I've always spent more time with a smile on my face than not, but the thing is, I don't write about it. *Robert Smith*


Ja sam samo Iva. Psihotična, depresivna, neprilagođena i neshvaćena osoba. Ali sretna osoba. Na blogu ćete naći svašta, ovisno o mom raspoloženju.

Every day we make decision, that can go one of two ways, either very good, or very, very bad. The problem is, the epically great decisions and the epically bad ones look exactly the same when you're making them.

Image and video hosting by TinyPic

Linkove i stare postove ću ostaviti samo jer se nadam da netko od mojih starih prijatelja još ima blog.

Čitam:
Lu.
Miss Jimmy.
Alice Smith.
Alex Adams.
heroin chic.
Ln.
charlie dreamer.
Queen of the Damned.
Only2you
Delilah.
MissUndaztood




(Dizajn - National)

Novi početak stare ljubavi, iliti kako sam postala naranča.

Nakon dugo razmišljanja, odlučila sam se vratiti svijetu blogova. Predivnom svijetu u kojem možeš izraziti svoj život riječima. Većina starih prijatelja iz svijeta blogova vjerojatno nisu ovdje. Blog je pao u zaboravim, riječi su zamjenile slike.

Prvo, dragi moji, ako netko od vas još postoji, moj život se zaokrenuo skroz. Studiram, radim, živim. Napravila sam drastične promjene, i sretna sam.

Počastit ću vas svojim tužnim tekstom od prije nekoliko dana, čisto da se nasmijete.



Načula Iva (ja) da neka tamo tetka Catrice miksa dobre pudere za lice. Oh, super. Taman sam prije nekog vremena počela otkrivat svijet make up-a (čitaj: moš bit lijepa ak oš, točnije, malo manje ružna), dobro mi došlo. Odlučila sam svoj dugogodišnji najdraži puder zamijeniti nekim malo luksuznijim. Ipak sam ja sam make up artist, šta ne.
Prvi problem, došla sam u Muller, teta Catrice nema jednu vrstu pudera. Ima ih 50. E sad, za koju sam ja čula da je dobra. Mrljam te pudere po rukama, po vratu, po faci. Ništ to meni ne paše. Popizdila i pozvala tetu prodavačicu i lijepo joj rekla da oću puder Catrice (naglasila, ipak košta 80 kuna, ima se, može se), ali ne mogu nać svoju nijansu. Jedna zombi, druga naranča. Kaže ona meni da isprobam na bradi. Oke, imam obojane ruke, vrat, obraz, ajd, malo ću i po bradi. Prvo, presvijetlo, izgledam anemično. Drugo, meni odma izgledalo pretamno, ali ne, to je to, super je, to je tvoja nijansa, odlično, divno krasno. Ajd, vjerujem teti tamo, ipak tamo radi. Kupim (mama kupi).
I danas je došao dan da ja isprobam svoj novi puder. Bolje da nije, bolje da je bio smak svijeta.
Namazala se ja lijepo, kad ono: narančasto. Gledam ja koji k, ja sva flekava, šarena, ko štene. Mislim si možd sam malo previše stavila. Mrljam, drljam, brišem. Pogledam se, ja sam i dalje naranča. Psujem i Catrice, i 80 kn, i Muller, zbrajam šta sam sve mogla kupit za tih 80 kn, oni lažu, kradu, lopovi. Uzela micelarnu vodicu iz kozma koju sam platila 20 kuna (mogla sam ih 4 kupiti umjesto ovog pudera!) i uklonila sve narančasto sa sebe.

Ipak ćemo bez pudera.


Update: Puder se pokazao super, samo je trebalo malo više truda oko nanošenja. Ipak nisam make-up artist.


Volim vas.
HJ.

24.08.2015. | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Ilusion.

Pokušaj me pronaći u meni,
u iluziji koju nazivaš tijelo.
Pokušaj vidjeti mene,
koja nisam u meni.

Ja sam izvan sebe,
izvan svojih želja i nadanja.
Letim izvan toga.

Letim jer ja nisam ja,
moje želje nisu moje,
moja nadanja nisu moja.

Ja sam izgubljena daleko od toga,
jer odbijam biti ja.

