost u mojem slučaju nije primjenjivo s obzirom na financijske obveze koje imam prema sedmeročlanoj obitelji. U prošlih desetak dana, bez obzira na moje stanje na tekućem, nisam nikako mogla odoljeti, prolazivši novootvorenim šoping centrom koji je određena novina u mom rodnom gradu, a da ne kupim jedne traperice i dva para laganih ljetnih mokasina, budući da sam ranije kupovala samo cipele i sandale na povišenu petu koje su mi, očito zbog godina, postale strašno neudobne tako da unatoč krcatom ormariću za cipele, nisam imala što obuti.
Jedina stvar na kojoj uštedim nešto, ako se to uopće može zvati uštedom, je moja neovisnost o frizurama, budući da su neke moje prijateljice pak toliko ovisne o njima, te redovito, jednom ili dva puta tjedno odlaze u frizerske salone. Meni je sjedenje u frizerskom salonu izgubljeno vrijeme, jer ionako imam ravnu poludugu kosu, koju sad u ovim ljetnim vrućinama skupim na vrhu glave, što izgleda zadovoljavajuće a manje mi je vruće.
Voljela bih čuti komentare drugih žena na koji se način nose sa minusima i utaživanjem gladi za šopinzima jer možda pokoji dobar savjet na tom području uspijem primijeniti u svojoj situaciji i postepeno smanjiti minus na mom tekućem.
Unaprijed hvala na svakom komentaru i dobronamjernom savjetu!

- 15:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.06.2010.

Moja maštanja: super sedmica na lotu 7/39

Večeras opet na lotu 7/39 nije pogođena super sedmica niti sedmica pa će one stoga u slijedećem kolu, ukoliko budu pogođene, iznositi 15.000.000,00 kn, odnosno očekivani jack pot za sedmicu 2.800.000,00 kn. Ponekad, u proteklih 15 mjeseci, od kad intenzivno, svake srijede i subote igram loto 7/39, promišljam što li bih ja ovako skromna sa tolikim novcem kad bi on kojim slučajem postao moj. Zapravo, super sedmicu ne igram, no i obična sedmica u visini od 2.800.000,00 kn ogroman je novac i većina ljudi razmišlja o tome kako bi im taj novac, kad bi ga zaista i osvojili, u potpunosti promijenio život na bolje. Ja sam jedna od onih izuzetaka koji razmišljaju u potpuno drugom pravcu. Naime, loto sam počela igrati prije 15 mjeseci, kad u početku nisam niti znala kako se popunjava listić, a onda kad sam to svladala, počela sam za svako kolo popunjavati novi listić dok konačno nisam shvatila da je to besmisleno, pa u poslijednjih godinu dana stalno uplaćujem jedan isti listić. Razlozi koji su me potaknuli na igranje lota tako su bizarni, jer dogodilo se to u vrijeme kad sam doživjela neke vrlo negativne stvari od okoline na rdnom mjestu pa sam bila prisiljena da bih spasila ono preostalih malo krhkih živčića otići na duže bolovanje, promišljajući u smislu kako bi bio divan neki veći zgoditak jer u tom se slučaju tada zasigurno nebih više bila niti vraćala na posao od kojeg sam tjednima imala noćne more. No kako svako dobro i zlo prođu, tako je nestao i taj period krize u mom poslovnom životu i sve se opet, nakon nekog vremena, hvala Bogu vratilo u normalnu, ustaljenu kolotečinu. U navedenih 15 mjeseci imala sam 4 pogotka na četvorci, koji su bili u iznosima od 20,00 do 25,00 kn, te jednu peticu u iznosu od nekih 135,00 kn.
Moja maštanja vezana za neke veće pogotke i milijunske dobitke nisu u pravcu kako bih iz korijena promijenila život i počela živjeti poput kraljevske obitelji, već u smislu kako bih najveći dio osvojenog novca oročila u banci te bi mi on nosio solidnu kamatu sa kojom bih mogla popraviti standard sebi i obitelji. Moja rastrošnošnost najvjerojatnije bi došla do izražaja jedino na način što bih ljudima koji su mi dragi i bliski, makar na nekoliko dana omogućila boravak na brodu, sa posadom, poslugom, glazbom i svim ostalim što ide uz to, budući da su me brodovi, odnosno luksuznije jahte za boravak do 20-ak osoba oduvijek fascinirali, prvenstveno kad sam bila u dobi ranih 30-tih, kad smo moj muž i ja često navečer znali šetati marinama u različitim mjestima u kojima smo tada ljetovali i diviti im se, naročito ja. Razmišljala sam kako je predivno odspavati na jahti dok je usidrena u marini, cijelu noć ljuljuškajući se na laganim valovima, te čak u to vrijeme pomalo i zavidjela ženama koje su imale bogate ljubavnike koji su im mogli omogućiti boravak na jahti makar samo na 24 sata. Toliko o mojoj opčinjenosti morem, brodovima i jahtama, više nisam u godinama kad se mašta o takvim stvarima.
Ah da, nisam još završila sa raspoređivanjem onih par milijuna. Jedan dio, najviše do kakvih 200.000,00 kn potrošila bih na kupnju auta, jer moj crveni autić iako je relativno dosta nov i u dobrom stanju, no zaista je namijenjen za vožnju samo jedne, eventualno dvije osobe, nema čak niti klime niti radia, pa onda je svakom jasna moja želja da bih sasvim sigurno kupila novi auto, ali opet oprezno i skromno. I treća stvar na koju bih potrošila dio osvojenog novca bio bi stan u jednom malom gradu, u predgrađu naše metropole, a koji mi se, kako postajem starija, čini sve privlačnijim za življenje. Zapravo, kad bih baš čvrsto odlučila odseliti u taj grad, prodala bih svoju staru kuću i kupila stan, no još uvijek nisam na čisto s tim želim li to, jer iako već godinama u njoj nitko ne živi, meni su još uvijek tako svježa sjećanja na moje bližnje sa kojima sam tamo živjela i koji su svi već pokojni tako da bih zbog prodaje vjerojatno osjećala grižnju savjesti. Ponekad mi se čini kako mi neki dragi predmeti u toj kući, poput čestitki izloženih u regalu, a koje mi je slao moj tata koji je radio vani, za rođendane dok još nisam niti krenula u osnovnu, znače puno više nego što bi mi značio novac od prodaje, čak i u slučaju kad bih dobila više novca nego što kuća zaista vrijedi.
No kako god bilo, sedmicu na lotu, a pogotovo super sedmicu, zasigurno nikad neću osvojiti pa stoga ništa od boravka na jahti, novog auta, kupnje stana, niti kamata na glavnicu u banci, pa stoga ja i dalje ostajem ona stara, romantična duša i u kasnim četrdesetima. Do nekog novog posta i nove maštarije!

