Chitta (4)



petak , 27.01.2006.

Zastao je samo za trenutak kraj poluotvorenih vrata, i odmah zatim odustao od ideje da pokuca na 705. 'Kakvog bi to imalo smisla u ovo vrijeme. Bolje da odspavam bar malo', pomisli, 'Mirta ionako ujutro dolazi na kavu'. Odolio je i porivu da uključi računalo i krene u potragu za tajanstvenim blogom koji u podnaslovu ističe njegovo ime. Umor je bio jači od toga. Strovalio se u krevet skinuvši samo jaknu i izuvši cipele.

'Balade za Kristijana Trenka', što bi to moglo značiti? Chitta... je li to žensko? Možda ga netko samo zajebava. Siki? Rosko? 'Sutra je na redu blog. Uh, ne sutra... danas. Nedjelja je.'

Oči su ga lagano pekle i spuštanjem kapaka izazvao je ono lijepo opuštajuće stanje. Naravno, u Mirtinom stanu je i ovaj put nešto lupilo. 'Ne razumijem kako joj to uspijeva' – pomislio je. Dok su mu se misli i dalje rojile nestao je u snovima kao svijeća kad dogori, bez puno dima i cvrčanja.

Da tog nedjeljnog jutra nije netko tako panično počeo lupati na vrata, negdje oko 10, Trenk bi vjerojatno spavao do kasnih popodnevnih sati. Nije samo jednostavno otvorio oči, nego je skočio s kreveta ne shvaćajući prvog časa gdje se uopće nalazi. Buka s vrata je bila nesnošljiva i svaki udarac mu je odzvanjao u glavi kao da je velika poput bačve.

- Evo, evo, idem! - vikne hrapavim glasom. Požurio je u kupaonu, nije mu se svidjelo ono što je vidio u ogledalu. Ali buka se nastavljala i nije bilo vremena za korekcije. Sav izgužvan, polusnenog pogleda krene prema vratima.

- Kristijane! - začu se s druge strane Mirtin glas. - Otvori! Brzo! Kristijaneee!

Još udaraca

- Evo, otvaram, evo, smiri se, razbit ćeš mi ta jedina vrata... - dok je to izgovarao, okrenuo je ključ. Nije bilo potrebno ni dotaći kvaku, Mirta je već uletjela unutra.
- Pa dobro, što je s tobom, lupam već pola sata....
- Pa spavao sam, što se dogodilo? Gdje gori?
- Campika je nestala! - reče kratko i oštro, poput narednika, okrene se i izađe. Trenk je osjetio da bi je trebao slijediti ali se nije taj čas snašao. Par sekundi kasnije Mirta ponovo proviri iz hodnika:
- No, što je, oblači se. Idemo!
- Pa idemo, idemo... - pauza, pa uzdah – a kuda idemo?
- Tražila te policija! Rekla sam da ne znam gdje si, da si možda u trgovini.
- Ali, što...
- Ma ne pitaj više ništa, idemo k meni, tu su već bili i neće se vraćati, rekla sam da ću im javiti kad se pojaviš.

Trenk podigne obrve.

- Ali neću, naravno. - reče Mirta i osmjehne se – No, što me gledaš više, ajde, pomakni se!

Tek je sad shvatio da se čitavo vrijeme nije pomaknuo s mjesta. Strese glavom, i kao da je odjednom došao k sebi krene užurbanim pokretom tražiti cipele dok je pokušavao istovremeno složiti kockice u glavi.

Deset minuta kasnije pili su kavu, ponovo u njenom stanu. Mirta je ispričala Trenku kako je od policije saznala da je Snježana, koju poznajemo kao Campika, jednostavno nestala, zapravo se uopće nije pojavila doma. Njen otac je digao frku i prvo otišao do Tremodizijaka, tamo saznao tko je sve bio na zabavi i pozvao policiju. Nije znala jesu li već razgovarali s ostalima, Sikijem i Roskom.

- Što se zapravo dogodilo? - upita ona konačno stojeći pokraj stola i držeći tanjurić s kavom u ruci.
- Pojma nemam, otpratili smo je do njene zgrade i ušla je unutra. Zar je moguće da je ponovo izašla?
- Tko zna...
- Bilo joj je jučer malo loše, popila je previše crnog... ali bilo joj je bolje pred jutro. To sigurno nije razlog, njeni ne bi ni primijetili, osim možda kad bi se probudila.
- Da, ako bi izgledala kao ti, onda sigurno. – prokomentira Mirta s vragolastim izrazom lica.
- Znaš da se izblebetala o svom blogu?
- Da?
- Aha, dečki su je malo zadirkivali jer je...
- ...ispalo da se predstavlja kao vitka plavuša. Da, znam za njen blog. - dovrši Mirta.
- Možda je zato...
- Ma, nije. Nije ona takva da bi je to toliko pogodilo. Bar ne toliko da pobjegne od kuće.
- Misliš? Ipak je to neugodno.
- Neugodno je, ali ne vjerujem da je zbog toga nema. Pisala je lijepe stvari, samo se pretvorila u malčice drugu osobu i to je sve. Na blogu možeš biti anoniman pa je ona to iskoristila, možda...
- I nije jedina! - izleti Trenku.
- Molim?
- Mislim... kažem, nije jedina koja... mislim, to... zaboravi... - postalo je malo sklisko pa je Trenk značajno srknuo malo kave trudeći se da izgleda prirodno. Chitta mu je skakutala između ušiju.
- Trenk? - Mirta ga je čudno promatrala, onako pronicljivo.
- Molim?- Odgovori trenk praveći se da je to rekao tek iz pristojnosti i gledajući si malo crnog pod noktom kažiprsta. Pauza je potrajala pa je bio prisiljen podići pogled, Mirta ga je i dalje gledala.
- Mislim da znam što si želio reći.
- Znaš?
- Aha.
- Pa?
- Pa priznaj! - Mirta sjedne pokraj njega
- Oh, gle! - skoči Trenk – Već je prošlo jedanaest...
- Čekaj! - Mirta ga dohvati za ruku, zaustavi ga u namjeri da krene prema vratima i primakne mu se. - Tko je još anoniman na blogu? - reče mazno – Ha?, hajde reci... No, priznaj, na koga si mislio?
- Mirta, ja... gledaj...
- Znači ja moram reći, je li?
- Ma ne, ne moraš, pa nije važno....
- Važno je, naravno da je važno! - Trenk je shvatio da nema kuda. Nema izlaza. Morat će priznati da je vidio Chittin blog i da je posumnjao da je to ona.
- Otvorio si blog, zar ne, prokletniče! - napokon poviče slavodobitno Mirta – I meni ne bi priznao, zar ne? Ajde, reci kao se zove, reci adresu, no... - navaljivala je dok se Trenk uzvrpoljio, osjećao je kako mu se mišići ponovo opuštaju.
- Ma nisam, to jest, nisam još... mislim, još nešto uređujem – lagao je sve u šesnaest nastojeći je učvrstiti u ovoj temi. Je li ona Chitta? Sad je opet na početku. Ne usudi se pitati.