I nećeš shvatiti smisao mene,
jer ga nemam.

Moj smisao je besmislenost.
A smisao besmislenosti je kraj.


31.10.2011. | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Again.

Sjećam se prvog dana kad sam se počela osjećat tako. Bio je tmuran jesenji dan, kiša je padala. Stvarno je bilo tmurno. Probudila sam se, ustala iz kreveta, osjećala sam promjenu. Sve je postalo nekako sivo, hladno. Cijeli dan je bio siv. Cijeli tjedan. Mjesec. Godina. I još uvijek je sivo. Pitaju me zašto sam depresivna. Hm, zato jer to ne mogu promjenit? Zato što svijet gledam kroz zive naočale koje mi je netko stavio i zavezao mi ruke iza leđa da ih ne mogu skinuti?
Danas sam se podsjetila tog osjećaja. Hodala sam stubama na gornji grad i poželila sam vrištati. Poželila sam sjest na pod i počet plakat, poželila sam izać iz svoje kože, pobjeć od sebe. Oh, kako poznat osjećaj. I vratio se, kad sam se najmanje nadala, uhvatio me nespremnu. Sjela sam na klupu i počela plakat. Stvarno sam jako plakala. Osjetila sam da se sve vraća, sve za što sam mislila da je prošlost. Očito nije prošlost. Postalo je sadašnjost, a vjerojatno i budućnost.
Ne, ne shvaćate, i nikad nećete shvatit moje gledanje svijeta. To je u redu, uvijek sam se osjećala nekako posebno. I ne, neću vas osuđivat što me gledate kroz okvir predrasuda, što odmjerujete moj izgled, ne dira me to. Znam da ne shvaćate, i nadam se da nikad nećete shvatit. Iskreno. Jer ta spoznaja, shvaćanje.. boli.
Sjedim u ovoj hladnoj sobi i povremeno pogledam svoj odraz u ogledalu. Gdje je nestala ona nasmijana djevojčica? Znam da je još uvijek ovdje negdje, i znam da u meni još uvijek postoji onaj dio koji mi neda da odustanem, koji me drži ovdje iako sam brdo puta htjela odustati. Ima razloga što sam još tu. Samo ga moram naći.

18.10.2011. | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Mojoj jedinoj.

Ušla je u moj život neprimjetno, kao još jedna poznanica. Dan za danom sam shvaćala da prema njoj osjećam više nego što ljudi osjećaju prema svojim poznanicima. Danas mi je cura. Moja predivna cura.
Volim kako izgleda, meni je najljepša na svijetu.
Volim način na koji priča, uvijek me utješi i nasmije.
Volim njezin osmjeh, stvarno je čaroban.
Volim sjaj u njenim očima dok gleda u mene i priča mi lijepe stvari.
Volim kad me zagrli, i kad šutimo. Volim kad čujem njeno srce, volim joj biti blizu.
Volim s njom gledat u zvijezde, bit u tišini, i slušat ju kako diše.
Volim ju potpuno, volim ju cijelu. Da je barem mrvicu drugačija, ne bi mi se sviđala toliko. Ona je savršena, posebna.
Ljudi kažu da srodne duše ne postoje. E pa ja znam da postoje, jer sam svoju našla. Našla sam svoju bolju polovicu, našla sam svoj mir i sreću.
Želim joj zahvaliti što postoji, što mi je uljepšala život, što je uz mene.
I želim ju zauvijek. Mlade smo, da, ali ona je ono što želim za cijeli svoj život. To je jedino u što sam sigurna.

Srećo, volim te. I hvala ti.

19.08.2011. | Komentari (7) | On/Off | Print | # |



Battle for the sun.