- 21:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 05.06.2010.

Kamo je nestao moral?

Sa pojmom MORAL prvi sam se put susrela u 3. razredu gimnazije, u okviru nastavnog predmeta psihologija koji mi je bio jedan od najlakših i najzanimljivijih predmeta u gimnaziji. Sjećam se još napamet naučenog teksta o tome kako je moral skup nepisanih pravila koja su prihvaćena od strane neke društvene zajednice koja ih primjenjuje. Kako u posljednje vrijeme čujem posvud samo grozne i loše stvari, naročito na relaciji odnosa stari - mladi, pa se zapravo pitam kamo je nestao moral. Naime, generacije koje su odrastale između pedesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, odrastale su u teškim uvjetima nestašica, nije bilo u trgovinama kave, deterdženta, ulja, nije bilo goriva na pumpama pa su bile ograničene vožnje automobilima utorkom, četvrtkom i vikendima, kad su jedan tjedan vozili parni brojevi na registarskim oznakama a drugi tjedan neparni. Bio je komunizam, jednoumlje, nije se smjelo javno isticati pripadnost katoličkoj crkvi i vjera u Boga, no unatoč svemu navedenom, čini mi se da su u tom razdoblju ipak moralne vrijednosti bile na mnogo većem nivou nego što su danas kad imamo demokraciju, višestranačje, potpune političke i vjerske slobode. Pa gdje je nestao moral i zbog čega je nestao? Da li možda zbog previše liberalizma u društvu koji vjerojatno ima i svoje negativne strane a to je anarhija, netolerantnost, sebičnost, bezobzirnost, bahatost i neznam koje bi tu još sve ružne riječi mogla upotrijebiti.
Sretnem tako neki dan jednog poznanika i zgrozim se nad njegovom ispričanom životnom pričom o problemima koje je u starijoj životnoj dobi doživio od vlastitog sina za kojeg se cijeli život žrtvovao.
U doba djetinjstva i mladosti moje generacije, kao i one malo starije i malo mlađe, rodbina, kumovi i crkva uglavnom su bile tri najsvetije stvari iako je bio komunizam i kao što bi neki rekli diktatura proletarijata, a danas u doba potpunog liberalizma niti jedna od navedene tri stvari mladima uglavnom ne znače ništa. Sjećam se kako li sam se samo znala veseliti kad nam je obavezno svake godine po Božiću moja krsna kuma znala doći u posjete i donijeti naranče, svaku umotanu u prozirni, rozi i šuškavi papir. Od same pomisli na to, čini mi se kao da još i sad osjećam divan, opijajući i sladunjav miris naranča koji se širi sobom. Današnje mlade ne da ne oduševljavaju takve sitnice, nego ih zapravo ništa ne oduševljava To mogu reći iz vlastitog iskustva jer sjećam se kad sam prije par godina mojoj, po godinama srednjoj kćeri, kupila mobitel za koji sam izdvojila pola svoje plaće, dok nju taj mobitel nije niti oduševio niti mi je rekla čak ni hvala. Kad smo muž i ja prije nekoliko godina od svoje bijedne ušteđevine uspjeli skucati nekih 1500 eura i kupiti auto starijoj kćeri, budući da joj je život u provinciji uz putovanje svaki dan na posao u metropolu bez auta postao nemoguć, ona nije bila nimalo oduševljena niti sretna. Umjesto da nam bude zahvalna, studij koji je trebala završiti prije 3 godine još uvijek nije završila i vjerojatno ga nikad niti neće završiti. Mislim da se samo na moja dva navedena životna primjera, s pravom mogu pitati gdje tu ima morala. Nebih htjela više pisati o mojim kćerima budući da starija, još malo pa 25-godišnjakinja, ponekad zna pročitati pokoji moj post i čak sam sretna zbog toga. Da li je moral zaista nestao, ili je ovo neko novo, ludo vrijeme, neshvatljivo nama rođenima 50-tih, 60-tih, 70-tih. Pita li se isto još netko osim mene?
Pred svima nama je još jedna obećavajuća sunčana, kasnoproljetna nedjelja pa treba je iskoristiti na način kako to najbolje znamo, jer dosta nam je kiše, hladnoće i sivila. Do nekog novog posta!

