Netko me urekao.
Moje Sveto trojstvo se rasulo. Doblija danas nema.

Nema ga od jutra. Nikad nisam mislio da bi se i to moglo dogoditi. Triksi uglavnom mudro šuti i promatra me. Čekao me čim sam se probudio. Njegov izraz lica govori mi da nešto očekuje. Ali što. Promatram li ja njega predugo očekujući nekakav skriveni znak, nezainteresirano pogleda nekud gore desno. U tom smjeru još jedan smiješni dogonogi kućni pauk spetljao je svoju mrežu, točno u kutu sobe. Čeka mušice. Možda je to onaj isti koji je živio iza noćnog ormarića. Ali to sigurno nije ono na što Triksi želi ukazati.

Osjećam se malo okrnjeno i nervozno. Nisam čitav.

Gdje je, zaboga, Dobli? Zašto me to smeta? Mogu li bez njega? On je uvijek bio glas razuma smirivao je uzburkane misli. Navikao sam se na to. Nije da mrzim Triksija. On je Doblijeva suprotnost i izvlačio me uvijek iz stanja depresije, ili bolje reći, letargije. Kad bi mi sve bilo ravno uvijek bi dodao malo energije, pokrenuo pokoju lavinu, isprovocirao me na razmišljanje. Zato me malo umiruje činjenica da je makar Triksi tu.

I što sad? Prisjećam se svog bunila pri prvom susretu s njima, gospođe Gertrude, pijanih provoda, kartanja, sanjivog izležavanja, garbage collectiona i nebrojenih drugih situacija o kojima nikad nisam pisao... Ništa se nije događalo bez dobrih raspravi i slikovitih primjera i usporedbi. Lakše sam odlučivao o svemu. Lakše sam živio s Doblijem i Triksijem. Misli su mi uvijek bile zaposlene. Sad osjećam da se nešto događa ali ne razumijem što.

Na trenutak pomislih da možda razmišljam u krivom smjeru. Možda nije Dobli nestao već se Triksi ovaj put jednostavno pojavio sam. Da ni njega nema sve bi bilo u redu. Brzo pogledom ošinuh Triksija a on jednako ošine pauka. Pauk se pomakne jer je mušica upravo uletjela. Brzo je bilo gotovo.

Dobro, Doblija nema. To je tek činjenica. U čemu je problem?
Da vidimo što sam naučio. Definiraj problem, pomislih. I onda se dogodilo ono što ne volim. Ti čudesni prijelazi iz mojih vlastitih misli u glasove. Prvo mi se samo učinilo da sam to pomislio a onda se ponovilo.

- Definiraj problem. - ponovi Triksi za nijansu glasnije.
- Triksi! Pa što se događa? - siguran sam da mi se u glasu (ili u mislima?) osjetilo olakšanje.
- Definiraj stvarni problem.
- Pa, nema Doblija, ne vidiš li?
- Je li to stvarni problem?

Hm, pogodio me. To nije problem već samo vrh ledenog brijega.

- Naravno da nije – pokušao sam se utješiti – ali navikao sam da ste obojica tu.
- Zašto?
- Zato što... zato što... što ja znam! Kakvo je to ispitivanje?

Triksi je na ovo ponovo posvetio pažnju pauku koji je svojim dugim nogama plesao nekakav neobičan ples i vrtio se u krug. Izgledao je smiješno.

- Dobro, – nastavio sam – vidim kuda to vodi. Ucjenjuješ me. U redu... navikao sam da raspravimo o svim mojim dvojbama i mušicama. Bojim se da će bez Doblija biti drugačije.
- Zašto?
- Zato što me nerviraš! - odbrusio sam iznervirano, ali istog časa sam se prisjetio da u traženju uzroka problema treba dovoljno puta postaviti pitanje 'zašto'. Dobli je uvijek tako govorio. – Oprosti Triksi, nisam tako mislio. Evo zašto. Bojim se da sam izgubio ravnotežu. Vas dvojica mi vrijedite jedino kao par, različita mišljenja, crni-bijelo, yin i yang. Mogao bih postati neuravnotežen. Zahvalan sam ti za sve ali tko će sada biti tvoja suprotnost. Tko sam ja bez Doblija.
- Znaš li sad u čemu je stvarni problem?
- U meni? - potiho sam se zapitao, kao da iskušavam valjanost te istine bojeći se da bi glasan odgovor tresnuo puno jače.
- Bravo majstore. Problem je u tebi i tvojim navikama. U pravu si. Znaš li što je sljedeće?
- Znam, – osjećam se ogoljeno sad kad sam lišen svih izgovora – utvrditi najgori mogući ishod ukoliko se ovaj problem ne riješi?

Pri tome sam upitno pogledao Triksija. Pauk se istog časa smirio kao da očekuje nastavak.