'Ne, moram prvo sve pročitati', pomisli, 'jer ako ona nije Chitta onda bolje da ni ne zna za taj blog.'
Zapravo nije bio siguran zašto Mirta ne bi trebala znati za taj blog. Je li on ipak zaljubljen u nju i boji se da bi ona to s Chittom shvatila krivo i da bi mu propale sve šanse, ako ih uopće ima. Žene ne vole konkurenciju.

Zazvonio je telefon. Kratko su se pogledali i Mirta podigne salušalicu.

- Molim? O, 'bar dan inspektore... ne nije, dolazio... da?... dobro,...aha....dobro... odlično!... ne, niste smetali, hvala vam puno... hvala, doviđenja. . Cve ovo je trajalo oko pola minute. Mirta spusti slušalicu.
- Možeš doma, neće te tražiti. Pronašli su Campiku.
- Stvarno, gdje? Što je bilo?
- Zaspala je ispod stepenica koje u zgradi vode u podrum. Tamo ju je pronašao susjed dok je išao po bicikl. Blentača. Ipak sad mi je lakše. Bit će vjerojatno u kazni ali i to je bolje nego da joj se zaista nešto dogodlio.
- Da, slažem se. Svakako...Čuj, idem onda ja!, Moram se srediti, spavao sam obučen, smrdim sam sebi.
- Dobro, ja idem nešto skuhati, dvije, tri hrenovke. Hoćeš kod mene na ručak? Da napravim više?
- Ma ne treba, imam od jučer – lagao je Trenk.
- A onda dobro, kako želiš – reče Mirta nadurivši se. No vidjelo se da samo glumi, što i nije skrivala.
- Ajd bok, vidimo se poslije.
- Bok, vidimo se.

Prvo što je napravio kad ušao u stan bilo je uključivanje računala. 'Nek se on diže dok se ja ne vratim' pomislio je te uzeo čisto rublje i krenuo prema kupaoni. Činilo mu se da je još uvijek malo pospan.
(nastavit će se)

©2006 Hal

Chitta (3)



nedjelja , 22.01.2006.

Party je bio dobar. Ne toliko dobar sam po sebi koliko su ga učesnici upravo takvim doživjeli zbog svih dosadašnjih uglavnom dosadnih dana.

Rezime je bio oko tri ujutro. Campika se pred kraj malo napila jer je zbog nestanka Coca-Cole konzumaciju pića svela samo na crno vino. Čisto. Naravno, iskonski poriv pod šifrom 'in vino veritas' uzrokovao je da se izblebetala o svom blogu, pa većina muških nije odoljela da na Termodizijakovom starom Pentiumu odmah potraže dodatne informacije. Pokazalo se da Campika u svom virtualnom životu uopće ne sliči na svoje stvarno ja. Ona je naime po prirodi malo buckasta kratkokosa crnka, dok je virtualno sebe opisala kao zanosnu plavušu što je izazvalo pravi tsunami oduševljenja. Zbog ove provale Campika se uvrijedila i zaspala na trećoj stepenici stupišta prema spratu.

Nitko na nju ionako nije obraćao pažnju. Nastavilo se surfati po blogosferi, uglavnom s namjerom pljuvanja svega i svakoga iako ih nitko nije poznavao. Tremodizijakov otac je u podrumu instalirao svoj ured sa brzom internetskom vezom pa se Termodizijak na veliko hvalio svojim 2Gb flat-reteom. Društvo je ovu činjenicu objeručke prihvatilo pa je u tri ujutro, nakon što je dio društva napustio prizorište, mala ekipa zasjela pred monitor i posvetila se virtualnim likovima.
Rosko, Siki, Trenk i Pavle zvani Termodizijak sjedili su u mraku sobe. Samo su im lica bila obasjana plavičastim svjetlom. Cinta nije došao iako je obećao, no izgleda da nitko to nije primijetio. Termo (ovo skraćivanje nadimka je predložio Rosko nakon što mu se jezik zapleo u tri navrata) je upravljao zbivanjima jer su se svi složili da tipka barem dvostruko brže od - ostalih. Trenk je predložio nekoliko dobrih blogova koje je pronašao dan prije.

- U, ovaj mi se sviđa! - reče Termo – napravio je vlastiti predložak. Poznaješ ga? - pogleda prema Trenku.
- Ma kakvi, ne poznajem nikoga, - odgovori Trenk – njega sam baš bio otvorio prije nego me Siki nazvao da idemo k tebi na žurku.

