Evo mene opet
Kako se približavaju neki kasni noćni sati, konačno sam pronašla malo mira da se ponovno posvetim ovoj svojoj, sinoć započetoj kolumni. Očito je da kod mene,bez obzira na moje godine (nisu to baš neke godine, još uvijek sam mlada i nedam se) postoji velika strast za pisanjem. Kroz ovu moju kolumnu vjerojatno želim utažiti svoju želju staru više od tri desetljeća za pisanjem i objavom autobiografskog romana. Da sam kojim slučajem, tada u dvadesetima. ili ranim tridesetima napisala i objavila takav roman, tko zna koji bi se sve ljudi iz moje daljnje prošlosti tad našli u njemu i u kojem bih ih ja svjetlu tada prikazala.
Možda će neke od Vas ova moja kolumna više asocirati na esej, no ja trenutno nisam u životnom razdoblju u kojem bih se mogla izražavati sa previše emocija. Iako sam cijelu mladost bila emocionalno vrlo osjetljiva, osjetljivija od svih mojih prijateljica te svaki sretan a isto tako i tužan trenutak emocionalno puno dublje proživljavala od njih, nakon smrti moje majke, prije nekoliko godina, ja sam postala sasvim druga osoba, kao da je dio mog emocionalnog života nestao sa njom. Sjećam se riječi koje je dosta davno rekla jedna moja, ne baš tako bliska prijateljica, kojoj su u to vrijeme već umrli roditelji, kako nakon smrti roditelja postaješ drugi čovjek, tada sam mislila da ona trabunja gluposti, no tek nakon nekoliko godina kad je umrla moja majka, postala sam svjesna istine koju mi je rekla. Ja sam nekoliko prvih tjedana svakodnevno odlazila na majčin grob, bila sam potpuno izgubljena, činilo mi se kako ja bez nje ne mogu i neznam dalje. Što bih sve tada dala da sam mogla vratiti vrijeme nekoliko mjeseci unatrag? No vrijeme mi je ipak donijelo olakšanje, nestale su određene navike, okrenula sam se poslu i obiteljskim obavezama, prestala sam osjećati potrebu za odlazak na groblje. Jedino pozitivno u svoj mojoj emocionalnoj i obiteljskoj tragediji bilo je to što sam nakon nekoliko mjeseci zaista postala druga osoba, kao da sam preko noći odrasla, postala manje osjećajna a više odgovorna. Možda zbilja nije vrijeme da večeras pišem o tome, no vjerujem da su mnogi od Vas proživjeli gubitak roditelja na sličan način, no srećom vrijeme je ipak napravilo svoje.
Baš neki dan krenem čitati knjigu jedne naše vrlo poznate književnice današnjeg vremena i ostanem neugodno iznenađena kad u stvari shvatim kako ona piše o nekim prošlim generacijama, o jadu i bijedi naših ljudi, posebno onih koji su u to vrijeme živjeli na selu i u svemu oskudijevali a o seoskom mentalitetu toga vremena da uopće ne pričam. Bacim tu knjigu pomislivši pa čemu da gubim vrijeme čitajući o tako tmurnim i tragičnim temama, bolje da slobodno vrijeme iskoristim pišući ovu kolumnu., te čitajući tuđe postove i komentirajući ih.
Sad sam se sjetila kako sam prije nekih dvadeset godina napisala meni jednu tada vrlo interesantnu priču o dvije sestre blizanke i poslala je na natječaj u neki ženski časopis za koji se više niti ne sjećam kako se zvao pa sam bila jako razočarana jer mi priča nije bila objavljena a ja sam je smatrala jako interesantnom. Ako se sjetim, kad idući put budem svratila u moju staru kuću u kojoj već godinama nitko ne živi, potražiti ću notez sa tom pričom pa ću je probati malo doraditi i objaviti ovdje.
Kad sam već spomenula moju staru kuću, u nju tako rijetko dolazim, samo onda kad mi eventualno treba nešto od stvari koje nemam gdje držati u kući u kojoj stanuje nas sedmero. Da su bolja vremena i bolje cijene nekretnina, zasigurno bih je već prodala i kupila stan u obližnjem prekrasnom malom gradiću, koji je zapravo predgrađe naše metropole. Kao što sam prije tri desetljeća maštala o autobiografskom romanu, tako danas maštom o tome kako ćemo moj muž i ja jednog dana urediti sebi stan u tom gradiću (ukoliko ga uopće uspijemo kupiti), namjestiti ga između ostalog i sa nekoliko komada vrijednih antikviteta koje smo uspjeli sačuvati u mojoj staroj praznoj kući. Nekoliko komada toga namještaja dovezla je moja pokojna baka kad se udavala a udavala se negdje oko 1915 ili 1916. g.,, dakle star je gotovo 100 godina.
Moram pod hitno promijeniti temu jer bojim se da sam u posljednjih nekoliko rečenica krenula na neke previše materijalističke teme, a materijalne mi stvari, pogotovo u mladosti, ništa nisu značile, iako sad sa godinama kao da počinjem pomalo biti materijalistički zaokupirana, zbog čega sam ponekad ljuta na sebe.
Ipak, što bi mi svi samo sa svojom duhovnošću, materijalne stvari ipak su nam, ako ne presudne, ali svejedno potrebne i zbog toga sutra ponovno moram ustati u šest, posao me zove, odmah u jutro idem i na kraći poslovni put zbog kojeg baš i nisam sretna no moram ići, svjesna da od plaće koju dobijem moram platiti režije i napuniti hladnjak. A kad sam baš jako depresivna, što u zadnje vrijeme često i jesam zbog previše obaveza, kako na poslu, tako i osobnih, tada si obavezno moram nešto kupiti, makar ruž za usnice ili neku tuniku na sniženju, jer odmah se osjećam bolje. Puno pozdrava svima i vjerojatno se ponovno čujemo sutra, makar i u neke još kasnije sate u kojima ću imati potreban mir i koncentraciju za pisanje ove moje kolumne koja je još uvijek na samom početku.
|