Stala sam u kut, ravno u kut. Bila sam okrenuta prema zidovima. Osjećala sam ih, osjećala sam zidove. Bili su hladni, jako hladni. Ljeto je. Moji zidovi su bili hladni, a vani je sunce grijalo. Stajala sam u kutu, pratila sam liniju od poda do stropa, pogledom. Primjetila sam nešto čudno, moji zidovi bi trebali biti ružičasti. Nisu bili. Bili su sivi, prazni. Uplašili su me. U taj tren sam shvatila: ovo nije u redu. Moji zidovi su počeli dobivati predive tamno crvene točke. Sviđale su mi se. Shvatila sam da svakim mojim pokretom, moji sivi zidovi dobivaju sve više i više lijepih crvenih točkica. Svaka točkica me je zaboljela, ali zidovi su bili predivni. Dobili su boju, nisu više izgledali prazno. Odjednom su prestali biti zidovi, ja sam prestala biti ja. Bilo je prekrasno gledati te promjene. I odjednom sam se trgnula. Shvatila da su moji zidovi crveni od krvi. Moje krvi. Znaš, krv ima predivnu boju. Crvenu. I lijepo je kad ti crvena boja oboja sve sivilo svijeta. Dirala sam crvene zidove. I dalje su mi bili predivni. I ruke su mi bile crvene. Jasno mi je zašto volim crvenu boju. Ljubav je crvena. Ljubav je lijepa. I zidovi su crveni. Srca su crvena. To sam ja, želim bit crvena. I dobro sam, nisam prolupala, samo sam shvatila da je crvena boja lijepa. Iznutra smo crveni. I nije bitno sivilo izvana, nego ona žarka, crvena boja koju nosimo u sebi. Zatočena je u nama, drži nas živima. I zato ne odustajemo, zbog crvene boje u nama. Ponekad je potrebno vidjeti ju, samo da se podsjetimo koliko smo topli i veseli iznutra. Stvarno, vanjsko sivilo nije bitno.


Ne, nisam prolupala. Ovako se osjećam. I ne, nisam si obojala zidove u crveno.

09.08.2011. | Komentari (10) | On/Off | Print | # |



Moja borba.

Rekli su mi neki dan da je blog mrtav. Ma koji blog je mrtav? Moj nije. Svjesna činjenice da će posjećenost mog bloga biti minimalna, odlučila sam ga ponovno pisati. A sad se pitate zašto. Pa, prvenstveno zato što želim neke detalje iz života podjelit s ljudima. Anonimno naravno. Iskreno se nadam da bi to moglo nekome pomoći.
Dakle, krenimo redom. Prije nekih pola godine, nakon dugo vremena tuge i žalosti, dijagnosticirana mi je depresija. Dobila sam tablete i svi su mislili da će to biti dovoljno. Međutim, moja depresija je sve više uzimala maha, i dovela do toga da redovito sama sebe ozljeđujem. To nisu bile male ozljede, to je bilo uglavnom duboko rezanje žiletom i probadanje ruke medicinskom iglom. Bila sam na rubu i suicidalne misli su mi počele prolaziti glavom. Ponovno sam otišla kod psihijatrice koja je zaključila da mi terapija ne pomaže pa ju je promjenila. Međutim, ni to nije previše pomagalo, a jedini izlaz koji sam vidjela u to vrijeme bio je smrt. Moja smrt. Strašni osjećaji prate depresiju, to znaju samo ljudi koji su je prošli. I tako, nakon mjeseci nezainteresiranosti i mučenja, upoznala sam jednu osobu. Upoznala sam svoju sadašnju djevojku. Da, ja sam djevojka i imam djevojku. Ne sramim se toga. Zahvaljujući njoj, dobila sam volju za životom, ali sam i dalje bila strašno depresivna. No, jednog dana, nakon neprospavane noći (imala sam problema sa nesanicom) nešto mi je palo na pamet. Zašto trošiti prekrasne trenutke života na depresiju? Zašto? Nema smisla. Od tog dana, moja borba s depresijom je krenula u pozitivnom smjeru. Okrenula sam se Bogu, budućnosti, roditeljima, svojoj djevojci. Doživjela sam nešto što je rijetkost u takvim teškim oblicima depresije. Sretna sam, sretna sam jer sam živa, jer nisam napravila ono najgore. Imam ožiljke, imam ih puno, ali sam ponosna na njih i ne sramim ih se. Oni me svaki dan podsjete koliko sam jaka i kolko sam toga prošla, a još sam ovdje. Definitivno sam ponosna na sebe.
Svima koji su bili u ovakvoj situaciji želim poručiti: ne odustajte. Znam, nije lako slušat tuđe naredbe, ali vjerujte mi, depresija je jaka bolest, ali mi ljudi smo jači. I ako želimo, možemo ju pobijediti.