Termo je bio vješt u baratanju računalom. Na internetu je provodio više vremena nego svi današnji gosti zajedno. Ponekad je ocu pomagao u nekim poslovima oko programiranja pa su na njega svi gledali kao na računalnog geeka. Njegove 'harry-potter-like' naočale samo su još pojačavale taj dojam. Naravno da je trznuo na svaki blog koji je izlazio iz okvira 'instant bloga'.

- Čovječe, dobro je to napravio - divio se Termo klikajući okolo po blogu.
- Ma daj, jebate, tip možda ima smisla za interijer ali gledaj što piše – omalovažavajući se obrecnu Rosko. - Sadržaj ti je važan, a ne bells'n'whistles.
- Belsen što? - pogleda ga Siki upitno.
- Bells and whistles, to je fraza, kužiš... zvonci i zvižduci, ukrašavanje, dodavanje atmosfere...
- Ali zašto bells... čekaj, misliš...
- Ma zaboravi, fraza i gotovo... Fućkaš dizajn ako pišeš gluposti o lošim maminim palačinkama.
- Fućkaš, - ponovi Siki – ahaaaa! Whistles, fućkaš, kužim... - poskoči veselo.

Rosko je samo okrenuo očima, dok su ga Trenk i Termo pogledali nasmiješivši se. Termo je krenuo dalje niz virtualne ulice, tek u jednom trenutku pojavila se nježna plavičasta podloga, u njoj nježna i nešto tamnija 'virtualna intarzija' portreta prekrasne djevojke.
Naslov je bio Chitta a podnaslov 'Balade za Kristijana Trenka'. Trenku je to momentalno suzilo zjenice. Valjda fokusa radi.

I u taj čas je iz hodnika strahovito tresnulo i zavladao je trenutni mrak. Monitor je naprosto nestao a ispod stola se čulo samo ono polumetalno klink i zatim lagani zvuk usporavajućeg ventilatora. Nastala je grobna tišina u trajanju od nepune sekunde, a onda i prigušeni jauk.

- Jebate, kaj je sad.... - reče Rosko koji se prvi snašao paleći upaljač.

Titravo svjetlo je obasjalo sobu bacajući njišuće siluete po zidovima. Krenuli su u smjeru mumljanja i pronašli Campiku koja se prevrnula sa stubišta, pri prevrtanju je srušila vješalicu koja pala na stolnu lampu i izazvala kratki spoj.

Termo je u međuvremenu odbauljao do takozvane 'šok-sobe' što bi u prijevodu značilo 'soba za sve ono što nikud ne spada' i vratio se s baterijskom lampom. Kratki pregled situacije...

- Ništa, reče on, izbacila je fidovka – povikne odozgo dok je buljio u kutiju s osiguračima.

Uto, uz klik okrene pažljivo sklopku na jedinicu i svjetlost ponovo zablista. Negdje u kući čulo se kako se pokrenula škrinja za zamrzavanje. Tek su sad svi obratili pažnju na Campiku koja je u međuvremenu zauzela sjedeći položaj na podu, obgrlivši rukama koljena iza kojih je skrivala okruglasto lice. Bilo joj je loše.

- Pavel, szs..mislim s sda sam sez napila. Oprossti... – promumlja Campika nekamo u tepih.
- Ma dobro je, ništa strašno – utješi je Termo – čekaj, donijet ću ti vode.

Dok je Termo krenuo prema kuhinji, Siko, Rosko i Trenk su se ogledali po prostoru.

- A, čovječe, ne mogu vjerovat – reče Siki.
- Ti ko' moja susjeda Mirta, previše gledaš be-be – prekinu ga Trenk – nemoguvjerovat, nemoguvjerovat... dajte više s tim dosadnim nemoguvjerovat!
- Ali stvarno, gle ovo, vješalica se zabila direkt u grlo od lampe probivši žarulju. Campika, ovo ne možeš ponoviti dok si živa – nastavi svoje čuđenje Siki ne obraćajući pažnju na Trenkove primjedbe. Ispod grla lampe bilo je nešto crnog, nagorjelog.
- Daj ne diraj tu vješalicu Siki, hoćeš da te drmne? - upozori Rosko.
- Neće, da je pod strujom bio bi kratki spoj i sklopka ne bi primila. Osim toga vidiš ovo crno ispod grla, toliko je zaiskrilo da su se žice rastalile.
- Hmm, ali ipak... - pridruži se i Trenk
- Pa dobro, koji vam je? Jel' se kužite bar malo u struju? Jel' tko od vas nešto ČITA na tom faksu. Kad bi postojao napon između...

Trenk nije dalje slušao. Dok je Rosko priskočio u pomoć Campiki koja se pokušavala pridići u glavi mu je samo odzvanjala samo jedna riječ iz Sikijevog pitanja. ČITA! Chitta! Balade za Kristijana Trenka! Tajanstveni blog koji je crknuo zahvaljujući Campiki i maloj pomoći gravitacije. Kako nitko nije ništa komentirao oko toga, pretpostavio je da ostali nisu vidjeli taj podnaslov. Chitta, Chitta... Mirta...Mirta?

Campika je potegla dobar gutljaj vode i odmah joj je ponovo postalo loše. Termo i Rosko su joj pomogli do WC-a gdje se pošteno ispovraćala. Ali pošteno.

Dok je Trenk i dalje u glavi slagao anagrame i rime odšetao je do WC-a i stao je iza tročlane ekipe koja je klečala ispred školjke kao ispred oltara.

- Treba pomoć? - upita, više reda radi.
- Ne, pajdo, šteta za svu ovu salamu ali Campika je počela dobivati boju. - reče Rosko – hajde, idemo, otpratit ćemo je do kuće.

