kolumna jedne superžene

U iščekivanju godišnjeg odmora (2)

Neznam da li na većinu ljudi ovo, danima kišno i tmurno vrijeme, djeluje depresivno i negativno kao na mene, pa onda da bih bar malo ublažila svu tu depresiju i bezvoljnost, već naveliko maštam o ovogodišnjem godišnjem odmoru. Zapravo vidim da iz godine u godinu sa sve većim nestrpljenjem očekujem godišnji odmor i odlazak na more jer tih tjedan u kojima 24 sata dnevno provedem sa mojim mužem i najmanjom kćeri koja upravo završava 3 razred osnovne škole, tako mi puno znači, jer sama pomisao da smo kao obitelj na okupu daje mi neku dodatnu sigurnost, a uz to godišnji odmor na moru meni je jedino vrijeme u godini kad se mogu opustiti, potpuno neopterećena od obaveza na poslu ili privatnih obaveza u smislu punjenja frižidera, plaćanja računa i svega ostalog što jedno sedmeročlanu obitelj svakodnevno pritišće. A sve oko našeg ovogodišnjeg godišnjeg odmora već je unaprijed isplanirano i za devet tjedana (računajući od sutra), krećemo. Ove godine posebno se veselim budući da ljetujemo u istoj zgradi gdje i moja najbolja prijateljica sa svojim mužem i kćeri, samo na različitim katovima, tako da ćemo se i na godišnjem odmoru moći svakodnevno družiti, biti zajedno na plaži, navečer zajedno šetati, otići s curama na sladoled, u lunapark i sl. Vjerujem da ćemo nas dvije uvijek naći zajedničke teme, jer sjećam se kad smo ja i moja najmanja kći, koja je tada, 2005. g., bila mala djevojčica od 4 i po godine, ljetovale s njima, vrijeme nam je strašno brzo prošlo i iako smo ponekad znale pričati do ranih jutarnjih sati, prvenstveno se prisjećajući nekih prošlih zajedničkih vremena, nikada nam nije ponestalo teme za razgovor. Naši muževi nisu toliko bliski kao nas dvije no i oni se poznaju već više od četvrt stoljeća tako da će i oni vrlo lako naći zajedničke teme za vrijeme druženja na godišnjem.
Nije li predivna sama pomisao da imaš prijateljicu već punih 40 godina, odnosno upoznale smo se u trećem razredu osnovne škole, kad smo bile u dobi u kojoj je sad moja najmlađa kći.Vjerujem da smo mi jedne od rijetkih sretnica čije se prijateljstvo održalo krou gotovo pola stoljeća, jer većina prijateljstava iz djetinjstva i mladosti uglavnom prestane kad ljudi zasnuju obitelji, no kod nas to nije bio slučaj, najvjerojatnije zbog toga što niti ona, kao ni ja, nemamo braću.
Imajući na umu dužinu našeg prijateljstva, sjetih se da sam jednom negdje pročitala kako su prava prijateljstva ona koja se dogode negdje do 18-te godine a sve ono kasnije su više interesi nego prijateljstva. Zbog toga je meni, koja sam po karakteru vrlo introvertirana osoba, neshvatljivo da ljudi mogu i u nekom kasnijim životnom razdoblju sklopiti prijateljstvo i pitam se koliko to prijateljstvo može biti iskreno. Možda ja na sve to previše gledam iz moje osobne perspektive budući da nemam braću s kojima bih neke stvari mogla podijeliti pa sam se vjerojatno zbog toga, možda i previše, vezala na prijateljstva iz djetinjstva koja su se gotovo sva održala do sada, kada sam već u kasnim četrdesetima. No kako god bilo, veoma se radujem ljetu i godišnjem na moru i svake godine kad dolazi vrijeme povratka kući, vrlo sam nesretna i imam nekakav svoj, poseban način opraštanja sa morem do ponovnog viđenja idućeg ljeta. Ponekad već u rujnu počinjem brojiti mjesece do novog godišnjeg i do novog, ponovnog susreta sa morem.
U nadi da će ovo depresivno i tmurno, prohladno lipanjsko vrijeme, konačno biti zamijenjeno sa malo sunca, do nekog novog susreta i posta!