Mind Twister (62): Dodir
ponedjeljak , 15.11.2004.
Jutros je padao prvi snijeg.
Nije bilo idile, samo hladni vjetar i pahuljice nošene bez cilja. To je ono što je vani.
A iznutra? Ugodan je osjećaj biti kraj nekog radijatora koji te prožima toplinom. Osjećati se sigurnim, i zaštićenim. Pogled na ulicu otkriva ljude koji prolaze i potiče na razmišljanje o njima.
Nitko ne bi izašao na ulicu svojom voljom, u hladnoću. No, to je život. On prolazi i ljudi se moraju kretati. Ponekad im je ugodno a ponekad neugodno. Idu svojim poslom. Žele napraviti najbolje. Bravo za ljude. Odolijevaju čak i nevidljivim silama. I sami su neodoljivi.
Dvije pahuljice su zaglavile u kutu okvira prozora, u malom nevidljivom vrtlogu vjetra. Izgledaju neodlučno, ali prkose neko vrijeme. I onda su se razletjele
No, nije samo zbog toga jutro bilo neobično.
Često puta sam spomenuo u svojim postovima jednu frazu – 'dodirnuti nečiji život'.
Ne mislim na život koji manifestira disanje, treptanje očima, otkucaje srca, moždanu električnu aktivnost i razne druge procese koji određuju tko je živ a tko mrtav. Mislim na život kao vrijeme koje prolazi u nama, a mi u njemu.
Kako ga dodirnuti? Ovdje se ne radi o stisku ruke, poljupcu, zagrljaju, pa čak ni o dahu koji bi pomaknuo nečiji pramen kose već čisti dodir u našu srž, u smisao. Promjena? Utjecaj?
Dodir mi je najpribližnija riječ.
Ono što postajemo kreacija je ljudi oko nas. Prelijeni smo kreirati se sami. Milijuni nevidljivih dodira modeliraju nas u svevremenski model. Postajemo različiti. Netko postaje prazna ljuštura školjke, a netko raskošan vrt. Ima ih koji se dotjeruju sami opirući se tim nevidljivim dodirima. Ponekad uspiju. Ponekad ne. Neki promatraju i uče. Premalo njih.
Dok razmišljam, na ulici je nestalo pahuljica. Ostao je samo vjetar. Iako ne osjećam njegovu hladnoću, kroz staklo se osjeća njegovo postojanje.
Model koji sam postao je takav kakav je. Nitko ga više ne želi mijenjati. Osim mene. Česta pogledavanja u neko izmišljeno ogledalo daju mi približnu sliku. Neobjašnjivu doduše. Ona izaziva samo osjećaj za lijepo ili ružno, za dobro i loše, za ispravno i neispravno.
Neki dani donose nadahnuće, izuzetan osjećaj za postizanje nečeg velikog. Trenutak istine. Tada shvatimo da jutro poput ovog pokazuje jednu sasvim drugačiju sliku.
Netko nas je dodirnuo. Snažno. I nije tražio ništa zauzvrat. I popravio je mnoge nedovršenosti. Možemo samo zahvaliti i dodirnuti ga zauzvrat svim svojim umijećem.
Vjetar se zaustavio. Ili mi se to samo pričinilo? Otvaram prozor. Zaista ničeg više osim možda malo hladnoće. Podnošljive. I dvije pahuljice ponovo su se pojavile niotkuda, padajući zajedno. Možda su to one iste dvije. Možda i nisu.
Uletjele su kroz prozor i nikad nisu pale do dna. Toplina je učinila da nestanu i ponovo se vrate gore u nekom drugom obliku. Zaista, za njih dvije to može trajati vječno. Možda će postati dvije kapi kiše ili rose, možda kao dva oštra trna inja, možda kao osvježenje u nečijoj čaši vode, ili dio mora koje će plijeniti svojom veličinom.
Uletjele su kroz prozor i nikad nisu pale do dna. Toplina je učinila da nestanu i ponovo se vrate gore u nekom drugom obliku. Zaista, za njih dvije to može trajati vječno. Možda će postati dvije kapi kiše ili rose, možda kao dva oštra trna inja, možda kao osvježenje u nečijoj čaši vode, ili dio mora koje će plijeniti svojom veličinom.
Jutros je padao prvi snijeg.
Nije bilo idile, samo hladni vjetar i pahuljice nošene bez cilja. To je ono što je bilo vani.
No, nije samo zbog toga jutro bilo neobično.
Upitao sam se koliko sam života dosad dodirnuo. Namjerno ili nenamjerno. Jesam li smio to činiti? I jesam li to učinio dobro? Tko da zna?
Vi znate.
komentiraj (10) * ispiši * #