Obukli su se i učinili tako. Campika se pribrala a vanjski svježi zrak joj je samo koristio. Otpratili su je do ulaza u zgradu i zatim pošli, kako su rekli, 'svaki svojoj mami'. Rosko je krenuo prema centru a Siki i Trenk su još neko vrijeme išli zajedno u drugom smjeru a onda je i Siki mahnuo u znak pozdrava. Senzor pred njegovom zgradom uključio je blještavo svjetlo pred ulazom, namijenjeno zakašnjelim stanarima. Par minuta kasnije, na sedmom spratu zgrade Trenk je, ne paleći svjetlo u hodniku pipkao po bravi ne bi li uspješno u nju uveo ključ. Trenutak prije nego je ušao u stan pogledao je niz hodnik. Ispred tankog proreza na pragu ulaznih vrata sedamstopetice vidio se slabašni tepih svjetlosti. Međutim, bila je tišina i dvanaest minuta do pet.
Možda Mirta još čita.
(nastavit će se)

©2006 Hal

Chitta (2)



utorak , 10.01.2006.

Jutro je osvanulo svjetlije nego obično; krovovi su bili prekriveni bijelim pokrivačem kao u dječjoj priči. Nekoliko sjenica je čeprkalo po žlijebu susjedne kuće negdje u visini četvrtog sprata. Bilo je zanimljivo gledati ih odozgo.

Sat je pokazivao sedam i trideset. Trenk se u kupaoni osmjehnuo na svoj novi noćni 'stajling'. Svako jutro vlastita frizura ga je mogla dovesti u dobro raspoloženje. Nakon redovite jutarnje procedure hladnom vodom, došao je k sebi. Mali papirić na zamrzivaču podsjetio je da bi jutro moglo biti gladno.

Ovo su bile prve jutarnje činjenice. Sve je ukazivalo da se ovaj dan neće puno razlikovati od prethodnih. Dosada. Dok se nešto kasnije vraćao iz trgovine s hruhom mlijekom i nešto salame, pozdravio je komunalce koji su ispred ulaza u zgradu smišljali plan rasporeda snježnih naslaga kako bi osigurali nesmetan protok ljudi i vozila. Došavši na sedmi, pozvonio je na stan prije svoga kako bi platio stanarinu. Gazda je bio ljubazan čovjek, izgledao je poslovno iako su mu metode podsjećanja na plaćanje ispisivanjem malih papirića bile malko neprofesionalne. Svejedno, bio je vlasnik tri stana na sedmom, onog u kojem je živio, Trenkovog i sljedećeg do njega, 705. Tu je živjela Mirta.

Taman kad je nakon kratkog traženja uspio lijevom rukom izvaditi ključ iz desnog džepa, iz okvira vrata na 705 pojavila se nasmiješena glava. Jutarnji 'stajling' je i ovdje bio prisutan. Mirta je još bila u roza kućnom ogrtaču i činilo mu se da se za njom u hodnik provukao pramen cigaretnog dima.

- Kavica? - upitala je samo luckasto. Trenk nije odgovorio, samo je gestom dao do znanja 'pa , zašto ne', osmjehnuo se i produžio do njenih vrata.
- Čekaj – reče Mirta – imaš mlijeka? - Pri tom je napravila lice kao da je trenutno decilitar mlijeka važniji od bilo čega u životu i da je mlijeko zapravo neka vrsta ulaznice.
- Naravno – reče Trenk, protresavši smeđu papirnatu vrećicu koju je držao na prsima. Čulo se lagano bućkanje. Nasmijao se.
- Super! Upadaj!

Mirtin stan je bio iste veličine kao i Trenkov ali u njemu je bilo manje mjesta. Razne stvari koje su ležale okolo, dijelovi odjeće, rublje koje se sušilo, mala hrpa CD-a, razbacani jastuci, knjige... sve se doimalo kao da nikako ne može pronaći mjesto gdje pripada.

- Ne obaziri se na nered – reče Mirta – nešto sam spremala pa...
- Ma, u redu je – prekine je Trenk istovremeno pomislivši 'znam već tu frazu'.

Dodala je još jednu praznu šalicu na stol pa mu ulila još vruću kavu. Otvorili su mlijeko i malo je rashladili.

- Mmm... - kao da se nečeg sjetila promumlja Mirta dok je tupkala opuškom po pepeljari kako bi ga ugasila istovremeno srčući iz šalice – jesi ti sebi otvorio blog?
- Blog?... aha, to si mi jučer poslala u mailu. Pojam nemam, što je to zapravo?
- Ma daaj, zezaš me, web dnevnik, znaš sigurno... čekaj, stvarno ne znaš?? - brzala je Mirta dok je vidjela da Trenk i dalje niječno odmahuje glavom.
- Ne znam, stvarno, čuo sam za nešto takvo ali to mi je samo neka riječ u periferiji sjećanja.
- Znači, ti nisi najit-sirk? - upita Mirta hineći razočaranje.
- Što sam? To jest... što nisam??? - glas kao i lice su mu bili jedno, čuđenje.
- Najit-sirk, okrenuto kužiš, najit-sirk... Kristijan.
- Čekaj polako, ne kužim te...
- Pa dobro, najit-sirk je okrenuto Kristijan, mislila sam da je najit-sirk tvoj nick na blogu.
- Aha, misliš kao neki 'juzernejm'? - Trenku je na licu zatitrala sjenka olakšanja zbog činjenice da je počeo loviti konce ove zbunjene konverzacije.
- Pa da, kladila sam se s Campikom da si to ti. Campika je tvrdila da ti ne bi pisao blog, da te ona tako ne doživljava, a ja sam bila sto posto sigurna... čekaj, sigurno me ne zezaš? Stvarno ne pišeš blog?
- Haha, pa kažem ti, ne pišem. Pa kad je to počelo s tim blogom?
- Ima tri tjedna.
- Pa da, znaš da sam bio doma, evo jučer mi je četvrti vikend ovdje, malo sam učio kroz tjedan, vikendom smo se dosađivali u “Sputniku”, jedva čekam da počnem raditi te vježbe na faksu inače ću umrijeti od dosade. Nisam uopće pratio što se zbiva na netu. Pročitam mail i to je to.
- Šteta, bilo bi dobro da si to bio ti, najit-sirk. - počne Mirta praveći se da je zamišljena dok je gledala prema lusteru - Da jesi, vjerojatno bih se zaljubila u tebe. Jer tip dobro piše. Ma, da dobro, fenomanalno, geeenijalno...
- Daj i ti s tim geeeenijalnim, okani se Big Brothera – nasmiješi se Trenk.- Sad ćeš sigurno začas reći 'ma, ne mogu vjerovat'... A ti? Pišeš taj blog?
- Pišem, ali neću ti reći nick – luckasto se obrecne Mirta paleći još jednu cigaretu.
- Pa što sad, pa nije tajna valjda....
- Nije ali, pronađi ga sam, na bloghaeru je. - pogledala ga je pronicljivo, uživajući u svojoj tajnovitosti.
- Na čemu je??
- Na bloghaeru, blog-točka-ha-er...
- Aha, domena, kužim, smotana si Mirta, znaš... - Mirta napravi nadureno lice – ali zato si simpatična.

