I've always spent more time with a smile on my face than not, but the thing is, I don't write about it. *Robert Smith*


Ja sam samo Iva. Psihotična, depresivna, neprilagođena i neshvaćena osoba. Ali sretna osoba. Na blogu ćete naći svašta, ovisno o mom raspoloženju.

Every day we make decision, that can go one of two ways, either very good, or very, very bad. The problem is, the epically great decisions and the epically bad ones look exactly the same when you're making them.

Image and video hosting by TinyPic

Linkove i stare postove ću ostaviti samo jer se nadam da netko od mojih starih prijatelja još ima blog.

Čitam:
Lu.
Miss Jimmy.
Alice Smith.
Alex Adams.
heroin chic.
Ln.
charlie dreamer.
Queen of the Damned.
Only2you
Delilah.
MissUndaztood




(Dizajn - National)

Again.

Sjećam se prvog dana kad sam se počela osjećat tako. Bio je tmuran jesenji dan, kiša je padala. Stvarno je bilo tmurno. Probudila sam se, ustala iz kreveta, osjećala sam promjenu. Sve je postalo nekako sivo, hladno. Cijeli dan je bio siv. Cijeli tjedan. Mjesec. Godina. I još uvijek je sivo. Pitaju me zašto sam depresivna. Hm, zato jer to ne mogu promjenit? Zato što svijet gledam kroz zive naočale koje mi je netko stavio i zavezao mi ruke iza leđa da ih ne mogu skinuti?
Danas sam se podsjetila tog osjećaja. Hodala sam stubama na gornji grad i poželila sam vrištati. Poželila sam sjest na pod i počet plakat, poželila sam izać iz svoje kože, pobjeć od sebe. Oh, kako poznat osjećaj. I vratio se, kad sam se najmanje nadala, uhvatio me nespremnu. Sjela sam na klupu i počela plakat. Stvarno sam jako plakala. Osjetila sam da se sve vraća, sve za što sam mislila da je prošlost. Očito nije prošlost. Postalo je sadašnjost, a vjerojatno i budućnost.
Ne, ne shvaćate, i nikad nećete shvatit moje gledanje svijeta. To je u redu, uvijek sam se osjećala nekako posebno. I ne, neću vas osuđivat što me gledate kroz okvir predrasuda, što odmjerujete moj izgled, ne dira me to. Znam da ne shvaćate, i nadam se da nikad nećete shvatit. Iskreno. Jer ta spoznaja, shvaćanje.. boli.
Sjedim u ovoj hladnoj sobi i povremeno pogledam svoj odraz u ogledalu. Gdje je nestala ona nasmijana djevojčica? Znam da je još uvijek ovdje negdje, i znam da u meni još uvijek postoji onaj dio koji mi neda da odustanem, koji me drži ovdje iako sam brdo puta htjela odustati. Ima razloga što sam još tu. Samo ga moram naći.

18.10.2011. | Komentari (0) | On/Off | Print | # |