Gledam neku emisiju o kolektivnoj svijesti. Zanimljiva svijest koja pleše na rubi između znanosti i mistike. Nisam baš siguran u tim pojmovima ali nekako procjenjujem da toj kolektivnoj svijesti nastojim pobjeći u svakoj prilici.
Možda je to stoga što kolektivnu svijest poistovjećujem s pojmovima kao što su masovna euforija, stav javnosti ili politička klima. Da, znam da kolektivna svijest nije baš to, ali nema veze. Ne volim se odricati moje individualne svijesti i na slijepo se priključivati masama koje žele ili ne žele u Europu, koje vole ili mrze Gotovinu, koje slijede megatrendove i pokrete, koji su crveni ili plavi, koji su za mir i koji su za rat.

Već sama činjenica da svaki kolektivni stav ima i svoju suprotnost u nekom drugom sasvim suprotnom mega-stavu udaljava me od ideala da bilo koji takav kolektivni brainstorming donosi značajan pozitivni pomak mog malog individualnog života. Ekološka svijest vlada kolektivno i globalno ali neumorno vlada i svijest o motoru s unutarnjim sagorijevanjem kao osnovnom pokretaču prijevoznih sredstava. Moralna naukovanja o zaštiti životinja s krznom suprotstavljena su uzgojem životinja za klanje. Nastojanja za globalnim mirom postižu se pokretanjem i potrebom ratovanja. Kolektivna svijest o potrebi uklanjanja siromaštva i umiranja od gladi i bolesti, suprotavljena je dodatnim bogaćenjem bogatih i bacanjem stotina tisuća tona hrane.

Kad bolje razmislim, u svemu tome sudjelujemo i u jednoj i u drugoj strani. Da, jako malo, reklo bi se. Ali u tome je poanta. Svatko bi se rado izgovorio da “što u slapu znači moja mala kap”.
E, baš to radi. Čini slap.

Eto i politike koja je izgleda u nas najjači generator svih 'kolektivki'. Ja samo promatram što kažu lijevi, što kažu desni i odlučit ću u svoje ime. Nekakva masovna histerija najnovijih predizbornih poteza stvorila je još jednu globalnu klimu koju ne volim. Kao i prije svih naših ranijih 'kolektivnih' političkih izbora glavna preokupacija kolektivne svijesti nije ni buduća vlast, ni sadašnja vlast – nego prošla, pretprošla i ona prije nje. Tvrdoglavo odbijam svoj kilogram sivih stanica podrediti takvom uzaludnom traćenju energije u kolektivnoj svijesti. Naime ni ja ne postajem mlađi već stariji. Ah, ali to je samo primjer. Totalno sam apolitičan tip.

Toliko o kolektivnoj svijesti u mojoj verziji.
Sad ni sam ne znam jesmo li mi Borg ili nismo? I kad to pitam, mislim li na sebe ili na nas?