To je bilo dovoljno da izvuče još jedan snježno bijeli osmjeh. Zatim su još malo ćaskali, to jest, Mirta je ćaskala pričajuči o pričicama koje je pročitala na blogu, tko je kome provalio nick, kako je Iva ukrala Ineski post... Trenku je preostalo samo slušati. Jer Mirta je bila nezaustavljiva. Posebno u jutarnjoj fazi, kao da su joj sve riječi koje nije stigla izgovoriti dok je spavala, željele izaći odjednom.

Bilo je već devet kad su se pozdravili. Trenk je Mirti ostavio još malo mlijeka za popodnevnu dozu kave, rekla je da nije išla u trgovinu jer ide na ručak kod Ineske. Nakon dogovora da sutra on priprema kavu, vratio se u svoj stan, napravio sendvič i po običaju usput kliknuo na računalo. Dok je zadovoljno žvakao stišavajući one gladne zvukove u želucu, jednim je prstom utipkao 'blog.hr'. Brišući mrvicu kruha koja ga je zagolicala na usni, kliknuo je na jedan link i počeo čitati.

“Uskoro konačno počinjem s vježbama na faksu. Ovo čekanje me izluđuje. Em sad usred zime ne mogu biti doma, em se glupa mašina baš sad našla pokvariti. Danas su izvjesili obavijest da je stroj popravljen i da vježbe počinju idući tjedan. Super. Baš se veselim. Aha , i ošišala sam se.”

'Hmm', pomisli Trenk, 'hmmm, ovo je netko s moje godine, apsolvent? Samo nas četvoro radi diplomski rad s tim strojem. Spuki, Silvija, Žana i ja. Ovo je žensko, dakle Silvija ili Žana.' Nick 'crisscross' nije davao naznake koja od njih dvije. 'Zanimljivo. Vidjet ću drugi tjedan koja je svježe ošišana.'

U četiri i dvadeset popodne zazvonio je telefon. Trenk se trgnuo, zatim trepnuo očima. Već dugo nije toliko dugo u komadu buljio u monitor. Ponovo se javio telefon.

- Mol... - reče hrapavo – khmm... Molim?
- Hej, pa di si ti? Rekao si da ćeš se javiti ujutro. Znaš koliko je sati sad? - počne Siki bez pozdrava. - Spavaš??
- Ma ne, samo sam... čitao sam nešto, pa mi je odjurilo vrijeme, gdje si?
- Evo kod Pavla smo, tu je i Rosko, Meco i Campika. Ajd' dođi, skupljamo se pa idemo svi zajedno kod Termodizijaka, tamo je party, akcija čovječe, akcija! Cinta će doći kasnije...
- Kud idete???
- Ma kod Jerka, ja ga zovem Termodizijak zbog njegove neobične teorije o pojačanoj potenciji ako mu jaja... no, dolaziš... pričat ću ti poslije.
- Ok, pola sata...
- Ma daj, pa Pavel je tebi iza ugla, kaj pola sata... požuri se.
- Ajd, ok...

Spustivši slušalicu krenuo je potražiti cipele. U prolazu kraj računala pogledao je u gumb 'Otvori svoj blog' koji se šepurio na naslovnici, malo zastao, pa kliknuo. Otvorila se nova strana. Ponovo je zastao koju sekundu, duboko udahnuo, plitko i energično izdahnuo, a zatim redom stao klikati na križiće, izvlačeći se iz zamišljenosti i zatvarajući prozore sve dok se desktop nije pojavio u svoj svojoj golotinji.

'Termodizijak, koji glupi nadimak', pomisli, dok je činio jednu od najapsurdnijih radnji u svijetu računala - gasio ga klikom na 'start'.
Vani je sumrak počeo lizati hladni i vlažni zimski zrak. Dok Trenk je izlazio iz stana u sedamstopetici je opet nešto tupnulo, Mirti je ponovo nešto palo iz ruke.
(nastavit će se)

©2006 Hal

Chitta (1)



nedjelja , 08.01.2006.

Još jedna dosadna večer u “Sputniku”. Već četvrti vikend za redom ekipa je uz pivo razglabala dnevne unutarnje i vanjskopolitičke teme. Ova 'šank-politička' aktivnost bila je samo ustaljeni način za ubijanje totalne i zadimljene dosade. Djevojke su kao i obično paradirale, neprestano ulazeći i izlazeći iz kafića, u paru ili po tri, čak i četiri.
- Ej, pogledaj guzove! – reče Rosko, pri čemu je očima kratko i uz treptaj dao naznaku u kojem smjeru treba pogledati. Istovremenu je negdje u tom značajnom migu bila skrivena poruka 'nemojete odmah pogledati'. Bio je to samo još jedan u nizu pokušaja razbijanja ustajale atmosfere. Smrdjelo je na dosadu, naprosto je smrdjelo.