Imala sam potrebu negdje otvorit dušu. Inače sam umjetnički tip, ali sam htjela da ovaj post bude nešto kao izvješće. Izvješće o mojoj borbi koja još traje, ali ja pobjeđujem.

07.07.2011. | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



Christmas. <3

Stojim ispod lampe na ulici i gledam u nedo. Narančasto svijetlo istiće bijele pahuljice u zraku. Hvatam ih jezikom; ne uspjevam, padaju mi na lice. Smijem se.
Okrećem se prema gradu, vidim kako šarene lampice svijetle kroz gusti snijeg. Opet se radosno nasmijem. Gledam ljude: sretni su. Svi se dive ljepoti zime, ljepoti lampica, ukrasa i božićnom ugođaju. Sve je prekrasno.
Ulazim u kuću. Okićeni bor svijetli u kutu. Uzimam šalicu čaja i sjedam pored njega. Oh, Bože, nije li prekrasan ovaj Božić?


Obožavam Božić, ali ne na način na koji ga većina ljudi obožava. Ljudi vole Božićno shopping, trošenje novaca, kolače, hranu. Mislim, i ja to volim, ali nije mi to najdraži dio Božića. Ja volim kad ja i sestra kitimo bor. I kuću. Volim kad sve završimo i onda čekamo večer da upalimo lampice. Volim kad vani pada snijeg, a ja sjedim u sobi i gledam kroz prozor, na čijim rubovima svijetle predivne plave lampice. Volim kad je vani jako hladno i kad se jako smrznem, i onda uđem unutra i sjednem na pod pored peći. Volim kad se na Božić probudim ujutro u 5, i onda ne mogu više zaspat jer me zanima šta ima ispod bora. Haha.
Volim SVE u vezi Božića. Lagano počinje to sve, vidjela sam jučer Coca-cola božićnu reklamu. Sretna sam.

Image and video hosting by TinyPic


* Čudan post, znam. I želim u njemu preskočiti sve svoje probleme i brige. Želim samo Božić. :)

09.11.2010. | Komentari (10) | On/Off | Print | # |



Without you, I'm nothing at all.

Znate onaj osjećaj kad mislite da vam do nekoga nije stalo, kad sam je skroz svejedno, i tek kad počnete gubit tu osobu, shvatite da vam je bila sve. Usudila bi se reći, da vam je bila razlog za život, za smijanje, za svaki novi dan. Ja taj osjećaj dobro znam. Nažalost.
Mislila sam da mi ne predstavlja ništa u životu, da je samo predmet zabave i razonode. Pravila sam budalu od njega, bila sam bahata i bezobrazna, nisam ga poštivala, a on je to sve trpio, držao u sebi. Ja nisam prestajala. A onda je njemu dosadilo. Ohladio se, nije više podnosio moje ispade. I onda sam ja shvatila da ga volim, da ne mogu bez njega, i da sam cijelo vrijeme sebe zavaravala misleći da ne osjećam ništa prema njemu. Shvatila sam da volim sve njegove mane, jer bez njih on nebi bio potpun, shvatila sam da volim kad prigovara, jer je to bio znak da mu je stalo. Sad je prestao prigovarati, sad mu je svejedno, vjerojatno me i vara. A ja sam povrijeđena. I priznajem, zaslužila sam, stvarno jesam. Bila sam grozna i sad mi je užasno žao. Sve bi dala da mu mogu objasniti koliko mi je stalo do njega, koliko ga volim, i da je on jedini razlog što sam sretna, što se smijem.. Ali ne mogu, jer me on više ne želi slušati.
Ovo zvuči kao još jedna dječja ljubav koja je trajala 2 tjedna. Ali nije. Nažalost.
Tješim se tim da sam jaka, da mogu to sve, i da će možda na kraju biti sve u redu. A ako ne bude, preživjet ću, jer znam da sam si sama kriva za sve.

Image and video hosting by TinyPic

*Zapostavila sam blog skroz, jer nemam vremena, škola, matura, sve. Ubija me to.