- 21:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 04.06.2010.

U iščekivanju godišnjeg odmora (2)

Neznam da li na većinu ljudi ovo, danima kišno i tmurno vrijeme, djeluje depresivno i negativno kao na mene, pa onda da bih bar malo ublažila svu tu depresiju i bezvoljnost, već naveliko maštam o ovogodišnjem godišnjem odmoru. Zapravo vidim da iz godine u godinu sa sve većim nestrpljenjem očekujem godišnji odmor i odlazak na more jer tih tjedan u kojima 24 sata dnevno provedem sa mojim mužem i najmanjom kćeri koja upravo završava 3 razred osnovne škole, tako mi puno znači, jer sama pomisao da smo kao obitelj na okupu daje mi neku dodatnu sigurnost, a uz to godišnji odmor na moru meni je jedino vrijeme u godini kad se mogu opustiti, potpuno neopterećena od obaveza na poslu ili privatnih obaveza u smislu punjenja frižidera, plaćanja računa i svega ostalog što jedno sedmeročlanu obitelj svakodnevno pritišće. A sve oko našeg ovogodišnjeg godišnjeg odmora već je unaprijed isplanirano i za devet tjedana (računajući od sutra), krećemo. Ove godine posebno se veselim budući da ljetujemo u istoj zgradi gdje i moja najbolja prijateljica sa svojim mužem i kćeri, samo na različitim katovima, tako da ćemo se i na godišnjem odmoru moći svakodnevno družiti, biti zajedno na plaži, navečer zajedno šetati, otići s curama na sladoled, u lunapark i sl. Vjerujem da ćemo nas dvije uvijek naći zajedničke teme, jer sjećam se kad smo ja i moja najmanja kći, koja je tada, 2005. g., bila mala djevojčica od 4 i po godine, ljetovale s njima, vrijeme nam je strašno brzo prošlo i iako smo ponekad znale pričati do ranih jutarnjih sati, prvenstveno se prisjećajući nekih prošlih zajedničkih vremena, nikada nam nije ponestalo teme za razgovor. Naši muževi nisu toliko bliski kao nas dvije no i oni se poznaju već više od četvrt stoljeća tako da će i oni vrlo lako naći zajedničke teme za vrijeme druženja na godišnjem.
Nije li predivna sama pomisao da imaš prijateljicu već punih 40 godina, odnosno upoznale smo se u trećem razredu osnovne škole, kad smo bile u dobi u kojoj je sad moja najmlađa kći.Vjerujem da smo mi jedne od rijetkih sretnica čije se prijateljstvo održalo krou gotovo pola stoljeća, jer većina prijateljstava iz djetinjstva i mladosti uglavnom prestane kad ljudi zasnuju obitelji, no kod nas to nije bio slučaj, najvjerojatnije zbog toga što niti ona, kao ni ja, nemamo braću.
Imajući na umu dužinu našeg prijateljstva, sjetih se da sam jednom negdje pročitala kako su prava prijateljstva ona koja se dogode negdje do 18-te godine a sve ono kasnije su više interesi nego prijateljstva. Zbog toga je meni, koja sam po karakteru vrlo introvertirana osoba, neshvatljivo da ljudi mogu i u nekom kasnijim životnom razdoblju sklopiti prijateljstvo i pitam se koliko to prijateljstvo može biti iskreno. Možda ja na sve to previše gledam iz moje osobne perspektive budući da nemam braću s kojima bih neke stvari mogla podijeliti pa sam se vjerojatno zbog toga, možda i previše, vezala na prijateljstva iz djetinjstva koja su se gotovo sva održala do sada, kada sam već u kasnim četrdesetima. No kako god bilo, veoma se radujem ljetu i godišnjem na moru i svake godine kad dolazi vrijeme povratka kući, vrlo sam nesretna i imam nekakav svoj, poseban način opraštanja sa morem do ponovnog viđenja idućeg ljeta. Ponekad već u rujnu počinjem brojiti mjesece do novog godišnjeg i do novog, ponovnog susreta sa morem.
U nadi da će ovo depresivno i tmurno, prohladno lipanjsko vrijeme, konačno biti zamijenjeno sa malo sunca, do nekog novog susreta i posta!