Siki i Trenk su ležerno otpili gutljaj piva dok im je Roskova primjedba prolazila poznatim putem s ulazom na jedno uho a izlazom na drugo. Jedino je Cinta pogledao, i to odmah.

- Cinta, pa nemoj odmah gledati – reče Rosko prijekorno, nagnuvši se malo naprijed i hineći da prigušuje glas u ionako preglasnom žamoru koji je vladao prostorom.
- Daj, Rosko, kaj te frka? - nasmije se Cinta – Pa znaš da su zato i došle, pokazivati se malo. Onu do nje sam vidio jučer. Simpa je.

Povremeno bi neke od simpatičnih gospođica sjele da bi na brzinu ispile Colu te zatim ponosno i samodopadno krenule dalje u potrazi ne mjestom gdje osim sjedenja postoji i malo neke druge akcije. Par minuta do pola sata bilo je dovoljno da se prikaže novo nabavljena garderoba, male promjene u frizuri ili tek da se samo provjeri kako se nosi konkurencija.

- Sranje. Dosadno je... idem doma – reče Trenk nagnuvši kriglu do kraja kao da kroz nju cilja kuglu s ogledalima koja se lagano vrtjela na stropu. Licem mu je na trenutak zaigrao kaleidoskop crvenih i plavih mrlji svjetlosti. Ustao je istovremeno brišući kažiprstom odbjegli ostatak zadnjeg gutljaja s kuta usana. - Ide još netko? Siki?
- Mmmm, ne ide mi se još. Daj ostani još malo Trenk, - reče molećivo Siki – možemo na povratku stati kod 'Karlice' na još po jedno crno.
- Ma neću, ne pije mi se. Idem doma, jedanaest je, skoro će ponoć. - Trenk zakopča jaknu i počne se izvlačiti iz separea. - Dečki bok! Evo love za pivo.
- Bok, vidimo se sutra, javi se kad se probudiš. - odpozdravi Siki, nemarno mahnuvši rukom.
- Bok! Bok! - pozdraviše ga Rosko i Cinta.

Zabivši ruke u džepove i stisnuvši vrat u vatirani okovratnik poput kornjače, izašao je na mokri pločnik. Nije padala kiša, samo neke sitne kapljice su lelujale zrakom; vrijeme kakvo bismo obično nazvali 'slinavim'. Bilo je hladno. Mogao bi noćas zaprhati i snijeg. Muzika iz “Sputnika” se stišavala dok se zvono na crkvi pojačavalo. Iako nije brojao od početka nekako je znao da je upravo tresnuo peti udarac. Još šest. Između udaraca uspijevao je napraviti po pet koraka. Na jedanaesti je već zamakao iza ugla. 'Čovječe, koma', pomislio je, 'lud sam, brojim crkvena zvona i korake. Koja dosada!'

Kroz nepunih dvadeset minuta već je bio u stanu na sedmom katu. Zaključavši vrata za sobom, na komodu je odbacio papirić koji ga je presavinut čekao zataknut između vrata i okvira. 'Kristijane, molim sutra platiti stanarinu' pisalo je na papiru. Mrzio je takve poruke. Uništavale su onaj osjećaj bogatstva... imanje novca u džepu. Iako lažan, bio je to dobar osjećaj. Svaki put kad bi iz banke podigao novac koji su roditelji jednom mjesečno slali na njegov račun, skoro dva dana je hranio svoj ego prije nego je platio stanarinu, bonove za jelo, i mjesečnu kartu za tramvaj. Ono što je ostalo nije bilo vrijedno divljenja, bilo je dovoljno za preživjeti.

Putem prema kuhinji usput je pritisnuo gumb za uključivanje računala te se zatim posvetio proučavanju sadržaja zamrzivača. “Nema salame” našvrljao je olovkom na papirić koji je visio na vratima zamrzivača pričvršćen magnetom u obliku McDonaldsovog slova M. Pronašao je pola instant sendviča u foliji, stavio bocu od mlijeka pod ruku te se uputio u sobu gdje su Windowsi upravo odsvirali svoje ta-ra-ra-raaaam.

Nije ni sjeo, samo je prihvatio sendvič ustima da bi kliknuo na program za poštu, dok je drugom rukom, držeći napola punu bocu mlijeka, nastojao palcem i kažiprtom odvrnuti pokopac.

Naposljetku mu je poklopac pao. 'Tak-ta-tak' po parketu završio je tihim 'diiing'. Jedna nova poruka.

Gutajući zadnji zalogaj, ugasio je računalo, vratio ostatak mlijeka u prazno grotlo zamrzivača, ugasio svjetlo i nakratko stao pred vrata balkona, zijevnuvši. Iskrice grada su titrale, dok su preko njih počele lelujati prve pahulje.

Prije nego je te noći zaspao, ponovo se sjetio poruke.

Trenk, jesi ti otvorio blog?
Pozdrav,
Mirta


Sve što se u mraku čulo bilo je zujanje zamrzivača, udaljena sirena, i tihi tupi udarac iz susjednog stana. Mirti je nešto palo na pod dok je skidala šminku. Vratila se par minuta iza njega, čuo je vrata lifta u hodniku.
'Blog? Pojma nemam...', pomisli okrenuvši se na bok, a zatim je sklopio oči.
(nastavit će se)

©2006 Hal

'Glanc' nova godina



nedjelja , 01.01.2006.