- Svakako, bit će nešto od tebe, naučio si sve lekcije. - Triksi se osmjehnuo i zauzeo pozu pažljivog slušatelja.
- Hm, da vidimo. Najgori mogući ishod je da se Dobli više nikad neće pojaviti. Ti si i dalje tu, dakle, mogu postati potpuno neuravnotežena osoba. Mogao bih se zamjeriti nekim svojim prijateljima i teško stjecati nove, narušiti sve svoje odnose s ljudima, mogao bih postati netko tko ne želim biti. Na kraju, Doblijev odlazak može značiti da ćeš i ti nestati jednog dana što bi me vratilo u onu zbunjenu fazu života bez podrške, bez valjanih savjetnika, pad samopouzdanja...
- Otprilike točno. Kako se osjećaš zbog toga?
- Loše.
- Odlično. Siguran sam da znaš što slijedi.

Naravno da sam znao. Već prije nekoliko minuta shvatio sam da mi Triksi pomaže u rješavanju mog vlastitog problema kroz četiri faze. Čitali smo jedne večeri Dalea Carnegija – 'Kako se riješiti suvišnih briga'. Prvo, utvrdi stvarni problem, drugo, definiraj najgori mogući ishod ako se taj problem ne riješi, treće...

- Znam, pomiriti se s tim ishodom. - rekao sam.
- Predivno, pažljivo te slušam.
- Pa, eto, nemam nikakvog utjecaja na Doblija, ne mogu ga natjerati da se vrati. Nekad sam živio bez vas, nisam bio zadovoljan ali nisam ni umro. Imao sam pregršt izgovora za sve situacije i uspio sam se smatrati uspješnim. Svjestan sam da ću već sutra možda biti ponovo na početku. Neće mi biti lako ali preživjet ću opet.

Pauk se ponovo počeo vrtjeti i zibati svoju mrežu kao da se ljuti što mušica već pet minuta oblijeće oko njegove klopke bez namjere da priđe bliže. Triksi me gledao nekako ponosno. Osjetio sam to.

- Lain, divim ti se. Preostao ti je još samo zadnji korak. Vrijeme je za odluke.
- Da, faza četiri: spasi što se spasiti može.

Siguran sam da se sad osjećam bolje. Ponekad sam i svojim prijateljima pomogao na isti način. Sad na problem gledam s one druge strane. Vratio sam se na početak priče, tamo gdje sam bio prije nego se problem uopće pojavio. S te strane sve izgleda bezopasno.

- Eto, pretpostavimo da mi se stanje od ranije ne sviđa jer sam upoznao i bolje. Pretpostavimo da sam to bolje izgubio. Ali nešto sam naučio kroz sve te događaje. Osjećam se sposobnijim da se makar malo približim ravnoteži koju sam dobivao družeći se s vama dvojicom.
- I što si odlučio?
- Odlučio sam da Dobli nije nezamjenjiv. Upoznao sam ga i znam kako razmišlja. Uvijek si mogu postaviti pitanje “Što bi Dobli rekao na ovo?” i vjerujem da neću puno pogriješiti. Tako ću uvijek imati i suprotnost tvojim huškačkim i energičnim provokacijama. - pri ovom zadnje izgovorenom sam lagano stisnuo lijevu obrvu prema dolje kako bih dobio malo vragolasti izraz lica. Pojma nemam je li mi to uspjelo.

Zaista, Dobli je bio dio mene, osjećam da mogu razmišljati kao on nakon tolikih rasprava i druženja. Bih li mogao nadomjestiti i Triksija? Čim sam to pomislio Triksi je, sjedeći u zraku premjestio nogu preko noge, prekrižio ruke na prsima i značajno upitao:

- Tko zna? Možda bi me zaista mogao nadomjestiti na isti način. Što ti misliš Dobli?

Što ti misliš, DOBLI???? Znao sam prije nego sam i pogledao lijevo. Mali plavo obojeni stvor zauzeo je pozu simetričnu Triksijevoj i značajno se smješkao.

- Dobli! Pa ti si tu! Nisi otišao! - ova kratka rečenica imala je gradaciju od oduševljenja do stidljivog tona 'nije mi ništa, kontroliram se'. Dobli nije odgovorio, samo je raširio ruke okrenuvši dlanove prema gore i pokazao svoj zubati osmjeh. Kad bih tu scenu preveo u neki zvuk, zvučalo bi kao fanfare – ta-daaaaa.
- Znači, ostaješ zauvijek? - ne znam zašto sam ovo pitao. Triksi se uozbiljio i pogledao prema Dobliju. Letimično sam nekoliko puta pogledao lijevo desno pokušavajući odgonetnuti s koje strane će stići odgovor. Osjetio sam laganu napetost a sigurno sam izgledao krajnje zbunjeno.

- Ne. - reče Dobli također vrlo ozbiljno – Ne ostajem. Nikad nisam ni bio ovdje.

Upitno sam pogledao Triksija koji kao da je mjerio kako će ovaj odgovor djelovati na mene. A onda je iznenađujuće mirno dodao:

- Sad si spreman. Sad ćeš nas se morati riješiti.

Pauk je izgleda utvrdio da mušica ima sasvim druge namjere nego se približavati njegovom pažljivom pletivu. Prestao se vrtjeti pa je zatim lagano i lijeno krenuo klimavim nogama uz rub plafona na neko novo mjesto u potrazi za mušicama.
Gledajući ga, u nekom skrivenom djeliću misli samo sam na trenutak pomislio: Kad se mušica zaplete u paukovu mrežu, zove li se to zaplet?
(nastavit će se)