Preispitivanje samog sebe može biti dosadan posao. Prva pomisao je - pa kome to treba?
Za to je potrebno vrijeme. I treba biti sam. Baš sam. No ponekad se stvari dogode same po sebi.
Ne treba biti tužan ili depresivan već samo okružen lijepim stvarima.
Sigurno ste primijetili, kod sebe ili kod drugih, onaj prazni pogled u daljinu. Bez treptanja očima, bez reakcija. Taj pogled izgleda kao da je uperen nekamo u daljinu. Ali nije. Usmjeren je zapravo u dubinu. Gledamo prema unutra. To se jednostavno dogodi. Kao da nešto u nama osjeti nesklad.
Um nas zaustavi na jedan trenutak. Isključi nas. U podsvjesti je pronađen zapis koji odudara od stvarnosti. I tada nas prelije.
Dnevni san? Analiza? Paraliza? Netko je to nazvao 'garbage collection' – skupljanje smeća. Preslagavanje važnog i nevažnog, slaganje u neki red. Ponekad čujemo i neki znak ali ga ne prepoznajemo. Je li to zvonio telefon?

Nalik na san koji traje svega nekoliko sekundi, u mislima nam prolaze događaji s bojama, mirisima, glasovima, likovima, čak i osjećajima sreće ili tuge, svejedno je...
Potpuna simulacija proživljenog ili još nedoživljenog. Zaista sliči na san. Kao da smo isključili sve osim srca i pluća, i sva snaga uma uložena je u ti jednu zamisao da bi ga učinila stvarnim i uvjerljivim. U nekoliko sekundi odmotamo ili premotamo događaje od nekoliko minuta i čini nam se da i vrijeme zaista postoji u tom nekom čudnom obliku. Samo ne znamo odakle je krenulo.

Siguran sam da je krenulo od jedne riječi. Nepažljive, neočekivane i nimalo dobrodošle. Mali trenutak dekoncentracije i već se zakačila za pogrešnu misao i izletjela. Tiha, ali možda malo presilna.
I onda je nastao muk.
Scenarij nastavka priče 'odvrtio' se kroz taj prazni pogled u dubinu. Nije sličio na happy end. Nije bio kako treba, nije se uklapao u cjelinu. Poput pogrešnog naslova priče, pogrešne scene i uloga.

Klapa! Isti glumci, drugi put. Već je bolje. Ali, ni drugi scenarij se ne uklapa u stvarnost. Još je moja uloga prejaka. Još sam pobjednik.
Idemo iz početka. Ona je kraljica scene. I žrtva. Ja sam krivac, moja riječ je sjekla. Jednostavno mora završiti drugačije. Mora se uklopiti. To je jedina prava priča, s pravim naslovom, i pravim završetkom. Ja sam taj koji mora reći 'oprosti'. Već smo puno godina sretni, tako će biti i dalje.

Treptaj očnih kapaka najavio je kraj. 'Blackout' je prošao. Razlile su se boje sobe, svijest se prihvatila svojih svakodnevnih zadataka. Nije prošla ni minuta.

Znao sam :)