Probudio sam se malo gladan. Tako to bude. A poruke i čestitke na sve strane. Dolaze SMS-om poput live streaminga, napadaju s televizije, izlaze iz usta prolaznika i poznanika. Svi si čestitamo što smo preživjeli i stavili točku na sve propuste, omaške, probleme...sve smo to ostavili staroj godini. Svi dugovi, svađe, nevjere, prijevare, lopovluci dobili su arhivski broj 2005.

A vidi vraga, probudimo se prvog dana u godini i zapahne nas ustaljeni zrak te arhivske građe. Sve što smo imali, i dobro i loše, kroz vremensku rupu na prijelazu godina uvuklo se za nama i u ovu, tzv. novu godinu. Ništa nije riješeno! Unatoč tome što smo si poželjeli sreću i svih ranijih godina.

Ljudska kreativnost svojim još neistraženim potencijalima naučila nas je trikovima za savladavanje vlastitih slabosti. Izmislili smo fraze, obvladali personifikacijama, i poigrali se riječima kako bi prikazali nevidljivo, objasnili nobjašnjivo i izrazili neopisivo. Poklopac svemu je pitanje koje već poprima obrise teorema: Što je pjesnik svojim riječima htio reći? U svemu postoji skriveno značenje, u svemu postoji misao vodilja...

Danas ujutro, oko podneva, probudio sam se uz nečije čestitke i želje za novu godinu. I onda mi se mali nemirni filozofski crv uzrujao i počeo sortirati. Nepoznanica je bila – gdje su u svim tim lijepim željama ljudi?

Već dugo pričamo o djeci koja sjede za računalima od malena što im “izaziva manjak socijalizacije, donosi višak iskvarenog rječnika i potpuno otuđenje od ljudi oko sebe a posebno od sebe samih”.
Pričamo zatim o sebi samima u sprezi s visokim tehnologijama, “ne znamo razgovarati bez telefona, mobitela i maila, automobilom idemo u trgovinu 100 metara dalje niz ulicu, za svaki rad imamo mali stroj koji nešto čini za nas, otuđili smo se od normalnog ljudskog kontakta, otuđili smo se od čovjeka”.

Da sad ne izmišljam dalje, ja ne mislim da je zaista tako, ali mnogi veliki dušebrižnici smatraju da je moderno doba prepuno otuđenja po kojima smo sve manje ljudi. Jedino što nije tehnološki 'nabrijano' su naši mali kreativni umovi koji kroz razne vidove izražavanja donose privid naše vlastite srdačnosti, druželjubivosti i ljubavi prema svim ljudima svijeta, daju nam osjećaj da imamo dušu. Poezija, književnost... čestitke, pozdravi želje i poruke! To je još jedino ljudsko što je ostalo u nama i to tehnologija nikad neće nadomjestiti. Pa makar svoje želje poslali i mailom.

Tako sam našao sebe također zarobljenog u tom podmuklom otuđenju od realnosti. Kao što su kletve i prokletstva nekad davno u povijesti mogle nekome iz minute u minutu zagorčavati život tako i danas nesvjesno ispaljujemo salve pozitivnih želja o obliku fraza-projektila. Bojevi učinak takvih projektila je nepoznat, gotovo uvijek nevažan i baš nas briga za njega. Uglavnom, smatra se to pitanjem dobrog ukusa, ljubaznosti, pristojnosti, jednostavno... ljudskosti. I sad dolazimo do zapleta. Jednom davno, davno prije netko je, na primjer, izmislio jednu zanimljivu frazu: Sretna ti nova godina! Ova besmrtna kratka rečenica održala se do danas to se vjerojatno nikad neće promijeniti. Rečenica je to koja je najmanja čestica kreativnosti; koju toliko trošimo da nismo ni svjesni njene besmislenosti; koja je univerzalna zamjena za nedostatak nekoliko praktičnijih riječi i uhodanu tromost naše ljudskosti. Jeste li rekli kome 'Stretna ti nova godina'? Koliko puta?

I ja sam to izgovorio stotinu puta, možda i više. Zadovoljio sam sve zahtjeve ljubaznosti i bontona, pri tome se široko nasmiješio, zamotao sve u srdačni zagrljaj i pričvrstio s po jednim 'cmok' kraj svakog uha. Forma je zadovoljena. Udijelio sam dijelić svoje ljudskosti, barem misleći da je tako, ili bolje reći, ne misleći apsolutno ništa. Otuđenje i izgubljenost u frazama koje nemaju podlogu u realnosti. Nova godina je postala osoba koju okitimo ljudskom osobinom – srećom. Izgovaramo to ne zbog onoga kome gledamo u oči već zbog sebe, dajemo sebi tako lijep osjećaj darežljivosti i nesebičnosti.

Nova godina nije nešto što će samo po sebi donijeti pregršt 'goodiesa' samo zahvaljujući nečijim željama. Nova godina je vremenski period od 365 dana u kojem je uredno upakirano sve što smo kao ljudi stvorili u onoj godini koju sad nazivamo starom, kao i u svim onim godinama prije njih. A za svaku godinu dobili smo pregršt želja o sreći i bogatstvu. Ni jedna od tih želja se nije ostvarila. Barem ne iz čista mira.

Sramim se malo kad nekome poželim puno novaca... figa u džepu, jer ostavljam dojam velike brige za nekoga, znajući pri tom da unatoč tome novac neće padati iz oblaka baš u njegovo dvorište.
Sramim se malo poželjeti nekome puno zdravlja kad vidim da puši dvije kutije dnevno, ne kreće se, živi u prljavštini i jede sve što bi makar malo moglo biti štetno.
Sramim se čak poželjeti i puno sreće, kad znam da on ništa neće učiniti da bi je postigao.

Jednom sam prijatelju iskreno i srdačno poželio puno zdravlja u novoj godini. Njegov me odgovor iznenadio:
- Hvala ti na toj želji. Ipak, pogledaj malo kako izgledam i kako živim i što radim. S godinama sam propao. Nema ti za mene zdravlja, ni u novoj ni u slijedećih nekoliko godina. Ipak, shvatit ću kao da si mi poželio dovoljno razboritosti da nešto napokon učinim za svoje zdravlje.

