I've always spent more time with a smile on my face than not, but the thing is, I don't write about it. *Robert Smith* |
Again. Danas sam se podsjetila tog osjećaja. Hodala sam stubama na gornji grad i poželila sam vrištati. Poželila sam sjest na pod i počet plakat, poželila sam izać iz svoje kože, pobjeć od sebe. Oh, kako poznat osjećaj. I vratio se, kad sam se najmanje nadala, uhvatio me nespremnu. Sjela sam na klupu i počela plakat. Stvarno sam jako plakala. Osjetila sam da se sve vraća, sve za što sam mislila da je prošlost. Očito nije prošlost. Postalo je sadašnjost, a vjerojatno i budućnost. Ne, ne shvaćate, i nikad nećete shvatit moje gledanje svijeta. To je u redu, uvijek sam se osjećala nekako posebno. I ne, neću vas osuđivat što me gledate kroz okvir predrasuda, što odmjerujete moj izgled, ne dira me to. Znam da ne shvaćate, i nadam se da nikad nećete shvatit. Iskreno. Jer ta spoznaja, shvaćanje.. boli. Sjedim u ovoj hladnoj sobi i povremeno pogledam svoj odraz u ogledalu. Gdje je nestala ona nasmijana djevojčica? Znam da je još uvijek ovdje negdje, i znam da u meni još uvijek postoji onaj dio koji mi neda da odustanem, koji me drži ovdje iako sam brdo puta htjela odustati. Ima razloga što sam još tu. Samo ga moram naći. |