Buđenje. Trenk se probudio svjež. Dobro se odmorio, stvarno se dobro odmorio. Sat je pokazivao 9. Nedostajalo je samo pet minuta. Prošle je večeri skoro do ponoći preslagavao riječi neobične pjesme i na kraju odustao. Okrenuvši se na leđa, iskrižao je prste i stavio ruke ih ispod glave gledajući u plafon pa ponovo zavorio oči. Lagano se i zadovoljno protegnuo. Volio je ta 'jutarnja' protezanja. Doduše vrijeme u 9 sati mnogi već na debelo zovu “danom”. Nakon još par trenutaka žmiranja shvatio je da se prenemaže pa je ostao i krenuo obaviti nekoliko jutarnjih rituala. Kroz otškrinuti prozor lagano ga je zapuhnuo svježi zrak. Prolazeći pored svog radnog stola na djelić sekunde je spazio ispisani arak s tajanstvenom pjesmom. Tada se to dogodilo...

Napravio je još cijela dva koraka kad mu je mozak javio da se se zaustavi. Obično za to kažemo “nešto mi je upalo u oko”. U tom djeliću sekunde koliko mu je pažnju privukla samo bjelina papira na smeđoj podlozi stola dvije su riječi u tom fotografskom zapažanju kvrcnule po nekoj od milijardu sinapsi naglašavajući nešto logično. Gotovo je skočio natrag do stola i zagledao se u papir. Jedan, dva. To je bila ta logika koja je zazvučala poznato. Jedan, dva. Taj slijed je već toliko puta vidio u životu, ma koliko mali bio ali imao je smisao. Sve drugo u toj pjesmi nije.

"Znam da ćeš me zaboraviti JEDNOG dana,
Kad te život slomi težinom gaseći ta DVA smeđa oka boje badema...."

Ali, ta trenutna uznemirenost brzo je ustuknula pred ravnodušnošću. U ostalim redovima nije bilo brojeva. Pomalo razočaran, spustio je papir ponovo na stol i lagano ga tapnuo rukom kao da želi reći 'ok, odustajem, ostani tu gdje jesi...', a zatim se ponovo predomislio. Nije znao je li to posljedica dobrog sna ili bezumnog preslagavanja riječi prošle noći ali odjednom je shvatio da mora postojati logika. Slika papira s njegovim dlanom na njemu u mislima se povezala sa stihom.

"A ja ću stisnuti pod uzglavljem sve prste desne ruke..."

Stih nije govorio ništa ali slika njegove ruke na papiru savršeno je pokazivala broj 5. Pet je prstiju na ruci.
Ovo je bilo dovoljno da sjedne i ponovo se zabulji u stihove. Pa to je peti red! Broj jedan u prvom, dva u drugom, pet u petom. Što nedostaje? Trojka. Treći red.

"Tad ćeš iz prkosa naliti taj teret u čašu, ne želeći gledati prema sjeveru..."

Hm, da vidimo, prkos... ništa! Čaša, tri čaše, ne znači ništa, naliti...gledati.. sjever, ništa. Sjever? Strane svijeta! Četiri su strane. Izgleda da nije ni to... ne želeći gledati prema sjeveru... hm, pomisli, ako ne želim gledati prema sjeveru onda preostaju samo još tri strane svijeta. Je li to ta trojka. Ovo nije bilo baš logično ali moglo se uklopiti. Nek bude za sada. Četvorka. Četvrti red. Odmah ju je pronašao.

"Te ćeš se Noći zaljubiti u sebe, drobeći ogledalo licem pokeraša."

Poker. Četiri jednake karte. Dalje. Brzo! Peti imamo. Šesti stih.

"da te ponesem, ne prema zvijezdama, već sa mnom, u pakao..."

Bilo je sasvim jasno da kad bi u toj rečenici tražili šesticu da bi je našli u 'paklu'. 666. Đavolji znak. Šestice. Doduše tu ih je tri ali i jedna će dovoljno.
Duboko je uzdahnuo i ponovo promotrio svoje otkriće.

Znam da ćeš me zaboraviti JEDNOG dana, jedan,
Kad te život slomi težinom gaseći ta DVA smeđa oka boje badema, dva,
Tad ćeš iz prkosa naliti taj teret u čašu, NE ŽELEĆI GLEDATI PREMA SJEVERU... tri,
Te ćeš se Noći zaljubiti u sebe, drobeći ogledalo licem POKERAŠA. Četiri.

A ja ću stisnuti pod uzglavljem SVE PRSTE DESNE RUKE, pet,
da te ponesem, ne prema zvijezdama, već sa mnom, u PAKAO... Šest!!!

I zaista, sad mu se sve nekako uklapalo. Svaki red ove pjesme imao je broj ili asocijaciju na njega. Izgleda da su i Campika i Rosko su bili u pravu. Ovo nije obična pjesma. A što sad? Što s tim brojevima. To samo po sebi nije poruka. Šifra? Za što? Ma nije šifra. To je jednostavan slijed. Šifra ne bi bila tako savršena. Prisjetio se ponovi preslagavanja slova, iščitavanja svih prvih svih drugih i inih slova. Besmisao.
Da vidimo, uzmem prvo slovo iz prvog reda. Z. Drugo slovo iz drugog reda. Malo 'a'. Za treće slovo u trećem je malo 'd'. Zad. Zatim 'e', 'u', 'o'. 'Zadeuo'. Bljak. Možda se broje i razmaci. Onda bi bilo.... 'Zadć'...

- K vragu! - viknu naglas i baci olovku. Prije nego se vršak slomio tresnuo je na 'te' u drugom redu te zaparao papir prema riječi 'Znam' u prvom. Olovka je kratko zaklepetala pa podu negdje iza stola. Ali to je bilo to. Nalik na malu strelicu razderotina na papiru je pokazivala smisao: Znam te...

Za dalje mu nije trebala olovka. Treća riječ u trećem redu bila je 'iz', četvrta u četvrtom 'Noći'. U petom se šepurila peta riječ, 'pod', u šestom je kažiprstom brzo izbrojio i zastao na 'zvijezdama'.

Znam
te
iz
Noći
pod
zvijezdama.

Zagonetka je riješena. U glavi mu je došlo do malog zastoja. Previše je informacija pokušao stjerati u jedan tijek. Traženje značenja ove rečenice miješalo se s pitanjem tko je mogao zamisliti ovako složenu strukturu stihova. Jebate, pomisli, pa ovo je ko 'DaVincijev kod'. Nova je zagonetka nadomjestila ovu riješenu. Uz sav trud nije se mogao u taj čas sjetiti s kim je i kada bio pod bilo kakvim zvijezdama.
Zašto bi ta noć bila toliko važna? Ovo zvuči nekako romantično. Noć, zvijezde, djevojka.. ali tko? Pa ja nisam bio... Pa da! Nisam ni trebao biti! Ovo samo znači da me ona zna od te jedne noći. To mi ništa ne pomaže.
Zvonjava ga je prekinula usred misli. Podigao je slušalicu.

- Da?
- E, bok, Rosko je. Nacrtaj se u Sputniku. Odmah!! - Rosko je zazvučao autoritativno i ozbiljno.
- Bok i tebi! Ali nisam još...
- Trenk, odmah!!! Poruka za tebe. Netko će nastradati! Imamo frku!
- Pa ne može li to poslije, ja sam tek...
- Trenk, slušaj me! Potpisano je sa 'Chitta'!
(nastavit će se)

©2006 Hal