Bilo je lakše nego sam mislio da će biti. Zaista se nisam trudio riješiti se svojih malih prijatelja. Sve se odvijalo po nekom planu. Ponekad bi me netko nazvao Doblijem a ponekad Triksijem. Uvijek se pokazalo da mi se to zapravo samo učinilo, na neki neobičan način. Uvijek na prvi spomen imena. Možda se Dobli i Triksi igraju sa mnom. Misterija. Ili možda nije. Čak mi se učinilo da sam svaki put pri toj neobičnoj pojavi njihovog imena u periferiji vidnog polja vidio siluetu, bilo lijevo ili desno, a svaki pokušaj da se bolje zagledam u nju pomaknuo je jedva naziruću mrlju još dalje u nedohvatljiv neutralni kut. Odlučio sam vjerovati da je to samo jedna od onih mrlja koje nam se muvaju po oku u fazi između buđenja i prve posjete umivaoniku.

Kad bih razmišljao o svim događajima redom shvatio sam veličinu i snagu tih naših sitnih i zanemarivih duša. Nebrojene epizode s Doblijem i Triksijem naučile su me ponešto. Nikad nije sve jednosmjerno. Uvijek ima drugih načina za kretanje naprijed. Neki su bolji, neki lošiji. Naše je da izaberemo. Sloboda izbora je ugrađena u nas od početka. Sloboda, kažem. Ali, između čega ćemo birati to određujemo sami. Samo je potrebno shvatiti da sekunde utrošene u malo promišljanja uzimaju daleko manje od života nego obično spavanje.

Kako smo samo moćni! U sebi imamo skrivenu snagu za stoljeća i najčešće je nepotrošenu odnosimo sa sobom u grob. Nije ni čudno što neki misle da se ponovo rađamo u nekom novom tijelu. Trošimo li mi to višak energije ili smo jednostavno kažnjeni za neaktivnost pa moramo ponovo na start?

Zvuči zaista mistično pa se ne bih time igrao. Najjači sam prema sebi samom. Sebi mogu činiti sve što hoću i uvijek mogu pobijediti svoje slabosti. S druge strane ista ta energija sprječava druge da meni čine što hoće. Tako sam zaključio da je ovu neiscrpnu snagu kontrole, usmjeravanja i ispunjenja potrebno usmjeriti prema sebi. To je jedini i najbolji način da svojoj malenkosti damo značaj u svjetskim razmjera. Živjeti po vlastitom diktatu. Naravno, svijetu to ništa ne znači, znači meni.

Pažljivom čitatelju neće promaći činjenica da sam pri svojim izborima imao značajnu pomoć. Pametujem oko vlastite (ne)savršenosti i dijelim savjete a Doblija i Triksija sam imao stalno na raspolaganju. Moji su izbori time bili lakši. Pitate se bih li se jednako snašao sam, koje bih glupe ili pametne izbore sam sebi ponudio kao što to morate vi.

Samo je jedan odgovor na to. Pogledajte ponekad lijevo ili desno i potražite ima li čega što bi vas moglo trenutno uplašiti, naravno samo na početku. Trebala bi to biti dva lika ne veća od vaše vlastite podlaktice. Dajte im neka imena i pustite da vas vode, neće vam biti žao. Oni nikad ne govore besmislice, svaka njihova izgovorena riječ ima svoj smisao i namjeru. Siguran sam da su oni tamo samo što ih prvo morate pronaći i prepoznati a zatim ih morate izgubiti i zaboraviti. Ono što će ostati bit će samo iskustvo. Nevidljivo, nedodirljivo i nesavršeno ali ipak iskustvo koje će više govoriti o vama nego o drugima.

Sad znam. Siguran sam. Misao se zabila u moj um poput koplja, brzo, žestoko, trenutno.

Ja sam Lain, ja sam Dobli i ja sam Triksi. Tako je bilo oduvijek. Svi naši razgovori su samo farsa, moji unutrašnji monolozi, mali igrokazi pisani u letu koji su trebali primjerom nadomještati nedostajuće putokaze.

...

U taj čas pojavili su se nenajavljeno, ovaj put pomaknuti malo prema naprijed tako da sam ih obojicu mogao obuhvatiti pogledom. Smiješili su se, a u sve četiri zjenice njihovih širom otvorenih očiju vidio sam vlastiti odraz. Nisam se uznemirio. Nimalo. Zatim su počeli nestajati, uz lagano odobravajuće klimanje glave. Znao sam što to znači. I sâm sam se nasmješio. Bio sam tako ponosan. Kako su postajali providni prvo se kroz njih vidio prozor s pogledom na ulicu, u svijet. On je bio najsvjetliji. Sekundu po sekundu pokazale su se i stvari u sobi, ovaj mali teritorij iz kojeg sam izronio tolike dobre i loše ideje, iz kojeg svaki dan krećem prema onome što mogu vidjeti kroz prozor.

Teško je odrediti točan trenutak kad su Dobli i Triksi potpuno nestali. Nije ni važno. Radi se o svega par sekundi.
Nikad se više nisu pojavili.
Nikad me nitko više nije nazvao Doblijem.

(kraj)