24.10.2010. | Komentari (6) | On/Off | Print | # |



She says: "This room's gonna be my grave and there's no one who can save me"

Bila je nesretna. Sve njene suze govorile su samo jedno: pomozite mi. Njezin život je bio kompliciran, bila je izgubljena, a nitko je nije shvaćao ozbiljno. On je bio njezin dečko. Trebao je biti njena potpora, trebao joj je pomoći, ali on ju je samo sputavao. Nije joj vjerovao, htio je potpunu kontrolu, to ju je ubijalo. Nije znala kako da mu kaže da je gotovo. Plakala je opet. U to vrijeme u njezin je život ušla jedna nova, druga, ženska osoba. Ta osoba je bila uz nju kada joj je bilo najteže, i ona se zaljubila. Bilo je zbunjujuće, nije znala što da radi. Imala je dečka, a bila je zaljubljena u djevojku. Trebala je dečku reći da postoji druga, ženska osoba koja je uzela njeno srce. Kod njega je ostao komadić, maleni komadić, ali dovoljno velik da njeno srce ne funkcionira kako treba bez njega. Njezina zbunjenost je rasla, isto kao i laži i priče u koje se uplela i u koje su je upleli ljudi u okolini. Svoje srce je podjelila na dvije osobe, i svaka osoba je imala komad srca koji jedan bez drugog nisu bili potpuni. Bila je potpuno slomljena, tražila je pomoć, pokušala odlučiti. Nije išlo. Svi su mislili kako je samo mala emo djevojčica koja izmišlja svoje probleme i traži pažnju. Ona to nikada nije bila. Uvijek je bila svoja, samo je u tom trenutku trebala pomoć. Kada je došla toliko daleko da više nije znala kamo bi i kako bi, sjela je na krevet i uzela žilet. Prošla je žiletom po svojoj ruci i osjetila bol. Taj trenutak je bila sretna jer je osjetila fizičku bol, i ta fizička bol je prekrila onu bol koju je nosila u duši. Držala je žilet i gledala u krv na svojoj ruci. Sviđala joj se ta sreća, sviđao joj se taj osjećaj boli. Odlučila je, tu je kraj. Pritisnula si je žilet na ruku i prerezala vene. Te noći umrla je sama u sobi, sa željom da uništi svu bol u svome srcu. Nakon njene smrti ni dečko, ni djevojka nisu znali da posjeduju komadiće njenog srca, komadiće koji su nju potjerali u smrt jer ih nije mogla i znala sastaviti. Sama. A samo je trebala osobu za razgovor, nekoga da joj pomogne.

Image and video hosting by TinyPic

*Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je namjerna.

04.08.2010. | Komentari (56) | On/Off | Print | # |



Why kill yourself? Life will do it for you. :)

Da! (klik)

Hahaha. Prvo sam pukla i napisala blesavi preiskreni post, i plakala cijelu noć i živčanila. Onda sam ponovo pukla i zatvorila blog. A danas sam napokon došla k sebi, odlučila obrisat stare postove i krenut ispočetka. Ovaj put malo smirenije i laganije, jer ovo neki dan je bilo stvarno previše. Htjela sam se zahvalit svima vama koji čitate blog i koji me trpite ovakvu čudnu. Nije lako, znam. :D

Neki dan prčkam po Facebooku malo i naiđem na link kod jedne cure iz razreda. Link je bio sa stranice vjeronaučne družine naše škole, neka kolumna. Pošto mi je bilo užasno dosadno, odlučila sam pročitat tu kolumnu. Kad sam počela, svirala mi je Emilie Autumn u pozadini i nisam planirala to previše pozorno pročitat. Ali, već nakon prvih par rečenica odlučila sam se ispričat Emilie i isključit liniju kako bi mogla u miru pročitat i shvatit cijeli članak. Neki djelovi natjerali su me da promislim malo o stvarnim vrijednostima života. Evo vam i link, preporučam vam da pročitate, neće vam biti žao. LINK :) (klik)

Eto, neki kratak post, tek toliko da mi blog ne stoji bez posta kad sam već sve stare obrisala :D
Volim vas sve. :)
Half Jack.

02.08.2010. | Komentari (3) | On/Off | Print | # |



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se