Mušice (11): Stari sat



nedjelja , 07.08.2005.

- Buđenjeeeeeee, njeee, njeee, njeee, njeee...! - odzvanja mi u glavi grupni poklič Doblija i Triksija.

'Njeee, njeee, njeee, njeee', uporno zavija dok mi se polako uključuju osjetila i onda shvatim da to zapravo onaj dosadni stari elektronski sat stvara svoju programiranu jutarnju buku. 'Njeee, njeee, njeee, njeee'... Pomaknuo bih ruku da ga lupim ali još mi se nisu uključili motorički centri. Aha, evo, na jedno poluotvoreno oko, vidim, naziru se crvene četvrtaste brojke, malo zamućene i vidljivo dvostruke. Sad barem znam smjer napada. Tras! Promašaj! 'Njeee, njeee, njeee, njeee'... Očito je da sam predaleko. Tko zna koji mišići su se pod tko zna kojim moždanim impulsom pokrenuli da bih se uspješno prevalio preko boka i našao se oči u oči s osmicom i tri nule, u dva reda. Tras! Čuo se samo zvuk udarca po plastici. Krivo dugme! 'Njeee, njeee, njeee, njeee'... Čekaj, treba biti veliki gumb, najveći, on upravo služi tome da ga pogodiš. Pipkam i čak mi se čini da su se i dva reda brojki približila na trenutak. Ili mi je samo proradilo i drugo oko. Aha, tu si! 'Njeee, njeee, njeee, nj...klik!

Kakva predivna tišina. Kupio sam taj sat dok sam još bio podstanar, samac i student uz rad a buđenje je bilo nešto za što sam bio nikako ili vrlo slabo programiran. Trebalo mi je nešto što će biti upornije od mene. Bijeli plastični elektronski sat na noćnom ormaruću pokazao se kao pravo riješenje. Starinska vekerica koju sam ranije koristio bila je kratkog daha, trebalo je samo izdržati minutu dok opruga nije izgubila snagu i sve je nadalje bilo u savršenom redu. Ali ova inventivna naprava pogonjena je strujom, ne umara se, uporna je a zvuk joj je očajan. Prema njemu je vekerica bila milozvučni pjev praporaca na konjskoj zaprezi u mirnoj, tihoj, snijegom zatrpanoj noći. Stvaranje ovakve odvratne buke zamišljeno je, mislio sam ponekad, kao alternativa da se među žive vrati čovjek kod kojega reanimacija elektrošokovima nije uspjela. Bio je to sat kojeg sam trebao, a koji me tjerao da u hladnim zimskim jutrima mrzim i Teslu i Edisona i Silicijsku dolinu i proizvođače plastike i crvenu boju... Taj sat je bio užas. Moja sadašnja supruga redovito bi svako jutro doživljavala lagani infarkt već pri prvom 'njeee!' tako da sam elektronca svojedobno uklonio i prepustio se njenim posebnim načinima buđenja. No, sad smo malo umorniji, tvrđe spavamo a i elektronac je ostario pa više iz nekih samo njemu znanih razloga i nije tako glasan. Privikne se čovjek.

- Ajde, majstore, godišnji je prošao, postoje neke zamisli koje treba sprovesti, nema više spavanja do podneva. Nova radna godina je počela. - Dobli je očito moje nespretne, uspavane pokrete protumačio kao moju spremnost da se suočim s novim danom.
- Jeste, - nadoveže se Triksi – sunce već viri kroz prozor i... čekaj, nemoj namještati taj jastuk i... halo! Halooo! Gle, Dobli, pa on se okrenuo na drugu stranu i pokrio se po...

Savršena, predivna tišina.
Ima kod mog elektronskog sata i jedna kvaka. Kad ga lupiš po onom velikom dugmetu, on utihne istog časa, a kosa ti se polako počinje natrag spuštati na svoje mjesto. U mojem slučaju spustila se na loše programiranu pamet i nastavak ugodnih snova. Nastajanje iznenadne tišine nakon drečanja Jerihonskih truba s digitalnim displejem ispunjavalo me takvim spokojem da sam gotovo istog časa ponovo mogao zaspati zadovoljan zbog dobro obavljenog posla. Ali, čovjek koji je dizajnirao ovu spravu za mučenje mislio je i na to. Ostavio je dobrih deset minuta da na sve zaboraviš, da se ušuškaš, i taman kad ti snovi postignu radnu temperaturu...'njeee, njeee, njeee, njeee!!!!!

- Diži se lijenčinooo! - vikao je Dobli.
- Ustaaaaj! - podržavao ga je Triksi.
- Njeee, njeee, njeee, njeee... - drečao je moj elektronski neprijatelj mameći me da ga ponovo gađam prstom tamo gdje je najslabiji.

Panika je prošla brzo, i opet smo na početku. Kad sam bio samac, mogao sam pritiskati na dugme za ušutkivanje do mile volje. Tri, četiri ili pet puta po deset minuta mira. Šest puta bilo je dovoljno da zakasnim na posao. Tada sam se, suočen s mrkim pogledom poslovođe kojeg je budio obični pijetao pet dvorišta dalje, odlučio za urotu s nepoznatim i neimenovanim izumiteljem drečeće sprave za mučenje: premjestio sam drečalicu na ormar sasvim na drugi kraj sobe. Rezultat toga bio je da nisam mogao ni u ludilu ni u bunilu dohvatiti dugme za ušutkivanje čim bi jutarnji show počeo. Jedina moguća akcija bila pokrivanje jastukom preko ušiju. No, zvuk takve ružnoće nije nešto što bi se dalo zaustaviti s par centimetara perja i tkanine s arhaičnim prugastim uzorkom koji se viđa na muškim piđamama. Na kraju je taj glupi dosadni sat ipak svojom upornošću postizao da iznervirano ustanem napravim tih nekoliko zbunjenih koraka do drugog kraja sobe i lupim ga. Hodanje pak je bila aktivnost koja je zahtijevala moj puni moždani angažman, tako da sam vrativši se do izgužvanog kreveta shvatio da je osam sati ujutro, da me čeka posao i da sam se ja zapravo, gle čuda, probudio.

- Buđenjeee!!
- Ustajanjeee!!!
- Njeee, njeee, njeee, njeee...!!

Ovo je nemoguće! Nekoliko pokušaja da tresnem Triksija ili Doblija nisu urodili plodom, samo sam se preokrenuo, zapetljao u plahtu, sunčeva zraka me pogodila u oko, iz nemoguće pozicije po treći put sam posegnuo za spasonosnim dugmetom pri čemu sam srušio sat iza ormarića gdje je nastavio drečati iz petnih žila a izvan mog dohvata.

Ustajanje je bilo teško. Samo deset dana je bilo dovoljno da steknem tu naviku bezbrižnosti i neobaveznosti. Na lijevom obrazu osjećao sam utisnutu prugu od pregiba na jastuku, nisam čak trebao ni ogledalo. Za svaki slučaj dodirnuo sam je vrhovima prstiju. Točno, tu je.

Dok sam izvlačio sat na njegovo mjesto potjerao sam onog smiješnog dugonogog kućnog pauka koji je tko zna zašto mislio da će muhe letjeti baš iza noćnog ormarića. Kad sam kresnuo sam elektronca po dugmetu zadnji put ovog jutra, Dobli i Triksi nisu rekli ništa, samo su me uporno promatrali dok sam ravnodušno micao par traka paučine s ruke. Nije ni bilo potrebno reći išta. Njihova su lica jasno govorila – godišnji odmor, iako se tako zove, nikad ne traje godinu dana.

<< Arhiva >>