I tada sam si preveo jednu malo dorađeniju želju.

Želim ti, dragi prijatelju, puno zdravlja, sreće i bogatstva u novoj 2006. godini. S obzirom da imam malo vremena, objasnit ću ti što sam time mislio. Evo prijevoda. Ti, dakle, u slijedećoj godini nemoj ništa mijenjati. Nastavi i dalje tražiti prečice kroz život, uživaj u zadovoljstvima, ne razmišljaj o sebi samome, zaboravi na probleme, nemoj ih ni pokušavati rješavati (to bi te umorilo), jednostavno se prepusti, udobno se smjesti u neku fotelju, uživaj u televizoru i čekaj. Sve će biti u redu, jer čak i ako budeš radio i protiv sebe JA ti želim da budeš zdrav ko' dren, da budeš neizmjerno sretan zbog toga, i da imaš novaca koji će tko zna kako dolaziti sami po sebi. Moja želja ti je kao neka vrsta pozitivne kletve koju ti nesebično i velikodušno izručujem. Nisam ti zavidan što ćeš uživati u slijedećoj godini nakon što ti moja želja donese blagostanje, znam da ćeš mi biti zahvalan na tako velikom poklonu.


Eto, trudim se, iako sam bezbroj puta pogriješio i upravo tako upropastio mogućnost nekome zaista dati poticaj za bolji život... kad već trenutak promjene broja godine u datumu nama ljudima daje osjećaj da smo dobili novu priliku.

Ja razumijem, nova godina nije dobra vila i neće donijeti ništa novo i ništa bolje unatoč svim silnim željama koje sam dobio.

I na kraju, moj mali filozofski crv stvorio je sljedeći zaključak: Zahvalan sam svakome tko god je na bilo koji način, pa makar i pohabanom frazom poželio da mi se u sljedećih 365 dana dogodi nešto lijepo. Cijenim dobru namjeru i sretan sam što postoji more ljudi koji me se sjete u tim nekim značajnim trenucima. I naravno, ne samo mene već i moje obitelji. Siguran sam da nitko nije imao namjeru učiniti išta loše. Svakome nastojim uzvratiti kako najbolje mogu, pa makar i istom takvom pohabanom frazom, u nedostatku nečeg boljeg, jer znam da ako to nešto znači meni tada znači i ljudima oko mene. I drugi zaključak, od svih razmijenjenih želja neće biti ništa ne primim li se sam posla i ne poradim li na njima. Naše zdravlje, sreća i blagostanje ovise o nama samima.

Eto, došla je i ta 'glanc' nova godina. Pa ću ja, nagovoren od svog malog filozofskog crva pokušati poželjeti svima uspjeh ali nastojeći izbjeći staru otrcanu frazu (to mogu na blogu, jer na ulici ne bismo nikad imali dovoljno vremena).

Što se tiče zdravlja, ja vam želim da otvorite oči, uši i svoj um i spoznate što je ono u vama i oko vas što utječe na vaše zdravlje, kako se hranite, kako brinete o svojoj kondiciji i koji ste životni stil odabrali. Ako ne znate drugačije, želim vam da odlučite nabaviti informacije o tome što je zdravo a što je nezdravo i da slijedite dobre savjete. Želim vam da se suočite s činjenicom kao 90% ljudi više računa vodi o “zdravlju” svog automobila nego o svom vlastitom. Želim vam da odlučite to u svom slučaju promijeniti. Želim vam da odlučite saznati što je to stres, kao nastaje i kako vas polako ali sigurno polako jede iznutra. Ako već jeste zdravi onda vam samo želim da nikad ne odustanete od tog načina života za koji ste utvrdili da djeluje na vaše zdravlje povoljno. Svima želim da budu svjesni da je zdravlje zapravo samo izraz za dobro fizičko i mentalno funkcioniranje našeg organizma, preduvjet za nastavak i dobru perspektivu.

Bogatstvo je lako poželjeti. Jer novac nije jedino bogatstvo. Bogatstvo je poznavati dobre ljude, imati podršku u prijateljima i obitelji, biti netko sa stavom, energijom i odlučnošću. Ali ta nematerijalna bogatstva su također skrivena u nama. Želim vam da ih u ovoj novoj godini pronađete u sebi i da ih nesebično dijelite s drugima. Želim vam da prepoznajete i ne odbacujete dobre prilike i da se klonite nevolja i gubitka vremena, da se suočite sa situacijama i problemima te da ih sistematski rješavate. Želim vam da se ne ustručavate biti pošteni i zatražite pomoć i savjet ako je potrebno. Želim vam da spoznate što želite, da postavite svoje ciljeve i da se snažno i bezuvjetno i uporno posvetite njihovom ostvarenju. Želim vam da spoznate golemu energiju koju čovjek ima u sebi i da ne odustajete čak i kad izgleda da je preteško. Želim vam da planirate s rezultatom u mislima i da ne gledate svaki svoj korak već da ne skidate pogled s cilja. Želim vam da se posvetite sebi.

Sreću vam ne trebam posebno poželjeti, u svemu ranije navedenom krije se mali komadić sreće. Siguran sam da ćete ga prepoznati i prigrliti. Istinska sreća je zaista sačinjena iz tih malih komadića koji sačinjavaju naš život. Nikad nije prekasno ni prerano, nikad niste ni premladi ni prestari.

Želim vam da nikad ne zaboravite: Nije važno koliko je godina proteklo u vašem životu već koliko života protječe u svakoj vašoj godini.

Želim vam da VI SAMI učinite sve da vam godina bude zdrava, sretna i uspješna. Počnimo svi odmah danas jer preostala su još samo 364 dana.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se