Ako niste još čuli za njega, to je onaj naizgled pomalo luckasti tip što se hrva s krokodilima i zmijama u blatu. Priznajem da nisam gledao puno njegovih dokumentaraca, ali odgledat ću ih. Ima nešto magnetsko u njima. Koliko god svi volimo National Geographicove predivne priče o životinjama u Irwinovim dokumentarcima je bilo i nečega više. On sam.

Život je posvetio životinjama i divljini, obrazovanju. Više nego itko je pokazao da se životinje može voljeti ma kako divlje i opasne bile. Približio je najopasnije životinje ljudima na sebi svojstven način i pokazao da one zapravo samo gledaju svoja posla. I da respektiraju čovjeka.
Nikakav problem mu nije bio natezati za rep opaku otrovnu zmijurinu, pri tom živo gestikulirajući, objašnjavajući njeno ponašanje, i upozoravajući kako mora paziti da ga ne ugrize jer bi to moglo biti opasno. Sjećam se prve epizode koju sam ikad gledao. Prikovala nas je uz ekran a mislio sam samo "ovaj nije normalan, pa što ne uzme neku pristojnu udaljenost od ove beštije, nabrije 'zoom' i gotovo". Ali to ne bi bio Steve Irvin. On je bio u fokusu zbivanja, uvijek.

Surfajući tragovima vijesti i komentara po Internetu, vidim da ga je većina ljudi voljela i da žale za njim iako ima i onih koji su ga smatrali idiotom. Njegov doprinos obrazovanju i zaštiti divljih životinja poentirao je vlastitim zoološkim vrtom u kojem nebrojeni gmizavci, reptili i druge životinje imaju sigurno utočište. Novac od svojih dokumentaraca uložio je u približavanje divljine čovjeku. Radio je to nesebično, i bio je spreman dati vlastiti život ako je to potrebno za spas jedne životinje. Plakao je kad bi umro krokodil. Najviše protivnika i kritika dobio je za hranjenje divovskog četiri metra dugog krokodila, s komadom mesa u jednoj ruci i sa svojim majušnim sinom u pelenama u naručju. Mnogima se od prizora ledila krv u žilama, te je bio gotovo jednoglasno osuđen kao neodgovoran roditelj. No Irwin je branio svoj stav, i dalje je tvrdio da stvarne opasnosti nije bilo, a njegova ga je supruga u tome podržavala. Mi, koji se ne susrećemo s mašinama za ubijanje u prirodi, skloni smo povjerovati da se on na primjer mogao okliznuti ili da se mogla dogoditi neka druga nepredviđena situacija. Što bi bilo kad bi bilo? Irwin je vjerovao u sebe i vjerovao je životinjama.

Nadimak mu je bio "Lovac na krokodile". Radio je opasan posao, i živio ga u isto vrijeme. Njegov odlazak pokazao je svu suštinu učenja o životinjama. Preživjevši snimanja s nebrojenim redovima krokodilskih oštrih zuba, otrovnih pauka i zmija, i raznih drugih po život opasnih životinja, nikad nije imao druge pomisli osim odraditi posao koji je zamislio, i odraditi ga kako treba. (jedino čega se navodno bojao bile su papige, od njih je zaradio najviše ugriza, kako tvrdi Wikipedia). Njegovi kamermani svjedoče da je izgovarao i upute u smislu "počne li me ovaj krokodil jesti, keep that camera rolling". U mnogim je intervjuima govorio da "ako već mora umrijeti nek to barem bude snimljeno, previše je novca uložio u opremu...". Samo njemu svojstveni humor.

Umro je od samo jednog uboda. Najnoviji dokumentarac o ražama snimao se u podmorju uz obalu Australije. Raža sjedi na dnu dok Irwin roni iznad nje. Odjednom podiže se rep i zabija mu oštar vrh u prsni koš. Kamerman je posvjedočio da je Irwin izvukao oštar rep iz grudi i tada je klonuo. Raža je otrovna. Neki tvrde da je najvjerojatniji uzrok smrti trenutni zastoj srca, uslijed djelovanja toksina / ili kapljica vode u glavnim arterijama / ili prevelikog oštećenja aorte. Sve se odigralo brzo, u djeliću sekunde i tu se film prekida jer je snimatelj vjerojatno pokušao pomoći. Film je predan policiji radi istrage. U kuloarima se priča da je na snimci vidljivo da je Irwin pokušao dotaknuti ražu po rubovima “krila” dok je plutao iznad nje a kamerman je bio ispred nje. Nezgodna igra, protumačena kao napad. Što bismo naime i mi učinili da nam dok spavamo dođe raža iznad kreveta i pokušava nas dodirnuti. A imamo pri ruci otrovan trn. Divlje životinje imaju strah. Strah im omogućava da prežive. Strah ih tjera na obranu. A raža, popularni stingray... ta se beštija hrani planktonima i malim račićima koje pase po dnu oceana. Rep joj ne služi za napad nego za obranu. Od neke još veće beštije.

Raža nije razumijela da ima ulogu glavne glumice, u edukativne svrhe. Samo se branila. A u vodi čovjek nema prednost, niti roni s pancirkom. Od 1996 u svijetu je zabilježeno samo 17 smrti od uboda raže. Irwinova smrt je jedina koja je zabilježena kamerom. I tako je divljina nepravedno naplatila sav njegov životni trud. Otišao je onako kako je želio, radeći ono što je volio.

I da je mogao birati vjerojatno ne bi odlučio drugačije.

Najnoviji razvoj događaja je zanimljiv. Pronađeno je već nekoliko desetaka mrtvih raža, masakriranih, s odrezanim repovima. Osvetoljubivi Irwinovi fanovi naplaćuju dug, sveteći se životinjskoj vrsti, nije važno je li to vrsta bez repa ili s repom. Raža više nije popularno ime za ribu (ako to uopće jeste riba). Australske vlasti pozivaju na razum, uvjeravajući nepoznate počinitelje da bi i sam Irwin bio protiv ubijanja raža. Sada će još jedna životinjska vrsta platiti danak najrazumnijem i najplemenitijem živom biću na Zemlji. Onom misaonom biću koje ubija iz zabave, osvete, pohlepe, slučajno ili pak iz čiste dosade. S ovom rečenicom gubim apetit za dalje pisanje.

Još ću samo reći da toj kulturološko-sociološkoj dizertaciji treba dodati i rasprave o objavi filma javnosti (naravno već bi drugog dana gušio internetske servere). Gotovo svi svjetski mediji imaju barem jednu raspravu o tome. Dok jedni upozoravaju da bi prikazivanje filma preplašilo ljude do te mjere da se više ne bi usudili ući u more, drugi brane osjećaje obitelji a neki se jednostavno gnušaju i same pomisli da gledaju kako je netko zaista umro. Naravno, postoje i oni koji samo čekaju pravu priliku da ga se dočepaju kako bi ga prvi objavili. Uz sve to upišete li u Google 'Steve Irwin death video' vidjet ćete da je ova fraza već postala pogon za komercijalno iskorištavanje. Funkcionira jednako kao svojedobno ključna riječ 'Seve' na našim prostorima. Na linkovima nećete pronaći video s Irwinom ali Google sve uredno stavlja na ljestvicu.

Steve Irwin je djelovao malo luckasto, gledajući iz naše perspektive, jer nismo živjeli u njegovom filmu, ali život koji je živio bio je ispunjen, znao je što želi i to je nesebično dijelio s drugima. Nama preostaje da čekamo nekog tko će moći stati na njegovo mjesto. Ako takvog ima.

Steve Irwin o sebi, vlastitim riječima... (video)