Aaaa, znam taj osjećaj, kao da ste kliknuli na krivi link, zar ne? Ali brzo to prođe, dogodilo mi se već nekoliko puta. Eh, shvatiš da se nije u srži ništa značajno promijenilo. Samo svjetlo pada iz različitog kuta.

Zasitio sam se 'onog otprije'. Priznajem, povukla me jučerašnja lagana šetnja blogom. Vidim, neke od legendi blog.hr-a su učinile kompletnu promjenu interijera.
Premjestiš televizor na drugu stranu, fotelje malo razmakneš, poželiš da imaš još samo metar više (kao i svaki put) ba bi se mogao premjestiti i ormar. Tepih jednostavno makneš dok ti se ne dopadne neki drugi. Eh, da... nova komoda... zanimljivo, onako od oka nikad ne bih pomislio da će stati u ovu kvadraturu ali, uvijek me iznenadi nesavršenost vlastite procjene. A ja sam kao vizualan tip. Ali tek dok si nacrtam.

Eto, još malo pa će mnogi blogovi početi slaviti svoje rođendane, prve, zamislite. Ako ne znate kad vam je blogu rođendan pogledajte u statistike, sve piše.

Dan kada ste prvi put (pričam jednogodišnjacima) stidljivo napisali prvi članak i ugledali virtualno svjetlo dana na blogu. Sjećate li ga se? Mogu misliti.
Neki su u to vrijeme bili već prekaljeni internauti čije su telefonske žice bile pomalo istrošene iznutra od silnih gigabajta podataka koji su prostrujali njima. Njima je blog tek jedan novi model njihovog virtualnog bića.
A drugi su oni koji su rođeni u akciji “Hoću internet” pa im je glavni smisao bloga bio, 'gle što sve može moj novi kompjuter'. On zaista ima 16 milijuna boja i zna prikazivati sve moguće sličice. Ima čak i tridesetak fontova.

Hehe, ovaj moj blog je bio meni bezveze. Pisao bih nešto a pojma nemam što. Samo da sam 'in'. I danas mi je na trenutke bezveze. Bezveze do zatvaranja. Pa shvatim da nije blog ništa kriv, samo neka unutarnja strujanja, neki bljeskovi i oluje koji nas oslobađaju. No, nikad mi nije palo na pamet da razmišljam zaista o zatvaranju bloga. Nadam se da ni vama ne dolaze takve ideje. Jer kad nam je vlastiti blog bezveze nekome drugome je inspiracija.

I eto, neka bude ovdje, uz povremenu kozmetiku i bez opterećenja da se pisati mora. Ponekad imam nešto reći a ponekad nemam, i vidim brojač se i dalje lagano okreće, nije važno koliko brzo, važno je da netko ovamo voli svratiti.

Još se uvijek divim ovom proljeću vani i jedva čekam da sivu boju snijega koja se urezala u oči (iako je snijega nestalo) zamijeni zelena. Zelena je lijepa i jako živa. Uživajte.