- 16:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.06.2010.

Nešto o mojim kućnim ljubimcima i šopingu

Već gotovo tjedan dana nisam ništa pisala jer jednostavno mi je nedostajalo inspiracije a pogotovo kad vidim da nitko ne komentira većinu mojih postova jako sam razočarana i jednostavno razmišljam o promjeni sadržaja bloga u smislu da isti bude sa temetikom prirode ili još bolje sa temetikom kućnih ljubimaca. Kad sam već kod kućnih ljubimaca, odnosno mačaka, imam ih ukupno 6, to je zapravo jedna cijela mačja porodica koja se sastoji od mame, jedne potpuno bijele mačke koja je mješanac domaće i perzijske mace a koja je dolutala kod jedne gospođe koja je privremeno, na svega nekoliko tjedana, boravila u mojem susjedstvu. Kad se približavalo vrijeme da otputuje u jednu prekomorsku zemlju, žena je bila u živoj brizi što će s mačkom i ja sam joj poslala poruku po mojoj kćeri da bismo mi htjeli udomiti tu mačku, iako tada nisam ni znala kako izgleda. I vjerujte, nismo požalili jer mačka je prava maza a prije dva mjeseca rodila je 4 preslatka mališana, kako ih ja zovem tri curice i jednog dečkića. Koliko li je samo brige i pažnje, posebice u prvim tjednima života, posvećivala svojim mališanima i bila strašno ponosna na njih.
Umalo sam zaboravila spomenuti i tatu a to je jedan obični, potpuno crni mačak koji obožava male mačiće, igra se s njima i spavaju zajedno u istoj kutiji. Dvije mačkice će za nekoliko tjedana, kad još malo ojačaju ići na udomljenje u dvije različite obitelji a nama će tada ostati roditelji i dva mala mačića, ženski i muški.
Vjerujem da će mi za nekoliko dana tehničke mogućnosti dopustiti da napravim post sa fotografijama cijele moje mačje porodice jer zbog svog sklada, brižnosti i ljubavi, vrlo mi je zanimljiva i zaslužuje da im posvetim pažnju u svojim postovima.
Eto, bliži se kraju još jedan četvrtak, doduše neradni zbog crkvenog i državnog blagdana, no meni su neradna 4 dana u komadu, budući da sam sutra na godišnjem odmoru a taj dan ću iskoristiti na način da odem sa dvoje moje velike djece koja su u ranim dvadesetima u šoping, zapravo ja sam ovaj put samo taksi, oni će prodavaonice razgledavati sami i kupovati ukoliko imaju novaca, budući da srećom oboje rade a ja ću pak malo prošetati novootvorenim šoping centrom sa mojim najmanjim djetetom od 9 godina, bez ikakvih posebnih planova za kupovinu jer oni koji su pročitali moj post "Neka vrag nosi modu" znaju kako kod mene stvari stoje na tom planu.
Pozdrav svima do nekog novog posta i neke nove bolje ideje za pisanje.


- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se