Mind Twister (59): Bez lica



četvrtak , 04.11.2004.

Tko smo bez lica? Koliko postotaka naše osobnosti sačinjava lice i sve što uz njega ide?

U ovom virtualnom svijetu smo ljudi bez lica. A lice je komunikacija. Ponekad mi to tako nedostaje...
Bez grimasa nema onog finog emotivnog začina našim mislima.
Bez pogleda nema potvrde iskrenosti.
Bez usta nema finih gradacija tona.

U virtualnom svijetu nedostatak lica je naizgled prednost. Mnogo se toga može sakriti. Jer lice pokazuje moje namjere. Pustivši jednu misao širom virtualnog svijeta, dajem mogućnost svima da je tumače kako njima odgovara. I baš me briga što će misliti o tome. Bez lica mogu biti tko god želim. Bez lica sam samo rečenica.

S druge strane, često poželim da u virtualnom svijetu imam lice. Kad želim biti shvaćen ozbiljno, a nema ozbiljno izravnanih usnica, ozbiljnog pogleda, ozbiljnog glasa... ponekad želim da se vidi šala, ponekad nježnost, ili žaljenje. Ponekad poželim da ne kažem ništa jer licem bih ispričao priču. I ponovo sam samo rečenica ili šutnja, prepuštena nečijim tuđim asocijacijama i metaforama. To me buni.

Ponekad osjećam da hodam po rubu. Izgleda mi opasno, nepoželjno, neugodno. Uznemirujuće.
Koliko samo rečenica trebam ispisati da bih zamijenio samo jedan jedini izraz lica koji bi riješio sve. Ako mi je stalo biti razumljiv.
Koliko samo misli mora proteći glavom da bih pogodio izraz lica s druge strane. Ako želim razumjeti.

Vidim samo jedan način da s vremenom zanemarim ovaj hendikep i pretvorim se u nešto više od niza riječi.

Bezuvjetno povjerenje.
Bezuvjetna iskrenost.
Pravi prijatelj.
I puno, puno smajlića.

<< Arhiva >>