Samo jedan klik



subota , 24.12.2005.

Ovo nije neki veliki, učeni, dobro pripremljeni post. Samo čestitka. Znam da neki nećete odoljeti kliknuti ovdje.

Brži od dana



petak , 02.12.2005.

U 23 sata navečer vidim sebe u odbljesku monitora. Pretvaram u onog Tanka iz The Matrixa. Moj svijet su slova, tablice, oblici, na trenutke i kablovi... Malo što od toga je okruglo kao stvarni svijet.

Onaj naš davni slavni predak koji pripada u epohu prije nas a nakon majmuna, možda je s pravom pogodio da je svijet ravna ploča. Doduše, meni se čini da je pretrpana s nekoliko milijardi malih silicijskih točkica koje titraju i zove se Matična ploča.

A jedan pak njegov predak gledao je van kroz ulaz pećine i nije pojma imao da će jednog dana ljudi u toplini sobe ulaze u pećinu (čitaj vrata i prozore) zamijeniti jednom malom kutijom kroz koju će moći gledati drveće i ptice, a vidjeti i što se zgodnog događa u susjedstvu. Zvat ćemo tu kutiju Monitor. Taj isti predak bi se danas čudom čudio da je njegov daleki potomak sadržaju u koji buljimo u kutiji sao ime Windows.

Ni mi sad ne znamo da jednog dana možda skroz prestanemo razgovarati i zadržimo se na tipkanju po bijelim tipkama kako bismo drugima prenijeli svoje poruke i kroz Windowse svoje tople pećine primali njihove odgovore.

Eh, što ti je budućnost. Zato neću više o tome.

Kao što vidite, nema me. Ne izlazim iz pećine i zalegao sam na velike i male projekte cijelom težinom. I tako već nekoliko mjeseci. Htio ili ne htio, mislim da sam naučio neke blesave stvari koje mi neće trebati u životu:

Ovu svoju Pentium kantu bih po zvuku prepoznao među 100 drugih. Jedna fina i vrlo prigušena zujeća boja note C s koje je skinuta svaka druga nijansa. Na trenutke se podigne u intervalu od dvije sekunde pokušavajući postati Cis ali ga nikad zaista ne dosegne pa se rađe spusti gdje je i bila. Slušam naime taj ton već mjesecima. Čak ga čujem i u onih 5 sati kad spavam.

Tipke na mojoj tipkovnici nisu pune prašine već su savršeno glatke, bolje reći - izlizane. Tu uključujem i one dvije male izbočine na F i J. No, još uvijek radi iako je stara već preko milijun klikova. Zbog ove silne gužve izgubio sam iz vida da ipak više liči na staru oronulu 'tastaturu' nego na modernu ergonomsku tipkovnicu.

Živci i lokalna mreža su kompatibilni. Kad pukne mreža puknu i živci. Tada najčešće Bill Gates dobije svoje. I tako, kad si nakon dva dana petljanja i klikanja ponovo prespojim živce, uspijem spojiti i dva XP-a da se koriste jednim internetom. Pri tome sam naučio par tomova informacija o Internet Connection Sharingu a tek pred kraj drugog dana pronašao sam jednu malu i mizernu informaciju. To me podsjetilo na onu mudrost: Ako mislite da biti mali i mizeran znači biti beznačajan, onda nikad niste spavali u sobi s komarcem. I tako sam na kraju sve odradio u 6 klikova mišem. I dalje mislim na Billa jer u njegovim bukvarima o tome ništa nije pisalo.

Ha, ništa ljudi, u radu je spas kažu, zato radim (ja) prekovremeno jer 'moj direktor' (ja) tako zahtijeva. Natrpao mi je posla od 8 do 22, u dvije smjene. Uključivši i vikend. Sad preko sindikata (mene) pokušavam izboriti zabranu rada nedjeljom, no dogovor još nije pao. Tako sam propustio priličan komad BB-a. A danas sam tek oko 19 shvatio da je vani napadao snijeg. Dan je kratak. Potrošim ga prije nego prođe.

Ali tako je to kad si sam sebi radnik, direktor i sindikat. Ako ništa drugo barem je plaća redovna i dobra, a sloboda izbora i upravljanja vlastitim životom neprocjenjiva.
Blog, eto, još uvijek nije najviši prioritet.
Što ne znači da je beznačajan.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se