Kad bi se čovjek mogao zarumenjeti preko žica bilo bi to za ponekog pogubno, za ponekog šarmirajuće, a ponekom bi bilo i neugodno. A virtualni svijet je tako blagonaklon prema slabostima...

S ove strane žice sve je u redu. Ali u to ne morate vjerovati. Jer možda i nije. Kako to znati sa sigurnošću? Shvatio sam da je malo virtualnih prijatelja. Svi su oni samo virtualni stranci ili najviše virtualni poznanici. Jednom kad sjednete s njima "na kavicu" (što je univerzalna zamjenica za (1) pivo, štrukle, kobasice, i ostale tvari koje unosimo u sebe, ili (2) osobni susret na bilo koji način u vremenu i prostoru) oni postaju prijatelji ali ne više potpuno virtualni. Sada im poznajemo glas, znamo njihove grimase, shvatimo njihov stil.
U redu je, "virtualni prijatelj" zvuči onako, cool, pa ćemo ih i dalje zvati tako, možda samo zato jer ih ranije nismo poznavali a prva njihova pojava do nas je došla na neki virtualni način.

Promijeni li se išta kad nekog unaprijedite iz virtualnog poznanika u prijatelja? Čitamo li postove prijatelja drugačije nego kad su samo bili poznanici? Doživljavamo li ih drugačije? Povezujemo li ih s meškoljenjem na stolici, pogledom ispod obrva, preciznom igrom prstima, posebnim načinom izgovora nekih riječi, izrazima zadovoljstva i nezadovoljstva....
Ja kažem – da?

Nijedan 'smajli' ne može zamijeniti sliku koju jednom upamtimo sa svim atributima. Čitajući post lakše ga je razumjeti, lakše je prepoznati u njemu cijelu osobu, lakše ga je čitati između redova, osjetiti motivaciju i ideju, uloviti poantu ...

Virtualni svijet je samo veza. First contact. First impression. On ima svoje čari, ali ima i zablude. Ponetko je u virtualnom svijetu otkrio mogućnost da bude netko drugi. Možda mu je danas žao zbog toga, možda i on ima virtualne poznanike koje bi rado upoznao ali ne može jer 'on' i 'virtualni on' nisu ista osoba.

Upoznao sam neke ljude, virtualne ('ljude iz kompjutora" kako kažu na HR2). Onakvi su kakve ih znam oduvijek, samo sad ih znam bolje. I to mi je drago.

Postoji li strah od upoznavanja? Ne vjerujem. Nazvao bih to laganom uznemirenošću. Zbog tri stvari.
Ako ste anonimni hoće li ovo upoznavanje značiti kraj?
Hoće li osoba koju upoznajem biti onakva kakvom je zamišljam? Hoću li se razočarati?
Hoću li ja biti osoba kakvom me zamišljaju. Hoće li se oni razočarati?
Kad to prođe, uznemirenost postaje prošlost.

Virtualni svijet... kao osoba koja voli upoznavati nove ljude zamislio sam se nad time. Koliko divnih mogućnosti imam da prethodno razmišljam o ljudima iz kompjutora da vidim tko će upaliti onu iskru: to je ta osoba, nju želim upoznati, ona mi odgovara...
Ako ne, nikome ništa. U kompjutoru nije tijesno, ima mjesta za sve virtualne strance i poznanike.

Upoznao sam neke ljude. Postali smo prijatelji. Jedan dio virtualnog svijeta promijenio je svoje naličje i oživio. Hvala vam zbog toga. Cijenim vas.